FC Barcelona

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Barcelona
FC Barcelona.png
Puno ime kluba Fútbol Club Barcelona
Nadimak Barça
Blaugrana
Culés
Osnovni podaci
Osnovan 29. novembar 1899.
Lokacija Barcelona
Španija
Boje               
Stadion Camp Nou[1]
Kapacitet: 99.354
Predsjednik Josep Maria Bartomeu
Menadžer Flag of Spain.svg Luis Enrique
Liga La Liga
Federacija RFEF
Pozicija
2014/15.
1. mjesto
Dresovi
Kit left arm fcbarcelona1415h.png
Boje ekipe
Kit body fcbarcelona1415h.png
Boje ekipe
Kit right arm fcbarcelona1415h.png
Boje ekipe
Kit shorts fcbarcelona1415h.png
Boje ekipe
Kit socks fcbarcelona1415h.png
Boje ekipe
Domaći
Kit left arm fcbarcelona1415a.png
Boje ekipe
Kit body fcbarcelona1415a.png
Boje ekipe
Kit right arm fcbarcelona1415a.png
Boje ekipe
Kit shorts fcbarcelona1415a.png
Boje ekipe
Kit socks fcbarcelona1415a.png
Boje ekipe
Gostujući
Kit left arm fcbarcelona1415t.png
Boje ekipe
Kit body fcbarcelona1415t.png
Boje ekipe
Kit right arm fcbarcelona1415t.png
Boje ekipe
Kit shorts fcbarcelona1415t.png
Boje ekipe
Kit socks fcbarcelona1415t.png
Boje ekipe
Treći
Web stranica: fcbarcelona.com

Futbol Club Barcelona, također poznat i pod nazivom Barcelona ili jednostavnije Barça je profesionalni nogometni klub iz Barcelone, Španija.

Klub je osnovan 1899. godine od strane švicarskih, engleskih i katalonskih nogometaša koje je predvodio Joan Gamper. Ubrzo postaje simbol katalonske kulture i katalonizma uz moto Més que un club (Više od kluba). Barcelona je veliko sportsko društvo, ali najpoznatiji je nogometni klub. Nadimak kluba je Barça ili Blaugrana (plavo-crveni). Službena himna Barcelone je Cant del Barça autora Jaumea Picasa i Josepa Marije Espinàsa. To je četvrti najbogatiji nogometni klub u svijetu s prosječnom zaradom od 486 miliona eura. Najveći rival Barcelone je Real Madrid, a njihove međusobne utakmice poznate su pod nazivom El Clásico.

Domaće prvenstvo Barcelona je osvojila 23 puta. Uz to je 27 puta bila osvajač nacionalnog kupa, jedanaest puta pobjednik superkupa, tri puta je osvajala kup Eva Duarte i dva puta je osvojila trofej Copa de la Liga. U međunarodnim takmičenjima, Barcelona je pet puta bila pobjednik Lige prvaka, rekordnih četiri puta pobjednik Kupa pobjednika kupova, četiri puta osvajač UEFA Superkupa i rekordnih tri puta pobjednik Kupa velesajamskih gradova, te dva puta osvajač naslova svjetskog klupskog nogometnog prvaka. Domaće utakmice igra na stadionu Camp Nou.

Historija[uredi | uredi izvor]

Rani period (1899-1929)[uredi | uredi izvor]

22. oktobra 1899. godine Hans Gamper objavio je oglas u novinama Los Deportes gdje izražava svoju želju za osnivanjem nogometnog kluba. Gamper je igrao nogomet u Zurichu od 1896. do 1898. godine. Nakon pozitivnog odgovora na oglas dogovoren je sastanak u gimnaziji Solé 29. Na sastanku se pojavilo jedanaest igrača - Walter Wild (prvi direktor kluba), Lluís d'Ossó, Bartomeu Terradas, Otto Kunzle, Otto Maier, Enric Ducal, Pere Cabot, Carles Pujol, Josep Llobet, John Parsons i William Parsons. Rezultat sastanka je bilo osnivanje kluba.

