Dominik Mandić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Dominik Mandić
Rođenje

2. decembar 1889.

Široki Brijeg, Bosna i Hercegovina
Smrt

23. oktobar 1973.

Chicago, SAD

Dominik Mandić (Lise, Široki Brijeg, 1889 - Chicago, SAD, 1973), bio je hrvatski historičar i političar, franjevac.

Biografija[uredi | uredi izvor]

U Širokom Brijegu je završio narodnu školu, te pohađa franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stiče doktorat iz crkvene historije. Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji, te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na molbu vlastite Provincije prihvata upravljanje velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu. U periodu Kraljevine Jugoslavije (1918-41.) slijedio je, bar u početku, neke projugoslavenske iluzije, ali je uskoro promijenio mišljenje. Godine 1939. izabran je u centralnu upravu Franjevačkog reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnog ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941. Čin proglašenja NDH je doživio bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskog naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim stanovništvom nakon četničkih zlodjela u okolini Mostara u aprilu 1941. Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnog održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. Međutim, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev utjecaj je dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a posebno organizirati socijalnu pomoć za više desetaka hiljada izbjeglica. Njegovim doprinosom osnovana je hrvatska štamparija u izbjegličkom logoru Fermo, u kojoj su se štampale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Kada je godine 1946. i 1947. u Italiji nastao, na osnovu sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desecima najistaknutijih hrvatskih oficira i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im pasoše za prekomorske zemlje i Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši starješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i naučnom radu.

Najveći je dio Mandićevog historijskog opusa nastao u inostranstvu, prvenstveno u SAD. Centralni piščev interes je starija hrvatska historija, a u tom kontekstu i Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i italijanskim, francuskim, ruskim, španskim, engleskim, njemačkim, poljskim, mađarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedanterija, kao i sjajno poznavanje nijansi crkvene i konfesionalne historije, posebno s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve historijske knjige nabijene podacima koje je autor skupio iz mnogih izvora, te su zato i nezaobilazna referenca za bilo koga ko piše o historiji Bosne i Hercegovine, i to s težištem na periodu od početaka do 18. vijeka. Iz današnje perspektive, glavna Mandićeva mana je nesavremenost i nekritičnost prema historijskim vrelima. Dok se za prvo može naći koliko-toliko opravdanja, savremena sintetska historija starije Bosne i Huma još nije napisana ni od koga, drugi je prigovor ozbiljnije prirode. Mandić je bio historičar starinskog kova, i nije uključio u svoj repertoar prikaza tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, historija umjetnosti, paleografija, historijska lingvistika, demografska i privredna strujanja, kulturološka istraživanja,..), pa stoga njegovo djelo pripada kategoriji starije hrvatske historiografije, poput Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića. Međutim, Mandićev nekritički pristup i skoro naivna vjera u, često, dvosmislene starije izvore ("De Administrando Imperio" Konstantina Porfirogeneta, Ljetopis popa Dukljanina, Orbinijevi spisi), kao i pouzdanje u problematične tekstove poput "Pacte convente", učinili su dio njegovog opusa ne samo zastarjelim, nego i nepouzdanim. Istine radi, valja reći da Mandić korigira i katkad uspješno pronalazi nesuvislosti u starijim vrelima, ali je to samo u slučajevima kada valja pokazati da je navedena teza protivna hrvatskim nacionalnim interesima i hrvatstvu. U situacijama kada su fantastične teze dokaz hrvatstva neke tvrdnje, Mandić ih preuzima bez provjere. Zato što bijaše ideologiziranim historičarem koji je smjerao pokazati i dokazati historijsko hrvatstvo Bosne i Hercegovine, kao i Bošnjaka muslimana, njegovo djelo je nerijetko odbacivano i zanemarivano i u onim segmentima u kojima je Mandić praktički imun na kritike, a to je arhivarsko detaljistički prikaz raznih vidova starije historije.

Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj historiografiji (koju bi bilo lahko pobiti i ismijati), govori činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, "Etnička historija Bosne i Hercegovine", bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik tog teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ, toliki je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podacima o hrvatskom učešću u prošlosti stare Bosne, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije savremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj historiji BiH. To može izgledati groteskno, međutim isti mentalni sklop je vodio i staljinističke i slične nadrihistoričare, sve po Orwellovoj maksimi: ko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću. Mandić se tokom 1960-ih upleo u polemiku s Nadom Klaić i njenim pristupom hrvatskoj historiji ranog srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićevog statusa antikomunističkog emigranta). U toj raspravi jaka strana Nade Klaić je bio moderan naučni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza historijskih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenohistorijskim analizama, što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu. Ta polemika imala je više dimenzija, a dvije najvažnije su: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu pozitivno utjecala na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi vid bio je predstavljen kao borba "naučne" historiografije (koju je predstavljala Nada Klaić) i nacionalističkog romantizma, čiji predstavnik bijaše Mandić. U stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podržano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako nenaučna stava: hrvatskog maksimalističkog i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medijevalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr., o sjevernoafričkom porijeklu Vlaha), došle su još slabije utemeljene Klaićkine teze (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije). Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća Klaićkin multidisciplinarni pristup (naravno, dopunjen i novijim naučnim spoznajama), ali odbacuje njen nacionalni redukcionizam, nastao u atmosferi komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske historiografije. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski historičar, ali je nezaobilazan kao preobilje lahko dostupne historijske faktografije.

Glavna djela Dominika Mandića su:

  • "Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti",
  • "Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda",
  • "Bogumilska crkva bosanskih krstjana",
  • "Crvena Hrvatska",
  • "Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH",
  • "Etnička historija BiH".
  • Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića