Gigantopitek

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Gigantopithecus
Izumrli
Pleistocen
Gigantopithecus blacki: donja vilica
Gigantopithecus blacki: donja vilica
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Mammalia
Red Primates
Natporodica Hominoidea
Porodica Pongidae
Rod

Gigantopithecus
Koenigswald, 1935.

Gigantopithecus blackiGigantopithecus bilaspurensis

Gigantopithecus giganteus

Gigantopithecus (grč. γίγας - gigas = gigant, orijaš + πίθηκος – pithekos = majmun) ili gigantopitek je rod izumrlih majmuna, koji je postojao od možda prije 9,000.000 godina do prije oko 100 hiljada godina, [1] u onim oblastima gdje su sada Nepal, Kina, Indija i Vijetnam. Stavlja se u isti vremenski i prostorni okvir sa nekoliko homininskih vrsta.[2][3] Fosilni ostaci sugeriraju da su pripadnici vrste Gigantopithecus blacki bili najveći poznati veliki majmuni ikada i da su težili i oko 540 kg.[4][5][6][7]

Fosili[uredi | uredi izvor]

Holotp : prvootkriveni ostatak - kutnjak Gigantopithecus blacki

Prvo otkriće fosilnog ostatka pripadnika roda Gigantopithecus opisao je antropolog Gustav Heinrich Ralph von Koenigswald koji je našao 1935., u jednoj apotekarskoj prodavnici. Bio je to fosilizirani zub, koji je, u kožnoj kesici, visio na zidu skromne prostorije. Takvi (mljeveni) zubi i [[kost]i se koriste u nekim granama tradicijske [kineske medicine.[8][9] Von Koenigswald je dao radno (teorijsko) ime vrste Gigantopithecus.[10]Impresionirani veličinom kupljenog zuba, narednih decenija su mnogi istraživači tragali za ostacima divovskog praprimata. Neki su ga, u drugoj polovini 20. vijeka, dovodili u vezu sa legendom o misterioznom čovjekolikom orijašu pod popularnim imenom Jeti sa Himalaja. Te priče su bile tema različitih spekulacija, a ni do danas se nisu sasvim ugasile.

Nakon toga, pronađeni su i novi fosili gigantopiteka. Osim pomenutog kutnjaka, u pećini Liucheng, (Liuzhou), Kina, nađeni su brojni zubi Gigantopithecus blacki, kao i nekoliko viličnih kostiju. Ovi pronalasci, kao ineki u Vijetnamu i Indiji, ukazuju na to da je areal vrste Gigantopithecus bio u jugoistočnoj Aziji.

U 1955., 47 zuba G. blacki je pronađeno među pošiljkama navodno „zmajevih kostiju“ Kini. Tragom tih zuba do njihovog izvora, došlo se do oporavka više zuba i prilično kompletne velike mandibule. Do 1958. godine, restaurirane su tri mandible i više od 1.300 zuba. Ostaci oblika Gigantopithecus su došli iz nalazišta Hubei, Guangxi i Sichuan, iz skladišta za kineske medicinske proizvode, kao i iz pećinskih depozita. Svi ineski su ostaci ne datiraju iz istog perioda, a fosili iz Hubeija su iz kasnijih vremana nego drugdje u Kini. Zubi iz nalazišta Hubei su također i veći.

Osobenosti[uredi | uredi izvor]

Poređenje nekih oblika sa evolucijske raskrsnice hominida i ostalih čovjekolikih majmuna

Način kretanja predstavnika roda Gigantopithecus' je neizvjestan, jer nisu nađene karlice ili kosti nogu. Dominantan stav je da je hodao na sve četiri, kao i recentne gorile i čimpanza. Međutim, manjinsko mišljenje favorizira dvonožno kretanja. Ova pretpostavka se bazira samo na vrlo malo pronađenih ostataka vilica, pošto su sve u obliku slova U i proširene prema nazad. To omogućava prostor za dušnik unutar vilica, omogućavajući lobanji da sjedi pravo na potpuno uspravnoj kičmi, ali ne kao kod recentnih ljudi, nego otprilike ispred nje, kao kod drugih velikih majmuna. Većinski je stav da bi tako velika težina životinja stvarala ogroman pritisak na noge, gležnjeve i stopala ako je hodala dvonožno. Ako su hodali na sva četiri ekstremiteta, kao gorile, njihova težina bi bila bolje distribuira na sve ekstremitete. The majority view is that the weight of such a large, heavy animal would put enormous stress on the creature's legs, ankles, and feet if it walked bipedally; while if it walked on all four limbs, like gorillas, its weight would be better distributed over each limb.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Vilice Gigantopithecusa su duboke i veoma debele. Kutnjaci su nisko okrunjeni i ravni, sa jakom caklinom pogodan za snažno žvakanje.[11] Premolari su široki sa konfiguracijom kao i molari. Očnjaci nisu ni šiljati ni oštri, dok su sjekutići mali, klinasti i usklađeni. Karakteristike zuba i čeljusti ukazuju da je životinja bila prilagođena za žvakanje tvrde, vlaknaste hrane, rezanjem, drobljenjam i brušenjem. Gigantopithecusovi zubi su također imali veliki broj šupljina, sličnih onima kod divovskih panda, čija hrana uključuje velike količine bambusa, može biti slična onoj kod Gigantopithecusa.

Vrsta[uredi | uredi izvor]

Poređenje 1,8-meterskog čovjeka sa Gigantopithecus blacki (lijevo) i G. giganteus (desno), bazirano na orangutanskim proporcijama, u uspravnom položaju

Opisane su tri (izumrle) vrste roda Gigantopithecus: G. blacki, G. bilaspurensis i G. giganteus.

Kao što ime sugerira, to su bili znatno veći oblici od živućih gorila, ali veličina i struktura ostatka tijela može procijeniti jedino dodatnim nalazima. Metode datiranja su pokazale da je G. blacki postojao najmanje milion godina i da je izumro prije oko 100.000 godina, nakon što je, u jednom periodu (na desetine hiljada godina), bio suvremenik (anatomski) modernih ljudi ( Homo sapiens ) i vrste H. erectus, koji je prethodio pojavi H. sapiens.

U 2014. godine, po prvi put, fosilni zubi i mandibule Gigantopithecus blacki su pronađeni u Indoneziji [12][13]

Opis[uredi | uredi izvor]

Pema fosilnim dokazima, vjeruje se da je odrasli mužjak Gigantopithecus blacki bio visok oko 3 m i težak oko 540 kg, što je dva do tri puta više od modernih gorila, a gotovo pet puta je bio od orangutana, najbližeg današnjeg srodnika. Veliki mužjaci možda su imali raspon ruku od preko 3.6 m. Rekonstruiran je i spolni dimorfizam, sa odraslim ženkama koje su bile otprilike upola manje od mužjaka. Zbog širokih interspecijskih razlika u odnosima između zuba i veličine tijela, neki navodno pretpostavljaju da je vjerovatnije da je Gigantopithecus je bio mnogo manji, visok otprilike 1.8 m. Ova vrsta je egzistirala u Aziji i naseljavala bambusove šume, gdje i preci današnjih panda. Mnogi dokazi ukazuju da je Gigantopithecus bio biljojed. Njegovo porijeklo nije poznato, zbog fragmentarne prirode fosilnih ostataka. Možda je ličio na moderne gorile, zbog navodno sličnog načina života. Neki naučnici, međutim, misle da vjerojatno i više ličio na svoje najbliže moderne srodnike, orangutane. Biti toliko velik kao odrasli Gigantopithecu značilo je da je imao možda malo ili nimalo neprijatelja. Međutim, mlađe, slabe ili povrijeđene jedinke mogle su biti žrtve predatora (tigar, piton, krokodili, mahairodont [[hijena] ], medvjed i Homo erectus).

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

U prošlosti, za G. blacki se mislilo da je srodan ranim homininima (posebno Australopithecusu), na bazi osobina kutnjaka, što je smatrano posljedicom konvergentne evolucije.[14]

  • Gigantopithecus bilaspurensis
Vilica G. bilaspurensis

Gigantopithecus bilaspurensis je bio veoma velik fosilni majmun, identificiran na osnovu nekoliko viličnih kostiju i zuba iz Indije. Živio je prije oko 6 do 9 miliona godina, u miocenu. Bio je srodan sa G. blacki.

  • Gigantopithecus giganteus je grubo datiran na prije oko pet miliona godina od G. blackii. Poznat je po krajnje fragmentarnim nalazima iz sjeverne Indije i Kine (kineskoj regiji Guangxi , u krečnjačkim formacijama u Daxinu i Wumingu. Unatoč imenu ('giganteus'), vjeruje se da je bio velik oko pola veličine G. blacki.

Na osnovu slabih fosilnih nalaza, pretpostavlja se da je to je bila velika, prizemna biljojedna vrsta, koja sa hranila, prije svega, bambusom i lišćem.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ .Giant Ape lived alongside humans. McMaster University.
  2. ^ Ciochon R. et al. (1996): Dated Co-occurrence of Homo erectus and Gigantopithecus from Tham Khuyen Cave, Vietnam. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 93 (7 ): 3016–3020 .
  3. ^ [1]
  4. ^ Pettifor E. (2000): Selected Readings in Physical Anthropology, chapter: From the teeth of the dragon: Gigantopithecus Blacki. Kendall/Hunt Publishing Company, ISBN 0-7872-7155-1.
  5. ^ http://www.wynja.com/arch/gigantopithecus.html.]
  6. ^ British Museum of Natural History, Ed. (1991): Man's place in evolution.Natural History Museum Publications, Cambridge University Press, London, ISBN 0 521 40864 4.
  7. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  8. ^ http://www.uiowa.edu/~nathist/Site/giganto.html.
  9. ^ How Gigantopithecus was discovered, The University of Iowa Museum of Natural History: http://web.archive.org/web/20071012201552/http://www.uiowa.edu/~nathist/Site/giganto.html]
  10. ^ Relethford J. (203): The Human Species: An Introduction to biological anthropology. McGraw-Hill, New York, ISBN 978-0-7674-3022-7.
  11. ^ http://www.anthonyolejniczak.com/PDF/olejniczak_et_al_2008_AJPA_Gigantopithecus.pdf
  12. ^ [http://surabaya.tribunnews.com/2014/12/01/kingkong-setinggi-3-meter-pernah-hidup-di-tanah-jawa |title=Kingkong Setinggi 3 Meter Pernah Hidup di Tanah Jawa .author: Satwika Rumeksa.
  13. ^ [2]]
  14. ^ Subfamily Ponginae. A Taxonomy of Extinct Primates.