Fluxus

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Fluxus je neoavangardni umjetnički pokret nastao na dadaističkoj i postduchampovskoj tradiciji umjetničkog aktivizma i direktnog djelovanja u povezivanju života i umjetnosti. Djelovanje Fluxusa započinje u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi od 1962. godine. Počeci fluxusa su u avangardnoj školi Black Mountain College u Sjevernoj Karolini i nastavi Johna Cagea na New School for Social Research u New Yorku od 1956. do 1958. godine. Fluxus karakterizira rad na muzici, performansu, asamblažu, poeziji, hepeningu i različitim umjetničko-životnim oblicima ponašanja.[1]

Poster Festum Fluxorum Fluxus
Poster Festum Fluxorum Fluxus

Zamisli fluxusa najbliže su neodadi, no bitna ralika između njih je u ideološkom aspektu. Dok je neodada usmjerena na hladnom konstatiranju činjenica i činjenja, hladno, bez ekspresivnih gesti, te je usmjerena na kritiku visokomodernističke kulture i umjetnosti, fluxus ima vitalistički, egzistencijalni, spiritualni i politički karakter. On je emancipatorski pokret koji se zalaže za individualnu i društvenu promjenu, za estetizaciju svakodnevnice i deestetizaciju umjetnosti.[1]

Manifestacija Fluxus (Koncert za podmorske sendviče) u Kurhausu, Scheveningen (Holandija), 13. novembra 1964.

Fluxus se zasniva na slijedećim pozicijama:

  1. život je umjetničko djelo, umjetničko djelo je život;
  2. fluxus radi kako s medijima zapadne kulture (muzičke tradicije, elektronika, film, video, izdavaštvo), tako i s konceptima svijesti, slučaja, prosvjetljenja iz zen budizma;
  3. fluxus ostvaruje lijevu revolucionarnu političku viziju s idejom da kroz umjetnost i promjenu pojedinca treba promijeniti društvo.[1]

Najvažniji predstavnici[uredi | uredi izvor]

Neki od vodećih predstavnika neodadaizma i fluxusa su Cageovi studenti George Brecht, Dick Higgins, Jackson Mac Low, Allan Kaprow i Al Hansen. Hansen radi na prostorno-vremenskoj umjetnosti, Mac Low i Higgins slučajnost kao princip primjenjuju u poeziji i eksperimentalnom pozorištu, dok George Maciunas sve te različite akcije i događanja uobličuje u novi internacionalni pokret nazvan fluxus. Maciunas djeluje u Sjedinjenim Američkim Državama i u Njemačkoj, gdje se susreće s njemačkom akcionom muzikom i dekolažom, te s umjetnicima kao što su Nam June Paik, Volf Vostell, Joseph Beuys, Ben Vautier. Organizira više fluxus festivala (Festa Fluxoru), koji su se oslanjali na tradiciju dadaističkih kabareta, kroz avangardne muzičke koncerte, čitanja poezije, projekcije i hepeninge. U Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj i Francuskoj, održano je više festivala tokom 1962. i 1963. godine. George Brecht i Robert Watts organiziraju akcije u New Yorku. Od 1963. vodeći umjetnici se posvećuju izdavačkoj djelatnosti, te objavljuju brojne publikacije.[1] Pored navedenih kroz fluxus su djelovali Henry Flynt, Ken Friedman, Emmett Williams, Giuseppe Chiari, Robert Filliou, Earle Brown, Walter de Maria, Yoko Ono, Robert Morris, Robert Watts.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Šuvaković, M., 2005. Pojmovnik suvremene umjetnosti. Zagreb; Ghent: Horetzky; Vlees & Beton.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]