Gamper je tokom 25 godina vladanja klubom od Barcelone stvorio najuspješniji klub na Pirinejskom poluostrvu. U junu 1925. za vrijeme prijateljske utakmice u Barceloni španska himna je izviždana, dok su gledaoci aplaudirali britanskoj himni. Gamper je izbačen iz zemlje zbog podržavanje katalonstva, a stadion je zatvoren na šest mjeseci. Svake godine se u čast Gampera u Barceloni igra turnir pod imenom Trofeu Joan Gamper.

Rivera, Republika i građanski rat (1929-1941)[uredi | uredi izvor]

Iako je imao kvalitetne igrače, nogometni klub Barcelona ušao je u period pada u kojem su politički konflikti zasjenili sportska događanja u kompletnom društvu. Iako je klub osvojio prvenstvo Katalonije 1930, 1931, 1932, 1934, 1936. i 1938. godine izostajali su uspjesi na nacionalnoj razini. Mjesec dana nakon što je započeo Španski građanski rat 1936. godine, nekoliko igrača iz Barcelone odlazi u vojsku. Josep Sunyol, predsjednik kluba iz nezavisne političke stranke ubijen je 6. augusta blizu Guadarrame. Označen kao mučenikom barcelonizma ubistvo je označilo odlučujući trenutak u historiji kluba. U ljeto 1937. godine igrači su otišli na turneju u Meksiko i SAD gdje su primljeni kao ambasadori Druge španske republike. Ta turneja osigurala je klub finansijski, ali također i rezultirala time da je polovina igrača tražilo azil u Meksiko i Francusku. 16. marta 1938. godine bombardiran je grad Barcelona što je rezultiralo smrću od preko 3.000 ljudi; jedna od bombi pogodila je i urede kluba. Nekoliko mjeseci kasnije, Katalonija se našla pod okupacijom. Kao simbol "nediscipliniranog" Katalonizma sam klub, koji je tada brojao tek 3.486 članova, bio je suočen s nizom restrikcija. Nakon završetka građanskog rata upotreba Katalonske zastave je zabranjena, a nogometni klubovi nisu u svojim nazivima smjeli imati riječi koje nisu na španskom jeziku. Ovakve metode nagnale su klub da promijeni svoje ime u Club de Fútbol Barcelona te da ukloni Katalonsku zastavu sa svog grba.

Club de Fútbol Barcelona (1957-1978)[uredi | uredi izvor]

Barcelona protiv Hamburga 1961. godine

Uz Helenia Herreru kao trenera, mladog Luisa Suáreza, evropskog nogometaša 1960-ih godina i dvojicom utjecajnih mađarskih nogometaša Sándorom Kocsisom i Zoltánom Cziborom - klub je osvojio još jednu dvostruku krunu 1959. godine, te prvenstvo i Kup velesajamskih gradova 1960. godine. Godinu dana kasnije Barcelona je postala prvi klub koji je uspio pobijediti Real Madrid u Ligi prvaka, ali je u finalu tog takmičenja poražena od Benfice rezultatom 3-2.

Šezdesete godine prošlog vijeka bile su manje uspješne za klub, a tokom tog perioda prvenstvom je uglavnom dominirao Real Madrid. Izgradnja stadiona Camp Nou završena je 1957. godine, a značila je da klub ima malo novaca koje može potrošiti na nove igrače. S pozitivne strane u toj deceniji u vrhunske nogometaše razvili su se Josep Maria Fusté i Carles Rexach, a sam klub osvojio je španski kup 1963. godine, te kup Kup velesajamskih gradova 1966. godine. Nešto ponosa Barcelona je vratila pobjedom nad Real Madridom u finalu španskog kupa koje se igralo na stadionu Santiago Bernabéu i to dok je publici bio Franco, a sve pod vodstvom bivšeg republikanskog pilota Salvadora Artigasa. Završetak Francove diktatorske ere 1974. godine označio je povratak službenog imena kluba u Futbol Club Barcelona, te povratak grba u originalni dizajn uz upotrebu originalnih slova.[2]

