Esperantujo

Zastava esperanta, jedan od najprepoznatljivijih simbola Esperantuja.

Ludvik Zamenhof, inicijator esperanta, na fotografiji iz 1908.

Esperantujo je naziv za transnacionalnu zajednicu govornika esperanta, njenu kulturu, mrežu organizacija i prostore - fizičke i virtualne - u kojima se taj jezik upotrebljava. Pojam se u pravilu upotrebljava metaforički, "kao da" označava zemlju, iako ne podrazumijeva suverenu teritoriju ni državu u pravnom smislu.

Naziv je izveden iz imena jezika Esperanto i tvorbenog elementa -ujo, koji se u esperantu tradicionalno koristio u nazivima zemalja i prostora. U upotrebi je prvenstveno za opis globalne jezičke zajednice, a ne geografski omeđenog područja.

Obilježja

Esperantujo obuhvata različite oblike društvenog i kulturnog života na esperantu: lokalna udruženja, međunarodne organizacije, kongrese, izdavaštvo, književnost, periodiku, obrazovne aktivnosti i savremene mrežne zajednice. U literaturi o sociolingvistici esperanta taj se pojam koristi za zajednicu koja, uprkos raspršenosti, razvija vlastite obrasce komunikacije, zajedničke simboličke reference i osjećaj pripadnosti.

U tom smislu, Esperantujo se često opisuje kao dijasporska ili transnacionalna jezička zajednica, čije su veze zasnovane na zajedničkom jeziku, međunarodnim susretima i kulturnoj razmjeni, a ne na zajedničkom teritoriju. Kao predmet proučavanja povezan je i s esperantologijom, disciplinom koja proučava strukturu, upotrebu i razvoj esperanta.

Historijski razvoj

Razvoj Esperantuja usko je povezan s historijom esperanta, koji je 1887. objavio Ludvik Zamenhof, ljekar rođen u Białystoku. Već od ranog perioda oko jezika su nastajali klubovi, časopisi, izdavačke mreže i međunarodni skupovi, što je doprinijelo oblikovanju posebnog kulturnog prostora izvan granica pojedinačnih država.

Međunarodna vidljivost esperantskog pokreta povećana je i kroz djelovanje institucija kao što je UNESCO, čija je Generalna konferencija 1954. zabilježila postignuća ostvarena putem esperanta u oblasti međunarodne intelektualne razmjene, a 1985. usvojila novu rezoluciju povodom stote godišnjice objavljivanja jezika. U historiji zajednice važnu simboličku ulogu imali su i svjetski kongresi esperantista, koji su doprinijeli učvršćivanju osjećaja pripadnosti zajedničkom kulturnom prostoru.

Organizacije i savremena upotreba

Važan dio Esperantuja čine međunarodne i nacionalne organizacije koje povezuju govornike jezika. Među njima posebno mjesto ima Univerzalna esperantska asocijacija, osnovana 1908, kao jedna od ključnih međunarodnih institucija esperantskog pokreta.

U Bosni i Hercegovini djeluje Savez za esperanto Bosne i Hercegovine, koji na svojim službenim stranicama navodi širenje esperanta, obrazovni rad, međunarodnu saradnju i izdavačku djelatnost među svojim osnovnim područjima rada.

Savremeni Esperantujo obuhvata i mrežne oblike komunikacije, međunarodne susrete, jezičke tečajeve, prijevode te kulturnu razmjenu među govornicima iz različitih zemalja. U toj zajednici važnu simboličku ulogu imaju i ličnosti iz rane historije pokreta, uključujući Klaru Zamenhof, koja je nakon smrti svog muža nastavila podržavati širenje jezika i njegovih institucija.

Kulturni značaj

Kao kulturni pojam, Esperantujo označava više od same upotrebe jezika. On uključuje književnost na esperantu i u prijevodu, međunarodne kongrese, simboličke tradicije pokreta i specifičan oblik međukulturne komunikacije koji je nastao oko ideje jezičke ravnopravnosti u međunarodnim odnosima. U savremenim studijama esperanta naglašava se da je riječ o stvarnoj govornoj zajednici sa vlastitim praksama, a ne samo o idealističkom projektu iz historije umjetnih jezika.