Furnir

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Listovi furnira nakon rezanja

Kao furnir mogu se definisati tanki listovi od drveta debljine 0,3 do 6 mm (a po nekim teorijama na osnovu nove japanske tehnologije 8 mm), koji se specijalnim procesima rezanja, obično bez nastanka otpada, odvajaju od trupca ili njegovog dijela. Posebna grupa furnira su tzv. mikrofurniri sa debljinom od 0,1 mm do 0,2 mm, za čiju proizvodnju je potrebna posebna tehnologija. Riječ furnir nastala je u 16. stoljeću od francuske riječi "fournir". Cilj prozvodnje furnira je oplemenjivanje manje vrijednih vrsta drveta ili ploča na bazi drveta, koje služe kao nosivi materijal na koje se postupkom presanja i ljepljenja povećava vrijedost proizvoda drvne industrije. Za proizvodnju furnira mogu se koristiti gotovo sve vrste drveta, mada se zbog učešća smole, težište stavlja na lišćare, a manje na četinarske vrste drveta.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Riječ furnir, je izvedena od njemačke riječi furnieren, koja se pisala po starom francuskom furnier a tek se po u modernom francuskom jeziku počela pisati kao fournier. U starim engleskim knjigama nalazi se izraz fenere, da bi konačno postala veneer. Tako se definicija furnira mijenjala kako se mijenjala i upotreba furnira, tj od definicije tankih daščica za oblaganje manje vrijednog drveta, pa do upotrebe za proizvodnju šperovanog drveta. U govornom području južnoslavenskih jezika, zbog nedostatka adekvatnog prevoda, riječ furnir je zaživjela u upotrebi, s jedini izraz koji zamjenjuje furnir je oplatica, koji označava plemeniti furnir.[1] Prve poznate tragove proizvodnje i upotrebe furnira nalazimo u Starom Egiptu, na raznim predmetima od drveta iz kraljevskih grobnica. Furniri su upotrebljavani u vidu intarzija, zajedno sa slonovačom, dragim kamenjem i metalima. kao dekorativno sredstvo za postizanje umjetničkih efekata. U Egipatskom muzeju u Kairu nalaze se pored intarzija i furnirani stolovi, kreveti, stolice i ostali namještaj iz tog vremena. Slični predmati su nađeni u staroj Grčkoj i područjima pod upravom Antičkog Rima.[2][1] Kod Rimljana susrećemo furnir za slične svrhe kod stolova, koji su u njihovom domaćinstvu zauzimali centralni položaj. Po Pliniju Starijem, u enciklopediji od 37 knjiga, u kojoj opisuje proizvodnju papirusa, Rimljani su poznavali i neke vrste šperovanja sa tankim daščicama.[2][1] Furnir se u Starom Egiptu, kao i u Srednjem vijeku izrađivao ručnim piljenjem tračnom pilom, a kasnije se proizvodio piljenjem kružnom pilom. Prvi podaci o furnirskoj pili pojavljuje se 1812. godine, kao patent jednog francuskog inžinjera, a u proizvodnju ulazi 1825. godine. Zbog velikog gubitka kvalitetnog drveta, ovu tehnologiju zamjenjuje mašina za sječeni furnir, koju patentira 1834. francuski inžinjer Charles Picot. Upotreba ove mašine počinje tek od 1860. godine. Ljušteni se furnir, vrlo jednostavnom tehnologijom prvi put pojavljuje 1818. godine, dok Garand 1844. godine patentira ljuštilicu koja je uz nož imala i pritiskivač, sa mogućom dužinom trupca do 2 m i brzinom ljuštenja od 4-5 m/min. Otprilike u isto vrijeme je u SAD-a otkrivena ljuštilica istih karakteristika.[1]

Vrste furnira[uredi | uredi izvor]

Najjednostavnija podjela procesa proizvodnje furnira po načinu izrade je:

  • ljušteni furnir,
  • rezani furnir
  • piljeni furnir
  • fineline furnir
  • staylog furnir;

Furnir se obično proizvodi ljuštenjem (tzv. ljušteni furnir) od za to specijalno termički obrađenih trupaca. Proizvodnja rezanog furnira ima za cilj isticanje strukture drveta, te je samim tim rezani furnir veće estetske i kvalitativne vrijednosti. Postoji takođe i proces proizvodnje piljenog furnira, koji se vrlo rijetko primjenjuje.

Ljušteni furnir[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Ljušteni furnir

Proces izrade ljuštenog furnira, počinje termičkom obradom oljuštenih ili neoljuštenih trupaca u za to posebno pripremljenim bazenima ili komorama. Trupci se zbog potrebnog visokog kvaliteta (bez kvrga i mehaničkih oštećenja) za obradu ljuštenjem, biraju posebnom kontrolom kvaliteta, te se protokolišu i numerišu označavanjem brojevima, koji su utisnuti na plastičnim pločicama pričvršćenim na trupac. Prema tome se termička obrada može vršiti vrućom vodom (oko 80-100 °C), ili vodenom parom (temperatura malo višlja od 100 °C). Temperatura i trajanje termičke obrade je zavisna od vrste drveta i njegove tvrdoće. Termičkom se obradom omekšavaju drvene ćelije, čime se omogućenje neprekidno ljuštenje trupca i njegovo pretvaranje u dugačku furnirsku traku. Zagrijavanjem trupaca, bitno se mijenja boja drveta, jer se uslijed reakcije na povišenu temperaturu mijenjaju hemijske komponente u drvnim ćelijama. Postoje vrste drveta, koje se zbog niskog stepena tvrdoće, mogu mehanički obrađivati (ljuštiti) i bez omekšavanja. Nakon toga mehaničkim se procesom neoljuštenim trupcima skida kora. U nekim se slučajevima skidanje kore može vršiti i visokim pritiskom vode, mada se ova metoda rijetko koristi, zbog visokih investicijskih troškova.

Nakon guljenja kore, trupci se postavljaju u ljuštilice, mašine sa rotirajućim vretenima, koja centrirano drže trupce. Furnir se ljušti nožem visokog stepena tvrdoće između 50-60 HRC (Rockwella), koji se u toku rezanja približava rotirajućem trupcu. Veoma važan faktor u ljuštenju furnira je ugao pod kojim nož prilazi tangenti rotirajućeg trupca. Kako je u ugao prema tangenti važan za sile rezanja, te time i za potrošnju energije, te kvalitet rezanja, održavanje i posluživanje ljuštilice je kompleksan proces, koji osim iskustva poslužioca mašine, zahtjeva i visoko stručno znanje. Praktički se čitav trupac ljušti u jednoj traci, koja nakon ljuštenja odlazi na dalju obradu sušenjem. U zavisnosti za koje će se svrhe ljušteni furnir dalje koristiti, reže se u manje table, koje se mogu, ukoliko je furnir sa kvrgama, zakrpati, posebnim eliptičnim zakrpama, izrezivanjem gešaka i ljepljenjem i utiskivanjem zakrpa. U daljoj se obradi te table mogu rezati, te za potrebe industrije šperovanog drveta, proširivati raznim metodama lijepljenja.

Listovi furnira u debljinam od 0,5 mm do 1,5 mm primjenjuju se u izradi proizvoda iz grupe šperovanog dveta (šperploče). Posebna forma obrade je izrada furnira od jedne vrste javora, koji svojom strukturom se koristi za područje zvučne izolacije ili u proizvodnji muzičkih instrumenata. Ljušteni furnir, ukoliko je proizveden od visokovrijednih vrsta drveta, može imati strukturu, koja se kvalitetom može usporediti sa rezanim furnirom.

U zavisnosti od prečnika vretena, tehnologije i mogućnosti noža, ostatak obično 5-7 cm prečnika se ne može dalje ljuštiti.

Završetak procesa obrade furnira je faza sušenja, koja se obavlja u protočnim sušarama. Optimalna vrijednost vlažnosti furnira je 11-14%. Neosušeni furnir ili furnir sa većim procentom vlage, sklon je promjeni boje, te stvaranju gljivica, što mu snižava kvalitet i u ekstremnim slučajevima vodi ka gubitku funkcionaliteta. Osušeni furnir sa preniskim procentom vlage, ima za nedostatak slaba mehanička svojstva te je sklon pucanju.

Segmentno ljuštenje[uredi | uredi izvor]

Postoje proizvodni procesi ljuštenja u kome se samo jedan segment izrezan iz trupca rotira i ljušti. Za razliku od ljuštenja trupaca, u segmentnom ljuštenju se obradak pričvršćuje specijalnim pristrojima na ravnoj strani obradka. Rotiranje može biti oko središnje ose ili ekscentrično, a izvodi se na posebnim ljuštilicama. Po tome kako počinje ljuštenje razlikujemo ljuštenje od vanjske površine trupca i ljuštenje od srca trupca. Ljuštenjem od srca trupca postiže se izuzetno lijepa i viskovrijedna furnirska slika posebno kod furnira velike širine.

Rezani furnir[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Rezani furnir
Rezani brezovi furnir

Kod rezanog furnira, proces počinje takođe termičkom obradom, koja se u zavisnosti od vrste i stepena tvrdoće može razlikovati od termičke pripreme za prozvodnju ljuštenjem. Nakon guljenja kore, trupci se u zavisnosti od željenog izgleda, mogu razrezivati podužno u razne oblike. Trupac se razrezuje na tri, četiri, šest ili više dijelova, koji otprilike moraju imati pravougaoni poprečni presjek. Odabirom forme obradka, moguće je kod visokovrijednih trupaca, postići estetski visoku kvalitetu strukture. Obradak se dalje reže na za to specijalnoj mašini, a razlikuju se postupci u kome obradak leži vodoravno na radnom stolu (starija tehnologija), te noviju tehologiju u kome se obradak reže u okomitom položaju. Jedna podjela tehnologije je u zavisnosti od toga da li se nož kreće prema obradku ili obradak prema nožu. Kako oba načina rezanja imaju svoje prednosti i nedostatke, ne postoji jasna definicija, optimalnog procesa proizvodnje rezanog furnira.

Svakim pomjeranjem noža, od obradka se odvaja jedan list furnira, te proces traje u zavisnosti od mogućnosti pristroja za stabiliziranje obradka. Listovi furnira debljine između 0,4 mm i 0,7 mm spadaju u grupu tankih furnira, dok se ostale debljine (do 6 mm), deklarišu kao debeli furnir. Proizvodnja furnira od 6 mm zahtijeva teške mašine, sa jakim pogonskim motorima, te noževe visoke tvrdoće. Prednost ovako rezanih furnira u odnosu na piljeni furnir je da u procesu proizvodnje, nema piljevine, tako da osim zadnjih dvadesetak milimetara, praktički nema gubitka materijala. Rezani se furnir obavezno slaže po paketima, koji se sastoje od svih listova jednog obradka, složenih po redoslijedu rezanja. Samo tom rutinom moguće je prilikom lijepljenja furnira na noseći materijal (furniranja) postići optimalan izgled i sliku furnira. Tanki se furnir uglavnom primjenjuje za oplemenjivanje manje vrijednih prozvoda u industriji namještaja, dok se debeli furnir, zbog osjetljivost i mogućih mehaničkih oštećenja, koristi za lijepljenje na rubove drvenih ploča.

Takozvani mikrofurniri u debljinama između 0,1 mm i 0,2 mm, proizvede se uglavnom u Japanu, te zahtijevaju drugačiju tehnologiju, a ugao rezanja je u pravcu drvnih vlakana za razliku od sječenog furnira, koji otprilike ima ugao rezanja od 90°. Ovi se, gotovo providni furniri, za dalju upotrebu plastificiraju i lijepe na tanke folije.

Piljeni furnir[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Piljeni furnir

Najstariji način izrade furnira je proizvodnja piljenjem (struganjem). Za razliku od rezanja, primjenom ove tehnologije, prilikom dobijanja furnira nastaje piljevina, jer se furnir obično pili velikim kružnim pilama prečnika i do 4 m kao u Sjevernoj Americi, dok se u Evropi koristi najčešće specijalni gater, sa desetak tračnih pila koje istovremenim okomitim pomjeranjem, raspiljuju prizmu u tanke listove furnira. Prizma (flič[N 1]) se dobija raspiljivanjem furnirskog trupca u formu četvrtastog ili približno poprečnog presjeka. Prizma se razpiljuje radijalnim rezovima. Za razliku od rezanog i ljuštenog furira, termička obrada prizmi nije potrebna. Pronalaskom tehnologije rezanja furnira, ovaj način izrade polako nestaje, te se primjenjuje u izuzetnim potrebama, kada odgovarajući kvalitet furnira nije moguće dobiti procesima ljuštenja ili rezanja. Piljenjem furnira gubi se između 50-80 % zapremine trupca[3] Razlozi izrade furnira ovom metodom u debljinama 1,2–2,5 mm, 5 mm, 7 mm i 10 mm su:[4]

  • Piljeni furnir sadržava prirodnu svijetlu boju drveta, te se za razliku od drugih metoda izrade sa termičkom obradom, boja furnira ne mijenja;
  • Pucanje i raspucavanje rezanog furnira zbog pritiska noža, kod piljenog furnira je smanjeno na minimum. Ova osobina omogućava bolja svojstva pri površinskoj obradi furnira;
  • Tvrde vrste drveta (palme, tropske egzote tzv. željezno drvo i zmijsko drvo), mogu se samo obrađivati piljenjem;
  • Bolja fizičko-mehanička svojstva ovog furnira, koje mu daju dužu trajnost, za razliku od rezanog furnira. Posebno se koristi u visokovrijednom namještaju (npr. izradi stolova), gdje tvrdoća površine utiče na trajnost proizvoda. Piljeni se furnir koristi i za izradu visokovrijednih muzičkih instrumenata.

Fineline furnir[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Fineline furnir

Fineline furnir je zapravo proizvod od obično manjevrijednog ljuštenog furnira, koji se dobija lijepljenjem listova furnira u specijalnim presam u blokove do visine 20 cm i više, koji se kasnije naknadnim poprečnim rezanjem pretvara u vrijedniji furnir sa ravnomjernom strukturom. Moguća je i kombinacija naizmjeničnog lijepljenja dva ili više vrsta raznobojnog furnira, koji kasnijim rezanjem prikazuje višebojnu sliku furnira. Dalja obrada se vrši rezanjem, a fineline furnir spada cijenom u kategoriju između ljuštenog i rezanog furnira. Prepoznatljiv je po ujednačenoj strukturi vlakana, te se često lijepi na proizvode, koji bi trebali optički izgledati kao masivno drvo. Ljušteni furnir je obično debljine oko 2 mm, dok se fineline furnir može, u zavisnosti od primjene rezati u debljinam od 1-3 mm.

Staylog furnir[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Staylog furnir

Proizvodni proces staylog je zapravo ljuštenje furnira, sa razlikom da se za ljuštenje koristi obli trupci, koji se centriraju vretenima, te rotiranjem vretena, proizvodi se furnir jednolične strukture, staylog se proces odvija tako da se trupci ekscentrično pričvršćuju vretenima i ne rotiraju oko svoje podužne ose. Ekscentičnim rotiranjem moguće je postići izuzetno usku furnirsku sliku, sa malim rastojanjima između drvnih vlakana, odnosno prema potrebi široku furnirsku sliku. Staylog proces omogućava takođe i upotrebu segmenata trupca (polovine ili četvrtine), te se time ta tehnika naziva segmentni staylog proces.

Ljuštenje se vrši na posebnim ljuštilicama, a ovaj se furnir često prodaje i prezentira kao rezani furnir, te postiže veću tržišnu cijenu, a zbog boljih mehaničkih osobina ima prednosti nad rezanim furnirom. Nedostatak je pristupačnost i cijena nove tehnologija, te posebne ljuštilice, cijena pristroja i potreba za posebnim know-how poslužioca, posebno u naknadnom otkrivanju i suzbijanju grešaka u proizvodnom procesu.

Proizvodni proces[uredi | uredi izvor]

Sirovina[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Sirovina za furnir
Preporučeni prečnici sirovine za sječeni furnir[1]
Vrsta drveta minimalni
prečnik
hrast od 45 cm
bukva, brijest od 40 cm
jasen, javor, lipa, topola od 35 cm
grab, četinari od 30 cm
Preporučeni prečnici sirovine za sječeni furnir[1]
Vrsta drveta minimalni
prečnik
bukva, bor od 35 cm
vrba, javor, topola od 30 cm
lipa, joha, breza od 25 cm

Kao sirovina za izradu furnira mogu doći u obzir sve vrste drveća, pod pretpostavkom određenog visokog kvaliteta. Prema gruboj podjeli furnira na plemeniti i slijepi furnir možemo podijeliti i sirovinu. Za izradu plemenitog furnira koriste se vrste sa lijepom teksturom (hrast, orah, jasen, bukva, voćkarice), te egzote (mahagoni, palisander, ebanovina i dr.) Za slijepe furnire, proizvedene ljuštenjem koriste se bukva, breza, topola, joha, a od četinara bor i smrča. Grubo gledano, za izradu furnira prednost imaju lišćarske vrste drveta, te sirovina koja ima uže prstenove godišnjeg prirasta (godove). Zbog sadržaja smole četinari nisu optimalna sirovina za ljuštenje.[1]

Dimenzije[uredi | uredi izvor]

Dimenzija i kvalitet sirovina za proizvodnju furnira ovisna je o namjeni proizvedenog furnira, te da li će se furnir koristiti za oplemenjivanje ploča na bazi drveta, kao slijepi furnir ili će se koristiti za izradu šperploča i drugih prozvoda šperovanog drveta. Najmanja dužina trupaca je 2 m, a za neke visokovrijedne vrste (javor), mogu se koristiti i trupci od 1,8 m. Odstupanja od ovog pravila su česta kod bukovine, koja se koristi za šperovano drvo, te su moguće isporuke trupaca u kraćim dužinama (1,40-1,80 m), ali u procentualnom udjelu manjem od 20%. Debljina trupaca se kreće oko 40 cm, a zavisna je od vrste drveta. Neekonomskom eksploatacijom šume dolazi do isporuka trupaca u manjim prečnicima, ali se zbog neisplativosti procesa i visokog procenta otpatka, izbjegava obrada trupaca manjeg prečnika od 40 cm.[1]