U sezoni 1973-74. u Barcelonu je stigao Johan Cruyff koji je kupljen za tada rekordni novčani iznos od 920 hiljada funti od Ajaxa. Već etablirani igrač u Holandiji, Cruyff je brzo pobrao simpatije navijača Barcelone nakon što je na jednoj press konferenciji izjavio da je izabrao igrati za Barcelonu umjesto za Real Madrid, jer se ne bi osjećao ugodno igrati za klub koji je povezan s Francom. Navijači su ga još više zavoljeli kada je svom sinu dao katalonsko ime Jordi. Uz kvalitetne igrače poput Juana Manuela Asensija, Carlesa Rexacha i Huga Sotila, Cruyff je te sezone pomogao klubu osvojiti naslov prvaka po prvi puta nakon 1960. godine. Proglašen je najboljim evropskim nogometašem 1973. godine tokom prve sezone u Barceloni (njegova druga Zlatna lopta; prvu je osvojio dok je igrao za Ajax 1971. godine). Cruyff će osvojiti i treću Zlatnu lopta 1974. godine, također igrajući za Barcelonu.

Núñez i period stabilizacije (1978- 2000)[uredi | uredi izvor]

Johan Cruyff na klupi Barcelone

1978. godine Josepa Lluísa Núñez je bio prvi izabrani predsjednik kluba. Od tada predsjednika kluba biraju članovi. Ova odluka je usko povezana sa demokratijskim tranzicijskim periodom Španije 1974. godine i krajem Francove diktature. Núñezov glavni cilj bio je razviti Barcelonu u svjetski klub. Prema preporuci Cruyffa, Núñez je osnovao Omladinsku školu Barcelone 20. oktobra 1979. godine.[3]

16. maja 1979. godine klub je osvojio svoj prvi Kup pobjednika kupova pobijedivši u finalu Fortunu Düsseldorf rezultatom 4-3 u Baselu. Završnicu je gledalo više od 30 hiljada navijača Barcelone koji su doputovali iz Španije na utakmicu.

U junu 1982. godine za tada rekordnih 5 miliona eura dolazi Diego Maradona, koji je prethodno igrao za Bocu Juniors. Naredne sezone, pod vodstvom trenera Menottija, Barcelona je osvojila španski kup u kojem je pobijedila Real Madrid. Međutim, Maradonino vrijeme u Barceloni kratko je trajalo, uskoro je otišao u Napoli. Početkom sezone 1984-85. za trenera je imenovan Terry Venables, koji je klub vodio do trofeja La Lige uz pomoć jednog od najboljih veznjaka tog vremena Bernda Schustera. Sljedeće sezone Venables je odveo klub do njihovog drugog finala Lige prvaka kojeg su ponovno izgubili, ovaj put od Steaue iz Bukurešta nakon lošijeg izvođenja penala u dramatičnoj nogometnoj večeri odigranoj u Sevilli.[4]

Nakon Svjetskog prvenstva 1986. godine najbolji strijelac Engleske Gary Lineker došao je u klub zajedno sa golmanom Andonijem Zubizarretom. Međutim, klub nije postigao značajniji uspjeh, dijelom i zbog odlaska Schustera. Venables je dobio otkaz početkom sezone 1987-88, a zamijenio ga je Luis Aragonés. Igrači su se pobunili protiv predsjednika Núñeza u događaju koji je ostao upamćen pod nazivom pobuna Hesperia, a pobjeda u finalu španskog kupa protiv Real Sociedada od 1-0 označila je kraj sezone.

Johan Cruyffu dresu Barcelone

1988. godine Johan Cruyff se vraća u klub kao trener, te je oformio tzv. Dream Team. Koristio je mješavinu španskih igrača poput Josepa Guardiole, Joséa Mari Bakera i Txikija Begiristaina, te je sa strane doveo igrače poput Ronalda Koemana, Michaela Laudrupa, Romária i Hrista Stoičkova. Pod njegovim vodstvom Barcelona je osvojila četiri uzastopna naslova španskog prvaka u periodu od 1991. do 1994. godine. U finalu Kupa pobjednika kupova 1989. godine pobjeđuje Sampdoriju, dok je 1992. godine pobijedila isti klub u finalu Lige prvaka održanom na Wembleyju. Također su osvojili i naslov pobjednika španskog kupa 1990. godine, evropski Superkup 1992. godine i tri španska Superkupa. Sa 11 osvojenih trofeja Cruyff je postao najuspješniji trener kluba u historiji sve do 2011. godine i menadžerske ere Josepa Guardiole. Cruyff je također postao i trener s najdužim stažem u klubu - punih 8 godina. Cruyffu je sreća okrenula leđa u posljednje dvije sezone kada nije uspio osvojiti niti jedan trofej.

