Giboni

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Spelling icon.svg Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Giboni
Ugrožene vrste
Bijeli i crni gibon lar (Hylobates lar)
Bijeli i crni gibon lar (Hylobates lar)
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Mammalia
Red Primates
(nesvrstani) podred Anthropoidea - Catarrhini
Uskonosni majmuni
Natporodica Hominoidea
Porodica Hylobatidae
Gray, 1870
Rod

Hylobates
Hoolock
Nomascus

Symphalangus
Tipična vrsta
Gibon (Hylobates lar)
Rasprostranjenje gibona

Giboni su čovjekoliki majmuni, primati podgrupe „mali majmuni“ iz porodice Hylobatidae. Prema ranijoj biosistematici, ova porodica je imala samo jedan rod (Hylobates), iz kojega su izdvojena tri nova, tako da se sada giboni svrstavaju u četiri roda. Naseljavaju tropske i suptropske kišne šume, od sjeveroistoka Indije do Indonezije, uključujući i otoke Sumatra, Borneo i Java, a sjeverno do južne Kine.

Pozicija među hominoidina[uredi | uredi izvor]

Evolucijska divergencija hominoida

Označavani su i kao mali majmuni, da bi ih razlikovaki od „velikih majmuna“, u koje spadaju gorile, čimpanze i ljudi. Od njih se razlikuju po veličini i lako uočljivom spolnom dimorfizmu, a po nekim morfološko- anatomskim detaljima više podsjećaju na psetolike majmune (Cynomorpha) koji se u engleskom jezičkom području pojedinačno označavaju kao monkey (=majmun), dok za „velike majmune“ u engleskom jeziku postoji posebna riječ (ape, apes) koja ih jasno određuje. Ta činjenica je mnogo puta dovela u zabunu pisce udžbenika na južnoslavenskim jezicima, koji su u ovdašnjem komuniciranju izazvali nepotrebnu zbrku pojmova.

Za razliku od „velikih majmuna“, giboni ne prave gnijezda. Ali, kao i svi veliki majmuni, i giboni su evoluirali u bezrepe forme. Također ispoljavaju vezanost spolnih parova, za razliku od većine velikih majmuna. Majstori su svog primarnog načina kretanja – brahijacije, njihajući se sa grane do grane i naa udaljenostima do 15 m, pri brzinama do 55 km/h. Također mogu napraviti skokove dužine do 8 m, i hodati dvonožno sa podignutim rukama za balansiranje. Oni su najbrži i najagilniji svih stanovnika u krošnjama drveća – neletećih sisara.

U zavisnosti od vrste i spola, boja gibonskog krzne varira od tamno do svijetlo smeđe nijanse, kao i negdje između crne i bijele. Rijetko su viđani potpuno bijeli giboni.

Gibonske vrste uključuju sijamanga, bijelorukog ili lar gibona i huloka.

Opis[uredi | uredi izvor]

Jedinstveni aspekt anatomije gibona je da im je zglob prednjih kuglast, što omogućava biahijalnne pokrete na njišućim granama. Ovo znatno smanjuje potrebnu količinu energije u gornjim udovima i torzu, a također smanjuje pritisak na rameni zglob. Ponekad, kada se gibon njiše, njegov zglob će prirodno otjerati do gibona završava svoju jeku. Giboni također imaju duge prednje i zadnje udove, sa dubokim razmacima između prvog i drugog prsta prednjih šaka. Krzno gibona je obično crno, sivo ili smeđe, ali često s bijelim biljezima na rukama, nogama i licu. Muški giboni ponekad dobijaju tamne mrlje na bijelim površinama da pokažu da su pogodan izbor za parenje. Neke vrste imaju proširene kese na grlu, koje se naduvavaju i služe za snažnije vibracije i odzvanjanje komora pri oglašavanju. Kod nekoliko vrsta, ova struktura je ogromna – jednaka veličini glave životinje. Njihov glas je mnogo snažniji od bilo kog ljudskog pjevača, iako imaju, u najboljem slučaju, pola visine muškarca.[1]

Lobanje i zubi gibona liče onima kod velikih majmuna, ia [fnos]]eve su slični onima kod svih uskonosnih primata. Zubna formula im je: gornja vilica= 2.1.2.3; donja = 2.1.2.3. (polovina vilice, redom: sjekutići, očnjaci, pretkuznjaci, kutnjaci). U rodu Siamang, koji ima najviše (17) vrsta, izdvaja se po tome što na stopalima ima po dva prsta spojena, po čemu su izvedena i generička imena vrsta symphalangus i syndactylus.[2]

Evolucija gibona[uredi | uredi izvor]

Datiranje evolucijske historije ovoga roda je bilo veoma teško.[3] Najuvjerljivije dosadašnje procjene su odredile da je Nomascus iz zajedničke skupine sa drugim rodovima divergirao prije oko 8 miliona godina, a Symphalangus i Hylobates prije oko 7 miliona godina . Na nivou vrste, Hylobates pileatus se udaljio od H. lar i H. agilis prije 3,9 miliona godina, a H. lar i H. agilis su razdvojeni prije 3,3 miliona godina.

Izumrli Bunopithecus sericus je gibon ili gibonoliki majmun, za kojeg se, do nedavno, mislio da je u bliskoj vezi sa hulok gibonima.

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Hominoidno taksonomsko stablo
Agila gibon, Hylobates agilis
Sijamang, Symphalangus syndactylus
Sjeverni bjeloglavi gibon, Nomascus leucogenys
Lar gibon, Hylobates lar

Familija je podijeljena u četiri roda na bazi diploidnog hromosomskog broja u hromosomskoj garnituri:
Hylobates (2n=44),
Hoolock (2n=38),
Nomascus (2n=52) i
Symphalangus (2n=50).

  • Familija Hylobatidae: Giboni[4] (web version)[5]
    • Rod Hylobates: Patuljasti giboni
      • Lar gibbon ili bjeloruki gibon, H. lar
        • Malezijski lar gibon, H. l. lar
        • Carpenterov lar gibon, H. l. carpenteri
        • Centralni lar gibon, H. l. entelloides
        • Sumatranski lar gibon, H. l. vestitus
        • Yunnanski lar gibon, H. l. yunnanensis
      • Borneanski bjeloleđi gibon]], H. albibarbis
      • Agila gibon ili crnoruki gibon, H. agilis
      • Müllerov borneanski gibon, H. muelleri
        • Müllerov sivi gibon, H. m. muelleri
        • Abbottov sivi gibon, H. m. abbotti
        • Sjeverni sivi gibon, H. m. funereus
      • Srebreni gibon, H. moloch
      • Krunasti ili kapasti gibon, H. pileatus
      • Klossov gibbon, Mentawai gibon ili bilou, H. klossii
    • Rod Hoolock
      • Zapadni hulok gibon, Hoolock hoolock
      • Istočni hulok gibon, Hoolock leuconedys
    • Rod Symphalangus
      • Sijamang, S. syndactylus
    • Rod Nomascus: Krestasti giboni
      • Sjeverni goloobrazni gibon, N. annamensis
      • Jednobojni ili crnokrestasti gibon, N. concolor
        • N. c. concolor
        • N. c. lu
        • N. c. jingdongensis
        • N. c. furvogaster
      • Istočni crnokrestasti gibon ili Cao Vit crnokrestasti gibon, N. nasutus
      • Hainanski crnokrestasti gibon, N. hainanus
      • Sjeverni bjeloobrazni gibon, N. leucogenys
      • Južni bjeloobrazni gibon, N. siki
      • Žutoglavi gibon, N. gabriellae

Hibridi[uredi | uredi izvor]

Mnoge gibone je teško je identificirati na osnovu boje krzna, tako da su identifikovani prema oglašavanju (Hylobates lar × H. muelleri) ili genetičkim markerima. Ove morfološke nejasnoće dovele su do hibrida u zoološkim vrtovima. Zoološki vrtovi često primaju gibone nepoznatog porijekla i zbog toga se oslanjaju na morfološke varijacije ili oznake koje je nemoguće provjeriti da se odredi vrsta ili podvrsta. Tako se dešava da je uobičajeno da se jedinke različitih vrsta gibona, koje su pogrešno identifikovane, smještaju zajedno. Interspecijski i intergenerički hibridi također se javljaju i u divljini, gdje se granice različitih kategorja međusobno preklapajupreklapaju.

Ponašanje[uredi | uredi izvor]

Rod Hoolock – gibon hulok

Giboni su društvene životinje. Oni su jako teritorijalni i brane svoje granice, energičnim vizuelnim i vokalnim ispoljavanjem. Mogu se čuti i na razdaljini od oko 1 km, a u tome se udružuju u duet reprodukcijskog para, u čemu im se ponekad pridružuju i mladi. Kod većine vrsta, muškarci, a u nekim također i ženke, pjevaju i solo da privuku parnjake, kao i u obilježavanju svoje teritorije.[6] „Pjesma“ se može koristiti za identifikaciju ne samo koja vrsta gibona pjeva, nego i područje iz kojeg dolazi. Majstori su svog primarnog načina kretanja – brahijacije njišući se od grane do grane na jednokratne udaljenosti dooko 15 m, pri brzinama i do 55 km/h. Kuglasti zglobovi omoguju nenadmašnu brzinu i preciznost pri njihanju kroz drveće. Ipak, njihov način transporta može dovesti do opasnosti kada grana pukne ili su dlanovi vlažni. Istraživači procjenjuju da većina gibona pati od fraktura kosti – jednom ili više puta tokom života. Oni su najbrži i najagilniji od svih ne-sisarskih stanovnika u krošnjama stabla.

Konzervacijski status[uredi | uredi izvor]

Većina vrsta gibona su ugrožene, prvenstveno zbog degradacije ili gubitka šumskih staništa.

Dva gibona na drvetu , Song dinastija, slikar Yì Yuánjí

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lull, Richard Swann (1921). "Seventy Seven". Organic Evolution. Newyork: The Macmillan Company. str. 641–677. 
  2. ^ http://gibbons.de/main/index.html%7C last= Geissmann |first= T. |title= Typical Characteristics |work=Gibbon Research Lab |year=2011 |}}
  3. ^ Matsudaira K., Ishida T. (2010): Phylogenetic relationships and divergence dates of the whole mitochondrial genome sequences among three gibbon genera. Mol. Phylogenet. Evol.
  4. ^ [http://gibbons.de/main/system/intro.html "Gibbon Systematics and Species Identification"
  5. ^ "Adopting a Systematic Framework" Retrieved: 2011-04-05.
  6. ^ Clarke E, Reichard UH, Zuberbühler K (2006). Emery, Nathan, ur. "The Syntax and Meaning of Wild Gibbon Songs". PLoS ONE 1 (1): e73. PMC 1762393. PMID 17183705. doi:10.1371/journal.pone.0000073. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]