Kvalitet[uredi | uredi izvor]

Greške sirovine se mogu podijeliti u dvije grupe:

  • Greške nastale prije sječe: Čvornovatost, mišorepost, zakrivljenost, ekscentričnost srca, usukanost žice, nepravilnost poprečnog presjeka, greške srca ("lažno srce", razne truleži i promjena boje);
  • Greške nastale poslije sječe: Mehaničke povrede, greške nastale lošim sušenjem i čuvanjem (promjene boje i trulež);

U zavisnosti od primjene trupaca, dozvoljavaju se pojedine greške. Lokalnim standardima i propisima su definisane greške tipične za geografsko područje, dok se međunarodnim standardima i preporukama tržišta, određuje nivo kvaliteta trupaca za ljuštenje i za rezanje. Važnije osobine sirovina su:

  • Trupci za rezanje (Kvalitet F) moraju biti iz potpuno zdravog trupca, prave žice, sa srcem približno u sredini, jedri, bez grana, sljepica i čvorova. Ne dozvoljava se paljivost, okružljivost, zimotrenost, trulež i greške od insekata. Kvalitet dževerastih, ikričavih furnirskih trupaca, određuje se posebnim normama i dogovorom. Dozvoljena je jednostrana zakrivljenost do 2% visine luka kod trupaca dužih od 3,5 m, ravna pukotina na jednom kraju kroz srce, dužine do polovone srednjeg prečnika, po jedan lastar do 5 cm na svakih 2 m.
  • Trupci za ljuštenje (Kvalitet L) moraju biti od zdravog debla, zdravi, pravi, prave žice sa srcem približno u sredini, bez grana, čvorova i sljepica, jedri, pravilnih godova, normalne boje, bez okružljivosti, zimotrenosti, paljivosti, natrulosti i grešaka od insekata. Dozvoljava se: jednostrana zakrivljenost i ravna pukotina. a greške u srcu takve, da se trupac može pričvrstiti hvataljkama u mašinu. Za razliku od trupaca F-kvaliteta, greške se bonificiraju u odnosu na prečnik, te se za trupce iznad 60 cm prečnika dozvoljavaju određene greške.

Navedeni standardi su okvirne mjere i preporuke, koje su u direktnoj ovisnosti od primjenjene tehnologije, te moderniziranjem obrade, širi se tolerancija grešaka, koje je moguće otkloniti kasnijom obradom.[1]

Transport[uredi | uredi izvor]

Transport furnirskih trupaca vrši se željeznicom ili cestovnim prometom. U zemljama gdje je to moguće transport je vodenim putom. Prednosti vodenog transporta su, da prilikom transporta, dolazi do zamjetno manjih mehaničkih oštećenja, a trupci su u vodi zaštićeni od uticaja sunca, te od mogućeg raspucavanja čela, ili promjene boje usljed djelovanja sunčevih zraka. Nedostatak vodenog transporta je da se zimi zbog zamrzavanja ne može koristiti, a ljeti uslijed niskog nivoa vode je transport otežan. Tako da je stovarište u tom slučaju veće, što dovodi do viših fiksnih tzv. zaleđenih investicija, zbog većih zaliha trupaca.

Skladištenje[uredi | uredi izvor]

Furnirski trupci se skladište u duge jednoredne složaje, obično trapeznog oblika i visine od 3-14 m. Visina složajeva je u zavisnoti o unutrašnjeg transporta, te je moguća i do 14 m, ukoliko se transort vrši kranom. Veće visine nisu dozvoljene, iz sigurnosnih razloga, jer je moguće samoobrušavanje trupaca. Dužina složajeva se kreću od 80-120 m a u direktnoj su korelaciji sa primjenjim transporterom (poprečni ili uzdužni elevator). Rastojanje između dva složaja bi trebalo biti najmanje 1 m, što omogućava slobodan prolaz i kontrolu kvaliteta skladištenih trupaca. Dimenzije složajeva su ograničene transportom trupaca od skladišta do bazena za termičku obradu ili u slučaju piljenog furnira, do radnog mjesta za obradu trupaca. Pravilo je da su složejevi u blizini bazena, jer transport lančanim transporterom, zbog oštećenja nije preporučljiv. Optimalan transport je kranom ili viljuškarom sa posebnim pristrojom za trupce. Transport sa viljuškarom je nižeg kapaciteta i zbog visoke potrošnje energije za toplotnu pripremu nije preporučljiv. Udaljenost složajeva od stambenih zgrada je regulisana protivpožarnim propisima. Trupci se skladište nekoliko mjeseci, jer duže skladištenje vodi ka oštećenjima od sunca. Vrijeme skladištenja je ovisno o proizvodnim kapacitetima, te se u zavisnosti od tehnološke operacije, sa najmanjim kapacitetom (tzv. usko grlo proizvodnje), proračunava obim uskladištenih trupaca. Tehnološko-proizvodni sistem just in time za obradu furnira gotovo da nije moguć, zbog velikih razlika u proizvodnim kapacitetima pojednih tehnoloških faza. Trupci mogu ležati na betonskim podlogama ili što je češći slučaj, na trupcima nižeg kvaliteta, koji su poredani na betonske stubove ili gredice. Čuvanje i zaštita sirovine zavisi od klimatskih uslova, vremena trajanja skladištenja i vrste drveta. U zimskim, te kasnim jesenjim i ranim proljetnim mjesima, u uslovima umjerene klime rijetko se primjenjuju mjere zaštite. Ovaj se period naziva "vlažni imunitet".[1] U ostalom periodu radi zaštite od raspucavanja, promjene boje, kao i napada gljivica ili insekata, skladišteni se trupci mogu čuvati na slijedeće načina:

  • premazivanjem;
  • mokrim čuvanjem;
  • potapanjem u bazenima;
  • zamrzavanjem;

