Idi na sadržaj

El-Gazali

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
El-Gazali
Rođenje
Muḥammed ibn Muḥammed aṭ-Ṭūsī el-Ġaz(z)ālī

(1057-07-05) 5. juli 1057.
Smrt19. decembar 1111(1111-12-19) (54 godine)
ZanimanjeTeolog, filozof i mistik
Značajna djela
Oživljavanje religijske nauke, Ciljevi filozofa, Nekoherentnost filozofa, Alhemija sreće,

Ebu Hāmid Muhammad ibn Muhammad el-Gazālī (5. juli 1057-19 decembar 1111) (arapski: أَبُو حَامِدٍ مُحَمَّدُ بْنُ مُحَمَّدٍ ٱلطُّوسِيُّ ٱلْغَزَّالِيُّ),[1] poznat i kao Algazel[2] u srednjevjekovnoj Evropi. Rodio se u Tusu, perzijskoj proviniciji (današnji Iran) Bio je sunitski polimatičar.[3][4][5][6][7] Jedan je od najistaknutijih i najuticajnijih pravnika, pravnih teoretičara, muftija, filozofa, teologa, logičara i mistika u islamskoj historiji.[8][9][10][11]

Smatra se mudžadidom iz 11. stoljeća,[12][13] obnoviteljem vjere koji se, prema proročkom hadisu, pojavljuje jednom u 100 godina da bi obnovio vjeru muslimanske zajednice.[14][15][16] El-Gazalijeva djela su bila toliko cijenjena od strane njegovih savremenika da mu je dodijeljena počasna titula "Dokaz islama" (Ḥujjat al-Islām).[17] El-Gazali je bio istaknuti mudžtehid u šafijskoj školi prava.[18]

Veliki dio El-Ghazalijevog rada proizašao je iz njegovih duhovnih kriza nakon njegovog imenovanja za šefa Univerziteta Nizzamiyya u Bagdadu – što je bila najprestižnija akademska pozicija u muslimanskom svijetu u to vrijeme.[19][20] To je dovelo do njegovog konačnog nestanka iz muslimanskog svijeta na više od 10 godina, shvativši da je izabrao put statusa i ega umjesto Boga.[21][22] U tom periodu napisana su mnoga njegova najveća djela.[21] Vjerovao je da je islamska duhovna tradicija zamrla i da su duhovne nauke koje je podučavala prva generacija muslimana zaboravljene.[23] Ovo vjerovanje ga je navelo da napiše svoj magnum opus pod naslovom Iḥyā’ ‘ulūm ad-dīn ("Oživljavanje religijske naukw").[24] Među njegovim drugim djelima, Tahāfut al-Falāsifa ("Nekoherentnost filozofa") je orijentir u historiji filozofije, jer unapređuje kritiku aristotelovske nauke razvijene kasnije u Evropi u 14. vijeku.[11]

Biografija[uredi | uredi izvor]

El-Ghazali je rođen oko 1058. u Tusu, tada u sastavu Seldžučkog carstva.[25] Bio je muslimanski učenjak, stručnjak za pravo, racionalista i spiritualista perzijskog porijekla.[26] Rođen je u Tabaranu, gradu u okrugu Tus, Horasan (danas dio Irana),[25] nedugo nakon što su Seldžuci ušli u Bagdad i okončali šiitsku vlast. Ovo je označilo početak uticaja Seldžuka na halifat. Dok je uticaj dinastije Seldžuka rastao, Čagri beg je 1056. godine udao je svoju kćer Arslan Hatun Hatidžu[27] za halifu al-Qa'ima.[28][29][30]

