Finale Evropskog prvenstva u nogometu 2012.

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Finale Evropskog prvenstva 2012.
Фінал Євро-2012. 1-й тайм.JPG
DogađajFinale EP 2012.
Datum1. juli 2012.
StadionOlimpijskij, Kijev
Igrač utakmiceŠpanija Andrés Iniesta
SudijaPortugal Pedro Proença[1]
Gledalaca63.170
Vremenske prilikeVedra noć
26 °C
Vlažnost 42%[1]
← 2008.
2016. →

Finale Evropskog prvenstva u nogometu 2012. je bila nogometna utakmica koja se odigrala 1. jula 2012. na Olimpijskom stadionu u Kijevu, Ukrajina, kako bi se utvrdio pobjednik Evropskog prvenstva održanog u Poljskoj i Ukrajini. Španija, koja je pobijedila Njemačku 1-0 na Evropskom prvenstvu 2008. odigranog u Austriji i Švicarskoj, uspješno je odbranila svoju titulu pobjedom nad Italijom 4-0 te je tako postala prva reprezentacija koja je uspjela da osvoji dva uzastopna Evropska prvenstva, a ujedno i prvi tim koji je uspio da osvoji tri uzastopna velika turnira: Evropsko prvenstvo 2008, Svjetsko prvenstvo 2010 i Evropsko prvenstvo 2012.[2][3] Ovo je bila najveća pobjeda u historiji finala Evropskih prvenstava, a četvrti put da timovi koji su igrali međusobno u grupnoj fazi Evropskog prvenstva igrali međusobno ponovo u finalu (1988, 1996 i 2004).[4] Obično kao i uvijek, pobjednik Evropskog prvenstva ima obezbjeđeno mjesto u Kupu konfederacija, koji se igrao u Brazilu 2013. Međutim, budući da se Španija već kvalificirala kao pobjednik Svjetskog prvenstva 2010, Italija se automatski kvalificirala kao predstavnik UEFA-e sa pobjedom u polufinalu protiv Njemačke, unatoč izgubljene utakmice u finalu.[5]

Finalisti[uredi | uredi izvor]

Prije turnira Italija i Španija su se ranije sreli 30 puta. Italija je imala 10 pobjeda dok je Španija 8 puta bila pobjednik. Zadnji međusobni susret ovih dviju reprezentacija odigrao se 10. augusta 2011. na stadionu San Nicola u Bariju.[6] Italija je osvojila Europsko prvenstvo jednom - 1968. protiv Jugoslavije - a Španija je osvojila Evropsko prvenstvo dva puta - 1964. protiv Sovjetskog saveza i 2008. protiv Njemačke. Italija je također igrala u finalu i 2000. gdje je u produžecima poražena od Francuske. Konačan rezultat je bio 2-1. Španija je također poput i Italije 1984. doživjela poraz u finalu od Francuske rezultatom 2-0. Španija je učestvovanje na Evropskom prvenstvu započela kao jdan od glavnih kandidata za osvajanja šampionske titule[7] te su neposredno prije početka turnira bili na najvišem mjestu FIFA-ine rang liste, dok je Italija bila rangirana na 12. i tek osma od UEFA-inih timova.

Put do finala[uredi | uredi izvor]

Španija[uredi | uredi izvor]

Startna postava Španije u finalu

Španija je voljom žrijeba izvučena u grupu C zajedno sa Italijom, Hrvatskom i Irskom. Prvu utakmicu Španjolci su odigrali protiv Italije. Italija je povela preko napadača Antonio Di Natalea u 61. minuti utakmice koji je ušao na teren umjesto Mario Balotellija.[8] Tri minuta kasnije Španija je uspjela izjednačiti rezultat. Veznjak Andrés Iniesta je asistirao Fàbregasu koji je vrlo precizno loptu poslao u gol pored golmana Buffona. U svojoj sljedećoj utakmici 14. juna protiv Irske, napadač Fernando Torres je postigao gol u četvrtoj minuti, odbrambeni nogometaš Irske Richard Dunne bio je neuspješan pri klizećem startu te nije uspio zadržati loptu, Torres oduzima zbunjenoj odbrani loptu te sa 10 metara šutira i postiže gol bespomoćnom golmanu Shay Givenu.[9] U 49. minuti, nakon što je Shay Given blokirao udarac Inieste, David Silva dolazi do odbijene lopte i prostiže gol pored tri odbrambena nogometaša Irske. 20 minuta prije kraja Torres postiže svoj ​​drugi pogodak na utakmici, David Silva oduzima loptu na sredinu terena te pronalazi Torresa u vrhu napada. Četvrti gol na utakmici postigao je Fàbregas sedam minuta prija kraja utakmice. Zadnju utakmicu grupne faze Španija je odigrala 18. juna protiv Hrvatske. Španija koja je u prve dvije utakmice osvojila četiri boda bio je dovoljan i remi protiv Hrvatske za osvajanje prvog mjesta u grupi. Ipak, Jesús Navas u 88. minuti postiže jedini gol na utakmici te tako Španija završava na prvom mjestu Grupe C grupne faze Evropskog prvenstva. U četvrtfinalu Španija se susrela sa Francuskom. Xabi Alonso postaje junakom utakmice. Sa svoja dva gola, prvo u 19. a zatim i u drugoj minuti sudačke nadoknade donosi pobjedu Španiji i plasman u polufinale. U polufinalu Španija se susrela sa Portugalom. Nakon regularnog dijela utakmice nije bilo golova te se pristupilo igranjem produžetaka. Kao i u regularnom dijelu utakmice Španija je imala veću kontrolu utakmice ali golova nije bilo. Nakon što je utakmica i nakon produžetaka završila bez pobjednika pristupilo se izvođenjem jedanaesteraca. Junak četvrtfinalne utakmice Xabi Alonso promašio je prvi penal. Prvi jedanaesterac za Portugal izveo je João Moutinho. Kao i Xabi Alonso, João Moutinho nije pogodio. Iker Casillas je bio uspješniji. Nakon prve neuspješne serije slijedile su dvije uspješne. Za Španiju su pogađali Iniesta i Piqué a za Portugal Pepe i Nani. Četvrtu seriju izvođenja jedanaesteraca otvorio je Sergio Ramos. Bruno Alves za razliku od Ramosa koji je bio uspješan pogađa prečku. Cesc Fàbregas postiže gol u petoj seriji i tako Španiji obezbjeđuje plasman u njeno četvrto finale.

Italija[uredi | uredi izvor]

Startna postava Italije u finalu

Kao i Španija, Italija je bila smještena u grupu C, te svoju prvu utakmicu odigrali protiv Španije 10. juna 2012. Italija veznjak Andrea Pirlo je asistirao Di Nataleu, ubacio je loptu pored Piqué i Ramosa, prije nego što je Di Natale pogodio u desni ugao gola. Španiji je trebalo samo tri minute da izjednači rezultat preko Fabregasa. Sljedeću utakmicu Italija je odigrala protiv Hrvatske 14. juna. Italija je bila dominantnija u prvoj polovici utakmice, te je imala brojne šanse za postizanje gola.[10] Prekršaj hrvatskog veznjaka Ivana Rakitić nad Balotellijem, značilo je dosuđen slobodan udarac za Italiju. Andrea Pirlo izvodi slobodan udarac te pogađa za prednost Italije. U 72. minuti utakmice Mario Mandžukić je postigao gol na asistenciju Strinića za izjednačenje na utakmici. Na kraju, ispostavilo se da je to ujedno bio i konačan rezultat. Svoju treću utakmicu Italija je odigrala 18. juna protiv Irske. U 35. minuti utakmice napadač Italije Antonio Cassano postiže gol na ubacivanje Pirla iz kornera. Irski kapiten Damien Duff nije uspio stići do lopte prije Cassana.[11] Pred kraj utakmice, središnji veznjak Keith Andrews je zaradio žuti karton, po drugi put na utakmici, nakon što je napravio prekršaj nad Pirlom, što je rezultiralo isključenjem turskog suca Cüneyt Çakıra. U sudačkoj nadoknadi, Balotelli je dao gol uz pomoć Alessandra Diamantija.