Premazivanje[uredi | uredi izvor]

Preporučeno vrijeme između zimske sječe i premaza za bukove furnirske trupce.[5][6]
Mjesec sječe Vrijeme nanosa
januar do 9 sedmica
mart do 6 sedmica
maj do 3 sedmice

Premazivanje čela i svih povređenih povšina raznim uljima ili smolom radi sprečavanja isparavanja vlage iz drveta ili kombinacija sa antiseptičkim sredtvima, koji sprečavaju razvoj gljivica; Uslov za nanošenje vlagozaštitnih i antiseptičkih sredstava je da drvo ima vlažnost između 60-70 % ili više. Antiseptička sredstva se nanose četkom ili prskanjem na čela, koja ne smiju biti mokra. Premaz se nanosi jednom ili dva puta, dok se drugi dan nanose vlagozaštitna sredstva. Premazi mogu biti vrući ili hladni, a kao antiseptičko sredstvo se može koristiti kreozot, a kao vlagozaštitno sredstvo koristi se bitumen u vrućem stanju, bitumenske emulzije, sintetičke fenol formaldehidne smole (fenoplast) ili krezol u rastvoru špirita, koji se nanosi u hladnom stanju. Bitumenske emulzije sastoje se od 60-70% bitumena, 1-2% emulgatora, te potaše i vode. Bitumenske paste. kojje se nanose hladnim procesom, se sastoje od 45-50% bitumena, masne gline 10-15% i vode 35-45%.[1] Za zaštitu hrastovih trupaca, često se koristi katranska smola, kazein sa krečom ili samo rastvoreni kreč u vodi, koji štiti od raspucavanja. Nakon nanošenja premaza, čela se zbog zaštite od sunca pokrivaju ostacima od šperploča. Količina premaza se kreće od 0,5-2,5 kg/m³.[7] Potrošnja vrućih premaza kreće se od 2-2,5 kg/m² čela trupaca.[1] Trupci ljetne sječe premazuju se odmah, najkasnije dva dana nakon isporuke, a ako se skladište do jeseni, nakon dva mjeseca potrebno je još jedno premazivanje. Kod zimske sječe, premaz se može nanositi i kasnije, te u zavisnosti o vrste drveta postoje preporuke o vremenu od sječe do nanosa. Maksimalno trajanje zaštite ovom metodom je od 2 do 6 mjeseci.

Mokro čuvanje[uredi | uredi izvor]

Tabela rošenja furnirskih trupaca
Istraživački institut za drvo u Bratislavi[6][N 2]
Mjesec Sati Mjesec
0-2 h 2-4 h 4-6 h 6-8 h 8-10 h 10-12 h 13 h
IV 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' X
V 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' IX
VI-VII 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' 15' VII-IX
22-24 h 20-22 h 18-20 h 16-18 h 14-16 h 12-14h 13 h

Trupci se prilikom skladištenja prskaju vodom, po određenim vremenskim intervalima. U zavisnosti od klime, temperature, vremena skladištenja, prskanje (rošenje) se vrši svakih 15-30 minuta u zavisnosti od doba dana. Rošenje ne smije biti intenzivno i traje obično 5-10 minuta. Ova vremena su okvirna i za svako skladište se određuje posebna tabela sa intervalima prskanja. Veoma je bitno da količina vode nije prevelika, jer u slučaju previsoke vlage, trupci su skloni truljenju ili napadu gljivica. Rošenje se vrči manuelnim ili automatskim postrojenjima, koji visokim pritiskom raspršuju čestice vode, koje u obliku rose, oplahuju nezaštićene površine trupaca. Neophodna je stalna kontrola vlažnosti, kao i kontrola kvaliteta uskladištenih trupaca. Kontrola kvaliteta se vrši uzimanjem proba, te mjerenjem vlažnosti, provjerom na promjenu boje, te kontrole parametara, koji su ovisni od vrste drveta. Noviji projekti skladišta trupaca ispod složajeva imaju bazene za sakupljanje vode, koja se nakon filtriranja može ponovo koristiti za rošenje. Nedostatak ovih bazena je da se nakon izvjesnog vremena instalacije moraju temeljno očistiti, te se time gubi na vremenu skladištenja.

Potapanje u bazenima[uredi | uredi izvor]

Potapanje trupaca u bazenima, radi zaštite je najjednostavniji način zaštite, mada zahtijeva visoke investicijske troškove. Bazeni se prave sa dubinom od 3 do 4 m. Jednostavan proračun zapremine bazena je da se na 1 m³ trupaca projektuju 2 m³ zapremine bazena. Dno bazena, treba da je nageto na jednu stranu, radi lakšeg oticanja vode prilikom ispuštanja ili filtriranja. Zidovi bazena su ukošeni, a ne bi trebalo da su udaljeni više od 20 m od mjesta istovara. Moderniji projekti predviđaju višekomorne bazene sa nekoliko sekcija, koji se mogu prazniti neovisno jedna od druge. Sekcija je kapacitata polumjesečne proizvodnje. Bazeni su snabdjeveni transportnim sredstvima za utovar i istovar sirovine. U bazene se stavljaju trupci zimske sječe najkasnije do polovina maja. Prednost ove metode, je da se može čuvati i napadnuta, nezdrava sirovina, koja će se kasnijom mehaničkom obradom dovesti na potreban nivo kvaliteta. Bazeni se pune i prazne sirovinom bez vode, a sirovina ne bi trebala biti duže od 10 dana nezaštićena.[2]

Zamrzavanje[uredi | uredi izvor]

Konzerviranje sirovine zamrzavanjem je čest oblik zaštite u zemljama, čija klima omogućava ovu metodu (Rusija, zemlje Skandinavije, Kanada i SAD). Ovom se metodom sirovina zaštićuje u zimskom periodu, ako se neće prerađivati do juna. U ovom se slučaju, ne skida kora sa trupaca, trupci se ne zatesuju niti se odstranjuju nezdravi čvorovi. Trupci se slažu u ranije pripremljenu ograđenu površinu posutu snijegom. Nakon svakog reda trupaca, posipa se snijeg, a zadnji se sloj posipa snijegom visino oko 20 cm, te se poliva 3-4 puta dnevno vodom. Nakon zamrzavanja gornje površine, složajevi se prekrivanju manjevreijednom drvnom građom, otpacima od furnira, radi zaštite od sunčevog zračenja.[1]

