ESCO1

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
ESCO1
Dostupne strukture
PDBPretraga ortologa: PDBe RCSB
Spisak PDB ID kodova

4MXE

Identifikatori
AliasiESCO1
Vanjski ID-jeviOMIM: 609674 MGI: 1925055 HomoloGene: 62166 GeneCards: ESCO1
Lokacija gena (čovjek)
Hromosom 18 (čovjek)
Hrom.Hromosom 18 (čovjek)[1]
Hromosom 18 (čovjek)
Genomska lokacija za ESCO1
Genomska lokacija za ESCO1
Bend18q11.2Početak21,529,284 bp[1]
Kraj21,600,884 bp[1]
Lokacija gena (miš)
Hromosom 18 (miš)
Hrom.Hromosom 18 (miš)[2]
Hromosom 18 (miš)
Genomska lokacija za ESCO1
Genomska lokacija za ESCO1
Bend18|18 A1Početak10,566,507 bp[2]
Kraj10,610,352 bp[2]
Ontologija gena
Molekularna funkcija aktivnost sa transferazom
acyltransferase activity
vezivanje iona metala
N-acetyltransferase activity
vezivanje iona cinka
peptide-lysine-N-acetyltransferase activity
vezivanje identičnih proteina
acetyltransferase activity
Ćelijska komponenta Hromatin
jedro
nukleoplazma
hromosom
Biološki proces post-translational protein acetylation
ćelijski ciklus
sister chromatid cohesion
regulation of DNA replication
peptidyl-lysine acetylation
Izvori:Amigo / QuickGO
Ortolozi
VrsteČovjekMiš
Entrez
Ensembl
UniProt
RefSeq (mRNK)

NM_052911

NM_001081222
NM_144542

RefSeq (bjelančevina)

NP_443143

NP_001074691

Lokacija (UCSC)Chr 18: 21.53 – 21.6 MbChr 18: 10.57 – 10.61 Mb
PubMed pretraga[3][4]
Wikipodaci
Pogledaj/uredi – čovjekPogledaj/uredi – miš

N-acetiltransferaza 1 uspostave kohezije sestrinskih hromatida je protein koji je kod ljudi kodiran genom ESCO1.[5]

Kloniranje i ekspresija[uredi | uredi izvor]

Sekvenciranjem klonova dobijenih iz cDNK biblioteke frakcionirane fetusne moždine, Nagase et al. (2001) klonirali ESCO1, kojeg su označili KIAA1911. Izvedeni protein sadrži 864 aminokiseline. RT-PCR ELISA je otkrila intermedijarnu ekspresiju ESCO1, u svim ispitivanim tkivima odraslih i fetusa i specifičnim regijama mozga. Pretragom baze podataka EST za sekvence slične kvaščevom Ctf7, proteinu neophodnom za koheziju sestrinskih kromatida, Bellows et al. (2003) identificirali su ESCO1, koji su nazvali EFO1. Izvedeni protein od 840 aminokiselina ima dva N-terminalna domena, slična proteinima histonskog linkera delta i beta tipa i C-terminalni domen sličsn osnovnom domeniu Ctf7. Northern blot analizom otkriven je EFO1 transkript u većini testiranih ljudskih tkiva, sa povišenom ekspresijom u skeletnim mišićima. EFO1 označen fluorescencijom lokaliziran u jedrima transficiranih HeLa ćelija. Pretragom baza podataka o ljudskim proteinima sličnim proteinima kvasca i mušica koji su uključeni u koheziju sestrinskih kromatida, Hou i Zou (2005) identificirali su EFO1. C-terminalna polovina izvedenih proteina sadrži cinkov prst C2H2 i pretpostavljeni domen acetiltransferaze. Unutar ove regije, EFO1 dijeli 59% aminokiselinskih identiteta sa EFO2 (ESCO2). Nasuprot tome, N-terminalna polovina EFO1 dijeli malo sličnosti s EFO2 ili homolozima kvasca i voćnih mušica.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

ESCO1 pripada konzerviranoj porodici acetiltransferaza, uključenih u koheziju sestrinskih hromatida.[6]

Bellows et al. (2003) otkrili su da je bakterijski eksprimirani ljudski EFO1 pokazivao aktivnost autoacetilacije. Delecija jezgra C-terminalnog domena Ctf7 rezultirala je neaktivnim proteinom.

