Eksploatacijski film

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Plakat za nijemi eksploatacijski film Put u propast (1928)

Eksploatacijski film (engleski: Exploitation film) je film koji pokušava postići finansijski uspjeh iskorištavajući trenutne trendove, niže žanrova ili zastrašujući sadržaj. Eksploatacijski filmovi su općenito "B filmovi" niskog kvaliteta.[1] Ponekad privlače pažnju kritičara i kultne sljedbenike . Neki od ovih filmova, poput Noć živih mrtvaca (1968), postavili su trendove i postali historijski važni.[2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Eksploatacijski filmovi mogu prikazivati sugestivne ili eksplicitane scene seksa, nasilje, upotrebu droga, golotinju, pobunu i haos. Takvi su filmovi prvi put prikazani u svom modernom obliku početkom 1920-ih [3] ali su popularizirani 60-ih i 70-ih godina općim popuštanjem cenzure i filmskih tabua u SAD-u i Europi. Američko filmsko društvo (i proizvođači i distributeri filmova u Americi prije njega) surađivali su s cenzorskim odborima i lokalnim organizacijama u nadi da će sačuvati imidž "čistog" Hollywooda, ali su distributeri eksploatacijskog filma djelovali izvan toga kruga i često pozdravljali kontroverze kao oblik besplatne promocije.[3] Njihovi producenti koristili su senzacionalne elemente kako bi privukli publiku koju su izgubili sa pojavom televizije. Od devedesetih godina prošlog stoljeća ovaj je žanr također privukao pažnju u akademskim krugovima, gdje se ponekad naziva i paracinema.[4]

"Eksploatacija" je labavo definirana i ima više veze s percepcijom gledatelja o filmu nego sa stvarnim sadržajem filma. Uznemirujući materijal i umjetnički sadržaji često koegzistiraju, na šta ukazuje činjenica da su umjetnički filmovi koji nisu uspjeli proći Haysov kodeks često prikazani u istim kinima kao i eksploatacijski filmovi. Eksploatacijski filmovi dijele neustrašivost hvaljenih transgresivnih europskih redatelja, poput Dereka Jarmana, Luisa Buñuela i Jean-Luca Godarda, u rukovanju "spornim" sadržajem. Mnogi filmovi priznati kao klasici sadrže nivoe seksa, nasilja i šoka koji se obično povezuju sa eksploatacijskim filmovima; primjeri su "Narandžasta sa satom", Stanleyja Kubricka, "Freaks", Toda Browninga i "Repulman", Romana Polanskog. Buñuelov "Un Chien Andalou" sadrži elemente modernog splatter filma. Sugerirano je da bi se film Carnival of Souls, kada bi bio napravljen u Evropi, smatrao umjetničkim filmom, dok bi "Eyes Without a Face", da je snimljen u SAD-u, bio kategoriziran kao niskobudžetni horor film. I publika umjetničkog i eksploatacijskog filma smatra se da dijeli ukus koji odbacuje mainstream holivudsku ponudu.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Schaefer 1999, pp. 42–43, 95.
  2. ^ Zinoman, Jason (1. 3. 2008). "How "Night of the Living Dead" Ushered in a New Golden Era of Horror". Vanity Fair.
  3. ^ a b Lewis, Jon (2000). Hollywood V. Hard Core: How the Struggle Over Censorship Saved the Modern Film Industry. New York University Press. str. 198. ISBN 978-0-8147-5142-8.
  4. ^ Keyvan Sarkhosh and Winfried Menninghaus (2016). "Enjoying trash films: Underlying features, viewing stances, and experiential response dimensions", Poetics vol. 57 (2016), pp. 40–54. doi:10.1016/j.poetic.2016.04.002.
  5. ^ Hawkins, Joan. "Sleaze Mania, Euro-Trash, and High Art: the Place of European Art Films in American Low Culture". Film Quarterly. Dec 1999, vol. 53, no. 2, pp. 14–29.