Mehanička priprema[uredi | uredi izvor]

Pod mehaničkom pripremom furnirskih trupaca podrazumjevaju se slijedeće operacije: formatiranje (kraćenje), skidanje kore (koranje), raspiljivanje na segmente. Mehanička priprema sirovine je neophodna iz dva razloga:

  • Davanje podesnog oblika za postavljanje fliča na mašinu za sječenje i davanje minimalne širine sječenja, kako bi se izbjegao nekoristan prazan hod noža;
  • Individualnim raspiljivanjem sirovine, omogućava se najpodesnija i najekonomičnija obrada sirovine, sa optimalnom željenom slikom furnira;[2]

Formatiranje[uredi | uredi izvor]

Formatiranje je tehnološka operacija, kojom se furnirski trupac reže na potrebnu dužinu ili se radi odstranjivanja obično oštećenih čela trupca, odrezuje čelnih 5-10 cm. Formatiranje se može vršiti na tračnim pilama, ali se zbog praktičnih razloga vrši ručno motornom pilom.

Koranje[uredi | uredi izvor]

Odstranjivanje kore (koranje) je proces skidanja kore i prvog dijela bijeljike do kore. Može se vršiti ručno velikim sjekirama, te posebnim postrojenjima sa rotirajućim glodalima, koja skidaju koru trupca, koji prolazi kroz glavu postrojenja, laganim pomakom.

Raspiljivanje[uredi | uredi izvor]

Raspiljivanje na segmente (flič) je jedna od najvažnijih operacija proizvodnje furnira, jer se raspiljivanjem na dva ili više segmenata određuje konačna slika furnira. U zavisnosti od željene slike, moguće su razne varijante raspiljivanja, mada kod vrsta sa ujednačnim drvnim vlaknima, broj raspiljenih segmenata ovisan je od prečnika trupca, tako da se trupci sa prečnikom od 40 cm raspiljuju na 2 fliča, 50 cm na četiri i sl. Određivanje minimalnog isplativog prečnika je zavisno od tehnologije (sječeni, ljušteni ili piljeni furnir), namjene furnira, te cijena furnira na tržištu. Gruba procjena je da su trupci prečnika manjeg od 40 cm nerentabilni za proizvodnju. Raspiljivanje se vrši:

  • Tračnom pilom, korištenjem lasera za odabir optimalnog reza, te pristrojem za okretanje trupca. Poprečni presjek fliča je pravougaonik i trupac se može rezati na jedan, dva ili četiri fliča;
  • Horizontalnim gaterom;
  • Kružnom pilom velikom prečnika, koja se nalazi iznad kolica na kojima leži trupac. Spuštanjem kružne pile i istovremenim pomjeranjem kolica, trupac se raspiljuje podužno, a zatim okreće za 120°, razrezuje još jednom, te se ponavljanjem procesa dobijaju tri fliča, koji odgovaraju trećini trupca. Tehnologija usvojena u SAD-u, prakticira lijepljenje fliča na dasku manje vrijedne vrste drveta, koja kasnije u procesu rezanja furnira igra ulogu tzv. daske ostatka, (njem:Messerrest). Ovim načinom povećava se količinsko iskorištenje rezanog furnira za 10-12%.[2]
Način raskrajanja furnirskih trupaca i iskorištenje[1]
Prečnik
trupca
(cm)
Način
raskrajanja
(cm)
Iskorišćenje
trupca
(%)
Tekstura furnira (%)
radijalna poluradijalna tangencijalna
36-40 Vančes 31,3 23,7 6,5 1,1
42-50 Vančes 40,9 30,9 6,8 3,2
52-60 Vančes sa isjecanjem središnje planke 37,4 35,94 1,0 0,8
62 Raspiljivanje na prizmu, sa isjecanjem dva rubna fliča, te isjecanje dva središnja fliča, sa odstranjivanjem srca kao središnje planke 42,5 41,4 1,1 -

Hidrotermička obrada[uredi | uredi izvor]

Preporučene temperature za opimalno rezanje furnira u centru trupca
Vrsta drveta Temperatura ° C
topola, breza, joha, javor, platan 30-40
brijest, dud, kesten, klen 50-55
hrast, jasen 55-60
tisa, ariš 60-70
bukva 65-70
orah 75-80

Cilj hidrotermičke obrade sirovine jeste povećanje plastičnih svojstava drveta. Kako plastičnost drveta zavisi od poroznosti drvne mase, anatomske građe drveta, vlažnosti i temperature drveta, potrebno je za svaku vrstu drveta razviti posebne režime obrade, da bi se drvo dovoljno omekšalo, te omogućilo sječenje ili guljenje nožem, a zadržala kompaktnost furnirskog lista. Na temperaturi od oko 90° C razlažu se pentozani i slabi međusobna veza drvnih vlakanaca, te se ova temperatura smatra optimalnom za dalju obradu. Ova se temperatura ne može postići po čitavom presjeku, pa se uzimaju prosječne temperature od 30-80° C, mjerene u najudaljenijoj tački trupca ili obradka.[1] Uticaj temperaturena plastičnost drveta djeluje u određenim granicama. Temperatura iznad 150° C dovodi do karbonizacije drveta, te na razmekšavanje vlakanaca u tolikoj mjeri, da pri sječenju dolazi do gubitka veza između njih, pa prema tome i do pada kvaliteta rezanog furnira.[2] Vrijeme trajanja obrade je direktno proporcionalna poprečnom presjeku obradka, i kreće se od pola sata pa do 90 sati za velike presjeke. Hidrotermička obrada se vrši:

  • u cilindrima za parenje,
  • u bazenima za parenje,
  • u komorama za parenje
  • zagrijavanjem strujom visokog napona.

Autoklav[uredi | uredi izvor]

Obrada sirovine u cilindrima za parenje tzv. autoklav se odvija u zatvorenim cilindrima. Dimenzije cilindara su od 5-18 m a prečnik je oko 2 m. Nedostatak ovog načina je mala zapremina sirovine, koja se kreće od 3 do maksimalno 20 m³. Prednost je u kratkom trajanju procesa i niskom utrošku energije;

Bazeni za parenje[uredi | uredi izvor]

Dimenzije bazena su ovisne od vrste drveta, dužine fličeva, odnosno dužine noža za sječenje. Bazeni su dubine od 1,5-3 m, s tim da se, zbog sigurnosti radnika izdižu najmanje 1 m iznad površine. Širine bazena kreću se od 2,5-3 m. Grade se od armiranog betona, a unutrašnjost se oblaže ciglom ili nekim drugim termoizolacionim materijalom, koja se nakon izvjesnog vremena mijenja. Često je oblaganje zidova bazena limom ili aluminijumom, čime se gubici toplotne energije smanjuju na minimum. Po načinu prenošenja toplote, postoje dvije vrste bazena:

  • Bazeni sa direktnim prenosom toplote se zagrijavaju vodenom pora koja dotiče u bazen. Potrošnja pare je od 181-222 kg/m³.[2]
  • Bazeni sa indirektnim prenosom toplote gdje se voda zagrijava ispod složajeva drveta. Ovaj se način pokazao ekonomičnijim i prednosti su mu: zagrijavanje je postepeno i ravnomjern, kondenzat vodene pare iz cijevi može ponovo da se upotrebi, čime se štedi na vodi i na energiji, para iz cilidra ne mora biti očišćena od ulja. Nedostatak je da jr potreban 40% veći pritisak pare nego kod direktog prenosa, te s samim tim i instalacije skuplje. Potrošnja pare je od 131-142 kg/m³.[2]

Bazeni se poklapaju specijalnim poklopcima, koji mogu biti od betona ili konzerviranog drveta. Ovo je najčešći način hidrotermičke pripreme, koji za proračun vremena zahtjeva komplicirane termodinamičke proračune (Kollmanova metoda, proračun po Krotovoj formuli ili metoda ruskih nonograma).

Komore za parenje[uredi | uredi izvor]

Zbog veličine i velikog utroška energije, komore se koriste u pogonima visokog kapaciteta, čime se opravdavaju visoki početni investicioni troškovi. Procesi parenja u komorama, se odvijaju po posebnim režima, koji sličnost nalaze u režimima za sušenje drveta u komorama.

Zagrijavanjem strujom visokog napona[uredi | uredi izvor]

Najjednostavniji način zagrijavanja trupaca, ali je zbog visokih cijena energije, rijetko primjenjiv. Postoje varijacije procesa po kojima se trupci, prvo zagrijavaju strujom do 60° C, te se zatim prelazi na klasičan način zagrijavanja. Zagrijavanje se vrši strujom napona od oko 10.000 V, na prosječnu temperaturu od 61° C, a jednim istraživanjem u SAD-u trupci duglazije, dužine 3 m i prečnika 105 cm dostigli su za 55 minuta željenu temperaturu. Parenjem u vodi iste sirovine, bilo bi potrebno 42 sata. Za ovu metodu obrade, čela trupaca moraju biti vlažna, sa preko 30% inače dolazi do pougljivanja drveta.[2] Nedostatak je, zbog anizotropnosti drveta, neravnomjerno prenošenje temperature, te se nakon ljuštenja bjeljike, ostatak sa srčikom mora ponovo zagrijavati i ljuštiti.[8] Metoda je bila korištena u SAD-u, ali se vremenom zapostavila u korist konvencionalnih metoda parenja.

Temperatura u unutrašnjosti zelenog bora poslije različitog vremena parenja[1]
Poprečni presjek
fliča
(mm x mm)
Vrijeme parenja (h)
Početna temperatura drveta = 15,5° C
Temperatura pare = 127° C
Srednja vlažnost = 41%
Vrijeme parenja sa kojim se postiže temperatura od 127° C (h)
0,5 1 2 3 4 6 8 10 15 24 36 48 60
51 x 102 88 118 126 - - - - - - - - - - 2,5
51 x 203 84 114 128 - - - - - - - - - - 2,5
102 x 102 - 74 111 122 126 127 - - - - - - - 6
102 x 254 - 50 86 106 116 124 126 127 - - - - - 10
203 x 203 - 18 34 56 74 98 111 118 125 - - - - 22
203 x 406 - 18 26 38 51 72 88 100 118 125 - - - 35
305 x 305 - - 18 25 29 48 66 80 103 119 125 127 - 48
356 x 356 - - 18 20 21 34 47 61 86 110 122 125 126 66
406 x 406 - - 17 18 18 25 34 45 69 98 115 122 125 86

Proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Sječenje[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Sječenje furnira

Ljuštenje[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Ljuštenje furnira

Ljuštenje je sječenje drveta u površini gotovo paralelnoj sa vlakancima i osom trupca pri njegovom obrtanju. Trupac, uklješten na čelima u stezaljke obrće se oko svoje ose, a nož postepeno se pomjerajući prema svom suportu ka osi, skida furnir u vidu spirale sve do određenog prečnika, koji dozvoljavaju stezaljke vretena mašine. Deblina furnira uslovljena je brzinom pomjeranja suporta sa nožem u pravcu ose trupca.

Piljenje[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Piljenje furnira

Za razliku od prozvodnje furnira rezanjem ili ljuštenjem, primjenom ove tehnologije dobijanja furnira, nastaje piljevina, jer se furnir obično pili kružnim pilama velikog prečnika i do 4 m kao u Sjevernoj Americi, dok se u Evropi koristi najčešće specijalni gater, sa desetak tračnih pila koje istovremenim okomitim pomjeranjem, raspiljuju prizmu u tanke listove furnira. Prizma (flič) se dobija raspiljivanjem furnirskog trupca u formu četvrtastog ili približno poprečnog presjeka. Prizma se razpiljuje radijalnim rezovima. Za razliku od rezanog i ljuštenog furira, termička obrada furnirskih prizmi nije potrebna.

