Enklitika

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Enklitika (grč. ἐγϰλıτıϰός – enklitios = koji se naslanja, prema ἐγϰλίνεıν: naslanjati se) – u gramatici – je oznaka za riječ koja nema vlastiti naglasak, nego se naslanja na prethodnu i čini s njom jednu fonetsku (naglasnu) cjelinu. Naziva se i zanaglasnicom ili naslonjenicom, npr. sjetili su ga se, izgovor [sjètilisugase]. U bosanskom i srodnim jezicima, enklitike mogu biti glagolske, kao što su nenaglašeni oblici prezenta i aorista glagola biti (sam, si, je, smo, ste, su; bih, bi, bi, bismo, biste, bi) i htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) ili zamjeničke (me, te, se, nas, vas, ga, ju, je, ih, mi, ti, si, nam, vam, mu, joj, im, nj). Pored toga, enklitika je i čestica li.

Zamjeničke enklitike nas i vas oblikom se podudaraju s naglašenim likovima, kao u on nas/vas je pozvao prema nas je pozvao, a vas nije. Nenaglašeni oblici aorista pomoćnoga glagola biti mogu se denklinrati pa dolaziti i na početak rečenice, npr. bi li sutra išao, biste li nas pogledali. Od ostalih glagolskih enklitika na početak rečenice može još samo doći je, naprimjer, je li već kasno? Ako više enklitika slijede jedna drugu, onda prvo dolazi li (npr. ko li će nas sresti?), zatim glagolske enklitike osim je (npr. kazali su nam, ali kazao nam je), zatim zamjeničke, i to dativ i genitiv dolaze prije akuzativa (naprimjer, znao vam ga je, oslobodili su ga se), a poslije svih ostalih glagolska enklitika je (npr. ko li nam ga je smjestio?).[1]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Senahid Halilović (1996): Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo.