Društvo naroda

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Društvo naroda (Liga naroda, eng. League of Nations, fr. Société des Nations) je prva opšta međunarodna organizacija država sa ciljem da očuva mir miroljubivim rješavanjem međunarodnih sporova i organizovanjem međunarodne saradnje u interesu blagostanja čovječanstva.

Osnivanje[uredi | uredi izvor]

Osnovano je na Pariško mirovnoj konferenciji. Pakt Društva naroda od 28. aprila 1919. priključen je kao prilog Versajskom ugovoru o miru sa Njemačkom i drugim mirovnim ugovorima (sa Austrijom, Mađarskom i Bugarskom). Njegovi osnivači, sile pobjednice u 1. svjetskom ratu, težile su da Društvo naroda iskoriste za prevlast u svijetu i održavanje stanja stvorenog mirovnim ugovorima sa Njemačkom i drugim pobijeđenim državama. Pakt kao osnovni dokument, koji određuje zadatke Društva naroda i reguliše odnose među članovima, utvrđujući njihova prava i dužnosti, predviđa tri kategorije članova s jednakim pravnim položajem. To su:

  • članovi osnivači - 32 države učesnice u 1. SR protiv Centralnih sila
  • pozvani članovi - neutralne države, njih 13, pozvane da pristupe Društvu naroda poslije stupanja Pakta na snagu
  • primljeni članovi - od 1919. do 1939. primljeno je 20 država, među kojima i sile koje su izgubile 1. SR.

U članstvo Društva naroda mogle su biti primljene kolonije i dominioni koji sami sobom slobodno upravljaju. U toku stvaranja (1919. - 1920.) Društvo naroda je imalo 45. članova, 1932. - 60, 1938. - 59, 1939. - 44, a aprila 1946. godine 34 člana. Do promjene u sastavu članstva dolazilo je dobrovoljnim povlačenjem, isključenjem i gubitkom državnosti pojedinih članova (Etiopija 1936, Austrija 1938, Čehoslovačka i Albanija 1939).

Struktura[uredi | uredi izvor]

Glavni organi Društva naroda su bili Skupština, Savjet i Stalni sekretarijat sa glavnim sekretarom na čelu. Skupštinu su sačinjavali predstavnici (najviše 3) svih država članica. Savjet Društva naroda je bio sastavljen od stalnih (prvo Francuska, Italija, Japan i V. Britanija; od 1926. Njemačka, a od 1934. SSSR) i 11 nestalnih članova koje je Skupština birala na 3 godine, ali tako da se u istoj godini smjenjuje samo jedna trećina. Svaki stalni i nestalni član bio je zastupljen u Savjetu samo jednim delegatom. Svaki član Društva naroda je imao pravo da, na osnovu poziva Savjeta, uputi svog delegata na sjednice Savjeta, kad god se raspravlja o nekom pitanju koje se njega posebno tiče.

Sekretarijat je bio administrativni organ pod neposrednim rukovodstvom glavnog sekretara kojeg je birala Skupština. Sekretarijat je bio podijeljen u 15 odjeljenja i 9 službi (1939. je imao 800 činovnika iz 50 zemalja).

Relacije sa drugim organizacijama[uredi | uredi izvor]

Društvo naroda je imalo posebne odnose sa Međunarodnom organizacijom rada (Ženeva), Stalnim sudom međunarodne pravde (Hag) i specijalizovanim institucijama kao što su: Međunarodna komisija za intelektualnu saradnju (Pariz), Međunarodni institut za edukativnu kinematografiju (Rim), Međunarodnu društvo za proučavanje kuge (Rio de Žaneiro), Međunarodni ured za izbjeglice (Ženeva) i dr.

Savjet je ustanovio i dviej stalne komisije: Komisiju za vojna, pomorska i vazduhoplovna pitanja i Komisiju za mandate.

Skupština i Savjet su bili pravno jednaki. U nadležžnost Skupštine i Savjeta spadala su, uglavnom, ista pitanja, s tim što je jedan njihov izvjestan broj spadao u isključivu nadležnost jednog od njih, ili što je za izvjesna bila potrebna zajednička saradnja. Podjednaku i zajedničku nadležnost Savjet i Skupština su imali u pogledu očuvanja mira kao i u traženju konsultativnog mišljenja od Stalnog suda međunarodne pravde.

Zadaci[uredi | uredi izvor]

Pakt formuliše zajedničke zadatke država u borbi za mir. Prvenstveno se težilo smanjenju naoružanja, s tim što se povezivala bezbijednost i razoružanje, a smanjenje naoružanja uslovljavalo interesima nacionalne bezbijednosti država, njihovim međunarodnim obavezama, geografskim položajima i opštim uslovima koji vladaju u njima. Pakt je izričito garantovao teritorijalni integritet i političku nezavisnost država članica. Bio je predviđen postupak mirnog rješavanja sporova iznošenjem pred Savjet i Skupštinu, pred Stalni sud međunarodne pravde, arbitražom i akcijom savjeta. Predviđena je mogućnost primjene međunarodnih sankcija protiv agresora: prekid trgovačkih i finansijskih veza, zabrana veza između državljana zemalja članica Društva naroda i državljana zemlje koja je prekršila Pakt, dužnost Savjeta da zainteresovanim vladama preporuči vojne, pomorske i vazduhoplovne mjere za obrazovanje vojne sile koja će pribaviti poštovanje obavezama Društva naroda; uzajamna pomoć članova radi svođenja na najmanju mjeru gubitaka i štete zbog zajedničkih ekonomskih i finansijskih mjera protiv prekršioca itd. Pakt je predviđao i obavezu da članovi saopštavaju jedan drugome podatke o razmjeri sopstvenog naoružanja, vojnim i pomorskim programima i stanju industrija koje mogu biti iskorištene za rat; osnivanje stalne vojne komisije koja će Savjetu davati mišljenja o izvršenju odredaba Pakta koje se odnose na vojna i pomorska pitanja. Radi ostvarenja tih odredaba, Društvo naroda je od 1925. do 1940. izdavalo Vojni godišnjak (Annuarie Militaire) koji je donosio opšte i statističke podatke o oružanim snagama država članica.

Međutim, iako je Pakt nastojao da isključi rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova, ipak ga nije apsolutno pravno zabranio. Pribjegavanje ratu zabranjeno je prije nego što države članice primijene proceduru mirenja, predviđenu Paktom. Ako ta procedura bude bezuspiješna, države članice pravno su ovlaštene da pribjegnu ratu, i to tek poslije 3 mjeseca od posljednjeg neuspjelog mirenja. To je tzv. vrijeme hlađenja (Cooling-off Time). Poslije tog roka rat, po Paktu Društva naroda, nije pravno zabranjen.

Neuspjesi i djelimični uspjesi[uredi | uredi izvor]

I pored pojedinačnih uspjeha u rješavanju sukoba (oko Vilnjusa između Poljske i Litvanije 1920, Poljske i Njemačke 1921. oko Gornje Šlezije; sukoba oko grčko-bugarske granice 1925.-1927.; anglo-turskog sukoba oko Mosula 1925. i dr.), Društvo naroda nije uspjelo u osnovnom zadatku, tj. u očuvanju mira.

Iako je do 1938. riješilo preko 40 međunarodnih sporova, u značajnijim sukobima koji su se ticali velikih sila, ono je podbacilo (npr. italijansko-grčki sukob 1923.; japansko-kineski sukob i okupacija Mandžurije 1931.-1933.; napad Italije na Etiopiju 1935.-1936.; španski nacionalnooslobodilački rat 1936.-1939.; anšlus Austrije 1938.; češka kriza 1938. i 1939.; nacističko pokoravanje Čehoslovačke 1939.; nacističko-poljski sukob oko Gdanjska 1939.).

U svim tim sukobima Društvo naroda nije ništa efikasno poduzelo. Istina, prilikom italijanskog napada na Etiopiju, donijelo je odluku o primjeni ekonomskih sankcija protiv agresora. Međutim, taj prividni uspjeh pretvorio se u potpuni neuspijeh, jer sankcije nisu dosljedno primjenjivane, pa su najvažnije sirovine (ugalj i nafta) neometano isporučivane Italiji dok je Suecki kanal bio i dalje otvoren za prolaz italijanskih vojnih transporta. Za neuspjehe Društva naroda krive su države članice i njihova politika. Agresivna politika totalitarnih sila, suprotnosti između malih i velikih država članica i između buržoaskih država i SSSR, izdvajanje SAD, osudili su Društvo naroda na neuspijehe.

Male i srednje države, uviđajući neefikasnost sistema bezbijednosti, uspostavljenog Društvom naroda, počele su da uzmiču pred obavezama iz Pakta, tražeći izlaz u istupanju iz Društva naroda ili u isticanju svoje neutralnosti. Niz zemalja 1936. izjavljuje da neće moći ispunjavati obaveze koje se odnose na primjenu međunarodnih sankcija protiv agresora. Savjet Male antante 1939., a odmah zatim i članovi Balkanskog pakta izjavljuju da Društvo naroda nije više u mogućnosti da ispunjava zadatke koje su mo postavili njegovi tvorci, te da neće smatrati obaveznim odredbe o primjeni međunarodnih sankcija protiv agresora, osim na bazi reciprociteta. Kraljevina Jugoslavija, kao članica Male antante i Balkanskog pakta, odrekla se na taj način najvažnije obaveze predviđene Paktom.

Pred 2. svjetski rat, Njemačka, Japan i Italija napuštaju Društvo naroda, a 1940. SSSR je isključen iz članstva zbog rata sa Finskom. Uticaj Društva naroda sve više opada i ono nespremno dočekuje 2. SR ne preduzimajući ništa poslije njegovog izbijanja. Prestalo je da funkcioniše 1940., a formalno je raspušteno 18. aprila 1946. na 21. zasijedanju u Ženevi. Njegove funkcije i cjelokupna imovina prenijete su na UN.

Društvo naroda doprinijelo je razvoju međunarodnog prava, posebno ratnog. Pod njegovim okriljem donijeti su Ženevski protokol iz 1925. o zabrani upotrebe otrovnih gasova i bakterioloških sredstava u ratu, konvencije o ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz 1929. i niz značajnih rezolucija u vezi sa ograničenjem naoružanja i zabranom bombardovanja stanovništva (neboraca) itd. Pored nedostataka i neefikasnosti treba istaći da je Društvo naroda prvi ozbiljniji pokušaj zbližavanja naroda, i da se nije moglo očekivati njegovo savršenstvo poslije 1. SR u tako protivrječnom svijetu. Postojanje i rad Društva naroda je jedna od značajnih etapa u razvoju međunarodne zajednice. Njim je postavljen osnov za stvaranje novog međunarodnog organizma, Organizacije Ujedninjenih nacija.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: