Evropska konvencija o ljudskim pravima

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda (eng. Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms) još poznata kao Evropska konvencija o ljudskim pravima (eng. European Convention on Human Rights, fr. la Convention europeenne des Droits de l'Homme) je pravni akt Savjeta Evrope (1949) o zaštiti sloboda i prava, donijet u Rimu 4. novembra 1950. godine. Originalna verzija, sastavljena na engleskom i francuskom jeziku i objavljena pod nazivom Konvencija za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine. Prve potpisnice Konvencije bile su: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Island, Luksemburg, Holandija, Norveška, Turska i Velika Britanija.

U periodu od 1950. do 2004. godine, Konvenciju je potpisalo 46 zemalja. Potpisivanje je označilo prihvatanje obaveze poštovanja prava i sloboda, kao i priznavanje nadležnosti Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u Francuskoj koji je ustanovljen Evrposkom konvencijom. Sud za ljudska prava djeluje nakon iscrpljenih pravnih sredstava u državama članicama. Svaka osoba koja smatra da su joj narušena njena ljudska prava može se obratiti sudu. Organizacija i ovlašćenja ovog suda propisani su Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (članovi 19 - 51), a postupak pred tim Sudom uređen je Poslovnikom koji je stupio na snagu 1. novembra 1998. godine.

Tekst je zvanično preveden i objavljen na 30 jezika , a ratifikacija je izvršena u svim državama Savjeta Evrope.

Historija i značaj[uredi | uredi izvor]

Čin donošenja Konvencije pravno je uobličio ideju zemalja Evrope o uspostavljanju jedinstvene zaštite ljudskih prava i individualnih političkih sloboda koji, uz vladavinu prava, a prema osnivačkom aktu Savjeta Evrope, čine temelj istinske demokratije (Preambula Statuta Saveta Evrope, st. 3). Ovom kodifikacijom otpočela je pravna standardizacija na evropskom tlu, koja se odvija u skladu sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima (1948).

Naknadnim pravnim dopunama iz protokola 1, 4, 6, 7, 12 i 13, unaprijeđena je prvobitna zaštita prava i sloboda iz 1950. godine. Poseban značaj ima Protokol 11, koji je 1998. godine u evropsku pravnu praksu uveo stalnu pravosudnu instituciju - Evropski sud za ljudska prava i mogućnost učešća pojedinca u međunarodnom pravnom postupku.

Evropski sud za ljudska prava[uredi | uredi izvor]

Konvencija određuje sadržaj prava i sloboda i, za slučaj kršenja, obezbeđuje međunarodnu zaštitu. Postupak se vodi pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sporovi se pokreću individualnim ili međudržavnim predstavkama. Individualnu predstavku podnose pojedinci, grupe lica ili nevaladine organizacije. Međudržavnim predstavkama pokreću se interni međunarodni sporovi država članica Savjeta Evrope u slučaju povrede obaveza preuzetih potpisivanjem i ratifikovanjem Konvencije.

Država koja podnese zahtev za prijem u članstvo Savjeta Evrope dužna je da usaglasi nacionalne zakone sa Konvencijom kako bi se otklonile mogućnosti povrede osnovnih sloboda i prava, a država članica protiv koje je donijeta pravnosnažna presuda dužna je da postupi u skladu sa odlukom i da reformiše domaće zakonodavstvo. U Belgiji je, na primjer, radi izjednačavanja statusa bračne i vanbračne dece, promenjen Građanski zakonik, a u Njemačkoj su, usled neprimjerenog trajanja pritvora, izmjenjene odredbe krivičnog postupka.

Po važećim pravilima, Komitet ministara Savjeta Evrope ima pravo nadzora nad izvršenjem sudskih presuda. Novi Protokol 14 predviđa mogućnost pokretanja sudskog postupka protiv države koja ne izvršava odluke Evropskog suda za ljudska prava.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Konvencija se sastoji iz preambule, osnovnog teksta i 13 protokola.

U Preambuli je istaknuto da je osnov Konvencije Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, donijela 10. decembra 1948. godine.

Član 1 utvrđuje obavezu svih država potpisnica da poštuju prava i slobode koje garantuje Konvencija. Ako se prekrši obaveza i dođe do povrede sloboda i prava, predviđena je međunarodna sudska zaštita.

Prvi dio Konvencije (čl. 2 - 18) sadrži osnovna prava i slobode. Drugi (čl.19 -51), uređuje funkcionisanje Evropskog suda za ljudska prava, a treći (čl. 51 - 59) reguliše proceduralna pitanja i nadležnost u vezi sa potpisivanjem, ratifikovanjem, tumačenjem, predmetnom, teritorajalnom i vremenskom primjenom odredbi Konvencije.

Protokoli su pravna pravila kojima se vrše izmjene i dopune osnovnog teksta Konvencije. Po stupanju na pravnu snagu, postaju pravno obavezujući dijelovi Konvencije, a donose ih i ratifikuju potpisnice Konvencije i članice Savjeta Evrope.

Osnovna prava i slobode[uredi | uredi izvor]

  • Pravo na život (čl. 2)
  • Zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja(čl. 3)
  • Zabrana ropstva i prinudnog rada (čl. 4)
  • Pravo na slobodu i sigurnost (čl. 5)
  • Pravo na pravično suđenje (čl. 6)
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona (čl. 7)
  • Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života (čl. 8)
  • Sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (čl. 9)
  • Sloboda izražavanja (čl. 10)
  • Sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11)
  • Pravo na sklapanje braka (čl. 12)
  • Pravo na djelotvorni pravni lijek (čl. 13)
  • Zabrana diskriminacije (čl. 14)

Protokol 1[uredi | uredi izvor]

  • Pravo na mirno uživanje imovine (čl. 1)
  • Pravo na obrazovanje (čl. 2)
  • Pravo na slobodne izbore (čl. 3)

Protokol nisu ratifikovale dijve evropske države, Švicarska i Monako, a Andora ga nije potpisala.

Protokol 4[uredi | uredi izvor]

  • Zabrana dužničkog ropstva (čl. 1)
  • Sloboda kretanja (čl. 2)
  • Zabrana protjerivanja sopstvenih državljana (čl. 3)
  • Zabrana kolektivnog protjerivanja stranaca (čl. 4)

Protokol nisu potpisale Andora, Grčka i Švicarska, a ratifikaciju nisu izvršile Španija, Turska i Velika Britanija.

Protokol 6[uredi | uredi izvor]

  • Zabrana izricanja i izvršavanja smrtne kazne (čl. 1)

Rusija je jedina potpisnica Konvencije koja nije ratifikovala Protokol.

Protokol 7[uredi | uredi izvor]

  • Zaštita u postupku protjerivanja stranaca (čl. 1)
  • Pravo na žalbu u krivičnim stvarima (čl. 2)
  • pravo na nadoknadu za pogrešnu osudu (čl. 3)
  • Pravo ne biti suđen ili kažnjen dva puta u istoj pravnoj stvari (Non bis idem)(čl. 4)
  • Jednakost supružnika (čl. 5)

Protokol nisu ratifikovale Belgija, Njemačka, Holandija, Turska i Španija, a zemlje koje ga nisu potpisale su Andora i Velika Britanija.

Protokol 12[uredi | uredi izvor]

  • Opća zabrana diskriminacije (čl. 1)

Protokol nisu potpisale: Andora, Bugarska, Danska, Francuska, Litvanija, Malta, Poljska, Švedska, Švicarska i Velika Britanija.

Protokol 13[uredi | uredi izvor]

  • Apsolutna zabrana smrtne kazne (čl. 1)


Protokoli 2, 3, 5, 8, 9, 10, 11 i 14[uredi | uredi izvor]

Ovim protokolima se bliže uređuje pokretanje međunarodnih sporova i tok postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Protokol 14 odnosi se na unaprjeđenje efikasnosti sudske procedure i stupiće na pravnu snagu nakon ratifikacije u svim državama članicama Savjeta Evrope.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  1. Prevodi Evropske konvencije o ljudskim pravima
  2. CoE -Lista ugovora Savjeta Evrope
  3. CoE - Statut Savjeta Evrope
  4. Evropska konvencija o ljudskim pravima - oficijelni sajt Evropskog suda za ljudska prava
  5. Protokol 14