Posthumna tradicija, čija je autentičnost dovedena u pitanje u nedavnim studijama, je da je njegov otac umro u siromaštvu i ostavio mladog el-Ghazalija i njegovog brata Ahmada na brigu sufiji. El-Ghazalijev savremenik i prvi biograf, 'Abd al-Ghafir al-Farisi, samo bilježi da je al-Ghazali počeo primati instrukcije iz fika (islamske jurisprudencije) od Ahmada al-Radhakanija, lokalnog učitelja i Abu ali Farmadija, nakšibendijskog sufije. iz Tusa.[25]:26–27  Kasnije je studirao kod el-Juwaynija, istaknutog pravnika i teologa i "najistaknutijeg muslimanskog učenjaka svog vremena,"[25] u Nišapuru,[31]:292  možda nakon nekog perioda studiranja u Gurganu. Nakon el-Juwaynijeve smrti 1085, el-Ghazali je otišao iz Nišapura i pridružio se dvoru Nizama al-Mulka, moćnog vezira Seldžučkog Carstva, čije je središte vjerovatno bilo u Isfahanu. Nakon što mu je dodijelio titule "Briljant religije" i "Eminencija među vjerskim vođama", Nizam al-Mulk je u julu 1091. unaprijedio el-Gazalija do "najprestižnijeg i najizazovnijeg" profesorskog položaja u to vrijeme: Nizamiyya medresa u Bagdadu.[25]

Doživio je duhovnu krizu 1095, za koju neki spekulišu da je izazvana kliničkom histerijom,[32][33][34] te je napustio svoju karijeru i Bagdad pod izgovorom da ide na hodočašće u Mekku. Organizujući svoju porodicu, oslobodio se svog bogatstva i preuzeo asketski način života. Prema biografu Duncanu B. Macdonaldu, svrha uzdržavanja od naučnog rada bila je suočavanje s duhovnim iskustvom i uobičajenijim razumijevanjem "Riječi i tradicije".[35] Nakon nekog vremena u Damasku i Jerusalemu, uz posjetu Medini i Mekki 1096, vratio se u Tus da bi narednih nekoliko godina proveo u izolaciji. Osamljenost se sastojala u uzdržavanju od podučavanja u institucijama koje je sponzorisala država, ali je nastavio da objavljuje, prima posjetioce i podučava u zaviji (privatnoj medresi) i kanaki (sufijskoj loži) koju je izgradio.

Fakhr el-Mulk, veliki vezir Ahmeda Sanjara, pritisnuo je el-Gazalija da se vrati u Nizamiju u Nišapuru. El-Gazali je nevoljko pristao 1106, strahujući s pravom da će on i njegova učenja naići na otpor i kontroverze.[25] Kasnije se vratio u Tus i 1110. odbio poziv velikog vezira Seldžučkog sultana Muhameda I da se vrati u Bagdad. Umro je 19. decembra 1111. Prema 'Abdul-Ghafir el-Farisi, imao je nekoliko kćeri, ali nijednog sina.[25]

Gazalijeva autobiografija, zadnja stranica

Pripadnost školi[uredi | uredi izvor]

El-Gazali je značajno doprinio razvoju sistematskog pogleda na sufizam i njegovu integraciju i prihvatanje u glavni tok islama. Kao učenjak islama,[36][37] pripadao je šafijskoj školi islamske jurisprudencije i ašaritskoj školi teologije.[38] El-Gazali je dobio mnoge titule kao što su Zayn al-Dīn (زين الدين) i Ḥujjat al-Islām (حجة الإسلام).[14][15][16][17]

Smatra se ključnim članom uticajne ašaritske škole rane muslimanske filozofije i najvažnijim opovrgačem mu'tezilija. Međutim, on je odabrao nešto drugačiju poziciju u poređenju sa Ašaritima. Njegova vjerovanja i misli se u nekim aspektima razlikuju od ortodoksne ašaritske škole.[38][39][40]

Djela[uredi | uredi izvor]

Teologija[uredi | uredi izvor]

  • al-Munqidh min al-dalal
  • Hujjat al-Haq (Dokazi istine )
  • al-Iqtisad fil-i`tiqad (Median in Belief)
  • al-Risala al-Qudsiyya (Jerusalemska poslanica)
  • al-maqsad al-asna fi sharah asma' Allahu al-husna (Najbolji načini za korištenje Allahovih lijepih imena)
  • Jawahir al-Qur'an wa duraruh (Blago Kur'ana i njegovi biseri)
  • Mishkat al-Anwar
  • Kitab al-arba'in fi usul al-din

Tesavvuf[uredi | uredi izvor]

  • Mizan al-'amal (Kriterij postupaka)
  • Ihya'ul ulum al-din, "Oživljavanje religijske nauke", Ghazalijev najznačajniji rad
  • Kimiya-ye sa'ādat
  • Bidayat al-hidayah (Početak vodstva)
  • Nasihat al-muluk (Kralj savjetodavac)
  • al-Munqidh min al-dalal (Spasioc od grešaka)
  • Sir al-'alamian wa kashf ma' fi al-darian (Tajana dvaju svjetova i otkriće dvaju stanova)

Filozofija[uredi | uredi izvor]

  • Maqasid al falasifa (Ciljevi filozofa) [napisano na početku njegove karijere u slavu filozofije i kao prikaz osnovnih teorija filozofije; većinom pod uticajem Avicenna]
  • Tahafut al-Falasifa (Nekoherentnost filozofa), [u ovoj knjizi pobija grške filozofe, posebno ciljajući na muslimanskog učenjaka Al-Farabija; o ovome je Ibn Rušd napisao svoju knjigu Tahafut al-tahafut (Nekoherentnost ne koherentnosti) u kojoj Ibn Rušd nastoji pobiti Ghazalijevo pobijanje filozofije. Ibn Rušdova knjiga nije naišla na veće prihvatanje u muslimanskoj zajednici.
  • al-Qistas al-mustaqim (Pravilan balans)

Islamsko pravo[uredi | uredi izvor]

  • al-Mustasfa fi 'ilm al-isul (Pojašnjenja u teoriji prava)
  • Al-wasit fi al-mathab (Mediji u Jurisprudentialnoj školi)
  • Kitab tahzib al-Isul (Teorija prava)
  • Fatawy al-Ghazali (Gazalijeve fetve)
  • Asas al-Qiyas (Osnovi analognog mišljenja).

Logika[uredi | uredi izvor]

