Funkcija (matematika)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Za članak, koji govori o funkcijama i procedurama (podrutine) u programiranju, pogledajte članak funkcija (programiranje)
Grafik primjera funkcije,

Matematički koncept funkcije izražava zavisnost između dvije veličine, jedne, koja je zadata (nezavisna varijabla ili argument funkcije), i druge, koja se dobija (zavisna varijabla ili vrijednost funkcije). Funkcija prodružuje samo jedno rješenje za svaki argument funkcije koji se uzima iz fiksnog skupa, kao što su realni brojevi.

Historija[uredi | uredi izvor]

Funkcija kao matematički termin je prvi put objavio Gottfried Wilhelm Leibniz 1694. godine kako bi opisao količinu u relaciji prema krivoj. Te funkcije danas zovemo diferencijali.

Uobičajena notacija za funkciju je f(x), koju je prvi upotrebio švicarski matematičar Leonhard Euler.

Inverzna funkcija[uredi | uredi izvor]

Ako je ƒ funkcija od X do Y, tada je inverzna funkcija za ƒ, označenasa ƒ−1, funkcija u suprotnom smijeru, od Y do X, sa osobinom da kompozicija) vraća svaki element u samog sebe. Svaka funkcija ne posjeduje svoju inverznu funkciju; one koje imaju nazivaju se inverzabilne.

Kao primjer, ako je ƒ konvertuje temperaturu iz Celzijusa u Fahrenheite, funkcija koja konvertuje stepene Fahrenheita u stepene Celzijusa bi bila odgovarajuća funkcija ƒ−1.

Ispitivanje toka funkcije[uredi | uredi izvor]

Ispitati tok funkcije znači oidrediti sljedeće

Područje definicije[uredi | uredi izvor]

Za određivanje područja definicije funkcije potrebno je poznavati elementarne funkcije

Parnost[uredi | uredi izvor]

Parnost funkcije provjerava se pomoću definicije:

Funkcija je parna ako je za svaki , a neparna ako je ) za svaki .

Kod parne i neparne funkcije područje definicije mora biti simetrično u odnosu na koordinantni početak .

Primjer

je parna za paran, a neparna za neparan pa je:

.

Funkcija je parna: ako je , tada je pa vrijedi

Za je pa vrijedi

Periodičnost[uredi | uredi izvor]

Periodičnost funkcije provjerava se pomoću definicije

Funkcija je periodična ako postoji broj takav da za svaki vrijedi

Tada mora vrijediti . Najmanji takav pozitivni broj osnovni period ili period funkcije .

Primjeri periodičnih funkcija su trigonometrijske funkcije.

Elementarna funkcija ne može biti periodićna ako ne sadrži neku od trigonometrijskih funkcija.

Nula funkcije[uredi | uredi izvor]

Nula funkcije određuju se rješavanjem jednačine

Asimptote funkcije[uredi | uredi izvor]

Asimptote mogu biti vertikalne, horizontalne i kose. Određuju se nalaženjem limesa i L'Hospitalovim pravilo, ako je potrebno.

Asimptota funkcije je prava sa osobinom da udaljenost između tačke na grafiku funkcije i te prave teži ka nuli ) kada tačka na grafiku odmiće u beskonačnost.

Prava je vertikalna asimptota funkcije u tački s lijeve strane ako je ili .

Prava je vertikalna asimptota funkcije u tacki s desne strane ako je

ili

.

Vertikalne asimptote se mogu nalaziti u tačkama prekida funkcije ili u otvorenim rubovima područja definicije.

Primjer

Prava je vertikalna asimptota funkcije s obje strane.

Prava je vertikalna asimptota funkcija , i s desne strane. U ovom slučaju vertikalna asimptota se nalazi u rubu područja definicije.

Prava je horizontalna asimptota funkcije na lijevoj strani ako je . Prava je horizontalna asimptota funkcije na desnoj strani ako je .

Primjer

Prava je horizontalna asimptota funkcije na obje strane, kao i horizontalna asimptota funkcija i na lijevoj strani.

Ako je

pri čemu je

tada je prava kosa asimptota funkcije sa lijeve strane.

Kosu asimptotu funkcije sa desne strane definišemo analogno.

Udaljenost od tačke na krivoj do asimptote je . Prema definiciji asimptote kada . Kako je konstanta, zaključujemo da .

Zadnji uslov, koji je ekvivalentan sa

je nužan i dovoljan uslov za postojanje kose asimptote.

Gornja jednakost je ekvivalentna sa

.

pa je

.

Pri tome treba voditi računa o sljedećem:

  1. kod traženja horizontalnih i kosih asimptota limese kada i kada
  2. asimptote je najbolje tražiti u opisanom redosljedu, uvijek treba računati posebno
  3. treba biti oprezan u slučaju parnih korjena kada ,
Primjer

.

Ekstremi funkcije[uredi | uredi izvor]

Kod određivanja ekstrema funkcije potrebno je provjeriti nžzne i dovoljne uslove ekstrema.

Provjera nužnih uslova vrši se po teoremi

Neka je funkcija neprekidna u tački . Ako funkcija ima lokalni ekstrem u tački , tada je kritična tačka funkcije .

Potrebno je nači stacionarne i kritične tačke po definiciji

Neka je funkcija neprekidna u tački . Tačka je stacionarna tačka funkcije ako je . Tačka je kritična tačka funkcije ako je stacionarna tačka ili ako nije diferencijabilna u tački .

Tj. potrebno je odrediti područje definicije prvog izvoda i riješiti jednačinu . Provjera dovoljnih uslova može se vršiti na tri nacina:

pomoću promjene predznaka prvog izvoda na osnovu teoreme

Ako prvi izvod mijenja predznak u kritičnoj tački , tada funkcija ima lokalni ekstrem u tački . Pri tome vrijedi sljedeće
ako mijenja predznak sa na , tada je lokalni minimum, a ako mijenja predznak sa na , tada je lokalni maksimum.

pomoću drugog izvoda na osnovu teoreme

Neka je u stacionarnoj tački funkcija dva puta diferencijabilna. Ako je , tada funkcija ima lokalni ekstrem u tacki . Pri tome vrijedi sljedeće
ako je , tada je lokalni minimum, a ako je , tada je lokalni maksimum.

pomoću viših izvoda na osnovu teoreme

Neka funkcija ima u nekoj -okolini tačke c neprekidnog izvoda do uključivo reda , pri čemu je .
Neka je
Ako je neparan, tada funkcija ima infleksiju u tački . Ako je paran i ako je uz to još i , tada funkcija ima lokalni ekstrem u tački i to minimum za i maksimum za .

Intervali monotonosti[uredi | uredi izvor]

Posto smo načli prvi izvod funkcije intervale monotonosti određujemo određujuci predznak od na osnovu teoreme

Neka je funkcija diferencijabilna na intervalu . Tada vrijedi
  1. funkcija je rastuća na intervalu ako i samo ako je za svaki
  2. Funkcija je opadajuća na intervalu ako i samo ako je za svaki
  3. Ako je za svaki , tada je funkcija strogo rastuća na intervalu
  4. Ako je za svaki , tada je funkcija strogo opadajuća na intervalu .

Konkavnost i konveksnost funkcije[uredi | uredi izvor]

Potrebno je odrediti drugi izvod ,a onda intervale konveksnosti i konkavnosti pomoću teoreme

Neka je funkcija dva puta deiferencijabilna na intervalu . Ako je za svaki , tada je funkcija strogo konveksna na intervalu . Ako je za svaki , tada je funkcija strogo konkavna na intervalu .

Tačke infleksije[uredi | uredi izvor]

Potrebno je naći tačke u kojima drugi izvod mijenja predznak, odnosno tačke koje ispunjavaju dovoljne uslove infleksije po teoremi

Neka je funkcija dva puta deferencijabilna na nekoj -okolini tačke , osim možda u tački . Ako mijenja predznak u tački , tada funkcija ima infleksiju u tački .

Za provjeru dovoljnih uslova infleksije možemo koristiti i više izvode na osnovu teoreme

Neka funkcija ima u nekoj - okolini tačke neprekidne izvode do uključivo reda , pri čemu je . Neka je
Ako je neparan, tada funkcija ima infleksiju u tački .
Ako je paran i ako je uz to još i , tada funkcija ima lokalni ekstrem u tacki i to minimum za i maksimum za .

U tom slučaju potrebno je prvo naci tačke u kojima je drugi izvod jednak nuli, odnosno tačke koje zadovoljavaju nužan uslov infleksije po teoremi

Ako funkcija ima infleksiju u tački i ako postoji, tada je .

Graf funkcije[uredi | uredi izvor]

Grafik funkcije se crta na osnovu dobijenih informacija.

Ostale osobine[uredi | uredi izvor]

Postoji mnogo posebnih klasa funkcija koje su važne za pojedinačne grane matematike, ili za pojedinačne primjene.

Ovo je djelimičan spisak takvih funkcija:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Zabilješke[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  • Anton, Howard (1980), Calculus with Analytical Geometry, Wiley, ISBN 978-0-471-03248-9
  • Bartle, Robert G. (1976), The Elements of Real Analysis (2nd izd.), Wiley, ISBN 978-0-471-05464-1
  • Hardy, Godfrey Harold (1908), A Course of Pure Mathematics, Cambridge University Press (objavljeno 1993), ISBN 978-0-521-09227-2
  • Husch, Lawrence S. (2001), Visual Calculus, Univerzitet u Tennesseeu, arhivirano s originala, 24. 9. 2011, pristupljeno 27. 9. 2007
  • da Ponte, João Pedro (1992), "The history of the concept of function and some educational implications", The Mathematics Educator, 3 (2): 3–8, ISSN 1062-9017, arhivirano s originala, 7. 9. 2008, pristupljeno 3. 11. 2008
  • Thomas, George B.; Finney, Ross L. (1995), Calculus and Analytic Geometry (9th izd.), Addison-Wesley, ISBN 978-0-201-53174-9
  • Youschkevitch, A. P. (1976), "The concept of function up to the middle of the 19th century", Archive for History of Exact Sciences, 16 (1): 37–85, doi:10.1007/BF00348305.
  • Monna, A. F. (1972), "The concept of function in the 19th and 20th centuries, in particular with regard to the discussions between Baire, Borel and Lebesgue", Archive for History of Exact Sciences, 9 (1): 57–84, doi:10.1007/BF00348540.
  • Kleiner, Israel (1989), "Evolution of the Function Concept: A Brief Survey", The College Mathematics Journal, 20 (4): 282–300, doi:10.2307/2686848.
  • Ruthing, D. (1984), "Some definitions of the concept of function from Bernoulli, Joh. to Bourbaki, N.", Mathematical Intelligencer, 6 (4): 72–77.
  • Dubinsky, Ed; Harel, Guershon (1992), The Concept of Function: Aspects of Epistemology and Pedagogy, Mathematical Association of America, ISBN 0883850818.
  • Malik, M. A. (1980), "Historical and pedagogical aspects of the definition of function", International Journal of Mathematical Education in Science and Technology, 11 (4): 489–492, doi:10.1080/0020739800110404.
  • Ispitivanje toka funkcije

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


Nedovršeni članak Funkcija (matematika) koji govori o matematici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.