Državna škola za slaboumne Belchertown

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Državna škola za slaboumne
Belchertown
Zvanični naziv: Belchertown State School
for the Feeble-Minded
Država: Sjedinjene Američke Države
Savezna država: Masačusets
Okrug: Hampshire
Otvorena: 1922.
Zatvorena: 1992.

Državna škola za slaboumne Belchertown (Belchertown State School for the Feeble-Minded) je napravljena 1922. u Belchertown-u.

Smještena je u Državnoj ulici br. 30 na 3,5 km2 . Kampus se sastoji od deset glavnih zgrada koje je napravila firma ,,Kendall, Taylor, and Co" u stilu "kolonijalnog preporoda". Državne škole su se razlikovale od državnih bolnica. Škole su bile namijenjena mentalno defektnim i u njima nije postojao nikakv oblik obrazovanja.

Za prvih 40 godina Belchertown je radio bez spoljašnje kontrole. Kasnije je otkriveno da su od njihovog dolaska pacijenti, neki koji su u odjeljenjima proveli čitav život, bili strašno maltretirani od osoblja. Benjamin Ricci opisuje uslove kao ,,užasne", ,,srednjovjekovne" i ,,varvarske".

Doktori u školi su imali malo obzira za mentalni kapacitet pacijenata što se vidi u sljedećem citatu:

Njegov metod procjene se sastojao od gledanja u mene tokom psihičkih vježbi i pšsto sam ćutao zaključio je da ne razunmijem sta priča i da mora da sam imbecil. [...] Otkad nisam mogao da ga pitam da govorim ili da ponavljam šta kaže smatrao me je moronom. (Sienkewicz-Mercer p38)

Pomoćnici na odjeljenjima su imali više posla nego sto je normalno sa gomilama pacijenata na svakom odjeljenju. Nije bilo dovoljno vremena za odgovarajući odlazak u WC. Pacijenti su ostavljani polugoli da se valjaju u svom izmetu.

Pacijenti sa ozbiljnijim fizičkim ostećenjima su ostavljani u krevetima po cijeli dan bez ikakve zabave. Pacijente koji nisu mogli da se hrane sami su pomoćnici tjerali da jedu (Sienkewicz-Mercer, p. 42) i kad kad je bilo potrebno pomjeriti pacijenta to su radili tako grubo da su uzrokovali povrede pacijenata. Kao rezultat maltretiranja, neki pacijenti su bili skloni da ,,stenju u hodniku", ,,vršeći nuždu u pelene, and spreading whatever [they] found all over", udarajući glavama u zid. (Sienkewicz-Mercer, p. 50), ili su imali neke druge reakcije. Dodatno, u bolnici su postojale zaraze.

Razlog za ovu situaciju je djelimično bio u perspektivi ljudi sa onim sto je nazivano ,,mentalnim nedostatkom". Na početku 20. vijeka, većina ljudi sa nekim nedostatkom je jednostavno držana u kućama. Ovo se promijenilo 1920-ih i 1930-ih jer su vlasti razvile specijana odjeljenja da se brinu o njima, u Masačusetsu i drugdje glavnu ulogu u tome je imalo Ministarstvo za mentalnu retardaciju (Department of Mental Retardation). Kasnije je ekspertiza ,,nemoćnih" postala specijalnost u medicinskom svijetu, što je pomoglo oblikovanju socijalne politike. I dok su neki roditelji željeli da pošalju djecu da žive u bijedi i patnji,

većina nije imala drugog izbora za dijete sa nekim ograničenjima.

Svijest o ljudima sa ograničenjima se popravila, početkom Kenedijeve administracije i djelimično zahvaljujući pokretu za ljudska prava američkih crnaca. Masačusets je 1966. donio Zakon o službi za mentalno zdravlje i retardaciju (Mental Health and Retardation Services Act) po kome nekoliko državnih institucija postepeno postaju lokalne. Grozni uslovi u Belchertown-u su otkriveni 1971. u članku ,,Tragedija u Belchertown-u" (The Tragedy of Belchertown). roditelji su tužili školu i kad je vrhovni tužilac obišao ustanovu opisao ju je kao ,,predvorje pakla" (,,a hell hole").

Ovo je bilo prvo suđenje državnoj školi, a ostala su u Masačusetsu slijedila narednih nekoliko godina. Belchertown je tužen 1975. za zabranjivanje pacijentima da glasaju (ovo je bilo jedno od prvih suđenja za prava ljudi sa ograničenjima da glasaju u SAD). 1977. je škola tužena zbog toga što 67-godišnjem retardiranom čovjeku nije dozvolila hemoterapiju.

Poslije nekoliko godina posrtanja Belchertown je zatvoren 1992. Dvije godine kasnije je dodat u Nacionalni registar historijskih mjesta (National Register of Historic Places). Foley Field je preuzeo lokalni bejzbol tim koji igra u Little League. Groblje je renovirano. Taun je 2001. planirao da školsko imanje u narednih 20. godina pretvori u ekonomsku zonu (Economic Opportunity Area).

Knjige o Belchertown-u[uredi | uredi izvor]

Benjamin Ricci

  • Crimes Against Humanity: A Historical Perspective[1]

Ruth Sienkiewicz-Mercer

  • I Raise My Eyes to Say Yes[2]

Benjamin Ricci je poslao šestogodisnjeg sina u bolnicu ne znajući kakvi su uslovi u bolnici i učestvovao je u prvom suđenju 1972.

Ruth Sienkiewicz-Mercer je bila pacijent škole 1960-ih i 1970-ih. Njena knjiga govori o medicinskom tehničaru koji kasnije postaje senator u Masačusetsu. Njegovo ime je John Kerry.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ricci, Benjamin (2004). Crimes Against Humanity: A Historical Perspective (jezik: engleski). iUniverse. ISBN 9780595303984. 
  2. ^ Sienkiewicz-Mercer, Ruth; Kaplan, Steven B. (1989-08-01). I raise my eyes to say yes (jezik: engleski). Houghton Mifflin. ISBN 9780395461099.