Genetičko inženjerstvo u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Genetičko inženjerstvo u Bosni i Hercegovini nikada nije bilo realizirano u raspoloživim istraživačkim kapacitetima niti primijenjeno u dosadašnjoj djelatnosti visokoškolskih institucija u oblasti osnovnih prirodnih biomedicinskih, biotehničkih i ostalih nauka.

Godine 1988. osnovan je Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, Sarajevo (INGEB), sa ciljem da bude nositelj aktivnosti u stvaranju kadrovskih i tehničkih i ingrastrukturnih kapaciteta "za samostalan razvoj biotehnologije na bazi genetičkog inženjerstva u procesima proizvodnje hrane, uzgoja šuma, farmaceutskih i drugih biološki aktivnih supstanci". Prioritetni zadatak je bio praćenje svjestskih dostignuća u pripadajućim oblastima i opdgovarajuće reagiranje kod nadležnih institucija.

Dvadesetak godina kasnije (26. februara 2009.) donesen je državni Zakon o genetički modificiranim organizmima, koji regulira odgovarajuća pitanja u vezi sa uvođenjem i raspolaganjem grnetički modificiranim organizmima (GMO) i proizvodima koji od njih potiču.[1] Predlagač Zakona je bila Agencija za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine, na čiji prijedlog je je Vijeću ministara formiralo Ekspertnu interresornu radnu grupu, koju su činili predstavnici nadležnih institucija i eminentni domaći stručnjaci iz oblasti genetičkog inženjerstva i na njemu bazirane biotehnologije. Zadaci i obaveze Radne grupe su bili:

  • „izrada teze temeljnih opredjeljenja u vezi sa izradom pravnog propisa Zakona o GMO,
  • izrada prednacrta Zakona o GMO,
  • konsultacije u vezi sa izradom prednacrta propisa sa nadležnim organima, međunarodnim institucijama, konsultantima i ostalim zainteresovanim stranama,
  • uskladiti Zakon o GMO sa EU legislativom,
  • izrada nacrta Zakona o GMO,
  • sačiniti obrazloženje propisa u skladu sa Jedinstvenim pravilima predviđenim za izradu pravnih propisa u institucijama BiH,
  • dati preporuke za analizu učinka primjene novog pravnog propisa, Zakona o GMO,
  • upoznati javnost putem Web. stranice i sredstava javnog informisanja.“

U obrazloženju Zakona o genetički modificiranim organizmima, suglasno svojim obavezama, Radna grupa je insistirala na temeljnom polazištu da se „Zakonom o genetički modificiranim organizmima se propisuje postupak i uslovi za ograničenu upotrebu, prekogranični prijevoz, namjerno unošenje u okolinu i stavljanje na tržište genetički modifikovanih orgasnizama i proizvoda koji se sastoje, sadrže ili vode porijeklo od genetički modifikovanih organizama.“

Zakon o genetički modificiranim organizmima sadrži ukupno 74 člana. Artikuliran je u 11 segmenta, koji – u logičnom redoslijedu – definiraju tretiranu pravnu regulativu.

Sadržaj Zakona[uredi | uredi izvor]

Prethodna, svestrana naučno–stručna analiza nacrta je pokazala da su u njegovim odredbama respektirani najbitniji principi i modeli odgovarajuće EU legistative, koja u se temelji na dva glavna cilja, tj. da:

  • zaštititi zdravlje ljudi i životnu sredinu, i
  • osigura slobodno kretanje sigurnih i zdravih gentički modifikovanih proizvoda u EU.

Glavni pravni instrumenti primjene novog EU okvira u ovoj oblasti definirani su odgovarajućim direktivama, uredbama i preporukama, koje su se dograđivale i razvijale još od 1990.

Bh. Zakonom o GMO su uvedeni najbitniji principi i standardi odgovarajuće EU legistative, jer uključuje:

  • princip za procjenu ekološkog rizika;
  • zahtjeve za mandatni post–tržišni monitoring, uključujući i dugoročne efekte povezane sa interakcijom sa drugim GMO–ima i okolinom;
  • mandatno informisanje javnosti;
  • zahtjeve za osiguravanje obilježavanja i sljedljivosti na svim nivoima stavljanja na tržište GMO ili proizvoda koji sadrže GMO;
  • obezbjeđivanje informacija koje dozvoljavaju identifikaciju i detekciju GMO–a da se olakša post–tržišna inspekcija i kontrola;
  • odredbu da će prve dozvole za puštanje GMO–a biti ograničene na maksimalno 10 godina, sa mogućnošću da budu prekinute u slučaju pojave bilo kakve naučno zasnovane informacije o negativnom efektu određenog GMO;
  • obligatnu saglasnost Vijeća za GMO sastavljenog od eksperata iz te oblasti za davanje autorizacije za određeni GMO, i
  • obavezu konsultacija javnosti o odlukama za autorizovanje i puštanje GMO.

Prema tome, Zakon o genetički modificiranim organizmima određuje obaveze i prâva nadležnih organa, proizvođača, distributera i marketinga u procesu praćenja stavljanja na tržište GMO i proizvoda koji od njih vode porijeklo ili sadrže njihove komponente, a osobito u oblasti njihove upotrebe i mjera u slučaju nepredviđenih rizika u svim segmentima tog kompleksa. Dosljedno i nedvismisleno insistira na konkretnim mjerama u realizaciji specificiranih ciljeva ove legislative, osobito kada je riječ o pravima, obavezama i izuzecima u oblasti produkcije, prerade, praćenja stanja i rizika, marketinga i označavanja GMO proizvoda.

Zakon regulira kontrolu preventivnih biosigurnosnih mjera u zahtjevima za uvođenje GMO–a u okolinu i precizno ograničava mogućnosti kontakta između GMO–a i involvirane populacije ili životnog okoliša u cjelini. Definirani su i instrumenti pune kontrole i zaštite od uvođenjanja GMO u eksperimentalnim uvjetima i prije njihovog stavljanja u promet (na tržište).[2]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.aarhus.ba/~aarhus/images/docs/bih/15%20Zakon%20o%20genetski%20modificiranim%20organizmima%20(23-09).pdf.
  2. ^ Agencija za sigurnost hrane, Ed. (2008): Genetički modifikovani organizmi (GMO) i biosugurnost. Agencija za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]