Idi na sadržaj

Filozofija jezika

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dio niza članaka o
Lingvistici
Opća lingvistika
Primijenjena lingvistika
Teorijski okviri
Teme

Filozofija jezika odnosi se na filozofsko proučavanje prirode jezika. Ona istražuje odnos između jezika, korisnika jezika i svijeta.[1] Istraživanja mogu uključivati ​​ispitivanje prirode značenja, intencionalnosti, reference, konstitucije rečenica, koncepata, učenja i misli.

Gottlob Frege i Bertrand Russell bili su ključne figure u "lingvističkom zaokretu" analitičke filozofije. Nakon ovih pisaca slijedili su Ludwig Wittgenstein (Logičko-filozofski traktat), Bečki krug, logički pozitivisti te Willard Van Orman Quine.[2]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Antička filozofija

[uredi | uredi izvor]

Na Zapadu, istraživanje jezika seže unazad do 5. stoljeća p. n. e, s filozofima poput Sokrata, Platona, Aristotela i stoika.[3] Lingvističke spekulacije prethodile su sistematskim opisima gramatike koji su se pojavili oko 5. stoljeća p. n. e. u Indiji i oko 3. stoljeća p. n. e. u Grčkoj.

U dijalogu Kratil Platon je razmatrao pitanje jesu li imena stvari određena konvencijom ili prirodom. Kritikovao je konvencionalizam jer je vodio do bizarne posljedice da se sve može konvencionalno imenovati bilo kojim imenom. Stoga, ne može objasniti tačnu ili netačnu primjenu imena. Tvrdio je da postoji prirodna ispravnost imena. Da bi to učinio, istakao je da složenice i fraze imaju raspon ispravnosti. Također je tvrdio da primitivna imena imaju prirodnu ispravnost, jer svaki fonem predstavlja osnovne ideje ili osjećaje. Naprimjer, za Platona su slovo L i njegov zvuk predstavljali ideju mehkoće. Međutim, do kraja Kratila priznao je da su uključene i neke društvene konvencije i da postoje greške u ideji da fonemi imaju individualna značenja.[4] Platon se često smatra zagovornikom ekstremnog realizma.

Aristotel se zanimao pitanjima logike, kategorija i stvaranja značenja. Sve stvari podijelio je u kategorije vrsta i rodova. Smatrao je da se značenje predikata uspostavlja apstrakcijom sličnosti između različitih pojedinačnih stvari. Ta teorija kasnije je nazvana nominalizam.[5] Međutim, budući da je Aristotel smatrao da ove sličnosti konstituiše stvarna zajednička forma, češće se smatra zagovornikom umjerenog realizma.

Stoici su dali važan doprinos analizi gramatike, razlikujući pet vrsta riječi: imenice, glagole, apelative (imena ili epitete), veznike i članove. Također su razvili sofisticiranu doktrinu o lektonu povezanom sa svakim znakom jezika, ali različitim i od samog znaka i od stvari na koju se on odnosi. Taj lekton bio je značenje ili smisao svakog termina. Potpuni lekton rečenice jest ono što bismo danas nazvali njenom propozicijom.[6] Samo su propozicije smatrane nosiocima istine – što znači da su se mogle smatrati istinitima ili lažnima – dok su rečenice bile jednostavno njihova sredstva izražavanja. Različiti lektoni također su mogli izražavati stvari osim propozicija, kao što su naredbe, pitanja i usklici.[7]

Srednjovjekovna filozofija

[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovni filozofi bili su veoma zainteresovani za suptilnosti jezika i njegove upotrebe. Za mnoge skolastičare ovo interesovanje izazvano je potrebom prevođenja grčkih tekstova na latinski. U srednjovjekovnom periodu bilo je nekoliko važnih filozofa jezika. Kako smatra Peter J. King (iako je to osporavano), Pierre Abélard predvidio je moderne teorije reference.[8] Također, u djelu Summa Logicae Williama Ockhama iznesen je jedan od prvih ozbiljnih prijedloga za kodifikaciju mentalnog jezika.[9]

Skolastici iz kasnog srednjeg vijeka, poput Ockhama i Ivana Dunsa Škota, smatrali su da je logika scientia sermocinalis (nauka o jeziku). Rezultat njihovih istraživanja bila je razrada lingvističko-filozofskih pojmova čije su složenost i suptilnost tek nedavno shvaćene. Mnoge najzanimljivije probleme moderne filozofije jezika predvidjeli su srednjovjekovni mislioci. Fenomeni neodređenosti i nejednoznačnosti intenzivno su analizirani, što je dovelo do sve većeg interesa za probleme vezane za upotrebu sinkategorematskih riječi, kao što su i, ili, ne, ako i svaki. Proučavanje kategorematskih riječi (ili izraza) i njihovih svojstava također je uveliko razvijeno.[10] Jedno od glavnih dostignuća skolastičara u ovom području bila je doktrina zvana suppositio.[11] Suppositio nekog izraza jest tumačenje koje mu se daje u određenom kontekstu. Može biti pravo ili preneseno (kao kada se koristi u metafori, metonimiji i drugim stilskim figurama). Pravi suppositio, pak, može biti formalni ili materijalni, u zavisnosti od toga odnosi li se na svoj uobičajeni nelingvistički referent (kao u "Dino je muškarac") ili na sebe kao lingvistički entitet (kao u "'Dino' ima četiri slova"). Takva klasifikacijska shema preteča je modernih razlika između upotrebe i spominjanja te između jezika i metajezika.[11]

Postoji tradicija koja se naziva spekulativna gramatika i koja je postojala od 11. do 13. stoljeća. Među vodećim predstavnicima bili su Martin Dačanski i Toma Erfurtski (vidi "Modisti").

Moderna filozofija

[uredi | uredi izvor]

Renesansni i barokni lingvisti, poput Johannesa Goropiusa Becanusa, Athanasiusa Kirchera i Johna Wilkinsa, bili su opčinjeni idejom filozofskog jezika, koji bi preokrenuo zbrku jezika, pod utjecajem postepenog otkrivanja kineskih znakova i egipatskih hijeroglifa (Hieroglyphica). Ta misao paralelna je s idejom da bi mogao postojati univerzalni jezik muzike.

Evropska nauka počela je usvajati indijsku lingvističku tradiciju tek od sredine 18. stoljeća, a pioniri su bili Jean François Pons i Henry Thomas Colebrooke (editio princeps Varadarāje, sanskrtskog gramatičara iz 17. stoljeća, koje datira iz 1849).

Početkom 19. stoljeća danski filozof Søren Kierkegaard insistirao je na tome da jezik treba igrati veću ulogu u zapadnjačkoj filozofiji. Tvrdio je da se filozofija nije dovoljno fokusirala na ulogu koju jezik igra u spoznaji i da bi buduća filozofija trebala nastaviti sa svjesnim fokusom na jezik:

Ako bi tvrdnja filozofa da su nepristrani bila sve na što pretenduje da jest, morala bi uzeti u obzir i jezik i njegovu cjelokupnu važnost u odnosu na spekulativnu filozofiju... Jezik je djelomično nešto izvorno dato, a djelomično ono što se slobodno razvija. I baš kao što pojedinac nikad ne može dostići tačku u kojoj postaje apsolutno nezavisan... tako je i s jezikom.[12]

Savremena filozofija

[uredi | uredi izvor]

Jezik je počeo igrati centralnu ulogu u zapadnoj filozofiji početkom 20. stoljeća. Izraz "lingvistički zaokret" opisuje važan naglasak koji su savremeni filozofi stavljali na jezik tokom tog vremena.