Sušenje[uredi | uredi izvor]

Dalja obrada[uredi | uredi izvor]

Skladištenje[uredi | uredi izvor]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Furnir se najčešće upotrebljava u industriji namještaja, oplemenjivanjem manje vrijednih ploča na bazi drveta: (iverica, vlaknatica, furnirskih ploča, ali i drugih nosivih materijala. Međusobnim ljepljenjem više listova furnira (uvijek neparnim brojem listova) dobijaju se furnirske ploče (tzv. šperploče), kao i niz drugih ploča iz grupe šperovanog drveta. (multiplex ploče). Posebnu primjenu furniri nalaze u industriji masivnog namještaja, kada se u za to predviđenom šablonu raznih krivolinijskih formi lijepe listovi furnira. Nakon lijepljenja obradak se dalje formatira, te je moguće glodanjem postići modele koji se koriste u izradi zakrivljenih nogu namještaja, razni ukrasi, koji bi izradom od masivnog drveta, zbog svoje kompleksnosti prouzrokovali visoke troškove proizvodnje.

Proširivanjem i produživanjem furnira stvaraju se velike površine (dužine do 2,8 m rijeđe do 5m), kojima se furniraju ploče iverice ili vlaknatice, te se kao furnirani poluproizvod može dalje koristiti u drvnoj industriji.

Mikrofurniri lijepljeni na foliju primjenjuju se često u autoindustiji, čime se omplemenjuju željene površine, a kao noseći materijal mogu služiti materijali na bazi platičnih masa.

Plemeniti furnir[uredi | uredi izvor]

Plemeniti furnir je naziv za rezani furnir visoke kvalitete, kojim se omplemenjuju nosivi materijali. Upotreba je česta u industriji namještaja, furniranjem vrata i vidljiva stranica, a kao nosač se koristi obično ploča iverica. Korištenjem listova furnira iz paketa, moguće je čitavu frontalnu površinu furnirati tako da se slika furnira prenese na čitav namještaj, zidnu oblogu ili unutrašnja vrata. Takođe se mogu furnirati i rubovi ploča. Furniri nalaze i primjenu u izradi građevinske stolarije, običo u furniranju površina ulaznih vrata. U zavisnosti od namjene proizvoda, kao plemeniti furnir se može koristiti i piljeni furnir, obično za površine koje su izložene većem trošenju i zahtijevaju visoke estetske zahjeve (radne ploče pisaćih stolova).

Primjeri proširivanja furnira:

Podložni furnir[uredi | uredi izvor]

Podložni furnir, ponekad nazvan i donji furnir, služi kao podloga na nosivi materijal, na koji se onda nanosi plemeniti furnir. Lijepljenjem podložnog furnira, prekrivaju se eventualne neravnine nosivog materijala, koje za uzrok mogu imati oštećenja, rubne spojeve zbog proširenja, kao i neravnine zbog lijepljenja zaštitnih rubova obično iz masivnog drveta, ako kalibriranje ploče nije moguće ili nije zadovoljavajućeg kvaliteta. Lijepi se 90° u odnosu na pravac vlakana plemenitog furnira. Koristi se rezani furnir nižeg kvaliteta i veće debljine nego plemeniti furnir, koji se na njega lijepi.

Slijepi furnir[uredi | uredi izvor]

Slijepi furnir je furnir koji se lijepi na suprotnu površinu od plemenitog furnira, ukoliko ona nije vidljiva. Mora imati istu debljinu kao i plemeniti furnir, čime se spriječava savijanje nosivog materijala, nakon lijepljenja. Po pravilu se koristi niskovrijedni furnir sa optičkim ili drugim greškama. Obrada slijepog furnira nije potrebna te se te površine niti bruse niti obrađuju lakovima

Zaštitni furnir[uredi | uredi izvor]

Zaštitni furnir služi za stabiliziranje nosivog materijala, a obično se lijepi na stolarske ploče, ploče sastavljene od podužno slijepljenih uskih letvica. Lijepljenje pod uglom od 90° na letvice osigurava se stabilitet i mehanička svojstva ploče. Kao zaštitini furnir koristi se ljušteni furnir veće debljine. Na zaštitni se furnir može lijepiti podložni (pod uglom od 90° ), a na njega plemeniti. U ovom se slučaju ovaj proces odvija na obe strane ploče, tako da kod stolarskih ploča imamo sedam slojeva drveta, od kojih je srednji najveće debljine.

Obrada[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r Furniri i šperovano drvo, Dr. inž. Milutin Knežević, Univerzitet u Beogradu, drugo prošireno izdanje, Zavod za izdavanje uđbenika SR Srbije, Beograd. 1966.
  2. ^ a b c d e f g h i Furniri i slojevite ploče Dr. Mihajlo S. Nikolić, Građevinska knjiga, Beograd. 1988. ISBN 86-395-0047-9
  3. ^ Staatliche Studienakademie Dresden, Fabian Knorr (PDF; 512 kB) (de)
  4. ^ Sägewerk Vater (de)
  5. ^ Ispitivanje zaštite bukovih trupaca u šumi domaćim premazima, Pregled; Prof. dr. Mirko Ilić; Sarajevo
  6. ^ a b Furniere, Lagenhölzer und Tischlerplatten, F. Kollmann; Berlin (de)
  7. ^ Фанерное производство, V. S. Lebedev; Moskva (ru)
  8. ^ Bearbeitung und Verwertung des Holzes, E. König, Stuttgart (de)

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Riječ "flič" - za sve vrste obradaka iz kojih će se sjeći furnir, je usvojena u zemljama bivše Jugoslavije, od 1972. godine bivšim standardom JUS D.C5.041/III-1972.[1]
  2. ^ Prikazani režim u tabeli je okvirni primjer vremena rošenja, a u zavisnosti od lokalne klime, moguće je za svako skladište laboratorijski ili empirijski odrediti intervale i trajanje rošenja.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • André Wagenführ, Frieder Scholz: Taschenbuch der Holztechnik. Fachbuchverlag im Carl Hanser Verlag, Leipzig 2008; S.127-259. ISBN 978-3-446-22852-8.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: