Drugi rat za Gorski Karabah

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ovaj članak je o oružanom sukobu oko regije Gorski Karabah u 2020. Za oružani sukob vođen od 1988. do 1994, pogledajte Prvi rat za Gorski Karabah.
Drugi rat za Gorski Karabah
Sukobi u Gorskom Karabahu
  Područja koja je Azerbejdžan zauzeo tokom rata
  Područja koja su ustupljena Azerbejdžanu prema sporazumu o prekidu vatre
  Područja u Gorskom Karabahu koja ostaju pod kontrolom Republike
  Lačin koridor i manastir Dadivank, pod patroliranjem ruskih mirovnih snaga
Datum27. septembar 2020 – 10. novembar 2020 (1 mjesec i 2 sedmice)
LokacijaGorski Karabah; Armenija i Azerbejdžan
PovodSeparatizam; Prvi rat za Gorski Karabah
IshodPobjeda Azerbjedžana
Sukobljene strane
Azerbejdžan
Podrška:
Turska
Dobavljači oružja:
Izrael		 Republika Gorski Karabah
Armenija
Dobavljači oružja:
Rusija
Komandanti
Azerbejdžan Ilham Aliyev
Azerbejdžan Zakir Hasanov
Azerbejdžan Karim Valiyev
Azerbejdžan Hikmat Mirzayev
Azerbejdžan Ramiz Tahirov
Azerbejdžan Elchin Guliyev
Azerbejdžan Mais Barkhudarov
Azerbejdžan Hikmat Hasanov
Azerbejdžan Ilham Mehdiyev
Azerbejdžan Zaur Javanshir
Azerbejdžan Kanan Seyidov
Azerbejdžan Namig Islamzadeh		 Arayik Harutyunyan
Jalal Harutyunyan
Mikael Arzumanyan
Artur Sargsyan
Hovhannes Avagyan
Armenija Nikol Pashinyan
Armenija Armen Sarkissian
Armenija Vahagn Asatryan
Armenija David Tonoyan
Armenija Onik Gasparyan
Armenija Tiran Khachatryan
Vojne jedinice
Vojska Azerbejdžana
 Vojska Republike Gorski Karabah
Nepoznat broj vojnika
Vojska Armenije
Nepoznat broj vojnika
Žrtve
Azerbejdžan:
  • 2,906 ubijenih
  • 6 nestalih
  • 14 zarobljenih
Sirijski borci:
  • 541 ubijenih
  • 3+ zarobljenih
 Armenija/Republika Gorski Karabah:
  • 4,088 ubijenih
  • 193 nestalih
  • ~11,000 ranjenih i bolesnih
  • 60+ zarobljenih

Drugi rat za Gorski Karabah[a] bio je oružan sukob između Azerbejdžana s jedne i Republike Gorski Karabah (Republike Artsakh) i Armenije s druge strane.[1] Borbe su se vodile za teritoriju Gorski Karabah koja je međunarodno priznata kao dio Azerbejdžana, dok faktičku vlast ima Republika Gorski Karabah, nepriznata država u kojoj Armeni čine većinu od oko 99%.

Sukobi su započeli ujutro 27. septembra duž linije kontakta Gorski Karabaha. Armenija i Republika Gorski Karabah uvele su vanredno stanje i potpunu mobilizaciju, dok je Azerbejdžan uveo ratno stanje i policijski čas, kao i djelimičnu mobilizaciju stanovništva.[2][3][4]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Prvi rat za Gorski Karabah

Sukobi Armenije i Azerbejdžana oko regije Gorski Karabah sežu skoro sto godina unazad kada su sovjetske vlasti odlučile da se ta oblast priključi tadašnjoj Azerbejdžanskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Međutim, kako se bližio raspad Sovjetskog Saveza, ponovo se postavilo pitanje statusa Gorski Karabaha.

Decembra 1991. godine, na održanom referendumu u Gorski Karabahu, Armeni su se odlučili za stvaranje nezavisne države. Ubrzo su započeli oružani sukobi između Azerbejdžana i zajedničkih snaga Gorski Karabaha i Armenije. Primirje je postignuto 12. maja 1994. godine; Gorski Karabah je dejure ostao dio Azerbejdžana, ali defacto kontrolu nad teritorijom ima nepriznata Republika Gorski Karabah.

Uprkos primirju, zabilježeni su brojni oružani incidenti između Armenskih i azerbejdžanskih snaga među kojima su najžešći sukobi bili 2016. i u julu 2020. godine. Od juna 2020. počele su pogranične čarke na granici Armenije i Azerbajdžana što je kao posljedicu imalo proratne demonstracije u Azerbajdžanu. Propagandnu podršku Azerbajdžanu tada je pružila i Turska.

