Glasinačka kultura

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Glasinačka kultura

Glasinačka kultura je najizrazitija kulturna grupa bronzanog i željeznog doba na području srednjeg i zapadnog Balkana. Kako je glasinačka visoravan bila prvo i najznačajnije područje odakle je došao najveći dio do sada pronađenog arheološkog materijala, koji se pripisuje jednoj originalnoj kulturi iz starijeg željeznog doba, čitava ta kultura nosi naziv Glasinačka kultura. Osnovne karakteristike ove kulture su tumuli, čineći nekropole, grupirani oko gradina s ostacima suhozida.[1]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Geografska rasprostranjenost područja Glasinačke kulture i ilirskog plemena Autarijata obuhvatala je veći dio zapadnog i centralnog Balkana. Matično područje počinje od planine Romanije, duž platoa Glasinca i okoline Rogatice do Drine. Istočno od Drine ono se pruža preko planina Tare i Zlatibora do Zapadne Morave. Od Štrbaca taj pojas ide preko Drine uzvodno duž Lima i Uvca, a od Šćepan polja dalje prema vrelima Pive i Tare. U sjevernoj Crnoj Gori kultura se prostirala na području: Plevlja, Gotovuša, Barakovac i Kalušić. Preko zapadne Morave ovaj predio se nadovezuje na Moravu i komunikaciju Egejsko more-Dunav. Autarijati se tokom svoje ekspanzije proširili duboko u srednje i donje Pomoravlje, preko Peštera u Metohiju i isturene dijelove Kosova, na jugoistoku do Skadarskog jezera, a na jugozapadu, preko Bjelašničkog masiva do planinskog lanca Lelija-Zelengora-Maglić.

U periodu svoje najveće rasprostranjenosti, Glasinačka kultura je obuhvatala i istočnu Hercegovinu (najizraženiji lokaliteti Mosko i Plana kod Bileća, Radimlja i Vidoštak kod Stoca, Mazlumi kod Gacka (materijal neobjavljen), Gubavica kod Mostara, Ljubomir kod Trebinja (materijal sa iskopavanja 1968/69 neobjavljen), veliki dio današnje Crne Gore (Glogovik kod Herceg novog, Petrovići i Kličevo kod Nikšića), Metohiju, i na kraju sjevernu i srednju Albaniju gdje je njen ogranak poznat pod nazivom Mati kultura.

Ćiro Truhelka je za nosioce sjeverne varijante, odnosno „nukleusa glasinačke kulture“, smatrao Autarijatske zajednice. Historičar Carl Patsch za nosioce je smatrao pleme Desidijati, a njegovo mišljenje prihvatili su i dalje razvijali M.Mandić, A.Mayer, H. Kiepert, W.Tomaschek. U prvoj monografiji kulture, mišljenje su prihvatili i Alojz Benac i Borivoj Čović.

Intenzivnija arheološka istraživanja u zapadnoj Srbiji potvrdili su činjenicu o srodnosti i kompaktnosti materijalne kulture u jugoistočnoj Bosni i jugozapadnoj Srbiji. Milutin Garašanin, govoreći o velikim ukrašenim pojasevima od srebrenog lima tipa Mramorac i njihovoj pojavi u dolini Velike Morave, objasnio je kao znak seobe Autarijata na istok poslije pobjede nad Tribalima.

Fanula Papazoglu u studiji o paleobalkanskim plemenima, iznijela je predpostavku da bi se Autarijati mogli povezati sa Glasinačkom kulturnom grupom, čiji su centri bili u istočnoj Bosni oko visoravni Glasinac i u zapadnoj Srbiji oko Užica, u neposrednoj blizini rujeke Tare i planine Tare, po kojima je pleme dobilo ime. Od sredine 60-tih godina Autarijati se smatraju kao narod koji je bio nosilac Glasinačke kulture.[2][3][4]

Na osnovu svega prezentiranog smatra se da su nosioci južne varijante: Ardijejci, Plereji, Dokleati, Labeati i Daorsi (u svojoj prethelenističkoj fazi), dok su nosioci Mati-segmenta u današnjoj Albaniji bili Taulanti.

Bronzana glasinačka kultna kolica

Arheološka istraživanja[uredi | uredi izvor]

Već prve godine nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu Glasinačka visoravan postaje predmet slučajnih nalaza i amaterskih istraživanja pojedinaca. Poručnik Johan Leksa[5], prilikom izgradnje puta Han Podromanija-Rogatica, otvorio je prve tumule na visoravni (lokalitet Glasinačko polje-Bjelosavljevići) i tom prilikom je u jednom tumulu iz grupe kraj rijeke Rešetnice naišao među ostalim nalazima i na čuvena bronzana glasinačka kultna kolica koje "vuku" dvije ptice. [6] Glasinačka kolica, koja se čuvaju u muzeju u Beču, postala su dio udžbenika, knjiga i literature širom svijeta.

Od kraja 19. vijeka istraživanja organizira Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Istraživanja su provedena u periodu od 1886-97. godine, najprije na Glasinačkom polju, a kasnije su proširena do Prače i Drine, pa je arheološki pojam Glasinac (glasinačko područje) znatno širi od geografskog. Evidentirano je oko 50 prahistorijskih gradina i više od 1200 tumula (grobnih humaka) od kojih je veći dio istražen.[7] Istraživanja su vodili Ćiro Truhelka, Р. Stratimirović, Vejsil Ćurčić i najviše Franjo Fiala, a u novije vrijeme Borivoj Čović, Blagoje Govedarica i Milica Kosorić.

Ostala nalazišta u Bosni I Hercegovini: Borajni kod Čajniča, Štrpci kod Rudog, Ždrijelo kod Goražda, Gubavica kod Mostara, Mazlumi kod Gacka, Mosko i Plana kod Bileća, Ljubomir kod Trebinja, Vranjevo selo kod Neuma i Radimlja i Vidoštak kod Stoca.[4]

Nalazi iz Mramorca u jaseničkom kraju, koje je Milutin Garašanin obradio 1949., inicirali su istraživanje prekodrinske glasinačke kulture starijeg željeznog doba, lokaliteta u zapadnoj Srbiji (Ražani i Kriva Reka). Kasnija otkrića monumentalnih grobova u Atenici, Pilatovićima i Novom Pazaru, i obrada materijala pronađenog u njima, samo su dodatno potvrdila prisustvo ilirsko-autarijatske komponente. Ova saznanja su osvijetlila njen kulturni i narodni razvoj duboko na području istočno od Drine. Istraživanja su nastavljena na Kosovu (Romaja i Pećka Banja), Pešteru i sjevernoj Crnoj Gori (Pljevlja i monumentalni grob Lisje polje kod Ivangrada).

Najveći dio nalaza je u depoima Zemaljskog muzeja u Sarajevu, manji dio (porijeklom sa prostora istočno od Drine) u nizu zavičajnih muzeja Srbije, a jedan dio (i to sa dosta vrijednim nalazima) nalazi se u Prirodno-historijskom muzeju u Beču, te u nizu privatnih zbirki i kolekcija.

Hronologija i periodizacija[uredi | uredi izvor]

Hronologiju glasinačkih nalazišta, uz identifikaciju Autarijata kao nosilaca Glasinačke kulture, izradili su Alojz Benac i Borivoj Čović.[8] Historičar Salmedin Mesihović napisao je sveobuhvatno djelo (doktorska disertacija) o Autarijatima i Glasinačkoj kulturi i izvršio dopune hronologije.

  • Glasinac I - rano bronzano razdoblje ili pred ilirski period (1800. – 1500. p.n.e.)
  • Glasinac II (faze: A, B) - srednje bronzano razdoblje ili proto ilirski period (1450. – 1300. p.n.e.)
  • Glasinac III (faze: A, B1, B2, C1, C2, D) - kasno bronzano razdoblje ili rano ilirski period (1300. – 800. p.n.e.)[9]
  • Glasinac IV - željezno doba ili halštatski period (800. god. do 500/475. god. p. n. e.)
-faza IV a=800. god. do 725. god. p. n. e. (faza oblikovanja)
-faza IV b=725. god. do 625. god. p. n. e. (faza uspona)
-faza IV c-1=625. god. do 550. god. p. n. e. (faza objedinjavanja)
-faza IV c-2=550. god. do 500/475. god. p. n. e. (faza ekspanzije)

Salmedin Mesihović, na osnovu historijskih podataka i materijala iz vladarskih grobova Atenica, Novi Pazar i Pilatovići donju granicu trajanja faze IV c-2, kada je Autarijatska narodnosna zajednica doživjela svoj najveći vrhunac, pomjera ne ranije od 450. god. p. n. e.

-faza V a=500/475. god. p. n. e. do 350. god. p. n. e. (faza stagnacije)

Kao godinu kada završava faza Va, najbolje je uzeti 335. god., p. n. e. kada je autarijatska zemlja bila izložena pustošenju Aleksandrovog saveznika, kralja peonskih Agrijana, Langara. S tom godinom se definitivno završava period u kome su Autarijati i njihova materijalna kultura stagnirali u razvitku.[10][2]

-faza V b=350. god. p. n. e. do 300. god. p. n. e. (faza nestanka)

Na osnovu niza pokazatelja, a najviše oslanjajući se na brojna pisana vrela, Mesihović smatra da je moguće 310. god. p. n. e. odrediti kao datum kada završava svoju egzistenciju glasinačka kultura starijeg željeznog doba.[2]

Glasinačka kultura bronzanog doba[uredi | uredi izvor]

U ranim fazama bronzanog doba, Glasinac I, nalazi su heterogeni (elementi Cetinske kulture i grupe Belotić - Bela crkva. Važnija nalazišta su Kovačev do, Rusanovići, Županovići. To su manje grupe ili pojedinačni tumuli, uglavnom sa skeletima. Iz tog perioda su karakteristični materijali: keramika, bronzani noževi, kamene ratne sjekire i bronzani ukrasni predmeti (igle, privjesci i grivne s motivom ribljeg mjehura). Stanovništvo su nomadski stočari heterogenog porijekla, prilično malobrojni, pa su malobrojna i gradinska naselja (Gradac u Kusačama, Gradina u Košutićima).

Srednje bronzano razdoblje, Glasinac II, izdvaja se kao zasebna kultura. Sahranjivanje je u tumulima (najčešće je skeletno) i slično je sahranjivanju Vatinske grupe u srednjem Podrinju. Tumuli su pretežno koncentrirani oko gradina u nekropole ili manja groblja, ali ih ima i daleko od naselja. Podizani su od zemlje, kombinacije zemlje i kamena, a najčešće od samog kamena. Dimenzije su im različite: prosječno su prečnika od 8 do 10 m, a za razliku od srednje Evrope gdje su karakteristični ravni grobovi, ovi su visoki oko 1 m, ali ima i većih. U nekima je nađen samo po jedan grob, većinom ih ima više, a nisu rijetki veći tumuli koji su služili kao porodična ili rodovska groblja sa po 2000 pokojnika, pa i više.

U grobovima nema oružja. Nakit je relativno brojan: narukvice sa krajevima u obliku pečata, kupasti tutuli, dvospiralni privjesci, toke, igle, dijademe sa spiralnim završecima. Keramika se nalazi u fragmentima, van grobova.