U četvrtfinalu Italija se susrela sa Engleskom. Italijanski igrači Riccardo Montolivo, Pirlo, Balotelli i Cassano su imali šanse za gol ali bez uspjeha. Engleski igrači su također imali svoje šanse preko Rooneyja i Welbecka, te veznih igrača Gerrarda i Parkera Johnson i Colea.[12] U drugom poluvremenu, Italija je bila više dominantnija. Međutim, nitko nije uspio postići gol u oba poluvremena, te je utakmica nastavljena igranjem produžetaka. Diamanti je imao najbolju priliku za gol u prvom produžetku, šutira u vanjski dio lijeve stative. Međutim, golova nije bilo niti u produžetcima pa za prolaz u polufinale morali su odlučiti jedanaesterci. Prvi jedanaesterac izveo je Mario Balotelli te pogodio u lijevi ugao. Gerrard nije oklijevao te je zabio u isti lijevi ugao. Riccardo Montolivo je bio drugi igrač koji je izvodio jedanaesterac za Italiju. Međutim, Montolivo nije bio precizan te je promašio cijeli okvir gola. Za razliku od Montoliva Wayne Rooney je pogodio jedanaesterac za Englesku. U trećoj seriji izvođenja jedanaesteraca desila se suprotnost u odnosu na drugu seriju. Andrea Pirlo pogađa za Italiju dok Ashley Young promašuje za Englesku. Antonio Nocerino je bio precizan i u četvrtoj seriji za Italiju dok je Ashley Cole bio neprecizan te doveo Englesku na prag ispadanja. Alessandro Diamanti pogađa jedanaesterca u posljednjoj petoj seriji i tako Italija boljim izvođenjem jedanaesterca odlazi u polufinale. U polufinalu Italija je igrala protiv Njemačke. Italija je bila dominantnija te sa dva gola preko Balotellija povela u prvom poluvremenu. Sve što je Njemačka uspjela učiniti u utakmici je pogodak iz jedanaesterca Özila u drugoj minuti sudačke nadoknade vremena.

Španija Runda Italija
Protivnik Rezultat Grupna faza Protivnik Rezultat
 Italija 1–1 Utakmica 1  Španija 1–1
 Irska 4–0 Utakmica 2  Hrvatska 1–1
 Hrvatska 1–0 Utakmica 3  Irska 2–0
Tim OU P N I DG PG GR P
 Španija 3 2 1 0 6 1 +5 7
 Italija 3 1 2 0 4 2 +2 5
 Hrvatska 3 1 1 1 4 3 +1 4
 Irska 3 0 0 3 1 9 −8 0
Tabela
Tim OU P N I DG PG GR P
 Španija 3 2 1 0 6 1 +5 7
 Italija 3 1 2 0 4 2 +2 5
 Hrvatska 3 1 1 1 4 3 +1 4
 Irska 3 0 0 3 1 9 −8 0
Protivnik Rezultat Nokaut faza Protivnik Rezultat
 Francuska 2–0 Četvrtfinale  Engleska 0–0 (produžeci) (4–2 pen.)
 Portugal 0–0 (produžeci) (4–2 pen.) Polufinale  Njemačka 2–1

Pred-meč[uredi | uredi izvor]

Grad domaćin[uredi | uredi izvor]

Olimpiyskiy u Kijevu, Ukrajina, najvećem stadionu od osam stadiona koji su ugostili Evropsko prvenstvo, odabran je kao mjesto finalne utakmice 25. juna 2007.[13][14]

Nogometna lopta[uredi | uredi izvor]