Cruyffa je nakratko zamijenio trener Bobby Robson koji je preuzeo klub u sezoni 1996-97. On je doveo Ronalda iz PSV-a, te osvojio trostruku krunu iste sezone: španski kup, Kup pobjednika kupova i španski superkup. Međutim, uprkos uspjehu Robsona su svi smatrali tek zamjenskim trenerom - čekali su da Louis van Gaal postane slobodan. Poput Maradone, Ronaldo je u Barceloni proveo kratko vrijeme prije nego je otišao u Inter iz Milana. Međutim, pojavili su se novi igrači poput Luisa Figa, Patricka Kluiverta, Luis Enriquea i Rivalda koji su osvojili UEFA Superkup protiv Borussije Dortmund te španski kup i špansko prvenstvo 1998. godine. Rivaldo je postao četvrti igrač Barcelone koji je proglašen evropskim nogometašem godine. Ipak, pored domaćih uspjeha, neuspjesi na međunarodnoj nogometnoj sceni bili su glavni uzrok otkaza van Gaala i odstupanja s mjesta predsjednika kluba Núñeza 2000. godine.

Odlazi Núñeza, dolazak Laporte (2000-2008)[uredi | uredi izvor]

Odlazak Núñeza i van Gaala nisu se mogli niti usporediti s odlaskom Luisa Figa iz Barcelone. Kao drugi kapiten ekipe, Figo je postao kultni heroj kojeg su Katalonci smatrali svojim vlastitim. Navijači su Figu izrazito zamjerili što je odlučio preći u redove njihovog najvećeg suparnika Real Madrida, pa su ga neprijateljski dočekivali na domaćim utakmicama ova dva kluba. Za vrijeme njegovog prvog posjeta u dresu Real Madrida netko iz publike je na njega bacio svinjsku glavu i punu bocu viskija.

Predsjednika Núñeza zamijenio je Joan Gaspart 2000. godine i u tri godine njegovog boravka na mjestu predsjednika, klub je bio u padu, a treneri su se smjenjivali; u jednom trenutku van Gaal se ponovno vratio na trenersku klupu. Međutim, van terena Gaspart nije ulijevao povjerenje i 2003. godine skupa sa van Gaalom daje ostavku.

Nakon razočaravajuće Gaspartove ere klub se probudio uz kombinaciju novog mladog predsjednika, Joana Laporte i novog mladog trenera, bivšeg holandskog igrača i reprezentativca Franka Rijkaarda. Mješavina novih međunarodnih igrača i domaćih španskih reprezentativaca vratila je klub na staze uspjeha. Barcelona je osvojila La Ligu i španski superkup u sezoni 2004-05, a vezni igrač Ronaldinho je te godine proglašen najboljim svjetskim nogometašem.

Naredne sezone Barcelona je ponovila prethodni uspjeh osvojivši domaće prvenstvo i superkup. Klub je također te sezone osvojio i Ligu prvaka pobijedivši u finalu Arsenal rezultatom 2-1. Iako su petnaest minuta prije kraja gubili 1-0 od engleskog kluba koji je igrao s igračem manje, uspjeli su se vratiti i osvojiti ovaj evropski trofej prvi puta nakon 14 godina. Igrači su te sezone također nastupili i na FIFA-inom svjetskom klupskom nogometnom prvenstvu na kojem su u finalu izgubili od brazilskog Internacionala rezultatom 0-1. Uprkos tome što je u sezoni 2006-07. bila jedan od najvećih favorita i startala odličnim rezultatima, Barcelona nije uspjela osvojiti niti jedan trofej. Glavni uzrok loše sezone bile su otvorene svađe između igrača Samuela Eto'a i trenera Rijkaarda. U španskom prvenstvu Barcelona je većinu sezone provela na prvom mjestu, ali njihova nekonzistentna igra u drugom dijelu prvenstva omogućila je Real Madridu da se dočepa prvog mjesta i kasnije osvoji naslov prvaka. U tom periodu za Barcelonu su još igrali: Deco, Henrik Larsson, Ludovic Giuly i Rafael Márquez.

