Disprozij

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Disprozij,  66Dy
Dysprosium.jpg
Disprozij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Disprozij, Dy, 66
Serija Lantanoidi
Grupa, Perioda, Blok La, 6, f
Izgled srebrenobijeli metal
Zastupljenost 4,3 · 10-4[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 162,500(1)[2] u
Atomski radijus (izračunat) 175 (228) pm
Kovalentni radijus - pm
Van der Waalsov radijus - pm
Elektronska konfiguracija [Xe] 4f106s2
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 28, 8, 2
Izlazni rad 3,0 eV
1. energija ionizacije 573,0 kJ/mol
2. energija ionizacije 1130 kJ/mol
3. energija ionizacije 2200 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Kristalna struktura heksagonalna
Gustoća 8559 (pri 25°C)[3] kg/m3
Magnetizam paramagnetičan ( = 0,065)[4]
Tačka topljenja 1680 K (1407 °C)
Tačka ključanja 2873 K (2600[5] °C)
Molarni volumen 19,01 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 280[5] kJ/mol
Toplota topljenja 11,06 kJ/mol
Brzina zvuka 2710 m/s pri 293,15 K
Specifična toplota 170 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 1,08 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 11 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj 3
Elektrodni potencijal -2,29 V (Dy3+ + 3e- → Dy)
Elektronegativnost 1,22 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
154Dy

sin

3 · 106 god α 2,947 150Gd
155Dy

sin

9,9 h ε 2,095 155Tb
156Dy

0,06 %

Stabilan
157Dy

sin

8,14 h ε 1,341 157Tb
158Dy

0,10 %

Stabilan
159Pr

sin

144,4 d ε 0,366 159Tb
160Dy

2,34 %

Stabilan
161Dy

18,91 %

Stabilan
162Dy

25,51 %

Stabilan
163Dy

24,90 %

Stabilan
164Dy

28,18 %

Stabilan
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja

Lahko zapaljivo

F
Lahko zapaljivo
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: 11
S: 16-33-36/37/39
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Disprozij je hemijski element sa simbolom Dy i atomskim brojem 66. To je rijetki zemni element, metalnog srebrenastog sjaja. Disprozij se ne može naći u prirodi u elementarnom stanju, već je prisutan u brojnim mineralima kao što je ksenotim. Prirodna izotopska smjesa disprozija sastavljena je iz sedam izotopa među kojima najviše ima izotopa 164Dy.

Ovaj element prvi je otkrio Paul Émile Lecoq de Boisbaudran 1886, ali u svom čistom elementarnom obliku nije dobijen sve do razvoja ionsko-izmjenjivačkih tehnika 1950tih. Disprozij se koristi u relativnom malo aplikacija, uglavnom tamo gdje se ne može zamijeniti nekim drugim hemijskim elementima. Najčešće se upotrebljava zbog svog vrlo velikog poprečnog presjeka apsorpcije termalnih neutrona, što ga čini pogodnim za kontrolne šipke u nuklearnim reaktorima, kao i zbog velike magnetske susceptibilnosti. Također se koristi i u uređajima za pohranjivanje podataka, te kao sastojak terfenola-D. Rastvorljive soli disprozija su slabo otrovne, dok se njegove nerastvorljive soli ne smatraju otrovnim.

Osobine[uredi | uredi izvor]

Fizičke[uredi | uredi izvor]

Izuzetno čisti dendriti disprozija, veličine 2x2 cm

Disprozij je rijetki zemni element, sa metalnim, svijetlo srebrenim sjajem. Dosta je mehak, tako da se može rezati nožem, te mašinski obrađivati bez iskrenja, čak i kada nema hlađenja pri obradi. Fizičke osobine disprozija značajno se mijenjaju ako su u njemu prisutne čak i najmanje količine nečistoća drugih elemenata i supstanci.[6]