Turska također garantira postojanje azerbajdžanske eksklave Nakhchivan.[5] Azerbajdžan i Tursku vežu zajedničke historijske i kulturne veze te često se nazivaju da su: "jedna nacija - dvije države".[6] Sa druge strane, Armenci gledaju na tursku podršku Azerbajdžanu kao na "nastavak armenskog genocida".

Sukob[uredi | uredi izvor]

Sukob je počeo ujutro 27. rujna, ofanzivom azerbejdžanskih oklopnih snaga kojima je pružalo potporu topništvo i naoružani turski dronovi. Armenski vojnici su pomoću topništva i navođenih protuoklopnih sustava uspjeli nanijeti izvjesne gubitke nadirućem azerbejdžanskom oklopništvu, ali su u konačnici bili odbačeni sa svojih početnih položaja na jugoistoku i sjeveru Gorski Karabaha. Azerbajdžan se pak uspješno koristio naoružanim dronovima za uništavanje armenskih PZO sistema kratkog dometa kojih su uništili trinaestak. U prva tri dana borbenih djelovanja, Azerbajdžan je uspio staviti pod kontrolu dijelove teritorija na jugu Gorskog Karabaha, da bi zatim njihova ofenziva posustala. Idućih nekoliko dana obje su strane izmjenjivale vatru sa statičnih položaja, da bi u protunapadu kojeg su poduzele armenske snage na sjeveru, Armenci su opet uspjeli povratiti dio teritorija. Najozbiljniji protunapad Armenci su poduzeli su četvrtog dana, no isti je završio taktičkim neuspjehom kad su im topništvo i oklop postali izloženi djelovanju neprijateljskih naoružanih dronova i dronova samoubojica.[7]

Istaknutim oružjem tijekom Rata u Gorskom Karabahu, pokazale su se naoružane bespilotne letjelice turske prozvodnje Bayraktar TB2, čija je korist osim u borbenim djelovanjima bila vidljiva i na polju propagandnog rata.[8]

Šestoga dana počela je razmjena topničke i raketne vatre kojom je gađana suparnička infrastruktura. U jutro sedmoga dana Azerbajdžan je krenuo u nova napadna djelovanja, čiji su nositelji bili Prvi, Drugi i Treći korpus Vojske Azerbajdžana na sjeveru samoproglašene republike, u čemu su polučili određeni uspjeh, ali je napad uskoro zaustavljen.[7]

U nastavku se većina borbi odvijala na jugu koji je gledajući konfiguraciju terena relativno ravan i manje naseljen u usporedbi sa sjeverom gdje dominira planinski teren. Azerbejdžanci su zatim krenuli u nova napadna djelovanja usmjerena ka gradovima Džebaril i Fizuli u kojima su uspjeli probiti nekoliko slojeva armenskih obrambenih linija koje su činile zonu razdvajanja prema njima. Na koncu je i to napredovanje zaustavljeno.[7]

Dana 10. oktobra, Rusija je uspjela isposlovati primirje između dviju zaraćenih strana, ali je ono brzo propalo i nekoliko dana kasnije, azerbajdžanska je strana izvještavala o novim ostvarenim uspjesima na južnom bojištu.[9] Drugi pokušaj primirja iz 17. oktobra je također brzo propao.[10] Dana 19. oktobra azerbajdžanski izvori tvrdili su da je zauzet grad Fizuli, dok su grad Džebaril navodno zauzeli još 10. oktobra. Do 22. oktobra Azerbajdžan je objavio da je granica s Iranom u potpunosti pod njihovom kontrolom.[11]

Uspješna napadna djelovanja oružanih sila Azerbajdžana na južnom bojištu dovelo je do toga da napad bude usmjeren prema sjeverozapadu gdje se nalazi Lačinski koridor, koji čini jedinstvenu komunikaciju i žilu kucavicu iz Armenije prema Gorskom Karabahu. Zbog daljnjeg napredovanja Azera, ova je važna komunikacija došla unutar dometa azerbajdžanskog topništva. Armenska je strana potom objavila da je njihov protunapad zaustavio napredovanje azerbajdžanskih snaga i to na 25 kilometara od Lačinskog koridora. Do 26. oktobra dijelovi armenskih snaga, koji su se povukli u planine, krenuli su s malenim gerilskim prepadima na izloženu pješadiju i oklopnjake Vojske Azerbajdžana.[12]

Dana 29. oktobra iz Republike Gorski Karabah objavili su da su azerbajdžanske snage stigle na 5 kilometra od grada Šuše - drugog po veličini grada u Gorskom Karabahu.[10] Dana 8. novembra snage Azerbajdžana uspostavile su kontrolu nad gradom Šušom.[13] Time su ujedno došle na petnaestak kilometra od Stepankerta, glavnog grada samoproglašene republike.[14]

Primirje[uredi | uredi izvor]

