Idi na sadržaj

Eriksonove faze psihosocijalnog razvoja

Pregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Erik Erikson

Eriksonove faze psihosocijalnog razvoja predstavljaju teoriju razvoja ličnosti koju je tokom druge polovine 20. stoljeća razvio Erik Erikson u saradnji sa svojom suprugom Joan Erikson.[1] Ova teorija ubraja se među najpoznatije psihoanalitičke pristupe razvoju ličnosti i opisuje osam uzastopnih faza kroz koje pojedinac prolazi od rođenja do starosti i smrti.

Erikson je smatrao da razvoj ličnosti traje tokom cijelog života, a ne samo u djetinjstvu, kako se ranije često pretpostavljalo.[2] Prema njegovoj teoriji, svaka razvojna faza obilježena je posebnim psihosocijalnim konfliktom koji nastaje u odnosu između unutrašnjih psiholoških potreba pojedinca i zahtjeva društvenog okruženja. Način na koji osoba riješi taj konflikt utječe na njen daljnji emocionalni, socijalni i psihološki razvoj.[3]

Na formiranje Eriksonove teorije značajno je utjecao rad Sigmunda Freuda i njegova teorija psihoseksualnog razvoja. Iako je Erikson u početku prihvatao osnovne psihoanalitičke postavke, kasnije je proširio Freudov pristup naglašavajući značaj društvenih odnosa, kulture i životnog iskustva u oblikovanju ličnosti.[4]

Svoje ideje Erikson je sistematizirao u knjizi Childhood and Society iz 1950,[5] u kojoj je detaljno predstavio model osam faza psihosocijalnog razvoja.[4] Teorija je kasnije stekla širok utjecaj u oblastima razvojne psihologije, obrazovanja, psihoterapije i socijalnog rada, posebno zbog naglašavanja povezanosti individualnog razvoja i društvenog okruženja.[2]

Eriksonova teorija faza psihosocijalnog razvoja opisuje ljudski razvoj kao proces koji se odvija kroz osam međusobno povezanih životnih faza. Prema Eriksonu, razvoj pojedinca rezultat je stalnog međudjelovanja bioloških i sociokulturnih faktora.[6] Svaka razvojna faza obilježena je određenom psihosocijalnom krizom, odnosno unutrašnjim konfliktom između dvije suprotstavljene tendencije ili razvojne mogućnosti. Način na koji pojedinac odgovori na taj konflikt utječe na njegovo dalje emocionalno, socijalno i psihološko sazrijevanje. Uspješno prevazilaženje razvojne krize doprinosi razvoju pozitivnih osobina i sposobnosti koje Erikson naziva vrlinama. Na primjer, ukoliko dijete u najranijoj fazi razvoja stekne više povjerenja nego nepovjerenja prema okolini, razvija osjećaj nade koji postaje osnova za kasniji razvoj ličnosti.[7]

Erikson je smatrao da su razvojne faze međusobno povezane i da se nadograđuju jedna na drugu. Iskustva stečena u ranijim fazama utječu na sposobnost pojedinca da se suoči sa izazovima u kasnijim životnim razdobljima.[8] Konflikti koji nisu uspješno razriješeni u jednoj fazi mogu se ponovo pojaviti kao problemi u kasnijim periodima života. Ipak, Erikson nije smatrao da je potpuno savladavanje jedne faze neophodan uslov za prelazak u narednu. Istraživanja su pokazala da organizovane aktivnosti i životna iskustva mogu doprinijeti razvoju identiteta i psihosocijalnom sazrijevanju pojedinca.[9]

Na oblikovanje Eriksonove teorije značajno su utjecala njegova lična iskustva i porodične okolnosti. Rođen je u Njemačkoj od majke jevrejskog porijekla, a tokom djetinjstva nije poznavao svog biološkog oca te je odrastao uz više očinskih figura.[10] Zbog takvih okolnosti Erikson je često osjećao da ne pripada u potpunosti ni njemačkoj ni jevrejskoj zajednici, što je kod njega razvilo osjećaj otuđenosti i unutrašnjeg konflikta u vezi sa vlastitim identitetom. Pitanja identiteta i pripadnosti kasnije su postala jedno od centralnih obilježja Eriksonove teorije psihosocijalnog razvoja. Nakon uspona nacističkog režima i dolaska Adolfa Hitlera na vlast, Erikson je napustio Njemačku i neposredno svjedočio djelovanju nacionalizma, diskriminacije i društvene represije. Ova iskustva dodatno su usmjerila njegovo interesovanje prema proučavanju načina na koji društvene okolnosti, predrasude i različiti oblici društvene isključenosti utječu na razvoj ličnosti i identiteta. Erikson je posebno naglašavao da razvoj pojedinca nije moguće posmatrati odvojeno od društvenog i kulturnog okruženja u kojem osoba odrasta i živi.[11]

Međukulturna istraživanja

[uredi | uredi izvor]

U kontekstu 1930-ih godina Eriksonov istraživački rad smatrao se relativno progresivnim, posebno zbog njegovog interesovanja za utjecaj kulture, diskriminacije i društvenih okolnosti na razvoj identiteta. Erikson je provodio istraživanja među američkim starosjedilačkim narodima i afroameričkom populacijom, nastojeći razumjeti povezanost društvenog okruženja i psihološkog razvoja pojedinca. Posebno je poznat po terenskim istraživanjima među plemenima Oglala Lakota i Yurok, gdje je proučavao odgoj djece, razvoj identiteta i odnos pojedinca prema zajednici. Erikson je uočio da su starosjedilačke zajednice često bile suočene sa krizama identiteta koje su nastajale kao posljedica diskriminacije, kolonizacije i prisilnih društvenih promjena. Način na koji su se te zajednice prilagođavale posljedicama kolonijalizma imao je značajan utjecaj na njegovo razumijevanje formiranja identiteta i razvoja ličnosti.[11]

U istraživanjima afroameričke populacije Erikson se usmjerio na iskustva života tokom perioda rasne segregacije u Sjedinjenim Američkim Državama. Posebnu pažnju posvetio je utjecaju internalizovanog rasizma, društvene stigmatizacije i segregacije na razvoj identiteta. Smatrao je da segregacija značajno utječe na način na koji Afroamerikanci doživljavaju vlastiti identitet i društveni položaj. Iako su njegova istraživanja predstavljala značajan doprinos proučavanju društvenih i kulturnih utjecaja na razvoj ličnosti, Erikson je kasnije priznao da njegovo razumijevanje iskustava afroameričke zajednice ostaje ograničeno. Također je smatrao da sama teorija psihosocijalnog razvoja nije dovoljna za potpuno objašnjenje složenih iskustava života pod rasnom diskriminacijom i društvenom nejednakošću.[11]

