Sigmund Freud

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Freud)
Jump to navigation Jump to search
Sigmund Freud
Sigmund Freud LIFE.jpg
Rođenje (1856-05-06) 6. maj 1856.
Freiberg (danas Příbor, Češka)
Smrt 23. septembar 1939(1939-09-23) (83 god.)
London, Engleska
Narodnost Austrijanac
Polje
Alma mater Univerzitet u Beču (MD, 1881)
Akademski savjetnici
Poznat po Psihoanaliza

Sigmund Freud (Sigismund Schlomo Freud; 6. maj 1856 – 23. septembar 1939) bio je austrijski neurolog i osnivač psihoanalize.[1]

Djetinjstvo i školovanje[uredi | uredi izvor]

Rođen je 6. maja 1856. godine u mjestu Freiberg u Moravskoj (mjesto se danas zove Pribor, a nalazi se u Češkoj) kao Sigismund Schlomo Freud. Sigmund je imao dva polubrata i šestoro mlađe braće i sestara.

1860 s roditeljima se seli u Beč, jer očev posao trgovine vunom više nije bio isplativ.

Još dok je bio dijete roditelji su uočili kako je mali Sigmund izrazito bistro dijete te je stoga uživao i poseban status unutar obitelji. Iako su živjeli u malenom stanu sa sedmero djece, Sigmund je imao vlastitu sobu i uljnu svjetiljku, dok su ostala djeca u obitelji za rasvjetu pri učenju koristila svijeće.

Kao dijete maštao je o tome da postane general ili ministar, ali kako je bio Jevrej nije mu bilo dopušteno baviti se bilo kakvim zanimanjem osim medicinskog i pravnog. To ga nije spriječavalo da nauči govoriti francuski, engleski, italijanski i španski jezik, te da se posveti proučavanju djela poznatih pisaca i filozofa, posebno djela Nietzschea, Hegela, Shakespearea i Kanta.

1873 počinje studij medicine u Beču. Tu upoznaje i sestrinu prijateljicu Marthu Bernays s kojom će se kasnije oženiti.

Godine 1877. mijenja ime Sigismund Schlomo Freud u Sigmund Freud. O njegovoj mladosti malo se zna jer je u dva navrata uništavao spise na osnovu kojih bi se moglo doznati više. Prvi put je to učinio 1885. godine, a 1907. po drugi put. Spisi koji su nastali kasnije bili su pohranjeni i brižno čuvani u Freudovoj arhivi koja je bila dostupna samo njegovom ličnom životopiscu Ernestu Jonesu, te nekolicini psihoanalitičara koji su mu bili bliski.

Život i rad[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka školovanja 1881. prihvaća radno mejsto u Institutu za cerebralnu anatomiju gdje radi istraživanja uspoređujući mozgove odraslih ljudi i fetusa. Nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu te 1884. godine otrkiva njegova analgetska svojstva i iskušava ga na sebi. Naredna 1885. godina biva značajna za Freudovu karijeru. Tada je pozvan da proboravi četiri mjeseca u Parizu i radi s jednim od najpoznatijih neurologa toga vremena Jeanom Charcotom koji je istraživao uzroke i terapiju histerije putem hipnoze.

Godine 1886. vraća se iz Pariza u Beč i otvara privatnu praksu. Otvorivši privatnu praksu Freud se posvećuje oboljelima od histerije koje - što je u to doba bilo uobičajeno - liječi elektroterapijom i hipnozom. Kasnije će odustati od hipnoze te primijeniti metodu slobodnih asocijacija i analizi snova. Njegove teorije i tretman pacijenata bile su, a i danas ima dosta spora o tome, kontroverzne.

U oktobru 1886. Freud stupa u brak s Marthom Bernays s kojom će imati šestero djece. Između ostalog i kćerku Annu Freud koja će kasnije postati ugledna psihoanalitičarka na polju dječije psihologije.

1889 Freud odlazi u Nancy gdje posjećuje Hippolyita Bernheima, koji u to vrijeme eksperimentiše sa hipnozom. Iz tih eksperimenata Freud donosi zaključak o postojanju podsvjesti.

Zajedno sa Josefom Breuerom istražuje fenomene histerije. Iz tog rada proizilazi njihova zajednička knjiga "Studije na području histerije" 1895 u kojoj postavljaju hipotezu da simptomi histerije proizlaze iz potisnutih sjećanja i traumatskih događaja.

Poučen iskustvima zajedničkih istraživanja, Freud zastupa stajalište da je uzrok histerije seksualne prirode i tada razvija dio onog što će kasnije postati poznato kao psihoanalitička teorija.

