Franjo Džidić

Franjo Džidić

Lični podaci
Datum rođenja	(1939-08-30) 30. august 1939.
Mjesto rođenja	Mostar, Kraljevina Jugoslavija
Datum smrti	4. januar 2025(2025-01-04) (85 godina)
Mjesto smrti	Mostar, Bosna i Hercegovina
Pozicija	Odbrambeni igrač
Omladinski pogoni
1955–1958.	Velež
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi) 1958–1969. Velež 1969–1972. Čapljina 1972–1974. Široki Brijeg
Trenirani timovi
1972–1974. 1975–1976. 1976–1977. 1984–1988. 1988–1990. 1990–1992. 1992–1993 - 1996–1997 1997–1998. 2003. 2004–2005.	Mladost Lištica Lokomotiva Borac Čapljina Leotar NK Iskra Bugojno Velež Šibenik Samobor Široki Brijeg Zrinjski Zrinjski Zrinjski
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima broje se samo za ligu iz koje je klub. * Posljednji put ažurirano: 7. 10. 2025.

Franjo Džidić (30. august 1939 – 4. januar 2025) bio je nogometaš i nogometni trener iz Mostara, Bosna i Hercegovina.

Upisan je u historiju kao čovjek koji je prvi u grad na Neretvi donio krunu šampiona države. Uspjeh je tim veći što je šampionska titula osvojena 2005, kada je HŠK Zrinjski slavio i svoju stotu godinu postojanja.

Igračka karijera

Počeo je sa nogometom 1955. Otac mu je bio rudar i stanovali su u rudarskoj koloniji pored tadašnjeg Veležova igrališta (današnje "Staro Veležovo" ili "Staro igralište", kvart u gradu Mostaru) pa je počeo trenirati u nogometnoj školi tadašnjeg Veleža. Tada su u to doba postojali samo juniori i igrao je u toj juniorskoj selekciji sve do 1958.

Godine 1958. dogodio se njegov prvi nastup za prvi sastav Veleža i bio je prvi junior iz njegove generacije koji je nastupio za prvu ekipu. Okosnica tadašnjeg Veleža bili su: Barbarić, Dilberović, Radiljević, Handžić, Zelenika i Mujić. To je bila sjajna nogometna generacija, ali pošto je Velež bio provincijska ekipa teško je bilo napraviti jednu stabilnu nogometnu sredinu. Najveći uspjeh njegove generacije dogodio se 1966. kada su sa zagrebačkim Dinamom podijelili drugo i treće mjesto, dok je tada državni prvak bila FK Vojvodina iz Novog Sada.

U Veležu je igrao do 1969. i tada je otišao u čapljinski Borac gdje je ostao tri sezone. Tada je imao i nekih ponuda za odlazak u zapadne zemlje, ali ipak ostaje u Mostaru do kraja svoje igračke karijere. NK Borac Čapljina tada ulazi u drugu ligu što je bio ogroman uspjeh.

Igrao je u Borcu do 1972, kada dobiva poziv od vodstva tadašnje Mladosti Lištica da igra i da ujedno bude trener. Igrao je tada za Mladost ujedno ih trenirajući dvije sezone. Prve godine su ušli iz regionalne u republičku ligu, a ušli su i u kvalifikacije za Drugu ligu Zapad, ali to je tada bio suviše veliki zalogaj za tu sredinu. Tadašnji dobitak za grad jeste napravljen travnjak na Pecari koji postoji i dan danas na Širokom Brijegu.

Trenerska karijera

Poslije toga uslijedilo je treniranje mostarske Lokomotive, pa Borca iz Čapljine i onda je punih šest godina bio pomoćni trener u Veležu. Asistirao je Vukašinu Višnjevcu, Milošu Milutinoviću i Muhamedu Mujiću, a sa Militinovićem su osvojili kup 1981. i to je prvi trofej donesen u Mostar na saveznoj razini. Jednu godinu bio je i nogometni instruktor na nivou Hercegovine, a onda odlazi u Trebinje za trenera Leotara.

U Trebinju je bio četiri godine i u Leotaru je napravio izuzetan uspjeh. Oplemenio je trebinjski nogomet i stvorio dosta igrača koji su kasnije stekli nogometni ugled i znanje. Uglavnom je poveo igrače iz Mostara koji nisu mogli igrati u Veležu i u Leotaru su stekli afirmaciju. To su bili: Rahimić, Lučić, Rončević i Stipe Jurić, a nakon 4 godine provedene u Trebinju vraća se u Mostar.

Nakon toga odlazi u bugojansku Iskru sa kojom ulazi u prvu ligu i tu se zadržava dvije godine. Tada se vraća u Velež u ekipu u kojoj su bili: Kodro, Gudelj, Joško Popović, a prve korake tada je napravio i Igor Musa. Bio je ujedno i posljednji trener tadašnjeg Veleža prije rata.

Nakon rata, prvo odlazi u Šibenik gdje trenira istoimeni klub u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Nakon Šibenika odradio je jednu polusezonu u NK Samoboru koji je tada bio drugoligaš, a zatim se vratio u Mostar. Tada je preuzeo HNK Cim i s njime osvojio prvo mjesto u Drugoj nogometnoj ligi Herceg-Bosne bez izgubljene utakmice. Iz Cima je otišao u NK Široki Brijeg i u dvije sezone s njime osvojio dva prva mjesta u Prvoj ligi Herceg-Bosne. Nakon toga dolazi u Zrinjski, a zatim i jednu polusezonu odlazi u HNK Redarstvenik na posudbu. Uslijedio je odlazak u HNK Ljubuški, a onda ponovo povratak u Široki Brijeg gdje je bio trener omladinske škole

Franjo Džidić po prvi put je vodio Zrinjski kada su bile kvalifikacije za prvaka Bosne i Hercegovine. Iz Prve nogometne lige Herceg-Bosne, Zrinjski i Široki su išli u Sarajevo gdje su ih čekali FK Sarajevo i NK Čelik Zenica. Zrinjski je na tom završnom natjecanju pretrpio dva poraza. Nakon toga preuzeo je nogometnu školu Zrinjskog i bio šef struke. Opet je uslijedio odlazak u Široki jednu godinu i tada se vraća u Zrinjski.

Godine 2005. osvaja prvo mjesto u Nogometnoj Premijer ligi BiH i to ulazi u povijest kao prvi naslov šampiona države koji je došao u Mostar. Uspjeh je tim veći što je šampionska titula osvojena 2005, kada je HŠK Zrinjski slavio i svoju stotu godinu postojanja. Zrinjski je tada imao izuzetnu generaciju momaka od Rajovića, Karlogana, Miloševića, Džidića, Vidića, Smajića, Mitrovića i svih ostalih koji su tada igrali.

Od tada je Zrinjski u samom vrhu i svake godine igra u kvalifikacijama za europska klupska natjecanja. U kvalifikacijama za Ligu prvaka neslavno završava jer nije bilo vremena za sastavljanje nove ekipe (sedam standardnih igrača šampionske ekipe napušta klub) i nakon toga podnosi ostavku. Nakon ostavke preuzima nogometnu školu kluba Zrinjski gdje je i danas. Tu je šef omladinskog pogona. Otkako je u nogometnoj školi, juniori Zrinjskog su stalno u vrhu, osvojili su jedan naslov prvaka države i juniorski Kup Bosne i Hercegovine.

Također pogledajte

• HŠK Zrinjski

Vanjski linkovi

• Zrinjski.info "Franjo Džidić: 'Naslov 2005. je ušao u historiju Zrinjskog'"