Faze

[uredi | uredi izvor]
Približna dob[12] Vrline[12] Psihosocijalna kriza[12] Značajni odnos[12] Egzistencijalno pitanje[13] Događaji[13]
Dojenačka dob

Do 1 godine[12][14]

 NadaPovjerenje naspram nepovjerenjaMajka / starateljMogu li vjerovati svijetu?Hranjenje, napuštanje
Rana dječija dob

1–2 godine[12][14]

 VoljaAutonomija naspram stida i sumnjeRoditeljiDa li je u redu da budem ja?Kontrola mokrenja, samostalno oblačenje
Rano djetinjstvo

3–6 godina[12][15]

 SvrhaInicijativa naspram krivnjePorodicaDa li je u redu da djelujem, krećem se i preduzimam aktivnosti?Igra, korištenje alata, crtanje
Školska dob

7–10 godina[12][15]

 KompetentnostMarljivost naspram inferiornostiŠkola, vršnjaciMogu li uspjeti u svijetu ljudi i stvari?Škola, sport
Adolescencija

11–19 godina[15]

 VjernostIdentitet naspram konfuzije ulogaVršnjaci, uzoriKo sam ja i šta mogu postati?Društveni odnosi
Rana odrasla dob

20–44 godine[15]

 LjubavIntimnost naspram izolacijePartneri, prijateljiMogu li se povezati sa drugom osobom?Romantične veze
Srednja odrasla dob

45–64 godine[15]

 BrigaGenerativnost naspram stagnacijePorodica, kolegeDa li moj život ima smisla i doprinosi li drugima?Posao, roditeljstvo
Pozna odrasla dob

65+ godina[15]

 MudrostIntegritet ega naspram očajaČovječanstvoDa li je u redu što sam bio to što jesam?Refleksija o životu

Psihološka periodizacija razvoja čovjeka

[uredi | uredi izvor]

Prema Danielu Levinsonu

[uredi | uredi izvor]
Period Dobni raspon Podperiod Dobni raspon
Djetinjstvo 0–9/11 Dojenačka dob 0–3
Rano djetinjstvo 3–7
Kasno djetinjstvo 7–9/11
Adolescencija 11–25 Rana adolescencija 9/11–18
Kasna adolescencija 18–25
Odrasla dob 25–65 Rana odrasla dob 25–35
Srednja odrasla dob 35–50
Kasna odrasla dob 50–65
Starost 65+ Rana starost 65–80
Srednja starost 80–100
Duboka starost 100+

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO)

[uredi | uredi izvor]
Period Dobni raspon
Djetinjstvo 0–10
Adolescencija 10–25
Odrasla dob 25–65
Starost 65+

Prva faza

[uredi | uredi izvor]

Nada: povjerenje naspram nepovjerenja (oralno-senzorna faza, dojenačka dob, do 1. godine)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Mogu li vjerovati svijetu?″[13]

Prva faza Eriksonove teorije psihosocijalnog razvoja odnosi se na dojenačku dob i zasniva se na odnosu između djeteta i roditelja ili staratelja. U ovoj fazi dijete razvija osjećaj povjerenja ili nepovjerenja prema svijetu, zavisno od toga da li su njegove osnovne potrebe zadovoljene. Erikson je povjerenje opisivao kao osnovni osjećaj sigurnosti u druge ljude, ali i kao osjećaj vlastite vjerodostojnosti (vjerovanje u samog sebe).[16]

Dojenče u potpunosti zavisi od roditelja, naročito od majke ili primarnog staratelja, koji mu pružaju hranu, zaštitu i emocionalnu podršku. Djeca u ovom periodu često koriste jednostavne oblike komunikacije, poput plača, pokazivanja ili gestova, kako bi izrazila svoje potrebe i interesovanja.[17] Način na koji roditelji odgovaraju na te potrebe oblikuje djetetovo prvo razumijevanje svijeta i međuljudskih odnosa.

Ako roditelji ili staratelji pružaju toplinu, sigurnost, dosljednu brigu i osjećaj zaštite, dijete razvija povjerenje prema svijetu i ljudima oko sebe. Iz takvog iskustva razvija se vrlina nade, odnosno osjećaj da je potrebe moguće zadovoljiti i da svijet može biti sigurno mjesto.[14]

S druge strane, ukoliko dijete ne dobije dovoljno pažnje, sigurnosti i emocionalne podrške, može razviti osjećaj nepovjerenja prema okolini.[18] Takva iskustva kasnije mogu dovesti do osjećaja nesigurnosti, sumnjičavosti, povlačenja i nedostatka samopouzdanja.[16]

Prema Eriksonu, osnovni razvojni zadatak u dojenačkoj dobi jeste da dijete nauči da li su drugi ljudi, posebno primarni staratelji, pouzdan izvor brige, zaštite i nježnosti. Kada su roditelji dosljedni u pružanju hrane, utjehe i emocionalne podrške, dijete razvija osjećaj povjerenja. Ukoliko su zanemarujući, nedosljedni ili nasilni, dijete razvija nepovjerenje i doživljava svijet kao nesigurno i nepredvidivo mjesto.

Erikson je smatrao da određena iskustva nepovjerenja mogu imati i zaštitnu ulogu, jer dijete kroz njih postepeno uči prepoznavati opasne situacije. Ipak, dugotrajna izloženost nesigurnosti i nepovjerenju može negativno utjecati na kasniji emocionalni i socijalni razvoj. Zbog toga su u ovoj fazi za dijete posebno važni osjećaj sigurnosti, utjehe i adekvatne brige.[18]

Druga faza

[uredi | uredi izvor]

Volja: autonomija naspram stida i sumnje (mišićna faza, rano djetinjstvo, 1–2 godine)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Da li je u redu da budem ja″[13]

U drugoj fazi psihosocijalnog razvoja dijete postepeno stječe kontrolu nad tjelesnim funkcijama i razvija osnovne motoričke sposobnosti, zbog čega počinje aktivnije istraživati svoju okolinu. Iako roditelji i dalje predstavljaju osnovni izvor sigurnosti, dijete u ovom periodu pokazuje sve veću potrebu za samostalnošću i izražavanjem vlastite volje. Strpljenje i podrška roditelja imaju važnu ulogu u razvoju autonomije. Tokom ranog djetinjstva dijete usvaja nove vještine i zadatke koji podstiču osjećaj lične odgovornosti, a mogućnost donošenja jednostavnih odluka doprinosi razvoju samostalnosti i samopouzdanja.[19] Djeca u ovom uzrastu imaju izraženu potrebu za istraživanjem svijeta oko sebe i kroz svakodnevna iskustva neprestano uče o svojoj okolini. Zbog toga je potrebna pažnja odraslih, jer dijete može istraživati i situacije koje predstavljaju opasnost za njegovo zdravlje i sigurnost.

