Dominik Mandić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.
Dominik Mandić
Rođenje

2. decembar 1889.

Široki Brijeg, Bosna i Hercegovina
Smrt

23. oktobar 1973.

Chicago, SAD

Dominik Mandić[1] (Lise, Široki Brijeg, 1889 - Chicago, SAD, 1973), bio je hrvatski historičar i političar, franjevac.

Biografija[uredi | uredi izvor]

U Širokom Brijegu je završio narodnu školu, te pohađa franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stiče doktorat iz crkvene historije. Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji, te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na molbu vlastite Provincije prihvata upravljanje velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu. U periodu Kraljevine Jugoslavije (1918-41.) slijedio je, bar u početku, neke projugoslavenske iluzije, ali je uskoro promijenio mišljenje. Godine 1939. izabran je u centralnu upravu Franjevačkog reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnog ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941. Čin proglašenja NDH je doživio bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskog naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim stanovništvom nakon četničkih zlodjela u okolini Mostara u aprilu 1941. Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnog održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. Međutim, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev utjecaj je dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a posebno organizirati socijalnu pomoć za više desetaka hiljada izbjeglica. Njegovim doprinosom osnovana je hrvatska štamparija u izbjegličkom logoru Fermo, u kojoj su se štampale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Kada je godine 1946. i 1947. u Italiji nastao, na osnovu sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desecima najistaknutijih hrvatskih oficira i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im pasoše za prekomorske zemlje i Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši starješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i naučnom radu.

Najveći je dio Mandićevog historijskog opusa nastao u inostranstvu, prvenstveno u SAD. Centralni piščev interes je starija hrvatska historija, a u tom kontekstu i Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i italijanskim, francuskim, ruskim, španskim, engleskim, njemačkim, poljskim, mađarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedanterija, kao i sjajno poznavanje nijansi crkvene i konfesionalne historije, posebno s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve historijske knjige nabijene podacima koje je autor skupio iz mnogih izvora, te su zato i nezaobilazna referenca za bilo koga ko piše o historiji Bosne i Hercegovine, i to s težištem na periodu od početaka do 18. vijeka. Iz današnje perspektive, glavna Mandićeva mana je nesavremenost i nekritičnost prema historijskim vrelima. Dok se za prvo može naći koliko-toliko opravdanja, savremena sintetska historija starije Bosne i Huma još nije napisana ni od koga, drugi je prigovor ozbiljnije prirode. Mandić je bio historičar starinskog kova, i nije uključio u svoj repertoar prikaza tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, historija umjetnosti, paleografija, historijska lingvistika, demografska i privredna strujanja, kulturološka istraživanja,..), pa stoga njegovo djelo pripada kategoriji starije hrvatske historiografije, poput Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića. Međutim, Mandićev nekritički pristup i skoro naivna vjera u, često, dvosmislene starije izvore ("De Administrando Imperio" Konstantina Porfirogeneta, Ljetopis popa Dukljanina, Orbinijevi spisi), kao i pouzdanje u problematične tekstove poput "Pacte convente", učinili su dio njegovog opusa ne samo zastarjelim, nego i nepouzdanim. Istine radi, valja reći da Mandić korigira i katkad uspješno pronalazi nesuvislosti u starijim vrelima, ali je to samo u slučajevima kada valja pokazati da je navedena teza protivna hrvatskim nacionalnim interesima i hrvatstvu. U situacijama kada su fantastične teze dokaz hrvatstva neke tvrdnje, Mandić ih preuzima bez provjere. Zato što bijaše ideologiziranim historičarem koji je smjerao pokazati i dokazati historijsko hrvatstvo Bosne i Hercegovine, kao i Bošnjaka muslimana, njegovo djelo je nerijetko odbacivano i zanemarivano i u onim segmentima u kojima je Mandić praktički imun na kritike, a to je arhivarsko detaljistički prikaz raznih vidova starije historije.

Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj historiografiji (koju bi bilo lahko pobiti i ismijati), govori činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, "Etnička historija Bosne i Hercegovine", bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik tog teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ, toliki je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podacima o hrvatskom učešću u prošlosti stare Bosne, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije savremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj historiji BiH. To može izgledati groteskno, međutim isti mentalni sklop je vodio i staljinističke i slične nadrihistoričare, sve po Orwellovoj maksimi: ko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću. Mandić se tokom 1960-ih upleo u polemiku s Nadom Klaić i njenim pristupom hrvatskoj historiji ranog srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićevog statusa antikomunističkog emigranta). U toj raspravi jaka strana Nade Klaić je bio moderan naučni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza historijskih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenohistorijskim analizama, što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu. Ta polemika imala je više dimenzija, a dvije najvažnije su: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu pozitivno utjecala na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi vid bio je predstavljen kao borba "naučne" historiografije (koju je predstavljala Nada Klaić) i nacionalističkog romantizma, čiji predstavnik bijaše Mandić. U stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podržano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako nenaučna stava: hrvatskog maksimalističkog i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medijevalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr., o sjevernoafričkom porijeklu Vlaha), došle su još slabije utemeljene Klaićkine teze (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije). Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća Klaićkin multidisciplinarni pristup (naravno, dopunjen i novijim naučnim spoznajama), ali odbacuje njen nacionalni redukcionizam, nastao u atmosferi komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske historiografije. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski historičar, ali je nezaobilazan kao preobilje lahko dostupne historijske faktografije.

Glavna djela Dominika Mandića su:[2]

  • "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti",
  • "Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda",
  • "Bogumilska crkva bosanskih krstjana",
  • "Crvena Hrvatska",
  • "Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH",
  • "Etnička historija BiH".
  • Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Srebrena, Bosna. "Fra Dominik Mandić (1889. - 1973.)". www.bosnasrebrena.ba (jezik: hr-hr). Pristupljeno 2017-04-14. 
  2. ^ "Dominik Mandić: Sabrana djela - Synopsis book". Synopsis book (jezik: hr-HR). Pristupljeno 2017-04-14.