Zvanična lopta finalne utakmice je bila lopta Adidas Tango 12, srebrne boje, obitelji Adidas Tango. Adidas Tango 12 je korištena kao službena lopta na cijelom Evropskom prvenstvu.[15] Dizajnirana je za lakše driblanje i bolju kontrolu.[16]

Sudije[uredi | uredi izvor]

Pedro Proença, portugalski nogometni sudija izabran je od strane UEFA-e kao glavni sudija finalne utakmice.[17] Pedro Proença je postao međunarodni sudija 2003. godine, a iste godine u junu Proença je sudio prvi meč Intertoto kupu između Žalgirisa i Örgryte.[18] Proença je prethodno bio zadužen za dva finala Evropskog prvenstva mladih do 19 godina 2004. između Turske i Španije,[19] i u finalu Lige prvaka 2012. između Chelsea i Bayerna. Sudio je također i u drugim utakmicama Lige prvaka i Evropske lige.

Proença je bio u pratnji pomoćnika: Bertino Miranda, Ricardo Santos, Jorge Sousa i Duarte Gomes,[17] koji su ranije surađivali s njim u grupi C u utakmici između Španije i Irske, grupi D u utakmici između Švedske i Francuske, i u četvrtfinalu između Engleske i Italije. Četvrti sudija je bio turski sudija Cüneyt Çakır, koji je bio dio istog sudačkog tima u četvrtfinalu između Engleske i Italije.[17]

Ceremonija zatvaranja[uredi | uredi izvor]

Prije početka utakmice, održano je zatvaranje, gdje je nastupalo oko 600 volontera izvođača, te su prezentirali nogometni marš. Također je istaknut i nastup njemačke pop pjevačice Oceane izvodbom službene pjesme Evropskog prvenstva "Endless Summer".[20]

Finale[uredi | uredi izvor]

Nakon finala[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Final - Sunday 1 July 2012, Olympic Stadium - Kyiv, uefa.com; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  2. ^ EURO 2008: Germany 0-1 Spain, bbc.co.uk; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  3. ^ Spot-on Fabregas sends Spain into Euro 2012 final, chicagotribune.com; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  4. ^ Euro 2012: Reign of Spain goes on as Italy trail in their stardust, theguardian.com; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  5. ^ Italy qualify for Confederations Cup, soccerway.com; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  6. ^ UEFA EURO 2012 MATCH PRESS KIT, uefa.com; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  7. ^ Spain and Germany hot favourites at Euro 2012, independent.ie; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  8. ^ Euro 2012: Spain 1-1 Italy, bbc.com; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  9. ^ Spain 4 - 0 Rep of Ireland, bbc.com; pristupljeno: 2. 10. 2014.
  10. ^ Italy 1 - 1 Croatia, bbc.com; pristupljeno: 5. 10. 2014.
  11. ^ Italy 2 - 0 Rep of Ireland, bbc.com; pristupljeno: 5. 10. 2014.
  12. ^ England 0 - 0 Italy, bbc.com; pristupljeno: 5. 10. 2014.
  13. ^ Poland and Ukraine host Euro 2012, bbc.co.uk; pristupljeno: 15. 10. 2014.
  14. ^ Volodymyr Rybak: Final tournament of the 2012 European Championship to take place at the NSC "Olimpiysky", kmu.gov.ua; pristupljeno: 15. 10. 2014.
  15. ^ Casillas on hand to unveil EURO final ball, uefa.com; pristupljeno: 15. 10. 2014.
  16. ^ Euro 2012: Adidas's new Tango 12 ball moves on from the World Cup Jabulani, telegraph.co.uk; pristupljeno: 15. 10. 2014.
  17. ^ a b c Proença to referee UEFA EURO 2012 final, uefa.org; pristupljeno: 15. 10. 2014.
  18. ^ Žalgiris - Örgryte 1:1, uefa.com; pristupljeno: 15. 10. 2014.
  19. ^ Proença named for Nyon final, uefa.com; pristupljeno: 15. 10. 2014.
  20. ^ Euro 2012 closing ceremony, kyivpost.com; pristupljeno: 15. 10. 2014.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]