Jedna od centralnih figura uključenih u taj razvoj bio je njemački filozof Gottlob Frege, čiji je rad o filozofskoj logici i filozofiji jezika krajem 19. stoljeća utjecao na rad analitičkih filozofa iz 20. stoljeća Bertranda Russella i Ludwiga Wittgensteina. U kontinentalnoj filozofiji osnovno djelo iz tog područja bio je Kurs opće lingvistike Ferdinanda de Saussurea,[13] objavljen posmrtno 1916. Filozofija jezika postala je toliko sveprisutna da je jedno vrijeme, u krugovima analitičke filozofije, filozofija u cjelini shvatana kao pitanje filozofije jezika.

U nastojanju da poremeti filozofiju jezika zapetljanu u ove postmodernističke i poststrukturalističke zastoje američki akademik Jason Josephson Storm uveo je hilosemiotiku.[14] Pod utjecajem teorije koja uključuje pragmatizam u stilu Williama Jamesa u kombinaciji s uvidom u komunikaciju biljaka i životinja, hilosemiotika nastoji uspostaviti panspecijski pristup znakovima, njihovoj namjeri i značenju.[14][15] Drugim riječima, hilosemiotika je pokret koji filozofiju jezika lišava antropocentrizma.

Glavne teme i grane

[uredi | uredi izvor]

Značenje

[uredi | uredi izvor]

Tema koja je dobila najviše pažnje u filozofiji jezika bila je priroda značenja kako bi se objasnilo šta je "značenje" i šta se misli kada se govori o njemu. Pitanja unutar tog područja uključuju prirodu sinonimije, porijeklo samog značenja, shvatanje značenja i prirodu kompozicije (pitanje kako su smislene jedinice jezika sastavljene od manjih smislenih dijelova i kako se značenje cjeline izvodi iz značenja njenih dijelova).

Postoji nekoliko objašnjenja šta je lingvističko "značenje". Svako je povezano s vlastitim korpusom literature.

Referenca

[uredi | uredi izvor]

Istraživanja o tome kako jezik uzajamno djeluje sa svijetom nazivaju se teorije reference. Frege je bio zagovornik teorije posredne reference. Podijelio je semantički sadržaj svakog izraza, uključujući rečenice, na dvije komponente: smisao i referencu. Smisao rečenice je misao koju ona izražava. Takva misao je apstraktna, univerzalna i objektivna. Smisao bilo kojeg podrečeničkog izraza sastoji se u njegovom doprinosu misli koju izražava rečenica u koja je ugrađen. Smislovi određuju referencu i ujedno su načini predstavljanja objekata na koje se izrazi odnose. Referenti su objekti u svijetu koje riječi izdvajaju. Smislovi rečenica su misli, dok su njihovi referenti istinitosne vrijednosti (istinite ili lažne). Referenti rečenica ugrađenih u pripisivanje propozicijskog stava i druge nejasne kontekste njihova su uobičajena značenja.[28]

Bertrand Russell u kasnijim spisima i iz razloga povezanih s njegovom teorijom poznavanja u epistemologiji smatrao je da su jedini direktno referencijalni izrazi ono što je on nazivao "logički vlastitim imenima". U njih spadaju riječi poput ja, sada, ovdje i drugi indeksi.[29][30] Vlastita imena navedene vrste smatrao je "skraćenim definitivnim opisima" (vidjeti "Teoriju opisa"). Stoga Joseph R. Biden može biti skraćenica za "bivšeg predsjednika Sjedinjenih Država i supruga Jill Biden". Definitivni opisi su označavajuće fraze (vidi "O označavanju") koje Russell analizira u egzistencijalno kvantificirane logičke konstrukcije. Takve fraze označavaju u smislu da postoji objekt koji zadovoljava opis. Međutim, za takve objekte ne treba smatrati da su smisleni sami po sebi nego imaju značenje samo u propoziciji izraženoj rečenicama čiji su dio. Stoga, za Russella, oni nisu direktno referencijalni na isti način kao logički vlastita imena.[31][32]

Prema Fregeovom shvatanju, svaki referirajući izraz ima smisao kao i referent. Takav pogled na "posrednu referencu" ima određene teorijske prednosti u odnosu na Millov pogled. Naprimjer, koreferencijalna imena, kao što su Samuel Clemens i Mark Twain, uzrokuju probleme za direktno referencijalni pogled jer je moguće da neko čuje "Mark Twain je Samuel Clemens" i bude iznenađen – stoga njihov kognitivni sadržaj izgleda drugačije.

Uprkos razlikama između stavova Fregea i Russella, oni se uglavnom svrstavaju u jednu grupu kao deskriptivisti kad je riječ o vlastitim imenima. Takav deskriptivizam kritikovan je u djelu Saula Kripkea Imenovanje i nužnost.

Kripke je iznio ono što je postalo poznato kao "modalni argument" (ili "argument iz krutosti"). Razmotrimo ime Aristotel i opise "najveći Platonov učenik", "osnivač logike" i "Aleksandrov učitelj". Aristotel očito zadovoljava sve opise (i mnoge druge koje obično povezujemo s njim), ali nije nužno tačno da, ako je Aristotel postojao, onda je on odgovarao bilo kojem od ovih opisa, ili svim opisima. Aristotel je mogao postojati, a da nije učinio nijednu od stvari po kojima je poznat kasnijim generacijama. Moguće je da je postojao, a da uopće nije postao poznat sljedećim generacijama, ili je možda umro u djetinjstvu. Pretpostavimo da Marija povezuje Aristotela s opisom "posljednji veliki filozof antike" i da je (pravi) Aristotel umro u djetinjstvu. Tada bi se činilo da se Marijin opis odnosi na Platona. No, to je duboko kontraintuitivno. Dakle, imena su kruti označitelji, prema Kripkeovom mišljenju, tj. odnose se na istu osobu u svakom mogućem svijetu u kojem ta osoba postoji. U istom djelu Kripke je artikulisao nekoliko drugih argumenata protiv "Frege–Russellovog" deskriptivizma[24] (vidjeti i Kripkeovu uzročnu teoriju reference).

Cijeli filozofski poduhvat proučavanja reference kritikovao je lingvist Noam Chomsky u raznim djelima.[33][34]

Kompozicija i dijelovi

[uredi | uredi izvor]

Odavno je poznato da postoje različite vrste riječi. Jedan dio uobičajene rečenice jest leksička riječ, u koju spadaju imenice, glagoli i pridjevi. Glavno pitanje u ovom području – možda i najvažnije pitanje za formalističke i strukturalističke mislioce – jest kako značenje rečenice proizlazi iz njenih dijelova.