Ukoliko roditelji ili staratelji podstiču samostalno ponašanje i pružaju podršku djetetu, razvija se osjećaj autonomije, odnosno uvjerenje da dijete može samostalno savladavati određene zadatke i probleme. Nasuprot tome, pretjerani zahtjevi, pretjerana kontrola ili ismijavanje djetetovih pokušaja mogu dovesti do razvoja stida i sumnje u vlastite sposobnosti.[20]

Erikson je smatrao da je u ovoj fazi potrebno uspostaviti ravnotežu između slobode i ograničenja. Ukoliko dijete dobije previše slobode bez odgovarajućeg nadzora, može razviti nedovoljno poštovanje prema pravilima i sigurnosnim granicama. S druge strane, pretjerana kontrola roditelja može dovesti do impulsivnosti, nesigurnosti ili buntovnog ponašanja u kasnijem razvoju.[2]

Prema Eriksonu, najpovoljniji pristup podrazumijeva kombinaciju podrške i postavljanja jasnih granica, pri čemu dijete dobija mogućnost da istražuje okolinu i razvija samostalnost, ali uz osjećaj sigurnosti i zaštite.[21]

Treća faza

[uredi | uredi izvor]

Svrha: inicijativa naspram krivnje (lokomotorno-genitalna faza, dob igre, 3–6 godina)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Da li je u redu da djelujem, krećem se i preduzimam aktivnosti?″[13]

U trećoj fazi psihosocijalnog razvoja dijete razvija inicijativu, koja nadograđuje ranije stečeni osjećaj autonomije. U ovom periodu dijete postaje sposobnije za planiranje, pokretanje aktivnosti i samostalno izvršavanje zadataka, pri čemu često pokazuje želju da bude stalno aktivno i u pokretu. Kroz igru i svakodnevne aktivnosti dijete upoznaje svijet oko sebe te usvaja osnovne vještine i principe funkcionisanja okoline. Tokom ove faze dijete razvija potrebu da samostalno započinje i završava aktivnosti s određenim ciljem. Istovremeno se javlja i osjećaj krivnje kao nova emocija. Dijete može osjećati krivnju čak i u situacijama koje objektivno ne zahtijevaju takvu reakciju, naročito kada njegovi pokušaji ili inicijative ne dovedu do željenog rezultata.

Razvoj hrabrosti, samostalnosti i osjećaja svrhe predstavlja jednu od osnovnih karakteristika djece uzrasta od tri do šest godina. U ovom periodu dijete prolazi kroz psihološki konflikt između inicijative i krivnje, pri čemu postepeno uči planirati aktivnosti, donositi odluke i razvijati osjećaj prosuđivanja.[18]

Prema Eriksonu, dijete u ovoj fazi uči preuzimati inicijativu, razvija sposobnost postavljanja ciljeva i priprema se za buduće društvene i rukovodeće uloge. Aktivnosti koje dijete samostalno pokreće često uključuju istraživanje i određeni stepen rizika, poput samostalnog prelaska ulice ili vožnje bicikla bez zaštitne opreme. Takva ponašanja predstavljaju pokušaj ispitivanja vlastitih granica i sposobnosti. Tokom razvoja inicijative mogu se javiti i negativni oblici ponašanja, kao što su bacanje predmeta, udaranje ili vikanje. Erikson je smatrao da takve reakcije često proizlaze iz frustracije koju dijete osjeća kada ne uspije ostvariti cilj na način koji je zamislilo.

Četvrta faza

[uredi | uredi izvor]

Kompetentnost: marljivost naspram inferiornosti (latentna faza, kasno djetinjstvo, 7–10 godina)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Mogu li uspjeti u svijetu ljudi i stvari?″[13]

U četvrtoj fazi psihosocijalnog razvoja dijete nastoji razviti osjećaj kompetentnosti kroz uspješno izvršavanje zadataka i postizanje konkretnih rezultata. U ovom periodu igra postepeno gubi dominantnu ulogu, a dijete se sve više usmjerava prema produktivnim aktivnostima, učenju i razvijanju praktičnih vještina. Tokom ove faze razvijaju se osnovna znanja i sposobnosti koje Erikson povezuje s razumijevanjem ″tehnologije″, odnosno načina na koji funkcionišu zadaci, alati i društvene obaveze.

Prema Eriksonu, neuspjeh u razvoju povjerenja, autonomije i inicijative u ranijim fazama može dovesti do osjećaja sumnje u vlastite sposobnosti, što kod djeteta može izazvati stid, osjećaj poraza i inferiornosti.[22]

Djeca u ovom uzrastu postaju svjesnija sebe kao pojedinaca i nastoje pokazati odgovornost, uspješnost i društveno prihvatljivo ponašanje. Istovremeno razvijaju veću sposobnost saradnje, dijeljenja i zajedničkog rada s drugima. Prema Allenu i Marotzu, djeca tokom ovog perioda usvajaju logičnije i praktičnije razumijevanje prostora i vremena, bolje razumiju odnose uzroka i posljedice, te razvijaju sposobnost razumijevanja kalendarskog vremena.[23] U ovoj fazi djeca također počinju razvijati moralne vrijednosti, prepoznavati kulturne i individualne razlike te samostalnije obavljati svakodnevne aktivnosti i brigu o sebi. Ponekad svoju potrebu za samostalnošću izražavaju suprotstavljanjem autoritetima, neposlušnošću ili buntovnim ponašanjem.[23]

Erikson je smatrao da su godine osnovnog obrazovanja posebno važne za razvoj samopouzdanja. Škola djetetu pruža priliku da kroz različite aktivnosti dobije priznanje nastavnika, roditelja i vršnjaka, bilo kroz crtanje, rješavanje zadataka, pisanje ili druge oblike rada. Kada se djeca podstiču da stvaraju, rade i završavaju započete zadatke, te kada za svoje uspjehe dobijaju pohvalu, razvijaju osjećaj marljivosti, upornosti i kompetentnosti. Nasuprot tome, ukoliko su njihovi pokušaji ismijavani, kažnjavani ili ukoliko osjećaju da ne mogu zadovoljiti očekivanja odraslih, mogu razviti osjećaj inferiornosti i nesigurnosti u vlastite sposobnosti.[7]

Peta faza

[uredi | uredi izvor]

Vjernost: identitet naspram konfuzije uloga (adolescencija, 11–19 godina)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Ko sam ja i šta mogu postati?″[13]

U ovoj fazi razvoja adolescent postaje sve više usmjeren na vlastiti identitet i način na koji ga drugi doživljavaju. Formiranje identiteta podrazumijeva uspostavljanje osjećaja unutrašnje dosljednosti i kontinuiteta ličnosti, što uključuje i planiranje budućih uloga, posebno kroz izbor obrazovnog i profesionalnog pravca. Sposobnost da se uspostavi profesionalni identitet doživljava se kao pozitivno iskustvo. Adolescenti postaju radoznali u vezi s ulogama koje će imati u svijetu odraslih, u prijelazu iz djetinjstva u odraslo doba.

Tokom adolescencije mladi se često suočavaju s početnom konfuzijom uloga, koja se ogleda u nejasnim ili promjenjivim idejama o tome kako će se uklopiti u društvo. U tom periodu uobičajeno je eksperimentisanje s različitim ponašanjima i aktivnostima, poput uključivanja u različite interesne grupe, hobije ili društvene i političke aktivnosti.[24] Postepeno, kroz ova iskustva, većina adolescenata razvija stabilniji osjećaj vlastitog identiteta i jasniju sliku o budućem životnom pravcu.

Erikson je uveo pojam ″kriza identiteta″[25] kako bi opisao razvojnu fazu u kojoj mlada osoba pokušava integrisati različite aspekte sebe, uključujući ličnost, tjelesni identitet, društvene uloge i profesionalne mogućnosti. Ovaj proces je oblikovan kulturnim i historijskim okolnostima i predstavlja važan prijelaz između djetinjstva i odrasle dobi. Ova faza je neophodna za uspješan razvoj narednih faza.[26]

Kriza identiteta ne odnosi se samo na teškoće, već i na razvojnu priliku da se različita iskustva i identifikacije iz ranijih faza povežu u jedinstvenu sliku o sebi.[27] U odnosu na osam životnih faza u cjelini, peta faza predstavlja svojevrsnu prekretnicu. Erikson je smatrao da se u ovom periodu uspostavlja ravnoteža između onoga što pojedinac jeste i onoga što društvo očekuje da postane. Taj proces se ostvaruje kroz povezivanje prošlih iskustava s očekivanjima i planovima za budućnost.

Šesta faza

[uredi | uredi izvor]

Ljubav: intimnost naspram izolacije (rana odrasla dob, 20–44 godine)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Mogu li se povezati sa drugom osobom?″[13]

Konflikt intimnosti i izolacije javlja se nakon završetka adolescencije. Na početku ove faze proces formiranja identiteta naspram konfuzije uloga se privodi kraju, iako njegovi efekti i dalje ostaju prisutni kao osnova daljeg psihosocijalnog razvoja.[5]

Ova faza ne odnosi se isključivo na romantične odnose, već i na razvoj snažnih emocionalnih veza s drugim ljudima, posebno kroz prijateljstva i bliske interpersonalne odnose.[19] U ranoj odrasloj dobi pojedinci i dalje imaju izraženu potrebu da se povezuju sa drugima i da dijelom ″usklađuju″ vlastiti identitet s identitetima bliskih osoba, kako bi ostvarili osjećaj pripadnosti.

Erikson je smatrao da se u ovom periodu javlja i mogućnost izolacije upravo zbog potrebe za intimnošću. Strah od odbacivanja, prekida odnosa ili emocionalnog povređivanja može dovesti do povlačenja iz odnosa, jer iskustvo odbacivanja može biti psihološki vrlo teško. U tom kontekstu, Erikson uvodi pojam distanciranja, koji označava tendenciju pojedinca da se emocionalno ili socijalno povuče od drugih ili da odbaci ono što doživljava kao prijetnju vlastitom integritetu, vrijednostima ili životnim ciljevima. Ovaj oblik distanciranja može se javiti i kada su bliski odnosi izloženi vanjskim utjecajima ili pritiscima.[5]

Kada osoba razvije stabilan osjećaj identiteta, postaje spremnija za dugoročne emocionalne obaveze prema drugima. U toj fazi pojedinac može uspostavljati intimne i uzajamne odnose, poput bliskih prijateljstava ili partnerskih odnosa, pri čemu je spreman na kompromis, dijeljenje odgovornosti i ulaganje u odnos. Istraživanja pokazuju da osobe koje imaju razvijeniji identitet češće uspješnije uspostavljaju i održavaju intimne odnose.[28]

Ukoliko pojedinac ne uspije uspostaviti takve odnose, bilo zbog ličnih teškoća ili okolnosti, može se razviti osjećaj izolacije, koji često prati doživljaj emocionalne praznine, nesigurnosti i unutrašnje napetosti.

Sedma faza

[uredi | uredi izvor]

Briga: generativnost naspram stagnacije (srednja odrasla dob, 45–64 godine)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Da li moj život ima smisla i doprinosi li drugima?″[13]

Generativnost se odnosi na brigu za usmjeravanje i podršku narednoj generaciji. Ona se izražava kroz društveno vrijedne aktivnosti, profesionalni rad, roditeljstvo, kao i kroz različite oblike stvaralaštva i doprinošenja zajednici.

U srednjoj odrasloj dobi primarni razvojni zadatak odnosi se na doprinos društvu i brigu o budućim generacijama. Kada osoba u ovom periodu ostvaruje doprinos zajednici, bilo kroz podizanje porodice, profesionalni rad ili šire društveno djelovanje, razvija se osjećaj generativnosti, koji se ogleda u produktivnosti i osjećaju postignuća. Nasuprot tome, osoba koja je usmjerena isključivo na sebe, te ne pokazuje spremnost da doprinosi razvoju drugih i zajednice, može razviti osjećaj stagnacije, koji se manifestuje kao nezadovoljstvo zbog nedostatka produktivnosti i smislenog doprinosa.

Erikson naglašava da generativnost ima široku primjenu u različitim oblastima života, uključujući porodicu, međuljudske odnose, profesionalni rad i društveno djelovanje. Ona podrazumijeva uspostavljanje i usmjeravanje naredne generacije, ali obuhvata i produktivnost te stvaralaštvo u širem smislu.[29]

U ovoj životnoj fazi pojedinci često preispituju ono što ostavljaju iza sebe, kako u porodici tako i u zajednici, jer se približavaju kasnijem životnom periodu. Upravo zbog toga razvija se potreba da se vlastiti život procijeni kroz doprinos drugima i društvu. S ovim periodom povezana je i vrlina brige, koja se ogleda u sposobnosti da se osoba posveti dobrobiti drugih i budućih generacija.[6]

Osma faza

[uredi | uredi izvor]

Mudrost: integritet ega naspram očaja (kasna odrasla dob, 65 godina i više)

[uredi | uredi izvor]
  • Egzistencijalno pitanje: ″Da li je u redu što sam bio to što jesam?″[13][30]

U ovoj fazi života osobe razmatraju vlastita postignuća i procjenjuju kakva su osoba postale. Počinju prihvatati vlastitu životnu priču i iskustva koja su ih oblikovala.[31] Ukoliko svoj život doživljavaju kao ispunjen i smislen, razvijaju integritet ega, odnosno osjećaj cjelovitosti i prihvatanja vlastitog života. Osobe koje razviju integritet uglavnom osjećaju zadovoljstvo životom te lakše prihvataju sebe i druge. Kako se približavaju kraju života, češće imaju mirniji odnos prema smrti.[32]

Nasuprot tome, osobe koje svoj život procjenjuju kao neuspješan ili smatraju da nisu ostvarile svoje životne ciljeve mogu razviti osjećaj očaja, nezadovoljstva i beznađa. Takva osjećanja mogu biti praćena depresivnošću, beznadežnošću i strahom od smrti.[33] Erikson je smatrao da se osjećaj nezadovoljstva u ovoj fazi često može povezati s nerazriješenim konfliktima iz ranijih razvojnih faza.[34]

Tokom kasne odrasle dobi ljudi uglavnom smanjuju profesionalne aktivnosti i prilagođavaju se životu nakon penzionisanja. U tom periodu slobodno vrijeme, porodični odnosi i društvena uključenost imaju važnu ulogu u prilagođavanju novom načinu života bez svakodnevnih radnih obaveza.[35]

Iako je riječ o posljednjoj fazi razvoja, Erikson je smatrao da razvoj ne prestaje ni u starijoj dobi. Starenje i penzionisanje mogu ponovo aktivirati unutrašnje konflikte iz ranijih razvojnih faza, zbog čega osoba iznova preispituje vlastiti život, zadovoljstvo postignutim i osjećaj ličnog ispunjenja.[36] Ova faza također uključuje ponovno procjenjivanje životnog zadovoljstva, održavanje aktivne uključenosti u svakodnevni život i razvoj brige o vlastitom zdravlju.[37]

Erikson je naglašavao da uspješno psihološko sazrijevanje u ranijim fazama života može značajno pomoći osobi u prevazilaženju razvojnih konflikata koji se javljaju u starosti.[38]

Deveta faza

[uredi | uredi izvor]

Joan Erikson, supruga i saradnica Erik Eriksona, dodala je devetu fazu razvoja u djelu The Life Cycle Completed: Extended Version.[39] Joan Erikson je tokom svog rada posebno istraživala stariju životnu dob i procese razvoja u poznim godinama života.[40] Pišući o devetoj fazi, navela je da starost u osmoj i devetoj deceniji života donosi nove zahtjeve, svakodnevne teškoće i potrebu za ponovnim procjenjivanjem vlastitog života. Smatrala je da takve promjene zahtijevaju definisanje nove, devete razvojne faze. U vrijeme kada je pisala o ovoj fazi, Erikson je imao devedeset tri godine.[39]

Joan Erikson je isticala da se svih prethodnih osam faza ponovo javlja u devetoj fazi razvoja, ali obrnutim redoslijedom.[41] Psihosocijalni krize iz ranijih faza ponovo postaju aktuelne, ali sada sa zamijenjenim odnosom između pozitivnih i negativnih aspekata razvoja.

Osnovno nepovjerenje naspram povjerenja: nada

[uredi | uredi izvor]

U devetoj fazi starije osobe često su primorane sumnjati u vlastite sposobnosti jer tijelo postepeno slabi. Ipak, Joan Erikson smatra da i u toj fazi ostaje mogućnost nade i pronalaženja smisla uprkos fizičkim ograničenjima.[39]

Stid i sumnja naspram autonomije: volja

[uredi | uredi izvor]

Starije osobe mogu osjećati stid zbog gubitka kontrole nad vlastitim tijelom i sumnju u vlastitu samostalnost. Na taj način stid i sumnja predstavljaju izazov ranije razvijenom osjećaju autonomije.[39]

Inferiornost naspram marljivosti: kompetentnost

[uredi | uredi izvor]

U devetoj fazi smanjuje se produktivnost i energija koje su ranije podsticale aktivnost i rad. Osjećaj nesposobnosti uslijed starenja može kod starijih osoba izazvati osjećaj poniženja i bespomoćnosti.[39]

Konfuzija identiteta naspram identiteta: vjernost

[uredi | uredi izvor]

Starije osobe mogu doživljavati nesigurnost u vezi s vlastitim identitetom, društvenim statusom i životnom ulogom.[39]

Izolacija naspram intimnosti: ljubav

[uredi | uredi izvor]

U ovoj fazi godine bliskosti i ljubavi često mogu biti zamijenjene osjećajem izolacije, usamljenosti i gubitka bliskih odnosa.[39]

Stagnacija naspram generativnosti: briga

[uredi | uredi izvor]

Generativnost koja se ranije izražavala kroz rad i porodične odnose u poznijoj dobi može biti ograničena smanjenom energijom i fizičkim mogućnostima. Zbog toga se može razviti osjećaj stagnacije i smanjene korisnosti.[39]

Očaj i gađenje naspram integriteta: mudrost

[uredi | uredi izvor]

Integritet u starijoj dobi zahtijeva sposobnosti koje osobe u devetoj fazi često više nemaju u potpunosti. Dok osma faza uključuje osvrt na život koji može izazvati osjećaj očaja ili razočaranja, u devetoj fazi pažnja se sve više usmjerava na gubitak sposobnosti i postepeno slabljenje organizma.[39]

Razvoj neofrojdovske teorije

[uredi | uredi izvor]

Erikson se školovao u psihoanalitičkoj tradiciji i bio je student Anne Freud,[42] istaknute dječije analitičarke[43] i kćerke Sigmunda Freuda. Freudova psihoanalitička teorija, kao i njegov model psihoseksualnih faza razvoja, imali su značajan utjecaj na početno oblikovanje Eriksonovog teorijskog okvira, naročito u dijelu koji se odnosi na djetinjstvo. U tom kontekstu, prve četiri Eriksonove faze razvoja često se dovode u vezu s Freudovim psihoseksualnim fazama, i to oralnom, analnom, falusnom i latentnom fazom. Na sličan način, peta faza, koja se odnosi na adolescenciju i razvoj identiteta, može se povezati s Freudovom genitalnom fazom:

