Idi na sadržaj

Donald O. Hebb

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Donald Olding Hebb
Rođenje (1904-07-22) 22. juli 1904.
Chester, Nova Škotska, Kanada
Smrt20. august 1985(1985-08-20) (81 godina)
Chester, Nova Škotska, Kanada
DržavljanstvoKanađanin
PoljePsihologija
Institucija
Alma mater
Akademski mentorKarl Spencer Lashley
Istaknuti studenti
Poznat(a) poHebbova teorija
Istaknute nagradeČlan Kraljevskog društva (FRS)[1]

Donald Olding Hebb bio je kanadski psiholog poznat po doprinosu razvoja neuropsihologije i istraživanjima odnosa između moždanih funkcija i psiholoških procesa, posebno učenja. Najpoznatiji je po svojoj teoriji učenja, koju je predstavio 1949. u djelu Organizacija ponašanja.[2]

U svojim radovima o učenju nastojao je objasniti ponašanje i mišljenje kroz moždane funkcije, povezujući kognitivne procese s uspostavljanjem veza između neuronskih mreža. U naučnoj literaturi često se navodi kao jedan od osnivača neuropsihologije i teorije neuronskih mreža.[3] Prema anketi časopisa Review of General Psychology iz 2002, zauzima 19. mjesto na listi najcitiranijih psihologa 20. vijeka.[4]

Rani život

[uredi | uredi izvor]

Donald Hebb rođen je u mjestu Chester u kanadskoj pokrajini Nova Škotska kao najstarije od četvero djece. Njegovi roditelji, Arthur Morrison Hebb i Mary Clara Olding, diplomirali su medicinu na Univerzitetu Dalhousie i radili kao ljekari.[5] U Chesteru je živio do svoje šesnaeste godine, kada se porodica preselila u Dartmouth.

Na Hebbovu majku snažno su utjecale ideje Marije Montessori, pa ga je majka školovala kod kuće do osme godine.[6] Nakon polaska u osnovnu školu pokazao je izuzetan uspjeh te je već s deset godina upisan u sedmi razred. Tokom obrazovanja ponavljao je jedanaesti razred nakon što većina učenika u kombinovanom odjeljenju, koje je obuhvatalo deveti, deseti i jedanaesti razred, nije položila pokrajinske ispite. Učenicima devetog i desetog razreda bilo je dopušteno da nastave školovanje uprkos neuspjehu, dok dvanaesti razred u Chesteru nije postojao. Hebb je maturirao sa šesnaest godina na Akademiji okruga Halifax.[5][7]

Nakon završetka srednje škole upisao je Univerzitet Dalhousie s namjerom da postane pisac. Diplomirao je 1925. godine, stekavši zvanje diplomiranog profesora humanističkih nauka. Poslije studija predavao je u svojoj nekadašnjoj školi u Chesteru, zatim je neko vrijeme radio na farmi u Alberti, a potom kao fizički radnik u Québecu.

Njegov brat Andrew (1905–2005) diplomirao je pravo na Univerzitetu Dalhousie i bavio se poduzetništvom. Brat Peter (1909–1955) bio je ljekar, dok je sestra Catherine (1912–1978) doktorirala fiziologiju na Univerzitetu McGill, gdje je pod mentorstvom Borisa Babkina istraživala fiziologiju probavnog sistema.[5]

Karijera

[uredi | uredi izvor]

Godine 1928. Hebb je upisao postdiplomski studij na Univerzitetu McGill, a istovremeno je imenovan direktorom srednje škole u Verdunskom predgrađu Montréala.[8] Nastojeći unaprijediti rad škole, sarađivao je s univerzitetskim kolegama Kelloggom i Clarkeom te uveo nove nastavne metode. Učenicima je zadavao zanimljivije školske zadatke, dok je one koji su se nepropisno ponašali privremeno udaljavao iz učionice.

Magistarski rad iz oblasti psihologije odbranio je na Univerzitetu McGill 1932. pod mentorstvom istaknutog fiziologa Borisa Babkina. U magistarskoj tezi pod naslovom Uslovni i bezuslovni refleksi i inhibicija nastojao je dokazati da su skeletni refleksi rezultat učenja na ćelijskom nivou.[9]

Smrt supruge u saobraćajnoj nesreći 22. jula 1933, na njegov 29. rođendan, predstavljala je težak lični gubitak. U isto vrijeme suočavao se i s poteškoćama u radu škole u Montréalu. Kasnije je izjavio da su njegove reformske ideje bile ograničene rigidnošću nastavnog plana i programa u protestantskim školama Québeca.[10] Istovremeno, istraživanja na Univerzitetu McGill bila su pretežno usmjerena na pedagogiju i inteligenciju, dok je Hebb bio zainteresiran za fiziološku psihologiju i kritički je ocjenjivao tadašnju eksperimentalnu metodologiju.[10] Zbog toga je odlučio napustiti Montréal i obratio se Robertu Yerkesu na Univerzitetu Yale, koji mu je ponudio mjesto na doktorskom studiju. Međutim, Boris Babkin ga je uvjerio da nastavi usavršavanje kod Karla Lashleyja na Univerzitetu u Chicagu.[11]

U julu 1934. Hebb je započeo rad pod mentorstvom Karla Lashleyja na Univerzitetu u Chicagu,[12] gdje je u okviru svog doktorskog istraživanja proučavao prostornu orijentaciju i prostorno učenje. Prije nego što je istraživanje završeno, Lashley je prihvatio profesorsku poziciju na Univerzitetu Harvard, pa su Hebb i dvojica njegovih kolega, Beach i Smith, 1935. primljeni na doktorski studij na Harvardu. Tamo je Hebb morao promijeniti temu doktorske disertacije te je istraživao utjecaj rane vizuelne deprivacije na percepciju veličine i svjetline kod štakora. U eksperimentu je dio životinja odgajan u potpunom mraku, a dio pri normalnom osvjetljenju, nakon čega je upoređivao razlike u građi njihovog mozga. Doktorsku titulu stekao je na Univerzitetu Harvard 1936.[13] Naredne godine radio je kao istraživački asistent kod Lashleyja, a istovremeno i kao asistent u nastavi na uvodnom kursu psihologije koji je vodio Edwin G. Boring na Radcliffe koledžu. U tom periodu objavio je je svoje doktorsko istraživanje[14] i dovršio rad koji je započeo u Chicagu.[15]

U julu 1937. Hebb se oženio svojom drugom suprugom, Elizabeth Nichols Donovan.[16] Iste godine, na preporuku svoje sestre Catherine, koja je također pohađala doktorske studije kod Borisa Babkina na Univerzitetu McGill, prijavio se za rad s Wilderom Penfieldom na Neurološkom institutu u Montrealu. Tokom tog angažmana istraživao je utjecaj operacija i povreda mozga na ljudske kognitivne funkcije.[17] Uočio je da dječiji mozak može djelimično ili potpuno nadoknaditi izgubljene funkcije nakon uklanjanja dijela moždanog tkiva, dok su kod odraslih ista oštećenja dovodila do znatno težih funkcionalnih posljedica. Na osnovu tih opažanja zaključio je da vanjska stimulacija ima važnu ulogu u održavanju misaonih procesa kod odraslih osoba. Smatrao je da njen nedostatak može dovesti do slabljenja kognitivnih sposobnosti, a u pojedinim slučajevima i do pojave halucinacija.

Hebb je također kritikovao primjenu Stanford-Binetove skale inteligencije i Wechslerove skale inteligencije za odrasle kod pacijenata podvrgnutih neurohirurškim zahvatima. Smatrao je da su ovi testovi neadekvatni, posebno za pacijente s ograničenim verbalnim sposobnostima ili one koji nisu vladali engleskim jezikom. U saradnji s N. W. Mortonom s Univerziteta McGill, razvio dva nova instrumenta za procjenu primjenjiva i na neverbalne pacijente: Test razumijevanja za odrasle i Test anomalija na slikama.[17]

Primjenom Testa anomalija na slikama među prvima je ukazao na mogućnost da desni temporalni režanj ima značajnu ulogu u procesima vizuelnog prepoznavanja. Njegova istraživanja također su pokazala da uklanjanje većih dijelova frontalnog režnja ne dovodi nužno do značajnog smanjenja rezultata na testovima inteligencije. Kod jednog odraslog pacijenta, kojem je radi liječenja epilepsije odstranjen veći dio frontalnih režnjeva, zabilježio je uočljivo postoperativno poboljšanje osobina ličnosti i intelektualnih sposobnosti. Na osnovu tih opažanja zaključio je da frontalni režnjevi imaju posebno važnu ulogu u procesima učenja tokom ranog razvoja.[18]

Hebb-Williamsov labirint

Godine 1939. Hebb je imenovan za predavača psihologije na Univerzitetu Queen's. Kako bi provjerio svoju svoju pretpostavku da se uloga frontalnih režnjeva mijenja tokom razvoja, zajedno s Kennethom Williamsom razvio je labirint s promjenjivim stazama za štakore, poznat kao Hebb-Williamsov labirint.[19][20] Ova metoda procjene sposobnosti učenja i rješavanja problema kod životinja kasnije je široko primjenjivana u eksperimentalnoj psihologiji. Koristeći taj labirint, ispitivao je sposobnost rješavanja problema kod štakora oslijepljenih u različitim razvojnim fazama te pokazao da iskustva stečena u ranom razvoju mogu imati trajan utjecaj na kognitivne sposobnosti u odrasloj dobi.[21] Ovi nalazi postali su jedno od osnovnih načela razvojne psihologije,[22] i kasnije su korišteni kao jedan od naučnih argumenata u prilog uvođenju kompenzacijskih predškolskih programa, poput programa Head Start, namijenjenih djeci iz socioekonomski ugroženih sredina.[23]

Godine 1942. preselio se u Orange Park na Floridi kako bi ponovo sarađivao s Karlom Lashleyjem, koji je zamijenio Yerkesa na mjestu direktora Laboratorije za biologiju primata pri Nacionalnom istraživačkom centaru za primate Yerkes. Istražujući ponašanje primata, Hebb je razvio testove emocionalnosti za čimpanze.[1] Međutim, istraživanje nije dalo očekivane rezultate jer se pokazalo da je čimpanze teško obučavati za izvođenje eksperimentalnih zadataka.[10] Tokom boravka na Floridi napisao je svoje najpoznatije djelo, Organizacija ponašanja: Neuropsihološka teorija,[2] objavljeno 1949, u kojem je iznio teoriju prema kojoj se ponašanje može objasniti kroz funkcionisanje mozga i promjene u neuronskim vezama.

Godine 1947. vratio se na Univerzitet McGill kao profesor psihologije, već naredne godine imenovan je za šefa Odsjeka za psihologiju. Ponovo je sarađivao s Wilderom Penfieldom, ovaj put posredno, kroz rad svojih studenata, među kojima su bili Mortimer Mishkin, Haldor Enger Rosvold i Brenda Milner. Oni su nastavili i proširili njegova ranija istraživanja o odnosu između moždanih funkcija i ponašanja.[21]

Njegova druga supruga Elizabeth preminula je 1962. nakon operacije. Četiri godine kasnije Hebb se vjenčao se s Margaret Doreen Wright (rođenom Williamson).[24]

Na Univerzitetu McGill ostao je do penzionisanja 1972. I nakon odlaska u penziju nekoliko godina je bio aktivan na Odsjeku za psihologiju kao profesor emeritus, gdje je vodio obavezni seminarski kurs za studente postdiplomskog studija.[7]

U rodnu Novu Škotsku vratio se 1977, gdje je dovršio svoju posljednju knjigu Esej o umu (Essay on Mind).[7][25] Imenovan je za počasnog profesora psihologije na Univerzitetu Dalhousie, a do kraja života redovno je učestvovao na naučnim skupovima.[23] Umro je 1985. u 81. godini života. Iza njega su ostale dvije kćeri iz drugog braka, Mary Ellen Hebb i Jane Hebb Paul.[26]

Priznanja i nagrade

[uredi | uredi izvor]

Hebb je bio član Kanadskog psihološkog udruženja (CPA) i Američkog psihološkog udruženja (APA). Za predsjednika Kanadskog psihološkog udruženja izabran je 1953, dok je predsjednik Američkog psihološkog udruženja bio 1960. Godine 1961. dobio je APA-inu Nagradu za istaknuti naučni doprinos.[27]

U martu 1966. je izabran za člana Kraljevskog društva Kanade i člana Kraljevskog društva u Londonu.[1][28]

Dodijeljeno mu je petnaest počasnih doktorata, između ostalih sa Univerziteta u Chicagu (1961), Univerzitet Dalhousie (1965) i Univerzitet Concordia (1975).[29]

Kanadsko psihološko udruženje ustanovilo je Nagradu "Donald O. Hebb" u njegovu čast. Ovo priznanje dodjeljuje se istaknutim kanadskim psiholozima za doprinos razvoju i promociji psihologije kao naučne discipline kroz istraživački rad, nastavu, rukovođenje ili javno djelovanje. Prvi dobitnik nagrade bio je upravo Hebb, kojem je uručena 1980.[30]

Posthumno je 2011. primljen u Kuću slavnih naučnog centra Discovery Centre Halifaxu, u Novoj Škotskoj.[31] Iste godine Izvršno vijeće Komiteta za skeptičko preispitivanje (CSI) uvrstilo ga je u "Panteon skeptika", priznanje koje se dodjeljuje preminulim članovima organizacije za doprinos razvoju naučnog skepticizma.[32]

Njegova lična arhiva, koja obuhvata dokumentaciju o istraživačkom i nastavnom radu, čuva se u Arhivu Univerziteta McGill u Montrealu.

Organizacija ponašanja (1949)

[uredi | uredi izvor]

Djelo Organizacija ponašanja (engleski: The Organization of Behavior) smatra se najznačajnijim Hebbovim doprinosom razvoju neuronauke. Integrišući svoja višegodišnja istraživanja ponašanja sa studijama kognitivnih funkcija kod pacijenata nakon neurohirurških zahvata, Hebb je povezao dvije oblasti koje su dugo bile razdvojene – biološku funkciju mozga i više kognitivne procese uma. Na taj način je postavio temelje za savremeno razumijevanje neurobiološke osnove ponašanja.[2]

Historijski kontekst i rušenje refleksnih modela

[uredi | uredi izvor]

Godine 1929. Hans Berger je razvio metodu elektroencefalografije (EEG) i prvi uspješno snimio kontinuiranu, spontanu električnu aktivnost ljudskog mozga.[33] Ovim postignućem dovedeni su u pitanje dotadašnji refleksni modeli učenja, uključujući i koncepte Ivana Pavlova. Pavlov je, naime, zagovarao stanovište da je moždana kora u osnovi pasivan sistem koji reaguje isključivo na vanjske podražaje, dok u njihovom odsustvu prelazi u stanje mirovanja ili sna.[34]

Bergerovo otkriće stalne električne aktivnosti ukazalo je na to da je centralni nervni sistem autonomno aktivan čak i bez vanjske stimulacije, što je Hebb iskoristio kao argument da se vanjska stimulacija zapravo nadograđuje na već postojeće procese u mozgu:

Elektrofiziologija centralnog nervnog sistema ukazuje na to da je mozak kontinuirano aktivan u svim svojim dijelovima, te da se aferentna ekscitacija mora nadovezati na već postojeću ekscitaciju.[2]

S druge strane, biheviorističke teorije tog vremena uspješno su objašnjavale vanjske obrasce ponašanja kroz učenje i uslovljavanje, ali su svjesno ignorisale neurofiziološke osnove i unutrašnje mentalne procese, posmatrajući mozak kao nepoznatu "crnu kutiju". Hebb je smatrao da se psihologija ne može razvijati bez prihvatanja neuronske osnove uma, ističući:[35]

Moderna psihologija u potpunosti uzima zdravo za gotovo da su ponašanje i neuronska funkcija u savršenoj korelaciji, odnosno da je jedno u potpunosti uzrokovano drugim. Ne postoji nikakva odvojena duša ili životna sila koja bi s vremena na vrijeme gurnula svoj prst u mozak i navela neuronske ćelije da čine ono što inače ne bi činile. [...] Čovjek ne može logički biti determinist u fizici, hemiji i biologiji, a mistik u psihologiji.[2]

Problem percepcije oblika i kritika geštaltizma

[uredi | uredi izvor]

U to vrijeme postojala su brojna nerazriješena pitanja u vezi s percepcijom. Na primjer, ako mozak može prepoznati krug, postavljalo se pitanje kako razlikuje krugove različitih veličina ili one koji nisu potpuno pravilnog oblika. Kada bi za svaku moguću varijantu kruga postojao zaseban, fiksni senzorni obrazac, kapacitet mozga morao bi biti znatno veći nego što jeste.

Prema drugoj teoriji, geštalt teoriji (teoriji konfiguracije), signali koji dospijevaju u mozak stvaraju svojevrsno polje čiji oblik zavisi isključivo od obrasca ulaznih informacija. Međutim, Hebb je smatrao da ni ova teorija ne nudi adekvatno rješenje jer zapostavlja važnost konkretnih neuroanatomskih veza:

Ukratko, teorija konfiguracije (geštaltizam) predstavlja dvije stvari. Ona je, prije svega, bila nužna korekcija ranijih ideja, poput Titchenerovih i Watsonovih. Ovaj pozitivan doprinos mora se priznati kao važan korak naprijed. Međutim, prisutna je i pretjerana reakcija protiv Izolovanih senzornih elemenata i senzomotorne povezanosti, koja je gotovo jednako ekstremna kao i te starije ideje. Stoga je konfiguracionizam, kao teorija, podjednako ranjiv kao što su to bili strukturalizam i rani biheviorizam.[2]

Hebb je premostio ovaj jaz objedinjujući tadašnja saznanja o ponašanju i napredna anatomska otkrića o strukturi nervnog sistema u jedinstvenu teoriju. Oslanjajući se na savremene histološke podatke o pojedinačnim neuronima (iz rada Ramóna y Cajala)[36] i njihovim povratnim vezama (iz rada Lorente de Nóa),[37] uspio je razviti model koji je prvi put tačno opisao kako fiziološki procesi u mozgu organizuju složene funkcije uma.[35]

Hebbovo pravilo učenja i ćelijski sklopovi

[uredi | uredi izvor]

Njegova teorija postala je poznata kao Hebbova teorija, a modeli zasnovani na njoj opisuju se kao "Hebbovo učenje". Hebb je ponudio neurofiziološko objašnjenje učenja i pamćenja zasnovano na jednostavnom načelu:[38]

Kada je akson ćelije A dovoljno blizu da pobudi ćeliju B te pritom opetovano ili trajno učestvuje u njenoj aktivaciji, u jednoj ili objema ćelijama dolazi do procesa rasta ili metaboličkih promjena, uslijed kojih se povećava efikasnost ćelije A u pobuđivanju ćelije B.[2]

Ovo načelo se u savremenoj nauci često sažima u izreku: "Neuroni koji se zajedno aktiviraju, zajedno se i povezuju",[39] što se naziva "Hebbov zakon".

Grupe neurona koje kroz ovaj proces učenja počinju djelovati kao jedinstvena cjelina Hebb je nazvao "ćelijskim sklopovima". Mreža međusobnih veza između takvih sklopova činila je dinamičan sistem koji određuje način na koji mozak procesira informacije i odgovara na podražaje.

Hebbov model funkcionisanja uma imao je dalekosežan utjecaj. On nije samo promijenio psihološko razumijevanje kognitivnih procesa nego je postao i temelj za razvoj računarskih sistema koji oponašaju biološki nervni sistem. Iako je kasnije utvrđeno da je dominantan oblik sinaptičkog prijenosa u mozgu hemijske prirode (preko neurotransmitera), savremene vještačke neuronske mreže u informacijskim tehnologijama i dalje se zasnivaju na matematičkim principima prilagođavanja težina među vještačkim neuronima koji su direktno inspirisani Hebbovim pravilom učenja.