Primjer sintaktičkog stabla

Mnogi aspekti problema kompozicije rečenica obrađeni su u sintaksi. Filozofska semantika obično se fokusira na princip sastavnosti kako bi objasnila odnos između smislenih dijelova i cijelih rečenica. Princip sastavnosti tvrdi da se rečenica može razumjeti na osnovu značenja njenih dijelova (tj. riječi, morfema) zajedno s razumijevanjem njene strukture (tj. sintakse, logike).[35] Nadalje, sintaktičke propozicije raspoređene su u diskursne ili narativne strukture, koje također kodiraju značenja putem pragmatike, poput vremenskih odnosa i zamjenica.[36]

Moguće je koristiti koncept funkcija za opisivanje više od pukog funkcionisanja leksičkih značenja: ona se mogu koristiti i za opisivanje značenja rečenice. U rečenici "Konj je crven" "konj" se može smatrati proizvodom propozicijske funkcije. To je jezička operacija koja uzima entitet (u ovom slučaju, konja) kao ulaz i daje semantičku činjenicu (tj. propoziciju predstavljenu s "Konj je crven") kao izlaz. Drugim riječima, propozicijska je funkcija poput algoritma. Značenje "crveno" u ovom je slučaju ono što uzima entitet "konj" i pretvara ga u izjavu "Konj je crven".[37]

Lingvisti su razvili najmanje dvije opće metode za razumijevanje odnosa između dijelova lingvističkog niza i načina na koji je on sastavljen: sintaktička i semantička stabla. Sintaktička se oslanjaju na riječi rečenice imajući na umu gramatiku rečenice; semantička se fokusiraju na ulogu značenja riječi i kako se ta značenja kombinuju kako bi pružila uvid u genezu semantičkih činjenica.

Um i jezik

[uredi | uredi izvor]

Urođenost i učenje

[uredi | uredi izvor]

Neke od glavnih stvari na presjeku filozofije jezika i filozofije uma također su obrađene u modernoj psiholingvistici. Neka važna pitanja odnose se na količinu urođenog jezika, je li usvajanje jezika posebna sposobnost uma i kakva je veza između misli i jezika.

Postoje tri opće perspektive u vezi s pitanjem učenja jezika. Prva je bihevioristička, koja tvrdi da se ne samo da se većina jezika uči nego se on uči posredstvom uvjetovanja. Druga je perspektiva testiranja hipoteza, koja shvata da djetetovo učenje sintaktičkih pravila i značenja uključuje postavljanje i testiranje hipoteza korištenjem opće sposobnosti inteligencije. Posljednji kandidat za objašnjenje je nativistička perspektiva, koja tvrdi da su barem neke od sintaktičkih postavki urođene i programirane, zasnovane na određenim modulima uma.[38][39]

Postoje različita shvatanja strukture mozga kada je riječ o jeziku. Konekcionistički modeli naglašavaju ideju da rječnik i misli osobe funkcionišu u nekoj vrsti distribuirane, asocijativne mreže.[40] Nativistički modeli tvrde da u mozgu postoje specijalizovana sredstva posvećena usvajanju jezika.[39] Računarski modeli naglašavaju pojam reprezentativnog jezika misli i logičke, računarske obrade koju um provodi nad njima.[41] Emergentistički modeli fokusiraju se na ideju da su prirodne sposobnosti složen sistem koji proizlazi iz jednostavnijih bioloških dijelova. Redukcionistički modeli pokušavaju objasniti mentalne procese višeg nivoa u smislu osnovne neurofiziološke aktivnosti niskog nivoa.[42]

Komunikacija

[uredi | uredi izvor]

Prvo, ovo područje istraživanja nastoji bolje razumjeti šta govornici i slušaoci rade s jezikom u komunikaciji i kako se on društveno koristi. Specifični interesi uključuju teme učenja i stvaranja jezika te govornih činova.

Drugo, istražuje se pitanje kako se jezik odnosi prema umu i govornika i interpretatora. Od posebnog su interesa osnove za uspješno prevođenje riječi i pojmova u njihove ekvivalente na drugom jeziku.

Jezik i mišljenje

[uredi | uredi izvor]

Važan problem koji se dotiče i filozofije jezika i filozofije uma jest to koliko jezik utječe na mišljenje i obratno. Postoji niz perspektiva u vezi s tim pitanjem, od kojih svaka nudi brojne uvide i prijedloge.

Lingvisti Sapir i Whorf sugerisali su da jezik ograničava stepen u kojem članovi "lingvističke zajednice" mogu razmišljati o određenim temama (hipoteza paralelna s romanom 1984 Georgea Orwella).[43] Drugim riječima, jezik je analitički prethodio mišljenju. Filozof Michael Dummett također je zagovornik stanovišta "jezik na prvom mjestu".[44]

Oštra suprotnost Sapir–Whorfovom stavu jest ideja da misao (ili, šire gledano, mentalni sadržaj) ima prioritet nad jezikom. Stav "znanje na prvom mjestu" može se naći, naprimjer, u djelu Paula Gricea.[44] Nadalje, ovaj stav usko je povezan sa Jerryjem Fodorom i njegovom hipotezom o jeziku misli. Prema njegovom argumentu, govorni i pisani jezik crpe intencionalnost i značenje iz unutrašnjeg jezika kodiranog u umu.[45] Glavni je argument u korist takvog stava to da strukture misli i jezika, izgleda, dijele kompozicijski, sistematski karakter. Drugi je argument to da je teško objasniti kako znakovi i simboli na papiru mogu predstavljati bilo šta smisleno osim ako im sadržaj uma ne unese neku vrstu značenja. Jedan od glavnih argumenata protiv jest da takvi nivoi jezika mogu dovesti do beskonačnog nazadovanja.[45] U svakom slučaju, mnogi filozofi uma i jezika, poput Ruth Millikan, Dretskea i Fodora, nedavno su pažnju usmjerili na direktno objašnjavanje značenja mentalnih sadržaja i stanja.

Druga filozofska tradicija pokušala je pokazati da su jezik i misao koekstenzivni – da ne postoji način da se objasni jedno bez drugoga. Donald Davidson u eseju "Mišljenje i razgovor" tvrdio je da pojam vjerovanja može nastati samo kao proizvod javne jezičke interakcije. Daniel Dennett ima sličan interpretacijski pogled na propozicijske stavove.[46] Do određene mjere, teorijski temelji kognitivne semantike (uključujući pojam semantičkog uokviravanja) sugerišu utjecaj jezika na misao.[47] Međutim, ista tradicija smatra značenje i gramatiku funkcijom konceptualizacije, što otežava njihovu bilo kakvu direktnu procjenu.