Disprozij i holmij imaju najveći magnetsku propustljivost (snagu) od svih elemenata,[7] a naročito pri vrlo niskim temperaturama.[8] Disprozij ima vrlo jednostavno feromagnetno uređenje na temperaturama ispod 85 K (−188,2 °C). Na temperaturama iznad toga, prelazi u spiralno antiferomagnetno stanje u kojem su svi atomski momenti u određenom sloju bazične ravni paralelni, orjentirani pod nepromjenjivim uglom prema momentima susjednih slojeva. Ovako neobičan antiferomagnetizam se transformira u neuređeno (paramagnetno) stanje pri temperaturi od 179 K (−94 °C).[9]

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Metalni disprozij polahko potamni u prisustvu zraka i lahko sagorijeva dajući disprozij(III)-oksid:

4 Dy + 3 O2 → 2 Dy2O3

Ovaj element je dosta elektropozitivan i sporo reagira s hladnom vodom (a mnogo brže s vrelom) gradeći disprozij-hidroksid:

2 Dy (č) + 6 H2O (t) → 2 Dy(OH)3 (aq) + 3 H2 (g)

Disprozij burno reagira sa svim halogenim elementima na temperaturi iznad 200 °C:

2 Dy (č) + 3 F2 (g) → 2 DyF3 (č) [zelen]
2 Dy (č) + 3 Cl2 (g) → 2 DyCl3 (č) [bijel]
2 Dy (č) + 3 Br2 (g) → 2 DyBr3 (č) [bijel]
2 Dy (č) + 3 I2 (g) → 2 DyI3 (č) [zelen]

Također se lahko rastvara u razrijeđenoj sumpornoj kiselini gradeći rastvore koji sadrže žute Dy(III) ione u obliku kompleksa [Dy(OH2)9]3+:[10]

2 Dy (č) + 3 H2SO4 (aq) → 2 Dy3+ (aq) + 3 SO2−
4
(aq) + 3 H2 (g)

Nastali spoj, disprozij(III)-sulfat, je izrazito paramagnetičan.

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Disprozij u prirodi sastavljen je iz sedam izotopa: 156Dy, 158Dy, 160Dy, 161Dy, 162Dy, 163Dy i 164Dy. Za sve ove izotope smatra se da su stabilni, mada se izotop 156Dy raspada alfa raspadom s vremenom poluraspada od preko 1×1018 godina. Od prirodnih izotopa, najzastupljeniji je 164Dy sa udjelom od 28%, a slijedi izotop 162Dy sa 26%. Najmanje je zastupljen izotop 156Dy sa 0,06% udjela.[11]

Pored stabilnih, poznato je još i 29 radioaktivnih vještačkih izotopa, čije atomske mase se kreću u rasponu od 138 do 173. Najstabilniji radioaktivni izotop disprozija je 154Dy sa vremenom poluraspada od približno 3×106 godina. Slijedi 159Dy, čije vrijeme poluraspada iznosi 144,4 dana. Najmanje stabilan izotop je 138Dy, koji ima vrijeme poluraspada od 200 ms. Kao općenito pravilo, izotopi lakši od stabilnih pretežno se raspadaju beta raspadom (β+), dok oni teži od stabilnih uglavnom se raspadaju β raspadom. Ipak, izotop 154Dy se raspada uglavnom alfa raspadom, dok se izotopi 152Dy i 159Dy pretežno raspadaju elektronskim zahvatom.[11] Disprozij također ima najmanje 11 metastabilnih izomera, čije atomske mase se kreću od 140 do 165. Najstabilniji metastabilni izomer je 165mDy, čije vrijeme poluraspada iznosi 1,257 minutu. Izotop 149Dy ima dva metastabilna izomera, od kojih drugi, 149m2Dy, ima vrijeme poluraspada od 28 nanosekundi.[11]

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Disprozij-sulfat, Dy2(SO4)3

Halidi disprozija, kao što su DyF3 i DyBr3, obično su žute boje. Disprozij-oksid, poznat i pod nazivom disprozija, je bijeli prah koji je izuzetno magnetičan, čak mnogo više od željeznog oksida.[8]

Disprozij se spaja sa mnogim nemetalima pri visokim temperaturama gradeći binarne spojeve različitog sastava i u oksidacijskom stanju +3 a ponekad i u +2, kao naprimjer DyN, DyP, DyH2 i DyH3; zatim DyS, DyS2, Dy2S3 i Dy5S7; DyB2, DyB4, DyB6 i DyB12, a također i Dy3C i Dy2C3.[12]

Disprozij-karbonat, Dy2(CO3)3 i disprozij-sulfat, Dy2(SO4)3 nastaju u sličnim reakcijama.[13] Većina spojeva ovog elementa su rastvorljivi u vodi, mada su disprozij-karbonat tetrahidrat (Dy2(CO3)3·4H2O) i disprozij-oksalat dekahidrat (Dy2(C2O4)3·10H2O) oba nerastvorljiva u vodi.[14][15] Za dva najrasprostranjenija karbonata disprozija, tengerit-(Dy) (Dy2(CO3)3·2–3H2O) i kozoit-(Dy) (DyCO3(OH)) poznato je da nastaju preko amorfne prekursorske faze sa formulom Dy2(CO3)3·4H2O. Ovaj amorfni prekursor sastoji se iz veoma hidratiziranih loptastih nano čestica prečnika 10–20 nm a koji su neuobičajeno stabilni pri suhom tretmanu na normalnoj i na visokim temperaturama.[16]

Historija[uredi | uredi izvor]

Godine 1878. u rudama erbija pronađeni su oksidi elemenata holmija i tulija. Francuski hemičar Paul Émile Lecoq de Boisbaudran, dok je 1886. u Parizu radio sa holmij-oksidom, iz uzorka je izdvojio disprozij-oksid.[17] Njegova procedura za izdvajanje disprozija uključivala je rastvaranje disprozij-oksida u kiselinama, zatim dodavanje amonijaka kako bi se istaložio hidroksid. Tek nakon više od 30 pokušaja uspio je izolirati element disprozij iz njegovog oksida. Novom elementu dao je ime dysprosium od grčkog disprositos (δυσπρόσιτος), što približno znači "(onaj) koji se teško dobije". Ipak, element u relativno čistom obliku nije dobijen sve do razvoja ionsko-izmjenjivačkih tehnika koje je razvio Frank Spedding sa saradnicima na Državnom univerzitetu Iowe početkom 1950tih.[7]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Iako se disprozij nigdje ne može naći u obliku samorodnog elementa, nađen je u sastavu brojnih minerala, kao što su ksenotim, fergusonit, gadolinit, euksenit, polikras, blomstrandin, monacit i bastnesit; često zajedno s erbijem, holmijem i drugim rijetkim zemnim elementima. U današnje vrijeme, većina disprozija dobija se iz ionsko-apsorbirajućih glinenih ruda iz južne Kine,[18] a u budućnosti se očekuje da bi se mogao dobijati iz rudnih izvora u području Halls Creeka u zapadnoj Australiji.[19] U takvim rudnim izvorima koji sadrže velike količine itrija, disprozij je jedan od najviše zastupljenih teških lantanoida, sa sadržajem od 7% do 8% koncentrata (u usporedbi, takav koncentrat sadrži oko 65% itrija).[20][21] Koncentracija Dy u Zemljinoj kori iznosi oko 5,2 mg/kg a u morskoj vodi oko 0,9 ng/L.[12]

Proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Osnovni način dobijanja disprozija je iz monacitnog pijeska, mješavine raznih fosfata. Metal se dobija kao nusproizvod pri industrijskoj proizvodnji i izdvajanju itrija. Da bi se iz rude izdvojio čisti disprozij, većina nepoželjnih metala se može ukloniti djelovanjem magneta[22] ili procesom flotacije. Tek nakon toga disprozij se može odvojiti od drugih rijetkih zemnih metala u nekom od procesa ionsko-izmjenjivačke tehnike. Dobijeni ioni disprozija zatim reagiraju bilo sa fluorom ili hlorom da bi se dobio disprozij-fluorid, DyF3 ili disprozij-hlorid, DyCl3. Ovi spojevi se mogu reducirati sa metalnim kalcijem ili litijem, kako je prikazano u sljedećim reakcijama:[13]