Iako su prve tri faze povezane s Freudovom teorijom, može se uočiti da su one oblikovane na znatno drugačiji način. Naglasak nije toliko stavljen na seksualne obrasce i njihove posljedice, koliko na osobine ega koje proizlaze iz svake razvojne faze. Također postoji nastojanje da se slijed individualnog razvoja poveže sa širim društvenim kontekstom.[44]

Erikson je smatrao da se ljudski razvoj odvija tokom cijelog života i da se ne završava u adolescenciji. Životne faze posmatrao je kao povezan i kontinuiran proces u kojem kraj jedne generacije predstavlja početak naredne. Iz perspektive pojedinca razvoj prolazi linearno kroz različite životne faze, dok je na nivou društva taj proces cikličan i stalno se ponavlja kroz nove generacije.[45]

Prema Freudovom shvatanju, razvoj ličnosti uglavnom se završava tokom adolescencije.[46] Za razliku od njega, Erik Erikson (1902–1994), koji je bio jedan od Freudovih učenika, smatrao je da se razvoj nastavlja tokom cijelog života. Polazeći od Freudovih ideja, Erikson je svoju teoriju proširio i na odraslu dob te period starosti.[47]

Primjena u savremenoj praksi

[uredi | uredi izvor]

Eriksonov rad imao je značajan utjecaj na oblast gerontologije te je promijenio način na koji nauka i društvo posmatraju starije osobe. Prije Eriksonovih istraživanja starenje se uglavnom posmatralo kao period psihološkog opadanja. Njegova teorija doprinijela je pozitivnijem razumijevanju starenja, jer je zastupao stav da se psihološki razvoj nastavlja tokom cijelog životnog vijeka, uključujući i starost. Posebno je njegova posljednja faza, integritet naspram očaja, kasnu životnu dob predstavila kao period refleksije, prihvatanja vlastitog života i traženja smisla. Eriksonova teorija također je utjecala na istraživanja u oblastima savjetovanja, obrazovanja, identiteta, cjeloživotnog razvoja i proučavanja starenja.[40]

Njegova istraživanja imala su važan utjecaj i na razvoj psihoanalize, posebno u proučavanju razvoja identiteta. Erikson je u svoja istraživanja uključio društvene, kulturne i historijske utjecaje, čime je proširio psihoanalitička istraživanja izvan isključivo psiholoških faktora. Također je značajno doprinio razvoju ego psihologije, naglašavajući da ego nije samo pod utjecajem nesvjesnih nagona, već da aktivno učestvuje u prilagođavanju pojedinca društvenom okruženju.[48]

Eriksonov rad imao je značaj i u kliničkoj praksi. Proučavanje njegovih faza psihosocijalnog razvoja pokazalo se korisnim za razumijevanje procesa oporavka od mentalnih poremećaja i psiholoških teškoća.[49] Na osnovu njegove teorije razvijen je i instrument poznat kao Eriksonov inventar psihosocijalnih faza (engleski: Erikson Psychosocial Stage Inventory), koji se koristi za procjenu psihosocijalnog razvoja.[50] Eriksonove faze psihosocijalnog razvoja poslužile su i kao osnova za razvoj pojedinih modela psihodinamske psihoterapije.[4]

Kritike

[uredi | uredi izvor]

Jedna od glavnih kritika Eriksonove teorije psihosocijalnog razvoja odnosi se na to da ona prvenstveno opisuje razvoj evropskih i američkih muškaraca.[51] Zbog toga su pojedini autori doveli u pitanje univerzalnu primjenjivost njegove teorije na žene, druge kulture i različite društvene kontekste.

Također se raspravlja o tome da li se Eriksonove faze nužno odvijaju redoslijedom koji je predložio i da li su strogo vezane za određene životne dobi. Pojedini istraživači postavljaju pitanje da li se potraga za identitetom javlja isključivo tokom adolescencije ili se može nastaviti i u kasnijim fazama života, kao i da li jedna faza mora biti uspješno završena prije prelaska u narednu.[52] Erikson je, međutim, smatrao da su svi ovi procesi prisutni tokom cijelog života, ali da u određenim razdobljima pojedini konflikti postaju posebno izraženi.[53]

Većina empirijskih istraživanja povezanih s Eriksonovom teorijom odnosila se na adolescenciju i razvoj identiteta. Njegove ideje posebno je razradio i empirijski proučavao James Marcia.[54] Marcia je razlikovao različite oblike identiteta i pronašao empirijske pokazatelje da osobe koje tokom adolescencije razviju stabilniji osjećaj identiteta češće ostvaruju kvalitetne i bliske odnose u ranoj odrasloj dobi. Takvi nalazi djelimično potvrđuju Eriksonovu pretpostavku da uspješno rješavanje krize identiteta olakšava razvoj intimnosti u narednoj životnoj fazi.

