El-Mukadasi

Šemsudin Ebu Abdullah Muhamed ibn Ahmed ibn Ebu Bekr (El-Mukadasi)
Šemsudin Ebu Abdullah Muhamed ibn Ahmed ibn Ebu Bekr (El-Mukadasi)
Rođenje	945-946.; Jerusalem, Abasidski Halifat
Smrt	991 (45–46 godina); Fatimidski Halifat
Polje	Astronomija, matematika, astrologija
Alma mater	Geografija u srednjovjekovnom islamu
Utjecali na njega / nju	Ebu Zejd al-Balhi
Poznat(a) po	Najbolje podjele u poznavanju regija

Šemsudin Ebu Abdullah Muhamed ibn Ahmed ibn Ebu Bekr, poznatiji kao nisba El-Makdisi ili El-Mukadasi, što znači Jerusalemljanin, bio je srednjovjekovni arapski geograf^[1], autor djela "Najbolje podjele u poznavanju regija" i "Opis Sirije".

Njegovo djelo je hvaljeno zbog živopisnih opisa, posebno njegove rodne regije Palestine, toponimskog identiteta s kojim se s ponosom identifikovao.

Biografija

Izvori

Osim njegovog vlastitog djela, postoji malo biografskih podataka dostupnih o El-Mukadasiju.^[2] Ne spominje se ni u obimnim biografijama Ibn Halikana (umro 1282.), niti su aspekti njegovog života spomenuti u djelima njegovih savremenika.

Rani život i obrazovanje

Rođen je u Jerusalemu oko 946. godine i pripadao je porodici srednje klase čiji korijeni s područjaa tog grada datiraju iz perioda približnog muslimanskom osvajanju u VII vijeku.^[3] El-Mukadasi ili alternativno El-Makdisi bio je nisba što ukazuje na to da je bio iz "Bejt'ul-Makdisa" ili "Bejt'ul Mukadasa", muslimanskih naziva za Jerusalem. Njegov djed po ocu, Ebu Bekr Al-Banna, bio je odgovoran za izgradnju pomorskih utvrđenja u Acreu po naređenju Ahmeda ibn Tuluna (vladao 868–884), autonomnog abasidskog guvernera Egipta i Sirije. El-Mukadasijev djed po majci, Ebu Tajjib al-Šavva, preselio se u Jerusalem iz Bihara u Horasanu i bio je također arhitekta.

Kao što se može zaključiti iz njegovog rada i društvene pozadine, vjerovatno je bio dobro obrazovan. Historičar André Miquel primjećuje da El-Mukadasijeva upotreba "rimovane proze, čak i poezije" ukazuje na snažno poznavanje arapske gramatike i književnosti. Slično tome, njegovi spisi pokazuju da je rano pokazivao interes za Fikh (islamsku jurisprudenciju), historiju, filologiju i hadis.

Sklonost ka geografiji

El-Mukadasi je obavio svoj prvi hadždž (hodočašće u Meku) 967. godine. Tokom ovog perioda, postao je odlučan u namjeri da se posveti proučavanju geografije. Da bi stekao potrebna znanja i informacije, preduzeo je niz putovanja širom islamskog svijeta, na kraju posjetivši sve njegove zemlje sa izuzetkom El-Andaluza (Iberijskog poluostrva), Sinda i Sistana.^[4] Poznati datumi ili rasponi datuma njegovih putovanja uključuju putovanje u Halep negdje između 965. i 974. godine, njegovo drugo hodočašće u Meku 978. godine, posjetu Horasanu 984. godine i njegov boravak u Širazu 985. godine kada je odlučio da objedini prikupljeni materijal. Završeno djelo je nazvano Najbolje podjele u poznavanju regija.

Djela

Iako je moguće da je bio pod uticajem prethodnika El-Džahiza (umro 869.), koji je uveo "nauku o zemljama", i Ibn El-Fakiha (umro 902.), El-Mukadasi je "nadmašio" obojicu "sve u korist onoga što bi se svakako trebalo nazvati pravom geografijom", prema Miquelu. Štaviše, Miquel pretpostavlja da je El-Mukadasi "vjerovatno bio prvi koji je želio i zamislio" pravu geografiju kao "izvornu nauku", tvrdnju koju sam El-Mukadasi iznosi u predgovoru djela Ahsan El-Takasīm. Pripadao je školi poznatoj kao "atlas islama", koju je osnovao Ebu Zejd al-Balhi (umro 934.), a razvili Istakhri (umro 957.) i El-Mukadasijev savremenik Ibn Haukal (umro 978.).

Al-Balhijeva škola se gotovo isključivo bavila islamskim svijetom, kojem je i El-Mukadasi posvetio svoja istraživanja. Pri tome on ovaj svijet naziva El-mamlaka ili El-Islām (domen islama), jedinstvenim konceptom u kojem sve zemlje islama čine jedno područje . On je ovo područje podijelio na dva dijela: mamlakat El-ʿArab (oblast Arapa) i mamlakat El-ʿAjam (oblast nearapa). Prva se sastojala, od istoka prema zapadu, od šest provincija Iraka, Aqura (Gornja Mezopotamija), Arabije, Sirije, Egipta i Magreba, dok se druga sastojala od osam provincija Mašrika (Sistan, Afganistan, Horasan i Transoksijana), Sinda, Kirmana, Farsa, Huzistana, Džibala, Dajlama i Rihaba (Armenija, Adharbajdžan i Aran).

Opis Palestine

Miquel primjećuje da je El-Mukadasi bio "veoma vezan za Palestinu svog rođenja i za grad čije ime nosi".

Ahsan El-Taqasim daje sistematski prikaz svih mjesta i regija koje je El-Mukadasi posjetio. Posvetio je dio svoje knjige Bilad El-Šamu (Levantu) s posebnim fokusom na Palestinu. Za razliku od putnika u Palestinu, poput Arculfa (oko 680-ih), Nasira Khusrava (oko 1040-ih) i drugih, koji su bili hodočasnici, El-Mukadasi je dao detaljan uvid u stanovništvo regije, način života, ekonomiju i klimu. Posebnu pažnju posvetio je Jerusalemu, detaljno opisujući njegov raspored, zidine, ulice, tržnice, javne strukture i znamenitosti, posebno Haram Aš-Šarif (Brdo Hrama) i potonju Kupolu na stijeni i Mesdžid Al-Aksu. Opisao je ljude i običaje grada, fokusirajući se na njegove muslimane, ali i na kršćanske i, u Jerusalemu, jevrejske zajednice. Kritizirao je način na koji su se kršćani predstavljali u Jerusalemu, i opisao grad kao "zlatni bazen pun škorpiona", fraza koja je kasnije korištena kao naslov knjige Cona Coughlina.^[5]

Također je dao opsežne preglede Ramle i Tiberijasa, glavnih gradova okruga Palestine i Jordana. U manjoj mjeri opisao je Acre, Beisan, Bejt Džibrin, Cezariju, Ammani Ailu. U svojim opisima spomenutih gradova, al-Maqdisi je primijetio njihov prosperitet i stabilnost te dao opći dojam o Palestini kao gusto naseljenoj i bogatoj, s brojnim naseljenim mjestima.^[6]

Guy Le Strange komentariše El-Mukadasijevo djelo:

Njegov opis Palestine, a posebno Jerusalema, njegovog rodnog grada, jedan je od najboljih dijelova djela. Sve što je napisao plod je njegovog vlastitog zapažanja, a njegovi opisi manira i običaja raznih zemalja nose pečat oštroumnog i pronicljivog uma, ojačanog dubokim poznavanjem i knjiga i ljudi.

El-Mukadasi je također najranija poznata historijska ličnost koja se identificirala kao "Palestinac", što je učinio tokom jednog od svojih putovanja po Perziji.^[7]^[8] Također, prepričava kako su mu oni koje je sreo tokom putovanja dali 36 različitih imena, a prva dva su Mukadasi ("Jerusalićanin") i Filastini ("Palestinac").^[9]^[10]

Opis istočne Arabije

Hafit {Tuvvam} obiluje palmama; nalazi se u smjeru Hadžera {Al-Hase}, a džamija se nalazi na pijacama... Dibba i Džulfar, oba u smjeru Hadžera, blizu su mora... Tuvvamom dominira ogranak Kurejšija...|—Al-Muqaddasi, 985. godine nove ere.

Spomenuo je i regije u istočnoj Arabiji koje čine dijelove današnje Saudijske Arabije, UAE i Omana. Al-Hasa je važna oazna regija u istočnom dijelu Saudijske Arabije, dok je Tuvvam još jedna oazna regija podijeljena između UAE i Omana, koja obuhvata moderna naselja Al Ain i Al-Buraimi na različitim stranama omansko-UAE granice. Dibba je još jedna regija podijeljena između UAE i Omana, koja dodiruje poluostrvo Musandam, kojim djelimično vlada Emirat Ras Al Khaimah, gdje se nalazi drevno naselje Džulfar.^[11]

Reference

↑ Rahman, Mushtaqur (2008). "Al‐Muqaddasī". Encyclopaedia of the History of Science, Technology, and Medicine in Non-Western Cultures. p. 145. doi:10.1007/978-1-4020-4425-0_8963. ISBN 978-1-4020-4559-2.
↑ Miquel, A. (1993). "Al-Mukaddasi". In Bosworth, C. E.; van Donzel, E.; Heinrichs, W. P. & Pellat, Ch. (eds.). The Encyclopaedia of Islam, Second Edition. Volume VII: Mif–Naz. Leiden: E. J. Brill. pp. 492–493. ISBN 978-90-04-09419-2. p. 492.
↑ Mukaddasi (1886). Le Strange, G. (ed.). Description of Syria, including Palestine. London: Palestine Pilgrims' Text Society.
↑ Scholten, Arnhild (1980). "Al-Muqaddasi, c. 945-c. 988". In Freeman, T. W.; Pinchemel, P. (eds.). Geographers: Biobibliographical Studies, Volume 4. Mansell Publishing. ISBN 978-1-4742-3110-7. p. 1.
↑ Reuben, A. (2024-06-25), "The liver in Judaism", Clin Liver Dis (Hoboken), 23 (1), doi:10.1097/CLD.0000000000000234
↑ Avni, Gideon (2014). The Byzantine-Islamic Transition in Palestine: An Archaeological Approach. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-968433-5. pp. 3–4.
↑ Al-Ju'beh, Nazmi (2008). Heacock, Roger (ed.). Temps et espaces en Palestine: Flux et résistances identitaires. Beirut, Lebanon: Presses de l'Ifpo. pp. 205–231. ISBN 9782351592656.
↑ Al-Maqdisi (1906). M. J. Goeje (ed.). The Best Divisions for Knowledge of the Regions (Arabic) (2 ed.). Brill. p. 440. "في البناء فقال لي الاستاذ انت مصري ؟. قلت لا بل فلسطيني . قال سمعت ان عندكم تخرم الاحجار كما يخرم الخشب. قلت اجل (And I told them of the architecture in Palestine, and asked them questions in the art of architecture. He {a Stone cutter} asked me 'Are you Egyptian ?' I said 'No, I am Palestinian'. He said : 'I heard you drill stone as you would drill wood ?'. I said 'Yes'.)"
↑ Masalha, Nur (2018), Palestine:A Four Thousand Year History, Bloomsbury Publishing. p. 171.
↑ Kish, George (1978). A Source Book in Geography (Reissue, illustrated ed.). Harvard University Press. p. 200. ISBN 978-0-674-82270-2. p 200.
↑ Morton, Michael Quentin (15 April 2016). Keepers of the Golden Shore: A History of the United Arab Emirates (1st ed.). London: Reaktion Books. ISBN 978-1-7802-3580-6. p. 29, 32.

[1] Rahman, Mushtaqur (2008). "Al‐Muqaddasī". Encyclopaedia of the History of Science, Technology, and Medicine in Non-Western Cultures. p. 145. doi:10.1007/978-1-4020-4425-0_8963. ISBN 978-1-4020-4559-2.

[2] Miquel, A. (1993). "Al-Mukaddasi". In Bosworth, C. E.; van Donzel, E.; Heinrichs, W. P. & Pellat, Ch. (eds.). The Encyclopaedia of Islam, Second Edition. Volume VII: Mif–Naz. Leiden: E. J. Brill. pp. 492–493. ISBN 978-90-04-09419-2. p. 492.

[3] Mukaddasi (1886). Le Strange, G. (ed.). Description of Syria, including Palestine. London: Palestine Pilgrims' Text Society.

[4] Scholten, Arnhild (1980). "Al-Muqaddasi, c. 945-c. 988". In Freeman, T. W.; Pinchemel, P. (eds.). Geographers: Biobibliographical Studies, Volume 4. Mansell Publishing. ISBN 978-1-4742-3110-7. p. 1.

[5] Reuben, A. (2024-06-25), "The liver in Judaism", Clin Liver Dis (Hoboken), 23 (1), doi:10.1097/CLD.0000000000000234

[6] Avni, Gideon (2014). The Byzantine-Islamic Transition in Palestine: An Archaeological Approach. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-968433-5. pp. 3–4.

[7] Al-Ju'beh, Nazmi (2008). Heacock, Roger (ed.). Temps et espaces en Palestine: Flux et résistances identitaires. Beirut, Lebanon: Presses de l'Ifpo. pp. 205–231. ISBN 9782351592656.

[8] Al-Maqdisi (1906). M. J. Goeje (ed.). The Best Divisions for Knowledge of the Regions (Arabic) (2 ed.). Brill. p. 440. "في البناء فقال لي الاستاذ انت مصري ؟. قلت لا بل فلسطيني . قال سمعت ان عندكم تخرم الاحجار كما يخرم الخشب. قلت اجل (And I told them of the architecture in Palestine, and asked them questions in the art of architecture. He {a Stone cutter} asked me 'Are you Egyptian ?' I said 'No, I am Palestinian'. He said : 'I heard you drill stone as you would drill wood ?'. I said 'Yes'.)"

[9] Masalha, Nur (2018), Palestine:A Four Thousand Year History, Bloomsbury Publishing. p. 171.

[10] Kish, George (1978). A Source Book in Geography (Reissue, illustrated ed.). Harvard University Press. p. 200. ISBN 978-0-674-82270-2. p 200.

[11] Morton, Michael Quentin (15 April 2016). Keepers of the Golden Shore: A History of the United Arab Emirates (1st ed.). London: Reaktion Books. ISBN 978-1-7802-3580-6. p. 29, 32.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]