  • Miyar al-Ilm fi fan al-mantiq (Kriterij logičkog znanja)
  • Mihakk al-nazar f'l-mantiq (Osnova logičkih dokaza)
  • al-Qistas al-mustaqim (Pravilan balans)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Ghazali". Collins English Dictionary. HarperCollins. Pristupljeno 29. 6. 2019.
  2. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 23. 2. 2015. Pristupljeno 9. 5. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. ^ Böwering, Gerhard. "ḠAZĀLĪ". Encyclopædia Iranica. Pristupljeno 17. 12. 2012.
  4. ^ The Spirit of Creativity: Basic Mechanisms of Creative Achievements "Persian polymath Al-Ghazali published several treatises...."
  5. ^ http://www.ibe.unesco.org/sites/default/files/ghazalie.pdf Arhivirano 31. 5. 2022. na Wayback Machine « Al-Ghazali was born in A.D. 1058 (A.H. 450) in or near the city of Tus in Khurasan to a Persian family of modest means... »
  6. ^ The Ethics of Suicide: Historical Sources "A native of Khorassan, of Persian origin, the Muslim theologian, sufi mystic, and philosopher Abu Hamid Muhammad al-Ghazali is one of the great figures of Islamic religious thought...."
  7. ^ Bloch, Ernst (2019). Avicenna and the Aristotelian Left. New York: Columbia University Press. str. 77. ISBN 9780231175357. Abu Hamid Muhammad ibn Muhammad al-Ghazali (ca.1058-1111) was a Persian antirationalist philosopher and theologian.
  8. ^ Banuazizi, Ali; Weiner, Myron (mart 1994). The Politics of Social Transformation in Afghanistan, Iran, and Pakistan. Syracuse University Press. str. 108. ISBN 9780815626091.
  9. ^ "Ghazali, al-". The Columbia Encyclopedia. Pristupljeno 17. 12. 2012.
  10. ^ Adamec, Ludwig W. (2009). Historical Dictionary of Islam. Scarecrow Press. str. 109. ISBN 978-0810861619.
  11. ^ a b Griffel, Frank (2016). "Al-Ghazali". u Zalta, Edward N. (ured.). The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2016 izd.). Metaphysics Research Lab, Stanford University.
  12. ^ William Montgomery Watt, Al-Ghazali: The Muslim Intellectual, p. 180. Edinburgh: Edinburgh University Press, 1963.
  13. ^ Rosmizi, Mohd; Yucel, Salih (2016). "The Mujaddid of his age: Al-Ghazali and his inner spiritual journey". UMRAN - International Journal of Islamic and Civilizational Studies (jezik: English). 3 (2): 1–12. doi:10.11113/umran2016.3n2.56. ISSN 2289-8204.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  14. ^ a b Smith, Jane I. (19. 11. 2009). Islam in America. Columbia University Press. str. 36. ISBN 978-0231519991.
  15. ^ a b Dhahabi, Siyar, 4.566
  16. ^ a b Oxtoby, Willard Gurdon (1996). Oxford University Press. str. 421. Parametar |title= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  17. ^ a b Janin, Hunt (2005). The Pursuit of Learning in the Islamic World. McFarland. str. 83. ISBN 0786419547.
  18. ^ Al Beirawi, Abu Ismael (12. 4. 2016). Essays on Ijtihad in the 21st Century. CreateSpace. str. 35. ISBN 9781539995036.
  19. ^ Joseph E. B. Lumbard, Islam, Fundamentalism, and the Betrayal of Tradition: Essays by Western Muslim Scholars p90. ISBN 0941532607
  20. ^ George Makdisi, The Rise of Colleges, p27
  21. ^ a b Nasr, Seyyed Hossein (2014). "Happiness and the Attainment of Happiness: An Islamic Perspective". Journal of Law and Religion. 29 (1): 76–91 [80]. doi:10.1017/jlr.2013.18. JSTOR 24739088.
  22. ^ "Al-Ghazali's Turning Point: On the Writings on his Personal Crisis". www.ghazali.org. Pristupljeno 30. 7. 2023.
  23. ^ Böwering, Gerhard; Crone, Patricia; Mirza, Mahan; Kadi, Wadad; Zaman, Muhammad Qasim; Stewart, Devin J. (2013). The Princeton Encyclopedia of Islamic Political Thought (jezik: engleski). Princeton University Press. str. 191. ISBN 978-0691134840 – preko Google Books.
  24. ^ Sonn, Tamara (10. 10. 1996). Interpreting Islam: Bandali Jawzi's Islamic Intellectual History (jezik: engleski). Oxford University Press. str. 30. ISBN 9780195356564. Ghazali Revival ihya.
  25. ^ a b c d e f g Griffel, Frank (2009). Al-Ghazālī's Philosophical Theology. Oxford: Oxford University Press. ISBN 9780195331622.
  26. ^ Rahman, Yucel (2016). The Mujaddid of His Age.
  27. ^ Bosworth, C. E. (1968). "The Political and Dynastic History of the Iranian World". u Boyle, J. A. (ured.). The Cambridge History of Iran. 5. Cambridge University Press. str. 48.
  28. ^ Bosworth, C. E. (1970). "Dailamīs in Central Iran: The Kākūyids of Jibāl and Yazd". Iran. 8 (1): 73–95 [p. 86]. doi:10.2307/4299634. JSTOR 4299634.
  29. ^ Smith, Margaret (1936). "The Forerunner of Al-Ghazali". The Journal of the Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland. 68 (1): 65–78. doi:10.1017/S0035869X00076358. JSTOR 25182038. S2CID 163151146.
  30. ^ "Imam Ghazali's Teachers: al-Ghazali's Website". www.ghazali.org.
  31. ^ Griffel, Frank (2006). Meri, Josef W. (ured.). Medieval Islamic civilization: an encyclopedia. New York: Routledge. ISBN 978-0415966900.
  32. ^ Abū Ḥāmid b. Muḥammad b. Muḥammad b. Muḥammad al-Ghazzālī, "al-Munqidh min al-Ḍalāl" in Majmūʿa Rasāʾil al-Imām al-Ghazzālī. Ed. by Aḥmad Shams al-Dīn (Beirut: Dār al-Kutub al-ʿIlmiyya, 1988), 29, 60
  33. ^ Jacques Lacan, "Some Reflections on the Ego" in The International Journal of Psychoanalysis, 1953, No. 34, 13. (presentation, the British Psycho-Analytical Society, London, May 2nd, 1951)
  34. ^ Ovidio Salazar, Al-Ghazali: The Alchemist of Happiness (2004; London: Matmedia Productions, 2006), DVD.
  35. ^ Nicholson, Reynold Alleyne. (1966). "A literary history of the Arabs." London: Cambridge University Press. p. 382.
  36. ^ Meri, Josef W.; Bacharach, Jere L. (2006). Medieval Islamic Civilization: A-K. Taylor and Francis. str. 293. ISBN 978-0415966917.
  37. ^ Böwering, Gerhard; Crone, Patricia (2013). The Princeton Encyclopedia of Islamic Political Thought. Princeton University Press. str. 191. ISBN 978-0691134840. Ghazali (ca. 1058–1111) Abu Hamid Muhammad b. Muhammad al-Ghazali al-Tusi (the "Proof of Islam") is the most renowned Sunni theologian of the Seljuq period (1038–1194).
  38. ^ a b R.M. Frank, Al-Ghazali and the Ashʿarite School, Duke University Press, London 1994
  39. ^ A.C. Brown, Jonathan (2009). Hadith: Muhammad's Legacy in the Medieval and Modern World (Foundations of Islam). Oneworld Publications. str. 179. ISBN 978-1851686636.
  40. ^ Leaman, Oliver (2006). The Qur'an: An Encyclopedia. Taylor & Francis. str. 84. ISBN 978-0415326391.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Macdonald, Duncan B. (1899). "The life of al-Ghazzali", in Journal of the American Oriental Society. 20, p. 122 sqq.
  • Laoust, H: La politique de Gazali, Paris 1970
  • Campanini, M.: Al-Ghazzali, in Seyyed Hossein Nasr and Oliver Leaman, History of Islamic Philosophy 1996
  • Campanini, Massimo, Ghazali, in Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God (2 vols.), Edited by C. Fitzpatrick and A. Walker, Santa Barbara, ABC-CLIO, 2014. ISBN 1610691776
  • Watt, W. M.: Muslim Intellectual: A Study of al-Ghazali, Edinburgh 1963
  • Zwemer, S. M. A Moslem Seeker after God, New York 1920
  • Nakamura, K. "Al-Ghazali", Encyclopedia of Philosophy
  • Dougan, A. The Glimpse: The Inner teaching of Abu Hamid Muhammad al-Ghazzali's Mishkat al-Anwar (The Niche for Lights) by Abdullah Dougan ISBN 0-9597566-6-3
  • A comparison between the philosophy of Ghazali and the Copenhagen Interpretation: Harding, Karen (1993). "Causality Then and Now: al-Ghazali and Quantum Theory" (PDF). American Journal of Islamic Social Sciences. 1 (2): 165–177. doi:10.35632/ajis.v10i2.2505. Arhivirano s originala (PDF), 4. 7. 2010.
  • Watt, W. Montgomery (1953). The Faith and Practice of Al-Ghazali. London: George Allen and Unwin Ltd.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]