Era Pepa Guardiole (2008-2012)[uredi | uredi izvor]

2008. godine za nasljednika Franka Rijkaarda je imenovan Pep Guardiola. On je prethodno bio trener drugog tima Barcelone. Guardiola je u ekipu uveo sada već legendaran tiki-taka stil igre kojeg je podučavao u Barceloninoj omladinskoj školi. Također je prodao Ronaldinha i Deca, te novu igru kluba počeo graditi oko Xavija, Inieste i Messija.

2009. godine u finalu španskog kupa Barcelona je pobijedila Athletic Bilbao rezultatom 4-1 i osvojila ovo takmičenje po dvadeset i peti put. Tri dana kasnije uslijedila je historijska pobjeda protiv Real Madrida (6-2) kojom je Barcelona osigurala naslov prvaka u sezoni 2008-09. Iste sezone osvaja i Ligu prvaka nakon što je u finalu odigranom u Rimu pobijedila tadašnjeg branioca naslova Manchester United rezultatom 2-0. Time je postao prvi španski klub ikada osvojio trostruku krunu. Potom osvaja španski superkup pobijedivši u finalu Athletic Bilbao, te UEFA Superkup porazivši Šahtar Donjeck. Tako je Barcelona postala prvi evropski klub koji je osvojio domaći i evropski superkup nakon već osvojene trostruke krune. U decembru 2009. godine osvaja i FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo, te postaje prvi nogometni klub u historiji koji je osvojio svih šest naslova u takmičenjima koje je igrao. 2010. godine postavlja dva nova rekorda u španskom nogometu odbranivši naslov španskog prvaka s rekordnih 99 bodova na kraju sezone, te osvojivši španski superkup po deveti put.

Nakon odlaska Laporte iz kluba u junu 2010. godine za novog predsjednika je izabran Sandro Rosell. Izbori su održani 13. juna, a novi predsjednik dobio je 61,35% glasova (rekordnih 57088 glasova). Rosell je u klub doveo Davida Villu iz Valencije za 40 miliona eura,[5] te Javiera Mascherana iz Liverpoola za 19 miliona eura.[6] U novembru 2010. godine Barcelona je svog najvećeg rivala - Real Madrid - pobijedila rezultatom 5-0. U sezoni 2010-11. Barcelona je ponovno obranila naslov španskog prvaka (treći put za redom), završivši sezonu sveukupno osvojivši 96 bodova.[7]

Grb i dres[uredi | uredi izvor]

Grb Barcelone kroz historiju

Od osnivanja Barcelona je nosila dres sa grbom. Originalni grb bio je u obliku dijamantnog četverougla na čijem se vrhu nalazika kruna Aragona kruna i palica kralja Jamesa obavijeni s dvije grane - jednom sa stabla lovora, a drugom s palminog drveta. 1910. godine klub je organizirao takmičenje među svojim članovima za dizajn novog grba. Pobjednik je bio Carles Comamala koji je u to vrijeme i igrao za klub. Comamalin prijedlog postao je grb kojeg igrači nose i danas, s nekim manjim izmjenama. Grb se sastoji od križa svetog Georgea u gornjem desnom uglu pored kojeg se nalazi katalonska zastava, te službene boje kluba na dnu.

Dresovi s plavom i crvenom bojom prvi put su nošeni u utakmici protiv Hispanije 1900. godine. Postoji nekoliko različitih teorija o dizajnu Barceloninih dresova s plavom i crvenom bojom. Sin prvog predsjednika, Arthur Witty, tvrdio je da je ideja o bojama kluba potekla od njegovog oca. Drugo objašnjenje, prema autoru Toniju Strubellu, bilo je da su boje uzete iz prve Robespierreove republike. Učestalo mišljenje u samoj Kataloniji prevladava da je boje izabrao sam Joan Gamper na temelju njegovog ranije osnovanog kluba - Basela.