Dodatna kritika odnosi se na činjenicu da Erikson razvojne faze povezuje s određenim psihološkim tenzijama koje mogu biti prisutne tokom života, ali ne objašnjava detaljno šta tačno uzrokuje prelazak iz jedne faze u drugu niti kako se konflikti uspješno razrješavaju. Kritičari ističu da teorija daje relativno malo konkretnih objašnjenja o iskustvima i mehanizmima koji utječu na razvoj pojedinca unutar svake faze.[2]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Thomas, Robert Mcg. Jr. (1997). "Joan Erikson Is Dead at 95; Shaped Thought on Life Cycles". The New York Times (jezik: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  2. 1 2 3 4 Syed, Moin; McLean, Kate C. (2017). "Erikson's Theory of Psychosocial Development". PsyArXiv (jezik: engleski). Center for Open Science. doi:10.31234/osf.io/zf35d. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  3. ↑ Escalona, Sibylle (1951). "Childhood and Society. Erik H. Erikson. New York: Norton, 1950. 397 pp. $4.00". Science (jezik: engleski). 113 (2931): 253–253. doi:10.1126/science.113.2931.253.a. ISSN 0036-8075. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  4. 1 2 3 Knight, Zelda Gillian (2017). "A proposed model of psychodynamic psychotherapy linked to Erik Erikson's eight stages of psychosocial development". Clinical Psychology & Psychotherapy (jezik: engleski). 24 (5): 1047–1058. doi:10.1002/cpp.2066. PMID 28124459. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  5. 1 2 3 Erikson, Erik H. (1950). Childhood and Society (jezik: engleski). New York: W. W. Norton & Company. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  6. 1 2 Orenstein, Gabriel A.; Lewis, Lindsay (2021). Eriksons Stages of Psychosocial Development. StatPearls (jezik: engleski). Treasure Island (FL): StatPearls Publishing. PMID 32310556. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  7. 1 2 Crain, William (2011). Theories of Development: Concepts and Applications (PDF) (jezik: engleski) (6. izd.). Upper Saddle River, NJ: Pearson Education, Inc. ISBN 978-0-205-81046-8. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  8. ↑ Mitchell, Lauren L.; Lodi-Smith, Jennifer; Baranski, Erica N.; Whitbourne, Susan Krauss (2021). "Implications of identity resolution in emerging adulthood for intimacy, generativity, and integrity across the adult lifespan". Psychology and Aging (jezik: engleski). 36 (5): 545–556. doi:10.1037/pag0000537. ISSN 1939-1498. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  9. ↑ Duerden, Mat D.; Widmer, Mark A.; Taniguchi, Stacy T.; McCoy, J. Kelly (2009). "Adventures in Identity Development: The Impact of Adventure Recreation on Adolescent Identity Development" (PDF). Identity: An International Journal of Theory and Research (jezik: engleski). 9 (4): 341–359. doi:10.1080/15283480903422806. ISSN 1528-3488. Arhivirano s originala 9. 8. 2017. Pristupljeno 26. 5. 2026. Results indicated that program participants experienced significant identity development when contrasted with the comparison group.CS1 održavanje: unfit URL (link)
  10. ↑ Whitfield, Stephen J. (2000). "Becoming Erikson". Reviews in American History (jezik: engleski). 28 (1): 134–141. doi:10.1353/rah.2000.0019. ISSN 1080-6628. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  11. 1 2 3 Martin-Joy, John (2025). "Race and Prejudice in Erik Erikson's Childhood and Society". American Imago (jezik: engleski). 82 (1): 93–127. doi:10.1353/aim.2025.a962859. ISSN 1085-7931. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  12. 1 2 3 4 5 6 7 8 Boeree, Cornelis George (2006). "Erik Erikson". webspace.ship.edu (jezik: engleski). Shippensburg University of Pennsylvania. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  13. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 MCAT Behavioral Science Review (jezik: engleski) (3. izd.). New York: Kaplan Publishing. 2016. ISBN 978-1-5062-0323-2. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  14. 1 2 3 Dunkel, Curtis S.; Harbke, Colin (1. 3. 2017). "A Review of Measures of Erikson's Stages of Psychosocial Development: Evidence for a General Factor". Journal of Adult Development (jezik: engleski). 24 (1): 58–76. doi:10.1007/s10804-016-9247-4. ISSN 1068-0667. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  15. 1 2 3 4 5 6 Lugo, James O.; Hershey, Gerald L. (1979). Human development: a psychological, biological, and sociological approach to the life span (jezik: engleski). New York: Macmillan. ISBN 978-0-02372-300-1. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  16. 1 2 Sharkey, Wendy (1997). "Erik Erikson" (jezik: engleski). Muskingum University. Arhivirano s originala, 27. 11. 2012. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  17. ↑ Begus, Katarina; Gliga, Teodora; Southgate, Victoria (2014-10-07). "Infants Learn What They Want to Learn: Responding to Infant Pointing Leads to Superior Learning". PLOS ONE (jezik: engleski). 9 (10): e108817. doi:10.1371/journal.pone.0108817. ISSN 1932-6203. PMC 4188542. PMID 25290444. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  18. 1 2 3 Bee, Helen; Boyd, Denise (2009). The Developing Child (jezik: engleski) (12. izd.). Boston, MA: Pearson. ISBN 978-0-205-68593-6. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  19. 1 2 Laurence, Emily (2023). "Erik Erikson's Stages Of Psychosocial Development". Forbes Health (jezik: engleski). Pristupljeno 26. 5. 2026.
  20. ↑ McLeod, Saul (2025). "Erik Erikson's Stages of Psychosocial Development". Simply Psychology (jezik: engleski). Pristupljeno 26. 5. 2026.
  21. ↑ Rice, Mary Frances; Cun, Aijuan (2021). "Personalising digital learning for young children: Leveraging psychosocial identities and Techne for literacy development". British Journal of Educational Technology (jezik: engleski). 52 (5): 1823–1838. doi:10.1111/bjet.13076. ISSN 1467-8535. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  22. ↑ "Erik Erikson's Stages of Social-Emotional Development". childdevelopmentinfo.com (jezik: engleski). Child Development Institute. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  23. 1 2 Allen, Eileen; Marotz, Lynn (2003). Developmental Profiles: Pre-Birth Through Twelve (PDF) (jezik: engleski) (4. izd.). Albany, NY: Thomson Delmar Learning. ISBN 978-0-7668-3765-2. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  24. ↑ "Adolescent Socialization". Course Sidekick (jezik: engleski). Pristupljeno 27. 5. 2026.