Neki mislioci, poput antičkog sofista Gorgije, doveli su u pitanje je li jezik uopće sposoban uhvatiti misao:

...govor nikada ne može tačno predstaviti opažajne stvari s obzirom na to da se od njih razlikuje, a svaku opaža jednom vrstom organa, a govor drugom. Dakle, budući da se objekti vida ne mogu predstaviti nijednom drugom čulu osim vida, a različiti čulni organi ne mogu međusobno davati informacije, slično tome ni govor ne može dati nikakve informacije o opažajnim stvarima. Stoga, ako nešto postoji i ako se potpuno shvata, to je nesaopćivo.[48]

Postoje studije koje dokazuju da jezici oblikuju način na koji ljudi razumiju uzročnost. Neke od njih provela je Ljera Borodicki. Naprimjer, govornici engleskog jezika imaju tendenciju da kažu stvari poput "John je razbio vazu" čak i za slučajne nezgode. Međutim, govornici španskog ili japanskog vjerovatnije bi rekli "Vaza se sama razbila". U studijama koje je provela Caitlin Fausey na Univerzitetu Stanford govornici engleskog, španskog i japanskog jezika gledali su snimke dvoje ljudi koji buše balone, razbijaju jaja i prolijevaju pića, bilo namjerno ili slučajno. Kasnije su svi pitani mogu li se sjetiti ko je šta učinio. Govornici španskog i japanskog nisu se sjećali uzročnika slučajnih događaja tako dobro kao govornici engleskog.[49]

Govornici ruskog, koji prave dodatnu razliku između svijetloplave i tamnoplave boje, bolje vizualno razlikuju nijanse plave. Pirahã, pleme u Brazilu, čiji jezik ima samo termine poput "malo" i "mnogo" umjesto brojeva, nije u stanju pratiti tačne količine.[50]

U jednoj studiji govornici njemačkog i španskog zamoljeni su da opišu objekte suprotnog roda u ta dva jezika. Opisi koje su dali razlikovali su se na način predviđen gramatičkim rodom. Naprimjer, kada su zamoljeni da opišu "ključ" – riječ koja je muškog roda u njemačkom, a ženskog u španskom – govornici njemačkog češće su koristili riječi poput "tvrd", "težak", "nazubljen", "metalni", "zupčast" i "koristan", dok su govornici španskog češće koristili "zlatan", "zamršen", "mali", "divan", "sjajan" i "sićušan". Da bi opisali "most", koji je ženskog roda u njemačkom, a muškog u španskom, govornici njemačkog rekli su "lijep", "elegantan", "krhak", "miran", "lijep" i "vitak", a govornici španskog "veliki", "opasan", "dug", "jak", "čvrst" i "visok". To je bio slučaj iako je testiranje provedeno na engleskom, jeziku bez gramatičkog roda.[51]

U nizu studija koje je proveo Gary Lupyan ljudi su zamoljeni da pogledaju niz slika imaginarnih vanzemaljaca.[52] Na osnovu nekih suptilnih karakteristika određivano je da li je svaki vanzemaljac prijateljski ili neprijateljski raspoložen, ali učesnicima nije rečeno koje su to karakteristike. Morali su pogoditi je li svaki vanzemaljac prijateljski ili neprijateljski raspoložen, a nakon svakog odgovora rečeno im je da li je tačan ili ne, što im je pomoglo da nauče suptilne znakove koji razlikuju prijatelja od neprijatelja. Četvrtini učesnika unaprijed je rečeno da se prijateljski raspoloženi vanzemaljci zovu "leebish", a neprijateljski raspoloženi "grecious" (nepostojeće riječi u engleskom), dok je drugoj četvrtini rečeno suprotno. Za preostale su ostali bezimeni. Utvrđeno je da su učesnici kojima su data imena za vanzemaljce naučili da ih kategoriziraju mnogo brže, postižući 80% tačnosti za manje od polovine vremena koje je bilo potrebno onima kojima nisu data imena. Do kraja testa oni kojima su data imena mogli su ispravno kategorizirati 88% vanzemaljaca, u poređenju s 80% kod ostalih. Zaključeno je da imenovanje objekata pomaže pri njihovoj kategorizaciji i pamćenju.

U drugoj seriji eksperimenata[53] grupa ljudi zamoljena je da pregleda namještaj iz IKEA-inog kataloga. Polovinu vremena su zamoljeni da imenuju predmet – bilo da je riječ o stolici ili lampi, naprimjer – dok su ostatak vremena morali reći sviđa li im se ili ne. Utvrđeno je da je, kada su zamoljeni da imenuju predmete, vjerovatnoća da se prisjete specifičnih detalja proizvoda, poput toga ima li stolica naslone za ruke ili ne, bila niža. Zaključeno je da imenovanje predmeta pomaže umu da izgradi prototip tipičnog predmeta u grupi na štetu individualnih karakteristika.[54]

Društvena interakcija i jezik

[uredi | uredi izvor]

Uobičajena je tvrdnja da jezikom upravljaju društvene konvencije. Neizbježno se javljaju pitanja o pratećim temama. Jedno se odnosi na to šta je tačno konvencija i kako se proučava, a drugo na to koliko su konvencije uopće važne u proučavanju jezika. David Lewis predložio je vrijedan odgovor na prvo pitanje izlažući stav da je konvencija "racionalno samoodržavajuća pravilnost u ponašanju". Međutim, čini se da se taj stav donekle takmiči s Griceovim stavom o značenju govornika, zahtijevajući da se jedno (ili oba) oslabe ako se oba žele smatrati istinitima.[44]

Neki su doveli u pitanje to jesu li konvencije uopće relevantne za proučavanje značenja. Chomsky je predložio da se proučavanje jezika može provoditi u smislu I-jezika ili unutrašnjeg jezika osoba. Ako je to tako, onda to potkopava potragu za objašnjenjima u smislu konvencija i takva objašnjenja svodi na domen metasemantike. To je termin koji koristi filozof jezika Robert Stainton da opiše sva ona područja koja pokušavaju objasniti kako nastaju semantičke činjenice.[37] Jedan plodonosan izvor istraživanja uključuje istraživanje društvenih uvjeta koji dovode do nastanka značenjâ i jezikâ ili su povezani s njima. Etimologija (proučavanje porijekla riječi) i stilistika (filozofska argumentacija o tome šta čini "dobru gramatiku" u odnosu na određeni jezik) još su dva primjera područja koja se smatraju metasemantičkima.

Mnoga odvojena (ali povezana) područja istraživala su temu lingvističke konvencije unutar vlastitih istraživačkih paradigmi. Pretpostavke koje podržavaju svaki teorijski stav zanimljive su filozofu jezika. Naprimjer, jedno od glavnih područja sociologije, simbolički interakcionizam, zasniva se na uvidu da se ljudska društvena organizacija gotovo potpuno temelji na upotrebi značenja.[55] Posljedično, svako objašnjenje neke društvene strukture (poput ustanove) moralo bi uzeti u obzir zajednička značenja koja stvaraju i održavaju strukturu.

Retorika je nauka o određenim riječima koje ljudi koriste kako bi postigli odgovarajući emocionalni i racionalni efekt kod slušaoca, bilo da je to da uvjere, provociraju, omile ili pouče. Neke relevantne primjene ovog područja uključuju ispitivanje propagande i didakticizma, svrhe psovki i pogrdnih riječi (posebno toga kako utječu na ponašanje drugih i definišu odnose) ili efekte rodno obojenog jezika. Može se koristiti i za proučavanje lingvističke transparentnosti (ili govora na pristupačan način), kao i performativnih iskaza i različitih zadataka koje jezik može obavljati (nazvanih "govorni činovi"). Također ima primjenu u proučavanju i tumačenju prava i pomaže u uvidu u logički koncept domena diskursa.

Teorija književnosti disciplina je za koju neki teoretičari književnosti tvrde da se preklapa s filozofijom jezika. Naglašava metode koje čitaoci i kritičari koriste u razumijevanju teksta. Ovo područje, nastalo iz proučavanja pravilnog tumačenja poruka, usko je povezano s drevnom disciplinom hermeneutikom.