3 Ca + 2 DyF3 → 2 Dy + 3 CaF2
3 Li + DyCl3 → Dy + 3 LiCl

Sastojci se stavljaju u tigl sačinjen od tantala te se pale u atmosferi helija. Kako reakcija napreduje, dobijeni halidni spojevi i istopljeni disprozij se odvajaju jedni od drugih jer imaju različite gustoće. Zatim se smjesa hladi, a disprozij se može odsjeći i odvojiti od nečistoća.[13] Svake godine u svijetu se proizvede oko 100 tona disprozija,[23] a 99% od toga se proizvede u Kini.[24] Cijene ovog metala se povećala za 20 puta, od 7 US$ za funtu (0,45359237 kg) 2003. godine na 130 US$ za funtu krajem 2010. godine.[24] Na svjetskom tržištu cijena je kretala oko 1.400 US$ po kg u 2011. ali je pala na 240 US$ u 2015, uglavnom zbog bespravne proizvodnje u Kini gdje su proizvođači "zaobilazili" zakonske regulative i ograničenja kineske vlade.[25] Prema izvještajima američkog ministarstva energije, zbog velikog broja trenutnih i očekivanih aplikacija za čiji uspjeh je neophodan, između ostalog, i disprozij, uz istovremeni nedostatak nekog pogodnog materijala koji bi ga zamijenio u kratkom vremenskom intervalu, navodi se da bi disprozij mogao biti jedan od najkritičnijih elemenata za nepojavljivanje tehnologija za dobijanje čiste energije. Prema izvještajima iz 2011, najoptimističnija predviđanja bila su da će već za naredne četiri godine doći do nedostatka disprozija na svjetskom tržištu. Ipak, već krajem 2015. u pogonu je bila ekstrakcijska industrija rijetkih zemalja (uključujući i disprozija) u zapadnoj Australiji.[26]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Nema veliki broj aplikacija koje su svojstvene isključivo za disprozij. Theodore Gray u svojoj knjizi The Elements navodi: "...kada pogledamo na disprozij, moramo otići na četvrtu stranicu rezultata pretrage da pronađemo bilo šta, što nije stavka na veb-stranici o periodnom sistemu elemenata, obično sa obaveznim tekstom u smislu to je element, pa moramo imati stranicu o njemu".[27]

Zajedno sa vanadijem i drugim elementima, disprozij se koristi za izradu laserskih materijala i materijala za industriju sijalica i lampi. Pošto disprozij ima veoma veliki poprečni presjek apsorpcije termalnih neutrona, tvrdi materijali (zvani kermeti, od keramika-metal) na bazi disprozij-oksida i nikla koriste se kao kontrolne šipke za apsorbiranje neutrona u nuklearnim reaktorima.[7][28] Disprozij-kadmij halkogenidi su izvori infracrvene radijacije pogodni za proučavanje hemijskih reakcija.[6] Iz razloga što disprozij i njegovi spojevi imaju veoma veliku magnetsku susceptibilnost, pa se upotrebljavaju u raznim aplikacijama za pohranu podataka kao što su tvrdi diskovi.[29] Za disprozijem danas se više raste potražnja kao materijalom za izradu stalnih magneta, potrebnih u modernim motorima za električna vozila i generatore struje u vjetroelektranama.[30]

Magneti NdFeB (neodij-željezo-bor) mogu sadržavati i do 6% disprozija koji zamjenjuje neodij[31] čime se povećava koercitivnost za tražene aplikacije poput pogonskih motora za električna vozila i vjetroturbine. Međutim, ovakva zamjena traži i do 100 grama disprozija po svakom proizvedenom električnom automobilu. Prema projekciji japanskog proizvođača Toyota za proizvodnju dva miliona vozila godišnje, korištenje disprozija u svrhe poput ove, vrlo brzo bi iscrpilo dostupne zalihe ovog metala.[32] Zamjena disprozijem također je korisna i za druge svrhe jer se njime poboljšava otpornost magneta na koroziju.[33]

Disprozij je jedan od sastojaka terfenola-D, zajedno sa željezom i terbijem. Terfenol-D ima najvišu magnetostrikciju pri sobnoj temperaturi od svih poznatih materijala;[34] a upotrebljava se u širokopojasnim mehaničkim rezonatorima,[35] transduktorima i visokopreciznim ubrizgavačima tečnog goriva.[36] Ovaj element se koristi u dozimetrima za mjerenje ionizirajućeg zračenja. Kristali kalcij-sulfata ili kalcij-fluorida dopiraju se disprozijem. Kad se takvi kristali izlože zračenju, atomi disprozija prelaze u pobuđeno stanje i svijetle. Ta svjetlost se može mjeriti te na taj način odrediti stepen zračenja kojem je izložen dozimetar.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder: Lexikon der chemischen Elemente, S. Hirzel Verlag, Stuttgart 1999, ISBN 3-7776-0736-3.
  2. ^ CIAAW, Standard Atomic Weights Revised 2013
  3. ^ N. N. Greenwood, A. Earnshaw: Chemie der Elemente, 1. izd., VCH, Weinheim 1988, ISBN 3-527-26169-9, str. 1579.
  4. ^ Weast, Robert C. (ur.): CRC Handbook of Chemistry and Physics. CRC (Chemical Rubber Publishing Company), 70. izd., Boca Raton 1989. str. E-129 do E-145. ISBN 0-8493-0470-9.
  5. ^ a b Yiming Zhang, Julian R. G. Evans, Shoufeng Yang: Corrected Values for Boiling Points and Enthalpies of Vaporization of Elements in Handbooks. u: Journal of Chemical & Engineering Data. 56, 2011, str. 328–337, doi:10.1021/je1011086
  6. ^ a b Lide, David R., ur. (2007). "Dysprosium". CRC Handbook of Chemistry and Physics 4 (88. iz.). New York: CRC Press. str. 11. ISBN 978-0-8493-0488-0. 
  7. ^ a b c d Emsley John (2001). Nature's Building Blocks. Oxford: Oxford University Press. str. 129–132. ISBN 0-19-850341-5. 
  8. ^ a b Krebs, Robert E. (1998). "Dysprosium". The History and Use of our Earth's Chemical Elements. Greenwood Press. str. 234–235. ISBN 0-313-30123-9. 
  9. ^ Jackson, Mike (2000). "Wherefore Gadolinium? Magnetism of the Rare Earths" (PDF). IRM Quarterly (Institute for Rock Magnetism) 10 (3): 6. 
  10. ^ "Chemical reactions of Dysprosium". Webelements. Pristupljeno 16. 8. 2012. 
  11. ^ a b c Audi, G.; Bersillon O.; Blachot J.; Wapstra A. H. (2003). "Nubase2003 Evaluation of Nuclear and Decay Properties". Nuclear Physics A (Atomic Mass Data Center) 729: 3–128. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. 
  12. ^ a b Patnaik Pradyot (2003). Handbook of Inorganic Chemical Compounds. McGraw-Hill. str. 289–290. ISBN 0-07-049439-8. Pristupljeno 6. 6. 2009. 
  13. ^ a b c Heiserman, David L. (1992). Exploring Chemical Elements and their Compounds. TAB Books. str. 236–238. ISBN 0-8306-3018-X. 
  14. ^ Perry, D. L. (1995). Handbook of Inorganic Compounds. CRC Press. str. 152–154. ISBN 0-8493-8671-3. 
  15. ^ G. Jantsch; Ohl A. (1911). "Zur Kenntnis der Verbindungen des Dysprosiums". Berichte der deutschen chemischen Gesellschaft 44 (2): 1274–1280. doi:10.1002/cber.19110440215. 
  16. ^ Vallina, B., Rodriguez-Blanco, J.D., Brown, A.P., Blanco, J.A. and Benning, L.G. (2013) Amorphous dysprosium carbonate: characterization, stability and crystallization pathways. Journal of Nanoparticle Research, 15, 1438. doi:10.1007/s11051-013-1438-3
  17. ^ de Boisbaudran, Paul Émile Lecoq (1886). "L'holmine (ou terre X de M Soret) contient au moins deux radicaux métallique". Comptes Rendus (jezik: francuski) 143: 1003–1006. 
  18. ^ Bradsher Keith (25. 12. 2009). "Earth-Friendly Elements, Mined Destructively". The New York Times. 
  19. ^ Brann Matt (27. 11. 2011). "Halls Creek turning into a hub for rare earths". 
  20. ^ A. V. Naumov (2008). "Review of the World Market of Rare-Earth Metals". Russian Journal of Non-Ferrous Metals 49 (1): 14–22. doi:10.1007/s11981-008-1004-6. 
  21. ^ C. K. Gupta; Krishnamurthy N. (2005). Extractive Metallurgy of Rare Earths. CRC Press. ISBN 978-0-415-33340-5. 
  22. ^ Sofía Riaño; Koen Binnemans (2015). "Extraction and separation of neodymium and dysprosium from used NdFeB magnets: an application of ionic liquids in solvent extraction towards the recycling of magnets". Green Chem. (17): 2931–2942. doi:10.1039/C5GC00230C. Pristupljeno 25. 7. 2017. 
  23. ^ "Dysprosium (Dy) - Chemical properties, Health and Environmental effects". Lenntech Water treatment & air purification Holding B.V. 2008. Pristupljeno 2. 6. 2009. 
  24. ^ a b Bradsher, Keith (29. 12. 2010). "In China, Illegal Rare Earth Mines Face Crackdown". The New York Times. 
  25. ^ Rijetke zemlje (arhiva). United States Geological Survey. januar 2016.
  26. ^ Jasper, Clint (22. septembar 2015) Staring down a multitude of challenges, these Australian rare earth miners are confident they can break into the market. abc.net.au
  27. ^ Gray, Theodore (2009). The Elements. Black Dog and Leventhal Publishers. str. 152–153. ISBN 978-1-57912-814-2. 
  28. ^ Sinha Amit; Sharma Beant Prakash (2005). "Development of Dysprosium Titanate Based Ceramics". Journal of the American Ceramic Society 88 (4): 1064–1066. doi:10.1111/j.1551-2916.2005.00211.x. 
  29. ^ Lagowski, J. J., ur. (2004). Chemistry Foundations and Applications 2. Thomson Gale. str. 267–268. ISBN 0-02-865724-1. 
  30. ^ Bourzac Katherine. "The Rare Earth Crisis". MIT Technology Review, 19. april 2011. Pristupljeno 18. 6. 2016. 
  31. ^ Shi Fang, X.; Shi Y.; Jiles D. C. (1998). "Modeling of magnetic properties of heat treated Dy-doped NdFeBparticles bonded in isotropic and anisotropic arrangements". IEEE Transactions on Magnetics 34 (4): 1291–1293. Bibcode:1998ITM....34.1291F. doi:10.1109/20.706525. 
  32. ^ Peter Campbell (1. 2. 2008). "Supply and Demand, Part 2". Princeton Electro-Technology, Inc. Arhivirano s originala, 4. 6. 2008. Pristupljeno 9. 11. 2008. 
  33. ^ L. Q. Yu; Wen Y.; Yan M. (2004). "Effects of Dy and Nb on the magnetic properties and corrosion resistance of sintered NdFeB". Journal of Magnetism and Magnetic Materials 283 (2–3): 353–356. Bibcode:2004JMMM..283..353Y. doi:10.1016/j.jmmm.2004.06.006. 
  34. ^ "What is Terfenol-D?". ETREMA Products, Inc. 2003. Pristupljeno 6. 11. 2008. 
  35. ^ Kellogg Rick; Flatau Alison (1. 5. 2004). "Wide Band Tunable Mechanical Resonator Employing the ΔE Effect of Terfenol-D". Journal of Intelligent Material Systems & Structures (Sage Publications, Ltd) 15 (5): 355–368. doi:10.1177/1045389X04040649. 
  36. ^ Leavitt, Wendy (1. 2. 2000). "Take Terfenol-D and call me". Fleet Owner (RODI Power Systems Inc) 95 (2): 97. Pristupljeno 26. 7. 2017.