Utjecaj na obrazovanje i učenje

[uredi | uredi izvor]

Hebb je dao značajan doprinos razvoju brojnih savremenih disciplina, uključujući humanu neuropsihologiju, razvojnu psihobiologiju i kognitivnu neuronauku, utvrdivši da je mišljenje zapravo integrisana aktivnost mozga.[10] Iz te perspektive, njegovi stavovi o učenju opisuju ljudsko ponašanje i kognitivne procese kroz prizmu moždanih funkcija, pri čemu se složeni mentalni procesi objašnjavaju uspostavljanjem i jačanjem veza unutar neuronskih mreža. Ove neuropsihološke postavke imale su direktan i dalekosežan utjecaj na njegovo shvatanje obrazovanja i učenja.

Motivaciju i učenje Hebb je posmatrao kao neodvojive i uzajamno povezane procese, polazeći od pretpostavke da sve funkcije u mozgu djeluju usklađeno. Prema njegovoj teoriji, svako pojedinačno iskustvo iz okoline aktivira specifičnu grupu neurona koja se naziva ćelijski sklop, a koja predstavlja neurološku osnovu za određenu misao ili ideju. Kada ovi sklopovi koordinišu i aktiviraju u nizu, oni formiraju fazne sekvence koje sačinjavaju kontinuirani tok ljudskih misli.[2] Nakon što se ove složene neuronske strukture jednom oblikuju, vanjski podražaji iz okoline mogu ih sa lakoćom ponovo pokrenuti. Zbog toga poticajnije i bogatije okruženje omogućava brži razvoj i daleko efikasnije učenje.

Ova teorijska postavka direktno je oblikovala Hebbove stavove o obrazovanju, jer je bio čvrsto uvjeren da okolina ima presudan utjecaj na kognitivni razvoj tokom djetinjstva. Djeca uče tako što postepeno i dugotrajno izgrađuju ove bazične ćelijske sklopove i fazne sekvence. Obogaćena sredina, koja nudi raznovrsne prilike za senzorna i motorička iskustva, pomaže djeci da razviju stabilne moždane strukture neophodne za nastavak složenijeg učenja u odrasloj dobi. Kako bi empirijski dokazao ovu pretpostavku, Hebb je u svom domu sa kćerkama uzgajao domaće štakore kao kućne ljubimce, omogućivši im slobodno kretanje i istraživanje prostora. Štakori koji su odrastali u takvom stimulativnom okruženju pokazali su u odrasloj dobi znatno bolju sposobnost snalaženja u labirintu u poređenju sa štakorima koji su odgajani u restriktivnim kaveznim uslovima.[7] Ova rana istraživanja o važnosti rane stimulacije kasnije su snažno utjecala na oblikovanje modernih socijalno-pedagoških strategija, među kojima se posebno ističe američki predškolski program Head Start.

Ovaj program je osmišljen za djecu iz porodica s niskim prihodima s ciljem da ih kroz rano učenje i kognitivno stimulativne aktivnosti pripremi za uspješan ulazak u školski sistem. Longitudinalne studije koje su pratile efekte ovog programa potvrdile su da je cjelodnevno pohađanje aktivnosti povezano s razvijenijim akademskim vještinama, što je naročito izraženo kod djece čiji roditelji imaju niži stepen obrazovanja.[40] Važnost ranog okruženja dodatno je rasvijetljena u opsežnoj dvogodišnjoj studiji u kojoj su Hart i Risley pratili četrdeset dvoje djece i njihove porodice, fokusirajući se na rano usvajanje jezika i ulogu doma u širenju vokabulara. Njihovi nalazi su pokazali da su socioekonomski status porodice i učestalost svakodnevnih jezičkih interakcija primarni faktori u jezičkom razvoju. Djeca iz porodica nižeg socioekonomskog statusa, s manje ekonomskih sredstava, čula su znatno manje riječi i razvijala su rječnik sporije od djece visokoobrazovanih roditelja koja su od najranijeg djetinjstva imala pristup bogatijim, raznovrsnijim i podsticajnijim jezičkim sadržajima.[41]

Na osnovu ovih uvida, Hebb je napravio jasnu distinkciju između učenja u ranom dobu i učenja u odrasloj dobi, kada nastupa kvalitativno drugačiji kognitivni proces. Dok je rano učenje spor i mukotrpan proces uspostavljanja prvih neuronskih veza, učenje u zrelom dobu je mnogo brže i intuitivnije. Budući da su osnovni ćelijski sklopovi i fazne sekvence već formirani u djetinjstvu, odrasla osoba ih može s lakoćom reorganizovati i povezivati na bezbroj novih načina.[42] Iz Hebbove teorije učenja nedvosmisleno proizlazi da se svako novo iskustvo s kojim se pojedinac susretne trajno ugrađuje u samu strukturu velikog mozga. Svakim ponavljanjem određene radnje, misli ili obrasca ponašanja, veza između uključenih neurona se dodatno učvršćuje, što fizički mijenja mozak i produbljuje naučeno. U suštini, pojedinac kroz izlaganje izazovnim i novim iskustvima aktivno oblikuje i trenira vlastiti mozak, stvarajući neuronsku mrežu koja postaje osnova za cjeloživotni razvoj.