Od svog osnivanja Barcelona nikad nije nosila korporativne sponzore na svojim dresovima. Dana 14. jula 2006. godine klub je objavio da je potpisao petogodišnji ugovor s UNICEF-om koji je uključivao stavljanje UNICEF-ovog loga na dresove. Prema ugovoru, klub je obvezan donirati milion i pol Eura svake godine UNICEF-u (0,7% njegovog uobičajenog prihoda) kroz svoju organizaciju FC Barcelona Foundation. To je posebno tijelo osnovano 1994. godine na prijedlog tadašnjeg predsjednika ekonomsko-statutarnog povjerenstva Jaimea Gila-Aluje. Ideja je bila da se osnuje organizacija koja će privlačiti finansijska sponzorstva kako bi se podržavala neprofitna sportska kompanija.

Barcelona je odustala od svog pravila da ne nosi korporativne sponzore na dresovima prije početka sezone 2011-12. kada je potpisala petogodišnji ugovor u vrijednosti od 150 miliona eura sa Qatar Foundation.

Trenutni sastav[uredi | uredi izvor]

Posljednja izmjena: 7. juli 2015. Napomena: Zastave pokazuju reprezentaciju kao što je definisano pravilima podobnosti FIFA-e. Igrači mogu imati više od jednog ne-FIFA-inog državljanstva.

Br. Pozicija Igrač
1 Njemačka G Marc-André ter Stegen
3 Španija O Gerard Piqué
4 Hrvatska V Ivan Rakitić
5 Španija V Sergio Busquets
7 Španija N Pedro Rodríguez
8 Španija V Andrés Iniesta (C)
9 Urugvaj N Luis Suárez
10 Argentina N Lionel Messi
11 Brazil N Neymar
12 Brazil V Rafinha
13 Čile G Claudio Bravo
14 Argentina V Javier Mascherano
Br. Pozicija Igrač
15 Španija O Marc Bartra
16 Brazil O Douglas
18 Španija O Jordi Alba
20 Španija V Sergi Roberto
21 Brazil O Adriano
22 Brazil O Dani Alves
23 Belgija O Thomas Vermaelen
24 Francuska O Jérémy Mathieu
25 Španija G Jordi Masip
- Španija V Aleix Vidal
- Turska V Arda Turan
- Kamerun V Alex Song

Menadžeri[uredi | uredi izvor]

Uspjesi[uredi | uredi izvor]

Takmičenje Plasman Sezone
La Liga I mjesto 1928–29, 1944–45, 1947–48, 1948–49, 1951–52, 1952–53, 1958–59, 1959–60, 1973–74, 1984–85, 1990–91, 1991–92, 1992–93, 1993–94, 1997–98, 1998–99, 2004–05, 2005–06, 2008–09, 2009–10, 2010–11, 2012–13, 2014–15
Kup kralja Pobjednik 1909–10, 1911–12, 1912–13, 1919–20, 1921–22, 1924–25, 1925–26, 1927–28, 1941–42, 1950–51, 1951–52, 1952–53, 1956–57, 1958–59, 1962–63, 1967–68, 1970–71, 1977–78, 1980–81, 1982–83, 1987–88, 1989–90, 1996–97, 1997–98, 2008–09, 2011–12, 2014–15
Superkup Pobjednik 1983, 1991, 1992, 1994, 1996, 2005, 2006, 2009, 2010, 2011, 2013
Kup Eva Duarte Pobjednik 1948, 1952, 1953
Copa de la Liga Pobjednik 1982–83, 1985–86
UEFA Liga prvaka Pobjednik 1991–92, 2005–06, 2008–09, 2010–11, 2014–15
Kup pobjednika kupova Pobjednik 1978–79, 1981–82, 1988–89, 1996–97
UEFA Superkup Pobjednik 1992, 1997, 2009, 2011
Kup velesajamskih gradova Pobjednik 1955–58, 1958–60, 1965–66
FIFA klupsko prvenstvo Pobjednik 2009, 2011

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]