Istina

[uredi | uredi izvor]

Konačno, filozofi jezika istražuju kako se jezik i značenje odnose prema istini i stvarnosti na koju se referišu. Manje su zainteresovani za to koje su rečenice zapravo istinite, a više za to koje vrste značenja mogu biti istinite ili lažne. Filozof jezika orijentisan na istinu mogao bi se pitati može li besmislena rečenica biti istinita ili lažna, ili mogu li rečenice izražavati tvrdnje o stvarima koje ne postoje, a ne način na koji se rečenice koriste.[nedostaje referenca]

Problemi u filozofiji jezika

[uredi | uredi izvor]

Priroda jezika

[uredi | uredi izvor]

U filozofskoj tradiciji koja potječe od starih Grka, poput Platona i Aristotela, jezik se smatra alatom za iznošenje tvrdnji o stvarnosti posredstvom predikacije; npr., "Čovjek je racionalna životinja", gdje je Čovjek subjekat, a je racionalna životinja predikat, koji izražava svojstvo subjekta. Takve strukture također čine sintaktičku osnovu silogizma, koji je ostao standardni model formalne logike do početka 20. stoljeća, kada je zamijenjen predikatskom logikom. U lingvistici i filozofiji jezika klasični model preživio je u srednjem vijeku, a vezu između aristotelovske filozofije nauke i lingvistike razradio je Toma Erfurtski u svojoj modističkoj gramatici (oko 1305), koja daje primjer analize prijelazne rečenice: "Platon udara Sokrata", gdje je Sokrat objekat i dio predikata.[56][57]

Društveni i evolucijski aspekti jezika razmatrani su tokom klasičnog i srednjovjekovnog perioda. Platonov dijalog Kratil istražuje ikoničnost riječi, tvrdeći da ih stvaraju "majstori riječi" i da ih biraju oni kojima su te riječi potrebne te da je proučavanje jezika izvan filozofskog cilja proučavanja ideja.[58] Mislioci iz doba prosvjetiteljstva prilagodili su klasični model kršćanskom pogledu na svijet, tvrdeći da je Bog stvorio čovjeka društvenim i racionalnim te da je iz tih svojstava čovjek stvorio vlastite kulturne navike, uključujući jezik.[59] U toj tradiciji logika strukture subjekat–predikat formira opću ili "univerzalnu" gramatiku koja upravlja mišljenjem i podržava sve jezike. Varijacije između jezika istraživane su u Gramatici iz Port-Royala Arnaulda i Lancelota, između ostalih, koji su je opisali kao slučajnu i odvojenu od logičkih zahtjeva mišljenja i jezika.[60]

Klasični pogled početkom 19. stoljeća odbacili su zagovornici njemačkog romantizma. Humboldt i njegovi savremenici doveli su u pitanje postojanje univerzalnog unutrašnjeg oblika mišljenja. Tvrdili su da, budući da je mišljenje verbalno, jezik mora biti preduvjet za mišljenje. Stoga svaka nacija ima svoj jedinstveni način razmišljanja, svjetonazor, koji se razvijao s jezičkom historijom nacije.[61] Raznolikost je naglašena s fokusom na nekontrolisanu sociohistorijsku konstrukciju jezika. Utjecajni romantični prikazi uključuju Grimmove zakone jezičke evolucije, Schleicherovu "darvinovsku" analogiju vrste i jezika, Steinthalove i Wundtove prikaze jezika zasnovane na Psihologiji naroda te De Saussureovu semiologiju, dijadski model semiotike, tj. jezik kao sistem znakova s vlastitom unutrašnjom logikom, odvojenom od fizičke stvarnosti.[62]

Početkom 20. stoljeća logičku gramatiku branili su Frege i Husserl. Husserlova "čista logička gramatika" crpi inspiraciju iz racionalne univerzalne gramatike iz 17. stoljeća, predlažući formalnu semantiku koja povezuje strukture fizičke stvarnosti (npr. "Ovaj je papir bijel") sa strukturama uma, značenja i površinskog oblika prirodnih jezika. Međutim, Husserlov traktat odbačen je u općoj lingvistici.[63] Umjesto toga lingvisti su se odlučili za teoriju univerzalne gramatike Noama Chomskog kao urođene biološke strukture koja generiše sintaksu formalistički, tj. bez obzira na značenje.[56]

Mnogi filozofi i dalje smatraju da je jezik logički zasnovan alat za izražavanje struktura stvarnosti posredstvom strukture predikat–argument. Među zagovornike tog stava spadaju, s različitim nijansama, Russell, Wittgenstein, Sellars, Davidson, Putnam i Searle. Uslijedili su pokušaji oživljavanja logičke formalne semantike kao osnove lingvistike, npr., Montagueova gramatika. Uprkos otporu lingvista, uključujući Chomskog i Lakoffa, formalna semantika uspostavljena je krajem 20. stoljeća. Međutim, njen utjecaj uglavnom je bio ograničen na računarsku lingvistiku, s malim utjecajem na opću.[64]

Nekompatibilnost urođene gramatike Chomskog s genetikom i neuropsihologijom dovela je do novih psihološki i biološki orijentisanih teorija jezika 1980-ih, koje su stekle utjecaj u lingvistici i kognitivnoj nauci u 21. stoljeću. Primjeri uključuju Lakoffovu konceptualnu metaforu, koja tvrdi da jezik automatski nastaje iz vizualnih i drugih senzornih unosa, te različite modele inspirisane Dawkinsovom memetikom,[65] neodarvinističkim modelom lingvističkih jedinica kao jedinica prirodnog odabira. To uključuje kognitivnu gramatiku, konstrukcijsku gramatiku i lingvistiku zasnovanu na upotrebi.[66]

Problem univerzalija

[uredi | uredi izvor]

Jedna debata koja je zaokupila pažnju mnogih filozofa jest ona o značenju univerzalija. Moglo bi se postaviti pitanje, naprimjer, kad ljudi kažu riječ stijene, šta ta riječ predstavlja. Pojavila su se dva odgovora na to pitanje: 1) da je to neka stvarna, apstraktna univerzalija u svijetu koja se naziva "stijene"; 2) da je to neka zbirka pojedinačnih stijena koje su povezane samo s nomenklaturom. Prvi stav nazvan je filozofskim realizmom, a drugi nominalizmom.[67]

Problem se ovdje može objasniti ispitivanjem tvrdnje "Sokrat je čovjek".

Iz realističke perspektive veza između S i M jest veza između dva apstraktna entiteta. Postoji entitet, "čovjek", i entitet, "Sokrat". Te dvije stvari nekako se povezuju ili preklapaju.

Iz nominalističke perspektive veza između S i M jest veza između određenog entiteta (Sokrata) i ogromne zbirke pojedinačnih stvari (ljudi). Reći da je Sokrat čovjek znači reći da je Sokrat dio klase "ljudi". Druga je perspektiva smatrati "čovjeka" svojstvom entiteta, "Sokrata".

