Flauta

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Flauta
Flauta
Klasifikacija
Raspon tonova
Range piccolo.png
Srodni instrumenti

Oboa · Klarinet · Pikolo · Fagot

Muzičari
Dodatni članci

Muzika · Muzički instrumenti · Puhački instrumenti · Muzički portal

Flauta je muzički instrument koji spada u porodicu drvenih puhačkih instrumenata. Sastoji se od tri ili rjeđe četiri dijela, koji se na spojevima uvlače (uklapaju) jedan u drugi i time se kontroliše štimanje. Čitav instrument je dugačak oko 67 centimetara. Ulaz za zrak postavljen je sa strane i okružen je plosnatom usnom, koja je oblikovana tako da na nju naliježe donja usna svirača. Glava se nalazi naprijed i zatvorena je. Glavni mehanizam nalazi se na srednjem dijelu koji služi za otvaranje i zatvaranje rupica. To je i najvažniji dio instrumenta jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje proizvode tonski zvuk, šesnaest do osamnaest poklopaca i veliki broj poluga kojima se oni pokreću. Na završnom dijelu koji je otvoren nalaze se dvije do tri rupice.

Dijeli se na blok-flautu i poprečnu flautu. Kod oba instrumenta je jedna dimenzija znatno veća od druge dvije. Razlikuju se u tome što se u blok-flautu zrak puše na vrhu instrumenta, tako da se instrument nalazi ravno ispred svirača i svira se držeći ruke ispred sebe, dok se kod poprečne flaute zrak također puše na vrhu instrumenta, ali sa strane, a instrument se drži s jedne strane lica i svira se držeći ruke na strani, ne videći ih.

Historijat[uredi | uredi izvor]

Flauta je postojala još u davnoj prošlosti, te spada u najstarije instrumente zbog jednostavnog principa stvaranja zvuka. Najstarije flaute gradile su se od kosti (Oyana Indijanci), bambusa, metala i gline. Početkom 19. vijeka flauta se našla u kritičnoj situaciji zbog promjene zvučnog ideala kojem je bio bliži klarinet. Jačina njenog zvuka nije bila dorasla novim koncertnim dvoranama, a skala je bila još uvijek tonski neujednačena i nečista. Taj problem 1847. godine riješava Theobald Böhm (1794-1881), napravivši flautu koja je odgovarala tadašnjim zahtjevima, sa zvukovno i intonativno ujednačenom hromatskom ljestvicom (skalom) i pojačanim zvukom. Gradio je flaute od srebra i drveta. Izuzevši neznatne promjene, instrument je do danas ostao isti.

Današnje flaute mogu biti građene od raznih metala: bakra, nikla, cinka, srebra, zlata, platine, te stakla i sintetskih materijala. Njen trooktavni raspon obuhvata tonove c1(h)- c4(f4). Svira se sa devet prstiju. Sastoji se od tri dijela: glava flaute, srednji dio ili tijelo, te donji dio ili noga. Na flauti je moguće izvoditi vrlo brze pasaže, skokove, trilere, staccato, dvostruki i trostruki jezik i legato, te mnoge druge tehnike sviranja vezane isključivo za muziku 20. vijeka. Boja tona u donjem registru je tamna, u srednjem mehka, a u visokom svijetla i reska.

Gnome-speakernotes.svg Muzički portal
Odjeljak isključivo posvećen muzici


Eighth notes and rest.svg Nedovršeni članak Flauta koji govori o muzici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: