Fetija
Fetija je zvornička mahala koja se prostire na visoravni između Kuljanskog puta, Čaršije i Srpske varoši. Nastala je prije dolaska Osmanlija i uz Čaršiju predstavlja najstariji dio grada. Ime je dobila po džamiji Fethiji, a ova opet po turskoj riječi feth što znači osvajanje. Nepoznato je gdje se Fethija nalazila niti kada je srušena.
Na Fetiji su oko 1423. sagrađeni franjevački samostan i Crkva sv. Marije. Nakon što je muslimansko stanovništvo postalo većina u gradu i nakon poraza Mađara u Mohačkoj bici, katoličko stanovništvo povuklo se ka sjeveru, a franjevci su 1539. prešli u Gornju Tuzlu čime su crkva i samostan prestali sa radom. Crkva je potom pretvorena u džamiju, a u osmanlijskim izvorima iz 1600. naziva se "džamijom od crkve". Zvono crkve je preneseno u Tuzlu gdje je nakon udara groma 1857. palo i napuklo, zbog čega je premješteno u Kraljevu Sutjesku. Iz samostana je 1539. u Gornju Tuzlu odnijeta i Gospina slika, koju će kasnije franjevci prenijeti u Bač u Vojvodini.
Na izlazu iz Fetije ka Kula Gradu, sa desne strane puta nalazio se kamen mejtaš. Sve do kraja 19. vijeka na ovom kamenu obavljane su dženaze zbog čega se pretpostavlja da se ovdje nalazila džamija Fethija. Fethija se najprije po svom osnivaču zvala Sultan Sulejmanova džamija, oko koje je formirana mahala Sulejmanija koja je 1600. imala 54 poreska obveznika. Na Fetiji se nalazilo i otvoreno turbe, "neznani grob". I mejtaš i turbe nestali su tokom 20. vijeka. Sve do 1950-ih Fetija je bila pretežno bošnjačko naselje. Kršćanskih kuća bilo je samo četiri.
Prvu bolnicu u gradu podigla je na Fetiji Austro-Ugarska za vojne potrebe, mada je služila i civilnom stanovništvu sve do kraja Prvog svjetskog rata. Na Terezijama je 1940. podignuta bolnica koja je služila i kao ambulanta sve do 1957. kada je pretvorena u stambeni objekat.
Terezije su ime dobile po tome što su na tom području nekad bile radionice za izradu vaga (terezija), kantarova i mlinova za kahvu. Dio Fetije oko bivše vojne bolnice (kasnije Đački dom) nazivan je Špitaljom. Svi putevi koji su vodili preko Fetije bili su kaldrmisani kao i njeni sokaci, pa su se neki održali i do danas. U doba socijalističke Jugoslavije, kroz Fetiju su prolazile ulice: Bolnička, Prvomajska, Braće Stefanovića, Partizanska i Kamenička.
U periodu između svjetskih ratova i neposredno nakon toga, na Fetiji i Kanarama živjele su porodice: Abazovići, Ajanovići, Baroni, Begići, Blagojevići, Čauševići, Čekići, Čumavići, Derviševići, Edrenići, Ekmečići, Ferhatovići, Hadžigrahići, Hadžiomerovići, Hadžiosmanovići, Karaosmanovići, Jukići, Kavazbašići, Kavazovići (ranije Straševići), Kurići, Levi, Loze, Manojlovići, Mekići, Mešanovići, Mustafići, Navalići, Obradovići, Ostojići, Paševići, Prpe, Prcelji, Raketići, Sarajlići, Skibari, Spreme, Stefanovići, Stočevići, Sultanovići, Šahbegovići, Tirići, Topčići i dr.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Hudović, Mehmed (2000). Zvornik: Slike i bilješke iz prošlosti. Sarajevo: Udruženje građana općine Zvornik.