Hebb kao pedagog

[uredi | uredi izvor]

Kao profesor na Univerzitetu McGill, Hebb je smatrao da se motivacija ne može poučavati, već da je zadatak nastavnika stvoriti okruženje koje studentima omogućava uspješno učenje i istraživački rad.[10] Vjerovao je da se studenti mogu podučiti akademskom pisanju, usmjeriti pri odabiru istraživačkog problema i dobiti podršku kako bi izbjegli ometajuće faktore, ali da istinska motivacija i posvećenost istraživanju moraju proizaći iz samih studenata. Također je smatrao da studente treba vrednovati prvenstveno prema njihovoj sposobnosti kritičkog mišljenja, kreativnog rješavanja problema i stvaranja novih ideja, a ne prema sposobnosti pamćenja i reprodukcije postojećih znanja.

Hebb je zastupao objektivan pristup proučavanju ljudskog uma, smatrajući da psihologiju treba razvijati kao biološku nauku zasnovanu na empirijskim istraživanjima. Takav pristup imao je značajan utjecaj na način izvođenja nastave i provođenja istraživanja na Univerzitet McGill, koji je tokom njegovog djelovanja postao jedno od vodećih centara psiholoških istraživanja.[22]

Kontroverzna istraživanja

[uredi | uredi izvor]

Hebbovo ime često se spominje u raspravama o ulozi psiholoških istraživanja u razvoju tehnika ispitivanja, uključujući primjenu senzorne deprivacije, upravo zbog njegovih istraživanja u toj oblasti. Na simpoziju o senzornoj deprivaciji održanom na Univerzitetu Harvard u junu 1958. izjavio je:

Istraživanja koja smo provodili na Univerzitetu McGill zapravo su započela proučavanjem problema ispiranja mozga. U prvim objavljenim radovima nije nam bilo dopušteno to otvoreno navesti. [...] Glavni podsticaj predstavljala je, naravno, zabrinutost zbog vrste 'priznanja' koja su iznuđivana na suđenjima u komunističkoj Rusiji. Izraz 'ispiranje mozga' pojavio se nešto kasnije i počeo se primjenjivati na kineske metode. Nismo znali koje su metode primjenjivali Rusi, ali činilo se da izazivaju neobične promjene stavova. Na koji način? Jedan od mogućih faktora bila je perceptivna izolacija i upravo smo se na nju usmjerili.[43]

Novija istraživanja navode da su Hebbova istraživanja senzorne deprivacije finansirani i koordinisani uz podršku CIA-e, koja je rezultate namjeravala iskoristiti za razvoj novih metoda ispitivanja i mučenja.[44] Dio tih istraživanja provodio se u tajnosti, a rezultati su u početku bili dostupni isključivo vlastima Sjedinjenih Američkih Država.

U pojedinim eksperimentima dobrovoljni učesnici provodili su više sati u uslovima senzorne deprivacije, što neki autori smatraju oblikom psihološkog mučenja.[44][45] Međutim, ispitanici u Hebbovim istraživanjima bili su studenti koji su dobrovoljno pristali učestvovati u eksperimentima, a ne pacijenti, te su u svakom trenutku imali pravo prekinuti svoje učešće.[46]

Istaknuti studenti

[uredi | uredi izvor]