Godine 1897. otkriva Edipov kompleks, a 1899. pojavljuju se i njegovi prvi značajni tekstovi. U godini 1900. objavljuje knjigu "Tumačenje snova" koja se temelji na analizi njegovih vlastitih snova. Nakon nje slijede: "Psihopatologija svakodnevnog života" (1901.), "Tri eseja o seksualnosti" (1905.), "Šale i njihova povezanost sa nesvjesnim" (1905.). U knjizi "Tri eseja o seksualnosti" Freud iznosi ideju da se djeca rađaju sa seksualnim potrebama, a njihovi roditelji su početni seksualni objekti, nakon čega je u javnosti proglašen luđakom. U djelu "Fragment jedne analize histerije" analizira traumatsku funkciju seksualnosti u histeriji, kao i ulogu homoseksualnosti.

Godine 1902. osniva Psihološko društvo srijedom u kojem okuplja svoje prve učenike (Ferdern, Ranka, Alfred Adler). Među njegovim najtalentovanijim učenicima, kako će se pokazati godinama kasnije, nalazi se i mladi Viktor Tausk.

Od 1912. bavi se pitanjem oca, pojmovima nagona života (eros) i nagona smrti (tanatos), principa realnosti i principa zadovoljstva.

Osam godina kasnije (1920.) zbog epidemije gripe umire Freudova kćerka Sophie, a iste godine on predlaže novi model društvenog sklopa u kome se pojavljuju ego i superego. Njegov istraživački doprinos uključuje i otkrivanje novih osobina živčanih ćelija kod zlatne ribice i postojanje testisa kod mužjaka jegulje. Ipak, najvažnijim otkrićem smatra se činjenica da kokain može biti upotrijebljen za liječenje mnogih bolesti. Sam Freud je uzeo drogu bez pojave nekih štetnih učinaka, no njegovo oduševljenje ovim otkrićem ubrzo se smanjilo zbog spoznaje da kokain stvara ovisnost. Zbog raka 1923. godine ima i prvu operaciju grla.

Nakon što su nacisti okupirali Austriju 1938. godine, a prije toga u Berlinu javno spalili Freudove knjige, Sigmund Freud napušta Austriju i preseljava se u Englesku gdje sve do same smrti, 23. septembra 1939. godine, uzrokovane rakom grla liječi svoje pacijente. Sigmund Freud djed je slikara Luciana Freuda te komediografa i pisca Clementa Freuda te pradjed novinarke Emme Freud i modnog dizajnera Belle Freuda te Matthewa Freuda.

Freudova psihologija - psihoanaliza[uredi | uredi izvor]

Sigmund Freud je glavni predstavnik psihoanalize.[2] On je predstavio teoriju po kojoj je čovjek nesvjesno biće, bez mogućnosti slobodnog odlučivanja, ne može donositi racionalne odluke, pa čak ni vladati samim sobom. To je u potpunosti odudaralo od dotadašnjeg tradicionalnog shvatanja i tumačenja čovjeka.[3]

Topografija ličnosti[uredi | uredi izvor]

Freud dijeli ličnost, tj. ljudski um na 3 nivoa: nesvjesno, predsvjesno i svjesno.

Nesvjesno je za njega najvažnije. Područje nesvjesnog je najveće i do njega možemo doći samo uz pomoć drugih. To je mnoštvo sadržaja koji nas mogu jako uznemiravati. Ono sadrži sve ono negativno u životu i predstavlja opasnost, jer ne miruje nego se želi probiti u svjesno i tako u nama stvara napetost. Te misli, sjećanja ili porivi toliko su uznemiravajući (pod neke od uznemirujućih nesvjesnih tema spadaju incest, mržnja prema braći i sestrama, roditeljima, supružnicima ili sjećanja na traume iz djetinjstva) da bi svjest o njima dovela do osjećaja anksioznosti.

U nesvjesnom se nalaze:

  • sadržaji koji su represijom potisnuti mehanizmom potiskivanja i ima ih najviše
  • nesvjesno znanje i informacije koje imamo, ali nikad nisu prešle kroz našu svjest i nisu naučene
  • iskustva koja imamo, ali ih ne možemo verbalizirati.

Zadatak psihoanalize je da uđe u nesvjesno, da vidi šta se događa, da izbaci to u svjesno i da riješi problem. Freud iznosi 8 situacija koje su pogodne za analizu nesvjesnog:

  • Hipnoza – opušteno stanje u kojem osoba ne pruža nikakav otpor već govori sve što je psihijatar pita.
  • Slobodna asocijacija – klasična psihoanalitička tehnika u kojoj osoba svjesno govori što joj prvo padne na pamet.
  • Snovi – kraljevski put u nesvjesno. Prelazak iz nesvjesnog u svjesno je jako težak i to nam ne dopušta naša svijest, cenzura. Tada bi naš JA bio ugrožen. Kada spavamo, spava i naša cenzura i tada dolazi do prelaska. Međutim, snovi izlaze u simbolima zbog straha da se cenzura ne probudi. Tako Freud razlikuje dva sadržaja sna: latentni (onaj koji sadrži simbole koje onda treba protumačiti) i manifestni (onaj koji daje pravo značenje)
  • Šale, pogreške i propusti
  • Podaci o tome šta pojedinac kod drugih ljudi ne voli jer pojedinac prigovara drugome za osobine koje i on sam ima.
  • Podaci o životu. Ljudi se zbog neuspjeha često odaju nekim preteranim konzumacijama npr. alkohola, a to je zapravo nesvjestan način samokažnjavanja za neuspjeh.
  • Otpor nekim temama u razgovoru
  • Umjetnička djela predstavljaju neurotičke simptome koji su sami po sebi izraz nesvjesnog

