Geologija Bosne i Hercegovine

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nagnuti slojevi krečnjaka pokraj puta u Donjoj Strmici

Geologija Bosne i Hercegovine jest proučavanje stijena, minerala, vode, oblika reljefa i geološke historije te države. Najstarije stijene izložene na površini ili blizu nje datiraju iz paleozoika i prekambrija te geološka historija regije i dalje ostaje slabo istražena i shvaćena. Kompleksne nakupine fliša, ofiolita, melanža i magmatskih plutona zajedno s debelim sedimentarnim jedinicama definirajuća su karakteristika Dinarida, koji dominiraju većinom krajolika u državi.[1]

Stratigrafija, tektonika i geološka historija[uredi | uredi izvor]

Paleozojske alohtone formacije nađene su u nižim jedinicama stijena na sjeveroistočnom rubu Dinarida, u izoliranim područjima u sjeverozapadnoj, srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Bosni i Hercegovini, a sačinjene su od metapsamita, metapelita i manjih količina vulkanskih i karbonatnih stijena. Jugoistočna paleozojska zona sastoji se od filita, šistnog metapješčenjaka i kristaliziranog krečnjaka, prekrivenih škriljcem i dodatnim filitom.

Permske stijene većinom čine crveni pješčenjak sa škriljcem, metapješčenjakom, krečnjakom, gipsom, anhidritom i konglomeratima.[2]

Mezozoik (prije 251–66 miliona godina)[uredi | uredi izvor]

Fosil amonita Ptychites studeri iz trijaskih stijena u Bosni i Hercegovini

Tokom trijasa riftne aktivnosti razmjestile su magmatske stijene, uključujući plutone veličine do 50 km3, sačinjene od gabra, diorita, granodiorita, granita, albita, sijenita i ponegdje izazvale njihovu metamorfozu u stepen zelenog škriljca ili amfibolita u sekvenci metamorfnih facijesa.

Prave vulkanske stijene iz trijasa koje je erupcija izbacila na površinu rjeđe su, uglavnom bazalt, andezit i dacit, transformirane u spilit, keratofir i piroklastične stijene. Starije trijaske stijene i karbonatna platforma bile su prekrivene lavom. Grauvaka, breča, škriljac te rožnac i ofiolit rasprostranjeni su u ofiolitskoj zoni, u sjeverozapadnoj i srednjoj Bosni. Ta zona izdvaja se u vidu "prozorâ" u okviru trijasko-paleozojske jedinice, koja ima debljinu 1,5 km. Melanž u ovoj haotičnoj sedimentnoj sekvenci sadrži fragmente gabra, dijabaza, peridotita, bazalta i amfibolita, uz fragmente krečnjaka iz titonija.

Peridotit je jedna od najčešćih stijena u ofiolitima, s ogromnim deformiranim pločama veličine do 500 km3. Konjuh je primjer velikog ultramafitnog tijela, ispod kojeg su amfiboliti u asocijaciji s eklogitom. Amfiboliti isprepleteni s peridotitom datirani su u period prije 170 do 160 miliona godina.

Ultramafitni masivi u ofiolitnoj zoni neravnomjerno su prekriveni pješčenjacima iz kasne jure i kasne krede, laporom, škriljcem i krečnjakom do debljine 1 km. Ove sekvence isprepliću se s titonij-berijasijskim, albijskim i senonijskim krečnjacima. Krupnozrnaste klastične stijene sadrže fragmente ofiolita, amfibolita, grauvake, škriljca, rožnaca, krečnjaka i kamenčiće od crvenog granita. U sjevernim Dinaridima završetak krede u vardarskoj zoni obilježen je turonijskim krečnjacima.

Kenozoik (prije 66 miliona godina–danas)[uredi | uredi izvor]

U sjevernim Dinaridima sloj fliša debljine nekoliko metara sastavljen je od mastrihtijskog pješčenjaka, siltita i škriljca, paleocenskog kalcitnog škriljca, krečnjačkog pješčenjaka, pjeskovitih krečnjaka i krečnjaka. Fliš je prekriven s još krečnjaka iz srednjeg eocena.

U nekim slučajevima proslojavanje fliša iz kasne krede i paleogena s vulkanskim stijenama rezultiralo je metamorfizmom pod srednje jakim pritiskom. Sekvence stijena progradiraju iz pješčenjaka, škriljca, lapora i krečnjaka u glineni škriljac i metapješčenjak zajedno sa zelenim škriljcem, liskunom, amfibolitom, gnajsom i filitom. Mali i srednje veliki plutoni nalaze se u potpovršinskom sloju, unutar metamorfnih stijena. Stroncij-argonsko datiranje granitoida s Motajice dalo je starost 48 miliona godina.[3]

Nakon formiranja Dinarida južni dio Panonske nizije ispunio se otnangij-karpatijskim formacijama kamene soli debljine do 700 m, badenijskom morskom glinom, pješčenjacima, konglomeratima i krečnjacima, sarmatijskom bočatom glinom te panonijskim i pontijskim riječnim pijeskom i naslagama gline, debljine do dva kilometra, sa slojevima uglja. Iste oligocenske naslage koje su ispunile južni dio Panonske nizije ispunile su i slatkovodne bazene u debljini nekoliko kilometara. Geolozi dijele ove potonje naslage na oligocenske i miocenske konglomerate, slojeve uglja, pješčenjak, krečnjak i lapor, ranomiocensku glinu i pješčenjak prekriven krečnjakom te kasnomiocenski lapor, krečnjak i ugalj.[4]

Historijat geoloških istraživanja[uredi | uredi izvor]

Prvo istraživanje širih razmjera u Bosni i Hercegovini proveli su austrijski i hrvatski geolozi u 1880-ima, a karte su objavljene tridesetak godina kasnije. Nakon Drugog svjetskog rata ekstenzivno rudarstvo zahtijevalo je dodatna istraživanja. Francuski geolozi imali su vodeću ulogu u tome krajem 1960-ih i u 1970-ima.[5]

Geologija prirodnih resursa[uredi | uredi izvor]

Bosna i Hercegovina ima dugu rudarsku tradiciju, koja seže više od 2.000 godina unazad, do vremena Ilira i Rimljana. To se posebno odnosi na vađenje metala iz paleozojsko-trijaskog šarijaža, koji se formirao tokom kaledonske i hercinske orogeneze te trijasa. Stijene iz ranog paleozoika sadrže metapelit i metapsamit, kao i niskokvalitetni hematit i magnetit. Iz rudnika kod Ljubije tradicionalno su vađene sideritno-ankeritne naslage iz karbona, obogaćene željezom.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ E. M. Moores; Rhodes W. Fairbridge (1997). Encyclopedia of European & Asian Regional Geology. Springer. str. 256–259.
  2. ^ E. M. Moores, Rhodes W. Fairbridge, str. 88–89.
  3. ^ E. M. Moores, Rhodes W. Fairbridge 1997, str. 88.
  4. ^ E.M. Moores, Rhodes W. Fairbridge 1997, str. 89.
  5. ^ E. M. Moores, Rhodes W. Fairbridge 1997, str. 87.
  6. ^ E. M. Moores, Rhodes W. Fairbridge 1997, str. 91.