Odabrane publikacije

[uredi | uredi izvor]
  • The Organization of Behaviour. 1949. John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-36727-7
  • Essay on Mind. Hillsdale, New Jersey: Lawrence Erlbaum. 1980. ISBN 978-0-89859-017-3.
  • The Conceptual Nervous System. 1982. Pergamon Press. ISBN 008-027418-8: zbirka od 21 Hebbovog naučnog rada, s potpunim popisom njegovih publikacija, koju je uredio Henry A. Buchtel
  • A Textbook of Psychology. Philadelphia and London: W. B. Saunders and Co. 1958. ISBN 978-0-7872-1103-5.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 3 Milner, Peter M.; Atkinson Milner, Brenda (1996). "Donald Olding Hebb. 22 July 1904-20 August 1985" (PDF). Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society (jezik: engleski). 42: 192–204. doi:10.1098/rsbm.1996.0012. Pristupljeno 2. 7. 2026.
  2. 1 2 3 4 5 6 7 8 Hebb, Donald O. (1949). The Organization of Behavior: A Neuropsychological Theory (jezik: engleski). New York: Wiley and Sons. ISBN 978-0-471-36727-7. Pristupljeno 2. 7. 2026.
  3. ↑ Didier, Jean-Pierre (2010). Bigand, Emmanuel (ured.). Rethinking Physical and Rehabilitation Medicine: New Technologies Induce New Learning Strategies (jezik: engleski). Paris: Springer. ISBN 978-2-8178-0033-2. Pristupljeno 2. 7. 2026.
  4. ↑ Haggbloom, Steven J.; Warnick, Renee; Warnick, Jason E.; Jones, Vinessa K.; Yarbrough, Gary L.; Russell, Tenea M.; Borecky, Chris M.; McGahhey, Reagan; Powell, John L. III; Beaumont, Shane N.; Tobin, Renée M. (2002). "The 100 most eminent psychologists of the 20th century". Review of General Psychology (jezik: engleski). 6 (2): 139–152. doi:10.1037/1089-2680.6.2.139. Pristupljeno 2. 7. 2026.
  5. 1 2 3 Brown, Richard E. (2020). "Donald O. Hebb and the Organization of Behavior: 17 years in the writing". Molecular Brain (jezik: engleski). 13 (55). doi:10.1186/s13041-020-00567-8. Pristupljeno 2. 7. 2026.
  6. ↑ Department of Psychology (2026). "Dr. Donald Hebb - Early Academics". University of Alberta (jezik: engleski). Department of Psychology. Pristupljeno 3. 7. 2026.
  7. 1 2 3 4 Brown, Richard E. (2006). "The Life and Work of Donald Olding Hebb" (PDF). Acta Neurologica Taiwanica (jezik: engleski). 15 (2): 127–142. Pristupljeno 2. 7. 2026.
  8. ↑ Milner, Peter M. (1986). "Donald Olding Hebb (1904-1985)" (PDF). Trends in Neurosciences (jezik: engleski). 9: 347–351. doi:10.1016/0166-2236(86)90107-4. Pristupljeno 2. 7. 2026.
  9. ↑ Érudit (2026). "McGill University: Thèses et mémoires publiés en 1932". Érudit (jezik: francuski). Érudit. Pristupljeno 3. 7. 2026.
  10. 1 2 3 4 5 Brown, Richard E.; Milner, Peter M. (2003). "The legacy of Donald O. Hebb: More than the Hebb Synapse". Nature Reviews Neuroscience (jezik: engleski). 4 (12). Pristupljeno 3. 7. 2026.[mrtav link]
  11. ↑ Palchaudhuri, Shriya (2020). "The Mind Behind the Hebbian Synapse". Resonance (jezik: engleski). 25 (9). doi:10.1007/s12045-020-1040-9. Pristupljeno 3. 7. 2026.
  12. ↑ Dewsbury, Donald A. (2002). "The Chicago Five: A Family Group of Integrative Psychobiologists". History of Psychology (jezik: engleski). 5 (1): 16–37. doi:10.1037/1093-4510.5.1.16. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  13. ↑ McGill University Library (2026). "Fonds MG1045 - Donald Olding Hebb Fonds". McGill University Archival Collections (jezik: engleski). McGill University Library. Pristupljeno 3. 7. 2026.
  14. ↑ Hebb, D. O. (1937). "The Innate Organization of Visual Activity: I. Perception of Figures by Rats Reared in Total Darkness". The Pedagogical Seminary and Journal of Genetic Psychology (jezik: engleski). 51 (1): 101–126. doi:10.1080/08856559.1937.10534307. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  15. ↑ Hebb, D. O. (1938). "Studies of the organization of behavior. II. Changes in the field orientation of the rat after cortical destruction". Journal of Comparative Psychology (jezik: engleski). 26 (3): 427–443. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  16. ↑ FamilySearch (2026). "Elizabeth Nichols Donovan (1904–1962)". FamilySearch Family Tree (jezik: engleski). FamilySearch. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  17. 1 2 Can, Kadir; Nalçacı, Erhan (2026). "The Life of Donald Olding Hebb and Development of Neuropsychological Theory". Journal of Ankara University Faculty of Medicine (jezik: engleski). 79 (2): 130–141. Pristupljeno 3. 7. 2026.
  18. ↑ Hebb, Donald O.; Penfield, W. (1940). "Human behavior after extensive bilateral removal from the frontal lobes". Archives of Neurology & Psychiatry (jezik: engleski). 42 (3): 421–438. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  19. ↑ Hebb, D. O.; Williams, K. (1946). "A method of rating animal intelligence". The Journal of General Psychology (jezik: engleski). 34 (1): 59–65. doi:10.1080/00221309.1946.10544520. PMID 21015350. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  20. ↑ Conduct Science. "Hebb-Williams Maze". Conduct Science (jezik: engleski). Conduct Science. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  21. 1 2 Ghassemzadeh, Habibollah; Posner, Michael I; Rothbart, Mary K (2013). "Contributions of Hebb and Vygotsky to an Integrated Science of Mind". Journal of the History of the Neurosciences (jezik: engleski). 22 (3): 292–306. doi:10.1080/0964704X.2012.761071. PMC 3691348. PMID 23679195. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  22. 1 2 Oosenbrug, Eric (2020). Building a “Cross-Roads Discipline” at McGill University: A History of Early Experimental Psychology in Postwar Canada (Doktorska disertacija) (jezik: engleski). York University. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  23. 1 2 Milner, Peter (1993). "The Mind and Donald O. Hebb" (PDF). Scientific American (jezik: engleski). 268 (1): 124–129. JSTOR 24941344. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  24. ↑ MyHeritage (2026). "Donald Hebb". MyHeritage. MyHeritage. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  25. ↑ Hebb, D. O. (1980). Essay on Mind (jezik: engleski). Hillsdale, N.J.: Lawrence Erlbaum Associates. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  26. ↑ Kolb, Bryan; Whishaw, Ian (2016). "Revisiting Hebb: The Organization of Behavior". u Kolb, Bryan; Whishaw, Ian (ured.). Brain and Behaviour: Revisiting the Classic Studies (jezik: engleski). SAGE Publications. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  27. ↑ American Psychological Association (2026). "Award for Distinguished Scientific Contribution Winners" (PDF). APA.org (jezik: engleski). American Psychological Association. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  28. ↑ McGill University (2026). "About D.O. Hebb". McGill University Department of Psychology (jezik: engleski). McGill University. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  29. ↑ Concordia University (2026). "Honorary degree recipients - Alphabetical list". Concordia University (jezik: engleski). Concordia University. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  30. ↑ Canadian Psychological Association (2026). "CPA Award Descriptions and Past Recipients". CPA.ca (jezik: engleski). Canadian Psychological Association. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  31. ↑ Discovery Centre (2018). "Discovery Awards 2018 for Science and Technology" (PDF). TheDiscoveryCentre.ca (jezik: engleski). Discovery Centre. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  32. ↑ Committee for Skeptical Inquiry (2026). "Pantheon of Skeptics". Skeptical Inquirer (jezik: engleski). Center for Inquiry. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  33. ↑ Millett, D. (2001). "Hans Berger: from psychic energy to the EEG". Perspectives in Biology and Medicine (jezik: engleski). 44 (4): 522–542. doi:10.1353/pbm.2001.0070. PMID 11600799. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  34. ↑ Pavlov, Ivan Petrovich (1927). Conditioned Reflexes: An Investigation of the Physiological Activity of the Cerebral Cortex (jezik: engleski). Oxford University Press. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  35. 1 2 Finger, Stanley (2001). Origins of Neuroscience: A History of Explorations Into Brain Function (jezik: engleski). Oxford University Press. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  36. ↑ Ramón y Cajal, S. (1906). "The structure and connexions of neurons" (PDF) (Nobel Lecture) (jezik: engleski). Nobel Foundation. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  37. ↑ Lorente de Nó, R. (1938). "Analysis of the activity of the chains of internuncial neurons". Journal of Neurophysiology (jezik: engleski). 1 (3). doi:10.1152/jn.1938.1.3.207. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  38. ↑ Keysers, Christian; Gazzola, Valeria (2014). "Hebbian learning and predictive mirror neurons for actions, sensations and emotions". Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences (jezik: engleski). 369 (1644): 20130175. doi:10.1098/rstb.2013.0175. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  39. ↑ Shackleton-Jones, Nick (2026). How People Learn: A New Model of Learning and Cognition (jezik: engleski) (3 izd.). Kogan Page, Limited. ISBN 978-1398628809. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  40. ↑ Lee, RaeHyuck; Zhai, Fuhua; Brooks-Gunn; Jeanne; Han, Wen-Jui; Waldfogel, Jane (2013). "Head Start Participation and School Readiness: Evidence from the Early Childhood Longitudinal Study-Birth Cohort". Developmental Psychology (jezik: engleski). 50 (1): 202–215. doi:10.1037/a0032280. PMC 4050643. PMID 23527496. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  41. ↑ Hart, Betty; Risley, Todd R. (1995). Meaningful Differences in the Everyday Experience of Young American Children (jezik: engleski). Paul H. Brookes Publishing. ISBN 978-1557661975. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  42. ↑ Hergenhahn, B. R.; Olson, Matthew H. (2001). An Introduction to Theories of Learning (jezik: engleski). Prentice Hall. ISBN 0-13-016735-5. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  43. ↑ Solomon, Philip; Kubzansky, Philip E.; Leiderman, P. Herbert; Mendelson, Jack H.; Trumbull, Richard; Wexler, Donald, ured. (1961). Sensory Deprivation: A Symposium Held at Harvard Medical School (jezik: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0674801158. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  44. 1 2 McCoy, Alfred (2006). A Question of Torture: CIA Interrogation, from the Cold War to the War on Terror (jezik: engleski). Henry Holt and Company. ISBN 978-0805082487. Pristupljeno 4. 7. 2026.
  45. ↑ Engelhardt, Tom (2009). "Pioneers of Torture". Antiwar.com (jezik: engleski). Pristupljeno 4. 7. 2026.
  46. ↑ Heron, W. (1957). "The Pathology of Boredom" (PDF). Scientific American (jezik: engleski). 196 (1): 52–56. doi:10.1038/scientificamerican0157-52. Pristupljeno 4. 7. 2026.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Donald_O._Hebb&oldid=3921143"