Hou i Zou (2005) otkrili su da C-terminalna polovina EFO1 ima aktivnost autoacetilacije, a mutacija konzerviranih ostataka unutar domena acetiltransferaze smanjuje autoacetilaciju. Interferencija RNK u ćelijama HeLa pokazala je da je EFO1 potreban za koheziju sestrinskih hromatida. Došlo je do značajnog povećanja mitotskih ćelija sa nesparenim hromatidama (67%) kada je EFO1 iscrpljen, a daljnji porast nesparenih hromatida (93%) kada su istovremeno smanjeni i EFO1 i EFO2. Iscrpljivanje EFO1 ili EFO2 rezultiralo je obogaćivanjem G2/M ćelija, povećanjem ćelija sa hromosomima raštrkanim duž diobenog vretena i povećanjem ćelija sa višepolnim vretenima. Međutim, iscrpljivanje EFO1 ili EFO2 nije uticalo na vezanje kohezina s hromosomima u interfaznim ćelijama. Svi ćelijski efekti su pogoršani u ćelijama bez EFO1 i EFO2. U HeLa i 293T ljudskim embrionskim ćelijama bubrega, oko 70% endogenih EFO1 i EFO2 povezanih je sa hromosomima, ali su dva proteina različito regulitana tokom ćelijskog ciklusa. EFO1 je ostao na hromosomima u mitozi, dok se EFO2 razdvojio od hromosoma i/ili je razgrađen. Analiza mutacije pokazala je da je vezanje EFO1 ili EFO2 za hromosome posredovano njihovim različitim N-završetcima. Smatra se da kohezija između sestrinskih hromatida nastaje samo tokom trajne replikacije DNK, sa obaveznim preradama faktora uspostavljanja kohezije kao što je Eco1 (Ctf7) i replisoma. Koristeći pupajući kvasac, Unal et al. (2007) osporili su ovaj model, pokazujući da koheziju generira Eco1-ovisan, ali o replikaciji neovisan mehanizam, kao odgovor na dvostruke niti u G2/M. Nadalje, njihove studije su otkrile da Eco1 ima dvije funkcije: kohezivnu i konzervacijsku aktivnost acetiltransferaze, što pokreće stvaranje kohezije, kao odgovor na pucanje dvolančane molekule i kontrolnu tačku oštećenja DNK. Konačno, dvolančana kohezija izazvana prekidom nije ograničena na slomljene hromosome, već se javlja i na uobičajenim hromosomima, što sugerira da kontrolna tačka oštećenja DNK putem Eco1 pruža zaštitu integriteta hromosoma širom genoma.

Rolef Ben-Shahar et al. (2008) identificirali su spontane supresore termosenzibilnog alela eco1-1 u pupajućem kvascu. Mutacija konzerviranog lizina, oponašajući acetilaciju u kohezinovoj podjedinici Smc3, čini Eco1 neophodnim za rast ćelija, a pokazali su da se Smc3 acetilira na Eco1-zavisan način tokom replikacije DNK, radi unapređenja kohezije sestrinskih hromatida. Drugi set supresora eco1-1 inaktivira ortolog pupajućih kvasaca, kohezinski destabilizator Wapl . Rolef Ben-Shahar et al. (2008) zaključili su da Eco1 modificira kohezin, kako bi stabilizirao koheziju sestrinskih kromatida paralelno s reakcijom uspostavljanja kohezije koja je u principu neovisna o Eco1-u.[7][8][9][10]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c GRCh38: Ensembl release 89: ENSG00000141446 - Ensembl, maj 2017
  2. ^ a b c GRCm38: Ensembl release 89: ENSMUSG00000024293 - Ensembl, maj 2017
  3. ^ "Human PubMed Reference:". National Center for Biotechnology Information, U.S. National Library of Medicine.
  4. ^ "Mouse PubMed Reference:". National Center for Biotechnology Information, U.S. National Library of Medicine.
  5. ^ "Entrez Gene: Establishment of sister chromatid cohesion N-acetyltransferase 1". Pristupljeno 17. 9. 2015.
  6. ^ Hou F, Zou H (2005). "Two human orthologues of Eco1/Ctf7 acetyltransferases are both required for proper sister-chromatid cohesion". Molecular Biology of the Cell. 16 (8): 3908–18. doi:10.1091/mbc.E04-12-1063. PMC 1182326. PMID 15958495.
  7. ^ Bellows, A. M., Kenna, M. A., Cassimeris, L., Skibbens, R. V. Human EFO1p exhibits acetyltransferase activity and is a unique combination of linker histone and Ctf7p/Eco1p chromatid cohesion establishment domains. Nucleic Acids Res. 31: 6334-6343, 2003. [PubMed]: 14576321
  8. ^ Hou, F., Zou, H. Two human orthologues of Eco1/Ctf7 acetyltransferases are both required for proper sister-chromatid cohesion. Molec. Biol. Cell 16: 3908-3918, 2005. PubMed: 15958495
  9. ^ Nagase, T., Kikuno, R., Ohara, O. Prediction of the coding sequences of unidentified human genes. XXI. The complete sequences of 60 new cDNA clones from brain which code for large proteins. DNA Res. 8: 179-187, 2001. [PubMed]: 11572484
  10. ^ Rolef Ben-Shahar, T. R., Heeger, S., Lehane, C., East, P., Flynn, H., Skehel, M., Uhlmann, F. Eco1-dependent cohesin acetylation during establishment of sister chromatid cohesion. Science 321: 563-566, 2008. [PubMed]: 18653893

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  • PDBe-KB provides an overview of all the structure information available in the PDB for Human N-acetyltransferase ESCO1