  25. ↑ Gross, Francis L. (1987). Introducing Erik Erikson: An Invitation to his Thinking (jezik: engleski). Lanham, MD: University Press of America. ISBN 0-8191-5788-0. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  26. ↑ Erikson, Erik H. (1970). "Autobiographic Notes on the Identity Crisis". Daedalus (jezik: engleski). 99 (4): 730–759. ISSN 0011-5266. JSTOR 20023973. PMID 11609638. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  27. ↑ Wright, Jr, J. Eugene (1982). Erikson: Identity and Religion (jezik: engleski). New York, NY: Seabury Press. ISBN 978-0-8164-2362-0. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  28. ↑ Kacerguis, Mary Ann; Adams, Gerald R. (1980). "Erikson stage resolution: The relationship between identity and intimacy" (PDF). Journal of Youth and Adolescence (jezik: engleski). 9 (2): 117–126. doi:10.1007/bf02087930. ISSN 0047-2891. PMID 24318015. S2CID 28310188. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  29. ↑ Slater, Charles L. (2003). "Generativity versus stagnation: An elaboration of erikson's adult stage of human development". Journal of Adult Development (jezik: engleski). 10 (1): 53–65. doi:10.1023/a:1020790820868. S2CID 140501567. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  30. ↑ "Psychosocial Development in Late Adulthood". Course Hero (jezik: engleski). Lumen Learning. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  31. ↑ Skean, Karen Riggs; Brown, Elisabeth (2024). "Emotionally Focused Couple Therapy with a Late-Life Couple: From Despair to Integrity". Pragmatic Case Studies in Psychotherapy (jezik: engleski). 20 (1). doi:10.55818/pcsp.v20i1.2151. ISSN 1553-0124. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  32. ↑ Goodcase, Eric T.; Love, Heather A. (2017). "From Despair to Integrity: Using Narrative Therapy for Older Individuals in Erikson's Last Stage of Identity Development". Clinical Social Work Journal (jezik: engleski). 45 (4): 354–363. doi:10.1007/s10615-016-0601-6. ISSN 0091-1674. S2CID 151779539. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  33. ↑ Perry, Tam E.; Ruggiano, Nicole; Shtompel, Natalia; Hassevoort, Luke (2014). "Applying Erikson's Wisdom to Self-Management Practices of Older Adults: Findings From Two Field Studies". Research on Aging (jezik: engleski). 37 (3): 253–274. doi:10.1177/0164027514527974. PMC 4318792. PMID 25651571. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  34. ↑ Timm, Jasmine; Block, Holly; Boanca, Georgeta; Acquaye, Hannah E. (2022-01-02). "An exploratory study on the relationship between completion of Erikson's fourth psychosocial stage and assurance of salvation". Journal of Spirituality in Mental Health (jezik: engleski). 24 (1): 53–73. doi:10.1080/19349637.2020.1798326. ISSN 1934-9637. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  35. ↑ Darnley, Fred Jr. (1975). "Adjustment to Retirement: Integrity or Despair". The Family Coordinator (jezik: engleski). 24 (2): 217–226. doi:10.2307/582287. ISSN 0014-7214. JSTOR 582287. S2CID 142455683. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  36. ↑ Osborne, John W. (2009). "Commentary on Retirement, Identity, and Erikson's Developmental Stage Model". Canadian Journal on Aging/La Revue canadienne du vieillissement (jezik: engleski). 28 (4): 295–301. doi:10.1017/s0714980809990237. ISSN 0714-9808. PMID 19925695. S2CID 28678622. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  37. ↑ Wiesmann, Ulrich; Hannich, Hans-Joachim (2011). "A Salutogenic Analysis of Developmental Tasks and Ego Integrity vs. Despair". The International Journal of Aging and Human Development (jezik: engleski). 73 (4): 351–369. doi:10.2190/ag.73.4.e. ISSN 0091-4150. PMID 22474916. S2CID 34076306. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  38. ↑ Hannah, Mo Therese; Domino, George; Figueredo; A. J.; Hendrickson, Rick (1996). "The Prediction of Ego Integrity in Older Persons". Educational and Psychological Measurement (jezik: engleski). 56 (6): 930–950. doi:10.1177/0013164496056006002. ISSN 0013-1644. S2CID 143620162. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  39. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Erikson, Erik H.; Erikson, Joan M. (1998). The Life Cycle Completed (jezik: engleski) (Extended version izd.). New York, NY: W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-31772-5. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  40. 1 2 Gilleard, Chris (2020-12-14). "The final stage of human development? Erikson's view of integrity and old age". International Journal of Ageing and Later Life (jezik: engleski). 14 (2): 139–162. doi:10.3384/ijal.1652-8670.1471. ISSN 1652-8670. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  41. ↑ Kincheloe, Joe L.; Horn, Raymond A. Jr., ured. (2007). The Praeger Handbook of Education and Psychology (PDF) (jezik: engleski). 1. Praeger Publishers. ISBN 978-0-313-34057-4. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  42. ↑ Wrightsman, Lawrence S. (1994). Adult Personality Development (jezik: engleski). Thousand Oaks, CA: Sage Publications, Inc. str. 61. ISBN 0-8039-4400-4. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  43. ↑ Dean, Ann V. (2008-06-09). "Psychodynamic Theory in Early Childhood Education: A Look at the Contributions of Anna Freud, Melanie Klein, Krik H. Erikson, Susan Isaacs, Bruno Bettelheim, E.C.M. Frijling-Schreuder and Margaret Ribble". The International Journal of Bahamian Studies (jezik: engleski). 5: 34. doi:10.15362/ijbs.v5i0.89. ISSN 2220-5772. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  44. ↑ Stevens, Richard (1983). Erik Erikson: An Introduction (jezik: engleski). New York, NY: St. Martin's Press. str. 48–50. ISBN 978-0-312-25812-2. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  45. ↑ Erikson, Erik H. (1993) [1950]. Childhood and Society (jezik: engleski). New York, NY: W. W. Norton & Company. str. 242. ISBN 978-0-393-31068-9. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  46. ↑ Lantz, Sarah E.; Ray, Sagarika (2024). Freud Developmental Theory. StatPearls (jezik: engleski). Treasure Island (FL): StatPearls Publishing. PMID 32491458. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  47. ↑ Kail, Robert V.; Cavanaugh, John C. (2004). Human development: A life-span view (jezik: engleski) (3. izd.). Belmont, CA: Thomson/Wadsworth. str. 16. ISBN 978-0-534-59751-1. Pristupljeno 26. 5. 2026.
  48. ↑ Douvan, Elizabeth (1997). "Erik Erikson: Critical Times, Critical Theory". Child Psychiatry and Human Development (jezik: engleski). 28 (1): 15–21. doi:10.1023/A:1025188901554. ISSN 0009-398X. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  49. ↑ Vogel-Scibilia, Suzanne E.; McNulty, Kathryn Cohan; Baxter, Beth; Miller, Steve; Dine, Max; Frese, Frederick J. (2009). "The Recovery Process Utilizing Erikson's Stages of Human Development". Community Mental Health Journal (jezik: engleski). 45 (6). doi:10.1007/s10597-009-9189-4. ISSN 0010-3853. PMC 2791471. PMID 19533350. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  50. ↑ Rosenthal, Doreen A.; Gurney, Ross M.; Moore, Susan M. (1981). "From trust on intimacy: A new inventory for examining Erikson's stages of psychosocial development". Journal of Youth and Adolescence (jezik: engleski). 10 (6): 525–537. doi:10.1007/BF02087944. ISSN 0047-2891. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  51. ↑ Gilligan, Carol (1982). In a Different Voice: Psychological Theory and Women's Psychological Development (jezik: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0-674-44543-7. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  52. ↑ Arnett, Jeffrey Jensen (2014). Emerging Adulthood: The Winding Road from the Late Teens Through the Twenties (PDF) (jezik: engleski) (2. izd.). Oxford University Press. doi:10.1093/acprof:oso/9780199929382.001.0001. ISBN 978-0-19-992938-2. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  53. ↑ Erikson, Erik H. (1956). "The problem of ego identity" (PDF). Journal of the American Psychoanalytic Association (jezik: engleski). 4 (1): 56–121. doi:10.1177/000306515600400104. PMID 13286157. S2CID 10580628. Pristupljeno 27. 5. 2026.
  54. ↑ Marcia, James E. (1966). "Development and validation of ego identity status" (PDF). Journal of Personality and Social Psychology (jezik: engleski). 3 (5): 551–558. doi:10.1037/h0023281. PMID 5939604. S2CID 29342469. Pristupljeno 27. 5. 2026.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Eriksonove_faze_psihosocijalnog_razvoja&oldid=3854428"