Nakon pada Šuše 9. novembra azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev i armenski premijer Nikol Pašinjan uz posredstvo predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina potpisali su mirovni sporazum čime su stale borbe na svim bojištima s početkom od 10. novembra 2020. u ponoć.[15] S potpisanim se također usuglasio i predsjednik Republike Gorski Karabah - Araik Arutunjan.[16]

Epilog[uredi | uredi izvor]

Ubrzo nakon potpisivanja primirja u Armeniji su izbile nasilne demonstracije usmjerene protiv premijera Nikola Pašinijana kojeg su prosvjednici proglasili izdajnikom.[17] Prosvjednici su također provalili u zgradu parlamenta gdje su izbatinali predsjednika parlamenta Ararata Mirzojana.[18] Dana 12. novembra glasnogovornik armenskog ministarstva obrane podnio je ostavku.[19]

U suprotnosti sa situacijom u Armeniji, vijesti o potpisanom primirju u Azerbajdžanu izazvale su slavlja na ulicama, gdje su gomile mahale azerbajdžanskim zastavama.[20] Na dodirna područja između dviju zaraćenih strana, raspoređene su ruske mirovne snage.[15]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Također poznat kao Drugi rat za Nagorno-Karabah i Rat u Nagorno-Karabahu 2020. U Armeniji se naziva Azerbejdžansko-turska agresija, a u Azerbejdžanu Operacija za sprovođenje mira i Kontraofanzivna operacija.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Počelo je: Proglašeno ratno stanje VIDEO/FOTO". B92.net (jezik: srpski). Pristupljeno 5. 4. 2022.
  2. ^ "Azerbaijan's parliament approves martial law, curfews - president's aide". Reuters (jezik: engleski). 27. 9. 2020. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  3. ^ "Nagorno-Karabakh announces martial law and total mobilization". Reuters (jezik: engleski). 27. 9. 2020. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  4. ^ https://apa.az/en/azerbaijan-army-azerbaijani-armed-forces/Partial-mobilization-announced-in-Azerbaijan-331385
  5. ^ https://eurasianet.org/azerbaijan-building-up-forces-in-nakhchivan
  6. ^ "AP Explains: What lies behind Turkish support for Azerbaijan". AP NEWS (jezik: engleski). 22. 4. 2021. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  7. ^ a b c "The Second Nagorno-Karabakh War, Two Weeks In". War on the Rocks (jezik: engleski). 14. 10. 2020. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  8. ^ "Jutarnji list - Važno je imati borbene dronove: Počela je nova utrka u naoružanju. Ovako na startu stvari stoje". www.jutarnji.hr (jezik: hrvatski). 31. 1. 2021. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  9. ^ "Azerbaijan Makes Strategic Advances Along Karabakh's Northern, Southern Flanks". Jamestown (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 4. 2022.
  10. ^ a b "Война в Карабахе. Хроника событий: 26 октября - 10 ноября - Новости на русском языке". BBC News Русская служба (jezik: ruski). Pristupljeno 5. 4. 2022.
  11. ^ "Azerbaijan claims 'full control' of border with Iran". www.timesnownews.com (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 4. 2022.
  12. ^ Giragosian, Richard (26. 10. 2020). "Azerbaijan's next move will make or break Karabakh war". Asia Times (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 4. 2022.
  13. ^ Foy, Henry (9. 11. 2020). "Azerbaijan captures strategic city in Nagorno-Karabakh". Financial Times. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  14. ^ "Armenia, Azerbaijan, Russia say sign deal to end Nagorno-Karabakh conflict". Reuters (jezik: engleski). 9. 11. 2020. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  15. ^ a b "Nagorno-Karabakh: Russia deploys peacekeeping troops to region". BBC News (jezik: engleski). 10. 11. 2020. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  16. ^ https://ria.ru/20201110/karabakh-1583847338.html
  17. ^ Kramer, Andrew E. (10. 11. 2020). "Facing Military Debacle, Armenia Accepts a Deal in Nagorno-Karabakh War". The New York Times (jezik: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 5. 4. 2022.
  18. ^ Новости, Р. И. А. (10. 11. 2020). "Протестующие в Ереване избили спикера парламента Армении". РИА Новости (jezik: ruski). Pristupljeno 5. 4. 2022.
  19. ^ Məmmədov, www mrsadiq info | Sadiq; Məmmədov, www mrsadiq info | Sadiq (12. 11. 2020). "Official representative of Armenia's Defense Ministry resigns". News.az (jezik: engleski). Pristupljeno 5. 4. 2022.
  20. ^ "Armenia, Azerbaijan and Russia sign Nagorno-Karabakh peace deal". BBC News (jezik: engleski). 10. 11. 2020. Pristupljeno 5. 4. 2022.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Drugi_rat_za_Gorski_Karabah&oldid=3582202"