U ličnosti, osim nesvjesnog postoje i drugi nivoi svijesti. To su:

  • Predsvjesno – svi sadržaji koje koncentracijom i voljom mogu preći u svjesno
  • Svjesno – sve ono čega smo sada svjesni

Većina simbola u Freudovim zapisima ima seksualne konotacije. Pretpostavka za takve interpretacije počiva na tome što je Freud pod uticajem viktorijanske ere, kada je većina ljudi bila seksualno inhibirana, vjerovao da se potisnuti seksualni osjećaji i žudnje izražavaju kroz snove u simboličkome obliku.

Struktura ličnosti[uredi | uredi izvor]

Freud govori o tri strukture koje čine ličnost:[4]

  • Id – Id je urođena komponenta ličnosti, nalazi se u nesvjesnom. On sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno, a to su kao prvo instinkti ili nagoni, automatske reakcije. Sva psihička energija dolazi iz ida. Ego i superego ne bi mogli funkcionisati bez ida. Id je središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Id radi i djeluje po principu ugode kako bi smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon).[5]
  • Ego – Prisutan je kod odraslog čovjeka. Ego je struktura koja funkcioniše po principu realnosti. Freud kaže da je ego tu da bi kontrolisao id, da bi ga ograničio, usmjerio. On je onaj koji usmjerava ličnost prema napretku, razlikuje realnost i fikciju. Ima sposobnost trpljenja: trpi napetost, odgađa je. On zna planirati da bi došao do zadovoljenja na realan način. Sposoban je na promjenu. Raspolaže kognitivnim kapacitetima, ali ne funkcioniše bez ida.
  • Superego – to je dio ličnosti koji se najkasnije razvija. Nije urođen, nego se razvija socijalizacijom. On je moralni čuvar ličnosti. Na temelju usađenih normi on sudi šta je dobro, a šta loše u postupanju ličnosti, je li to u skladu s normama ili ne. Funkcionira po principu idealnosti i straha. Ego pomaže da superego ne ode previše u idealnost. Freud u superegu razlikuje 2 strukture:
    • Ego ideal – razvija se pod uticajem nagrada i pohvala. Ego-ideal u pojedincu izaziva osjećaj ponosa i vlastite vrijednosti
    • Savjest – razvija se pod uticajem kazni, zabrana ili iz straha. Savjest izaziva osjećaj krivnje i grijeha.

Od tri strukture koje čine ličnost za Freuda je najslabiji ego. Id se uglavnom nalazi u nesvjesnom nivou ličnosti. Ego je raspoređen u sve tri, ali ga najviše ima u predsvjesnoj, dok superega najviše ima u svjesnoj.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.istrazime.com/psihologija-licnosti/freud-i-suvremena-psihologija-sto-nam-je-ostavio-otac-psihoanalize/
  2. ^ Jones, Ernest (1949) What is Psychoanalysis ? London: Allen & Unwin. p. 47.
  3. ^ For its efficacy and the influence of psychoanalysis on psychiatry and psychotherapy, see The Challenge to Psychoanalysis and Psychotherapy, Chapter 9, Psychoanalysis and Psychiatry: A Changing Relationship by Robert Michels, 1999 and Tom Burns Our Necessary Shadow: The Nature and Meaning of Psychiatry London: Allen Lane 2013 pp. 96-97.
    • For the influence on psychology, see The Psychologist, December 2000
    • For the influence of psychoanalysis in the humanities, see J. Forrester The Seductions of Psychoanalysis Cambridge University Press (1990). p. 2–3.
    • For the debate on efficacy, see Fisher, S. and Greenberg, R. P., Freud Scientifically Reappraised: Testing the Theories and Therapy, New York: John Wiley, (1996). p. 193–217.
    • For the debate on the scientific status of psychoanalysis see Stevens, R. 1985 Freud and Psychoanalysis Milton Keynes: Open University Press. p. 91–116 and Gay (2006) pp. 745.
    • For the debate on psychoanalysis and feminism, see Appignanesi, Lisa & Forrester, John. Freud's Women, London: Penguin Books, (1992). p. 455-474.
  4. ^ Mannoni 1971, str. 49-51, 152-54.
  5. ^ Mannoni 1971, str. 146–47.