Postoji i treći put, između nominalizma i (ekstremnog) realizma, koji se obično naziva "umjereni realizam" i pripisuje se Aristotelu i Tomi Akvinskom. Umjereni realisti smatraju da se "čovjek" odnosi na stvarnu suštinu ili oblik koji je stvarno prisutan i identičan kod Sokrata i svih drugih ljudi, ali "čovjek" ne postoji kao zaseban i različit entitet. Ovo je realistički stav, jer je "čovjek" stvaran, ako stvarno postoji kod svih ljudi; ali to je umjereni realizam, jer "čovjek" nije entitet odvojen od ljudi koje oblikuje.

Formalni pristupi naspram neformalnih

[uredi | uredi izvor]

Još jedno od pitanja koje je podijelilo filozofe jezika jest stepen na kojem se formalna logika može koristiti kao efikasan alat u analizi i razumijevanju prirodnih jezika. Dok je većina filozofa, uključujući Fregea, Tarskog i Rudolfa Carnapa, bila manje-više skeptična prema formalizaciji prirodnih jezika, mnogi od njih razvili su formalne jezike za upotrebu u naukama ili formalizirali dijelove prirodnog jezika za istraživanje. Među istaknutije zagovornike ove tradicije formalne semantike spadaju Tarski, Carnap, Davidson i Richard Montague.[68]

S druge strane podjele, a posebno istaknuti 1950-ih i '60-ih, bili su tzv. filozofi svakodnevnog jezika. Filozofi poput Strawsona, Johna Langshawa Austina i Gilberta Rylea naglašavali su važnost proučavanja prirodnog jezika bez obzira na uvjete istinitosti rečenica i reference termina. Nisu vjerovali da se društvene i praktične dimenzije lingvističkog značenja mogu obuhvatiti bilo kakvim pokušajima formalizacije korištenjem alata logike. Logika je jedno, a jezik nešto sasvim drugo. Nisu važni sami izrazi nego ono za šta ih ljudi koriste u komunikaciji.[69]

Stoga je Austin razvio teoriju govornih činova, koja je opisivala vrste stvari koje se mogu učiniti rečenicom (tvrdnja, naredba, pitanje, uzvik) u različitim kontekstima upotrebe u različitim prilikama.[70] Strawson je tvrdio da semantika tabele istinitosti logičkih veznika (npr., , i ) ne obuhvata značenja njihovih pandana u prirodnom jeziku ("i", "ili" i "ako...onda").[71] Dok je pokret "svakodnevnog jezika" u osnovi izumro 1970-ih, njegov utjecaj bio je ključan za razvoj područja teorije govornih činova i proučavanje pragmatike. Mnoge od njegovih ideja usvojili su teoretičari poput Kenta Bacha, Roberta Brandoma, Paula Horwicha i Stephena Nealea.[21] U novijim radovima podjela između semantike i pragmatike postala je tema diskusije na granici između filozofije i lingvistike, npr., u radovima Sperbera i Wilsona, Carstona i Levinsona.[72][73][74]

Imajući na umu ove tradicije, pitanje postoji li osnova za sukob između formalnog i neformalnog pristupa daleko je od konačnog rješenja. Neki teoretičari, poput Gricea, bili su skeptični prema bilo kakvim tvrdnjama da postoji bitan sukob između logike i prirodnog jezika.[75]

Pristup pomoću teorije igara

[uredi | uredi izvor]

Teorija igara predložena je kao alat za proučavanje evolucije jezika. Neki istraživači koji su razvili pristupe filozofiji jezika zasnovane na njoj jesu Lewis, Schuhmacher i Rubinstein.[76]

Prevođenje i interpretacija

[uredi | uredi izvor]

Prevođenje i interpretacija još su dva problema s kojima su se filozofi jezika pokušavali suočiti. Pedesetih godina 20. stoljeća Quine je zagovarao neodređenost značenja i reference na osnovu principa radikalnog prevođenja. U djelu Riječ i predmet traži od čitalaca da zamisle situaciju u kojoj se suočavaju s prethodno nedokumentovanom grupom autohtonih naroda gdje moraju pokušati shvatiti izjave i gestove koje njeni članovi čine. To je situacija radikalnog prevođenja.[77]

Tvrdio je da je u takvoj situaciji načelno nemoguće biti apsolutno siguran u značenje ili referencu koju govornik jezika autohtonih naroda pripisuje iskazu. Naprimjer, ako govornik vidi zeca i kaže "gavagai", odnosi li se to na cijelog zeca, rep ili glavu? Sve što se može učiniti jest ispitati iskaz kao dio ukupnog lingvističkog ponašanja pojedinca, a zatim koristiti ta zapažanja za tumačenje značenja svih ostalih iskaza. Na osnovu toga može se formirati priručnik za prevođenje. No, budući da je referenca neodređena, postojat će mnogo takvih priručnika, od kojih nijedan nije tačniji od drugih. Za Quinea, kao i za Wittgensteina i Austina, značenje nije nešto što je povezano s jednom riječju ili rečenicom nego nešto što se, ako se uopće može pripisati, može pripisati samo cijelom jeziku.[77] Rezultirajući stav naziva se semantički holizam.

Inspirisan Quineovom diskusijom, Davidson je proširio ideju radikalnog prevođenja na interpretaciju iskaza i ponašanja unutar jedne jezičke zajednice. Taj pojam nazvao je radikalnom interpretacijom. Sugerisao je da se značenje koje bilo koja osoba pripisuje rečenici može odrediti samo pripisivanjem značenja mnogim, možda i svim tvrdnjama pojedinca, kao i njegovim mentalnim stanjima i stavovima.[19]

Neodređenost

[uredi | uredi izvor]

Pitanje koje muči filozofe jezika i logike jest problem neodređenosti riječi. Specifični slučajevi neodređenosti koji najviše zanimaju filozofe jezika jesu oni gdje postojanje "graničnih slučajeva" čini naizgled nemogućim reći je li predikat istinit ili lažan. Klasični su primjeri "je visok" ili "je ćelav", gdje se ne može reći da je neki granični slučaj (neka data osoba) visok ili ne-visok. Posljedično, neodređenost dovodi do paradoksa gomile. Mnogi teoretičari pokušali su riješiti paradoks pomoću n-vrijednosnih logika, kao što je rasplinuta logika, koja se radikalno udaljila od klasičnih dvovrijednosnih logika.[78]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "Philosophy of language". Encyclopædia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 14. 11. 2018.
  2. ↑ "Philosophy of Language". Internetska enciklopedija filozofije (jezik: engleski). Pristupljeno 22. 9. 2019.
  3. ↑ Blackburn, S. (1995). "History of the Philosophy of Language". u Honderich, Ted (ured.). The Oxford companion to philosophy (jezik: engleski). Štamparija Univerziteta u Oxfordu. ISBN 978-0-198-66132-0.
  4. ↑ Platon (2007) [o. 360. p. n. e.]. Cratylus (jezik: engleski). Prevod: Sedley, David N. Štamparija Univerziteta u Cambridgeu. ISBN 978-0-521-58492-0. Također dostupno posredstvom Projekta "Gutenberg".
  5. ↑ Porfirije (1992) [o. 270]. On Aristotle's categories (jezik: engleski). Prevod: Strange, Steven K. Ithaca (NY): Štamparija Univerziteta Cornell. ISBN 978-0-801-42816-6.
  6. ↑ Eco, Umberto (1986). Semiotics and the Philosophy of Language (jezik: engleski). Štamparija Univerziteta Indiane. str. 30. ISBN 978-0-253-20398-4.
  7. ↑ Mates, Benson (1973) [1953]. Stoic Logic (jezik: engleski) (reprint izd.). Berkeley: Štamparija Univerziteta Kalifornije. ISBN 978-0-520-02368-0.
  8. ↑ Peter King. ""Peter Abelard"". Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski).
  9. ↑ D. Chalmers, "Is there Synonymy in Occam's Mental Language?", The Cambridge Companion to Ockham (ur. Paul Vincent Spade), Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge, 1999; ISBN 978-0-521-58244-5
  10. ↑ D. Marconi, "Storia della Filosofia del Linguaggio", L'Enciclopedia Garzantina della Filosofia (ur. Gianni Vattimo), "Garzanti Editori", Milano, 1981; ISBN 88-11-50515-1
  11. 1 2 Norman Kretzmann, Anthony Kenny, Jan Pinborg, Cambridge History of Later Medieval Philosophy, Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge, 1982; ISBN 0-521-22605-8
  12. ↑ "Søren Kierkegaard (1813–1855)" u: H. Cloeren, Language and Thought, "Walter de Gruyter", Berlin, 1988.
  13. ↑ David Kreps, Bergson, Complexity and Creative Emergence, "Springer", 2015, str. 92.
  14. 1 2 Josephson Storm, Jason (2021). Metamodernism: The Future of Theory (jezik: engleski). Štamparija Univerziteta u Chicagu. ISBN 9780226786797.
  15. ↑ Nencini, Andrea Maria (4. 12. 2023). "Metamodernism: A Multispecies Approach to Hermeneutics". Method & Theory in the Study of Religion. 37 (1): 47–56. doi:10.1163/15700682-bja10123. ISSN 0943-3058.
  16. ↑ Grigoris Antoniou, John Slaney (ur.), Advanced Topics in Artificial Intelligence, "Springer", 1998, str. 9.
  17. ↑ Ned Block, "Conceptual Role Semantics" (na internetu).
  18. ↑ Alfred Tarski, "The Semantical Conception of Truth", 1944. PDF.
  19. 1 2 D. Davidson, Inquiries into Truth and Interpretation, Štamparija Univerziteta u Oxfordu, Oxford, 2001; ISBN 0-19-924629-7
  20. ↑ L. Wittgenstein, Philosophical Investigations, treće izdanje, preveo G. E. M. Anscombe, "Macmillan Publishing", New York, 1958.
  21. 1 2 R. Brandom, Making it Explicit, Štamparija Univerziteta Harvard, Cambridge (Massachusetts), 1994; ISBN 0-674-54330-0
  22. ↑ T. Burge, "Individualism and the Mental", Midwest Studies in Philosophy, 4, 1979, 73–121.
  23. ↑ H. Putnam, "The Meaning of 'Meaning'" Arhivirano 18. 6. 2013. na Wayback Machine u: Language, Mind and Knowledge, ur. K. Gunderson, Štamparija Univerziteta Minnesote, Minneapolis, 1975; ISBN 88-459-0257-9
  24. 1 2 S. Kripke, Naming and Necessity, "Basil Blackwell", Oxford, 1980; ISBN 88-339-1135-7
  25. ↑ A. Voltolini, "Olismi Irriducibilmente Indipendenti?" u: Olismo, ur. Massimo Dell'Utri, "Quodlibet", Macerata, 2002; ISBN 88-86570-85-6
  26. 1 2 M. Dummett, The Logical Basis of Metaphysics, Štamparija Univerziteta Harvard, Cambridge (Massachusetts), 1991; ISBN 88-15-05669-6
  27. ↑ P. Grice, "Meaning", Perspectives in the Philosophy of Language, ur. Robert Stainton, 2000.
  28. ↑ G. Frege, "O smislu i referenci" (1892) u: Frege: Senso, Funzione e Concetto (ur. Eva Picardi i Carlo Penco), "Editori Laterza", Bari, 2001; ISBN 88-420-6347-9
  29. ↑ Jason Stanley (2006). "Philosophy of Language in the Twentieth Century" (PDF) (jezik: engleski). Arhivirano s originala (PDF), 24. 4. 2006.
  30. ↑ M. de Gaynesford, I: The Meaning of the First Person Term, Štamparija Univerziteta u Oxfordu, Oxford, 2006.
  31. ↑ B. Russell, (1905) "On Denoting" (objavljeno u Mindu; tekst na internetu); Stephen Neale, Descriptions, MIT Press, Cambridge (Massachusetts), 1990.
  32. ↑ B. Russell, (1903) I Principi della Matematica, preveli Enrico Carone i Maurizio Destro, "Newton Compton editori", Rim, 1971; ISBN 88-8183-730-7
  33. ↑ N. Chomsky, New horizons in the study of language and mind, Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, 2000.
  34. ↑ Massimo Piattelli-Palmarini, Juan Uriagereka, Pello Salaburu (ur.), Of Minds and Language: A Dialogue with Noam Chomsky in the Basque Country, Štamparija Univerziteta u Oxfordu, 2009, str. 27.
  35. ↑ P. Pagin, "Are Holism and Compositionality Compatible?" u: Olismo (ur. Massimo dell'Utri), "Quodlibet", Macerata, 2002; ISBN 88-86570-85-6
  36. ↑ T. Givón, Syntax: An Introduction, Volume 1, "John Benjamins Publishing", 2001.
  37. 1 2 Robert J. Stainton, Philosophical perspectives on language, "Broadview Press", Peterborough (Ontario), 1996.
  38. ↑ Fodor, Jerry A. (1983). The Modularity of Mind: An Essay in Faculty Psychology (jezik: engleski). MIT Press. ISBN 0-262-56025-9.
  39. 1 2 S. Pinker (1994), L'Istinto del Linguaggio (izvorni naslov: The Language Instinct), Arnaldo Mondadori Editori, Milano, 1997; ISBN 88-04-45350-8
  40. ↑ P. Churchland, Engine of Reason, Seat of the Soul: A Philosophical Journey Into the Brain, MIT Press, Cambridge (Massachusetts), 1995.
  41. ↑ J. Fodor, E. Lepore, "All at Sea in Semantic Space: Churchland on Meaning Similarity", Journal of Philosophy, 96, 1999, 381–403.
  42. ↑ D. R. Hofstadter, Gödel, Escher, Bach: An Eternal Golden Braid, "Random House", New York, 1979; ISBN 0-394-74502-7
  43. ↑ P. Kay, W. Kempton, "What is the Sapir-Whorf Hypothesis?", American Anthropologist, 86(1), 1984, 65–79.
  44. 1 2 3 Bunnin, Nicholas; Tsui-James, E. P. (1999). The Blackwell Companion to Philosophy (jezik: engleski). Oxford: Blackwell. str. 97, 120–121.
  45. 1 2 J. Fodor, The Language of Thought, Štamparija Univerziteta Harvard, 1975; ISBN 0-674-51030-5.
  46. ↑ S. Gozzano, "Olismo, Razionalità e Interpretazione" u: Olismo (ur. Massimo dell'Utri), "Quodlibet", Macerata, 2002; ISBN 88-86570-85-6
  47. ↑ G. Lakoff, Women, Fire, and Dangerous Things: What Categories Reveal About the Mind, Štamparija Univerziteta u Chicagu, Chicago, 1987; ISBN 0-226-46804-6.
  48. ↑ Gorgija (oko 375. p. n. e), prevela: Kathleen Freeman, u: W. Kaufmann, Philosophic Classics: Thales to Ockham, "Prentice Hall, Inc.", New Jersey, 1961, 1968.
  49. ↑ "The role of language in eye-witness memory: Remembering who did it in English and Japanese" (PDF) (jezik: engleski). Arhivirano s originala (PDF), 26. 4. 2012. Pristupljeno 23. 12. 2011.
  50. ↑ Borodicki, Ljera (23. 7. 2010). "Lost in Translation. New cognitive research suggests that language profoundly influences the way people see the world; a different sense of blame in Japanese and Spanish by Lera Boroditsky". Online.wsj.com (jezik: engleski). Pristupljeno 10. 12. 2011.
  51. ↑ "How Does Our Language Shape The Way We Think?". Edge.org (jezik: engleski). Pristupljeno 10. 12. 2011.
  52. ↑ Lupyan, Gary; Rakison, David H.; McClelland, James L. (decembar 2007). "Language is not Just for Talking: Redundant Labels Facilitate Learning of Novel Categories" (PDF). Psychological Science (jezik: engleski). 18 (12): 1077–1083. doi:10.1111/j.1467-9280.2007.02028.x. PMID 18031415. S2CID 13455410. Pristupljeno 15. 2. 2023.
  53. ↑ "Archived copy" (PDF) (jezik: engleski). Arhivirano s originala (PDF), 2. 11. 2013. Pristupljeno 24. 7. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  54. ↑ "What's in a name? The words behind thought by David Robson". Newscientist.com (jezik: engleski). 6. 9. 2010. Pristupljeno 10. 12. 2011.
  55. ↑ James J. Teevan, W. E. Hewitt, Introduction to Sociology: A Canadian Focus, "Prentice Hall", Toronto, 2001, str. 10.
  56. 1 2 Seuren, Pieter A. M. (1998). Western linguistics: An historical introduction (jezik: engleski). Wiley-Blackwell. str. 250–251. ISBN 0-631-20891-7.
  57. ↑ Itkonen, Esa (2013). "Philosophy of linguistics". u Allen, Keith (ured.). The Oxford Handbook of the History of Linguistics (jezik: engleski). Štamparija Univerziteta u Oxfordu. str. 747–775. ISBN 9780199585847.
  58. ↑ Cooper, John M.; Hutchinson, Douglas S. (1997). Plato: Complete Works (jezik: engleski). Hackett. ISBN 978-0872203495.
  59. ↑ Jermołowicz, Renata (2003). "On the project of a universal language in the framework of the XVII century philosophy". Studies in Logic, Grammar and Rhetoric (jezik: engleski). 6 (19): 51–61.
  60. ↑ Arnauld, Antoine; Lancelot, Claude (1975) [Prvi put objavljeno 1660]. General and Rational Grammar: The Port-Royal Grammar. Den Haag: Mouton. ISBN 902793004X.
  61. ↑ Beak, Wouter (2004). Linguistic Relativism: Variants and Misconceptions (PDF) (thesis) (jezik: engleski). Univerzitet u Amsterdamu. Arhivirano s originala (PDF), 26. 3. 2023.
  62. ↑ Nöth, Winfried (1990). Handbook of Semiotics (jezik: engleski). Štamparija Univerziteta Indiane. ISBN 978-0-253-20959-7.
  63. ↑ Mays, Wolfe (2002). "Edmund Husserl's Grammar: 100 Years On". JBSP – Journal of the British Society for Phenomenology (jezik: engleski). 33 (3): 317–340. doi:10.1080/00071773.2002.11007389. S2CID 170924210.
  64. ↑ Partee, Barbara (2011). "Formal Semantics: Origins, Issues, Early Impact". The Baltic International Yearbook of Cognition, Logic and Communication (jezik: engleski). 6. BIYCLC. str. 1–52. doi:10.4148/biyclc.v6i0.1580.
  65. ↑ Blackmore, Susan (2008). "Memes shape brains shape memes". Behavioral and Brain Sciences (jezik: engleski). 31 (5): 513. doi:10.1017/S0140525X08005037. Pristupljeno 22. 12. 2020.
  66. ↑ Christiansen, Morten H.; Chater, Nick (2008). "Language as shaped by the brain" (PDF). Behavioral and Brain Sciences (jezik: engleski). 31 (5): 489–558. doi:10.1017/S0140525X08004998. PMID 18826669. Pristupljeno 22. 12. 2020.
  67. ↑ Herbermann, Charles, ured. (1913). "Nominalism, Realism, Conceptualism" . Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company.
  68. ↑ B. Partee, "Richard Montague (1930–1971)", Encyclopedia of Language and Linguistics, drugo izdanje, ur. Keith Brown, "Elsevier", Oxford, tom 8, 2006, str. 255–257.
  69. ↑ W. G. Lycan, Philosophy of Language: A Contemporary Introduction, "Routledge", New York, 2008.
  70. ↑ Austin, J. L. (1962). J. O. Urmson (ured.). How to Do Things With Words: The William James Lectures delivered at Harvard University in 1955 (jezik: engleski). Oxford: Clarendon Press. ISBN 0-674-41152-8.
  71. ↑ P. F. Strawson, "On Referring", Mind, nova serija, sv. 59, br. 235 (juli 1950), str. 320–344.
  72. ↑ Sperber, Dan; Wilson, Deirdre (2001). Relevance: communication and cognition (jezik: engleski) (2. izd.). Oxford: Blackwell Publishers. ISBN 9780631198789. OCLC 32589501.
  73. ↑ Robyn, Carston (2002). Thoughts and utterances: the pragmatics of explicit communication (jezik: engleski). Oxford: Blackwell Publishers. ISBN 9780631178910. OCLC 49525903.
  74. ↑ Levinson, Stephen (2000). Presumptive meanings: the theory of generalized conversational implicature (jezik: engleski). Cambridge (Massachusetts): MIT Press. ISBN 9780262621304. OCLC 45733473.
  75. ↑ Paul Grice, "Logic and Conversation", Perspectives in the Philosophy of Language, ur. Robert Stainton, 2000.
  76. ↑ De Bruin, Boudewijn (septembar 2005). "Game Theory in Philosophy". Topoi (jezik: engleski). 24 (2): 197–208. doi:10.1007/s11245-005-5055-3. ISSN 0167-7411.
  77. 1 2 W. V. Quine, Word and Object. MIT Press, 1960; ISBN 0-262-67001-1
  78. ↑ Roy Sorensen, "Vagueness", Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2006.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Catherine Atherton, The Stoics on Ambiguity, Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge, 1993.
  • Nicholas Denyer, Language, Thought and Falsehood in Ancient Greek Philosophy, "Routledge", London, 1991.
  • M. Kneale, W. Kneale, The Development of Logic, "Clarendon", Oxford, 1962.
  • Deborah Modrak, Aristotle's Theory of Language and Meaning, Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge, 2001.
  • David Sedley, Plato's "Cratylus", Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge, 2003.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Filozofija_jezika&oldid=3768458"