Kasno bronzano razdoblje, Glasinac III (1300. – 800. p.n.e.), karakteriše i dalje skeletno sahranjivanje, osnivanje većeg broja gradinskih naselja, naseobinska keramika raznih oblika, slična keramici sa Debelog brda i Varvare. U grobovima nema oružja, već se prilaže samo nakit: violinaste fibule, igle s topuzastom glavom. U kasnom bronzanom dobu jača lokalna proizvodnja, oprema grobova je bogatija, a nalaze se i specifični domaći oblici (bronzane ogrlice i toke ukrašene graviranim geometrijskim ornamentom, fibule lokalnog tipa).[4]

Gradine[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Glasinac

Naselja (gradine) (oppidum, dunum kod Kelta, castell), predstavljaju jedini prisutni, evidentirani tip naselja i bile su središta određenog roda, bratstva, plemena pa i kompletnog naroda i stalna naseljena mjesta u kojima se trgovalo, iz kojih se upravljalo i u kojima se bavilo metalurgijom i zanatstvom.[11]

Veći dio gradina imao je karakter trajnih utvrđenih naselja, dok je manji broj imao strateški, odnosno refugijalni karakter. U jednom slučaju, radi se o kultnom objektu.

Koncentrirane su i gravitiraju određenim oblastima, blizu jedna drugoj i razmještene na takvim lokacijama da čine međusobnu vezu. Smještene su na vrhovima brda i sličnim mjestima pogodnim za odbranu, a štićene su i kamenim bedemima na najpristupačnijoj strani. Oblik im je kružni, polukružni i eliptični

Kuće pravougaonog oblika unutar gradina bile su građene kao samostalni objekti, u jednom redu, od kamena i zemlje uz upotrebu stupova, greda i lijepa. Nisu imale više prostorija. [12]

Tumuli[uredi | uredi izvor]

Osnovni oblik sahranjivanja na prostoru glasinačke kulture su grobne humke – tumuli. Pretežno su koncentrirani oko gradina u nekropole ili manja groblja, ali ih ima i daleko od naselja. Podizani su od zemlje, kombinacije zemlje i kamena, a najčešće od samog kamena. Ovakav način sahranjivana je svojstven od početka bronzanog doba, oko 1800-1700. god. pne.

Dimenzije su im različite: prosječno su prečnika od 8 do 10 m, a za razliku od srednje Evrope gdje su karakteristični ravni grobovi, ovi su visoki oko 1 m, ali ima i većih. U nekima je nađen samo po jedan grob, većinom ih ima više, a nisu rijetki veći tumuli koji su služili kao porodična ili rodovska groblja sa po 2000 pokojnika, pa i više.

Sam način polaganja pokojnika u grob nije unificiran, jer su oni mogli biti postavljeni i na pravougaonom postolju od sitnog kamenja ili nasute zemlje ili su (u većini slučajeva) mogli biti položeni na nivo zemlje. Konstrukcija od kamenih ploča ili kameni odar se javlja u bogatijim grobovima. Nije postojalo neko pravilo ni u polaganju pokojnika u određeni položaj. Na autarijatskom području vlada velika raznolikost i u orijentaciji grobova prema stranama svijeta.

Tokom bronzanog i starije faze željeznog doba izrazito je dominantna inhumacija. Tek u fazi IVc-2 (550. god. do 450. god. p. n. e.), spaljivanje pokojnika je steklo prevagu u odnosu na skeletno sahranjivanje. Čest je slučaj da se u istom tumulu nailazi i na spaljene i na skeletne grobove i teško je izdvojiti tumule samo sa spaljenim pokojnicima od tumula sa skeletnim sadržajem.[12]

Glasinačka kultura željeznog doba[uredi | uredi izvor]

Najveći procvat se događa u željeznom dobu (Glasinac IV i Glasinac V) iz kojega potječe većina gradina i grobova. U 8. vijeku p. n. e. počinje upotreba željeza u izradi oružja i tokom ovog perioda željezo sve više ulazi u život. Kultura će doći do svog punog kapaciteta, raširiti se,stagnirati i u kratkom vremenu upotpunost nestati.

Faza IV-a[uredi | uredi izvor]

Postoji kontinuitet iz prethodne faze bronzanog uz veću upotrebu željeza. Nalazi su: jednopetljaste i dvopetljaste fibule, prvi primjerci kolutastih i željeznih naočalastih fibula, grivne, privjesci.

Faza IV-b[uredi | uredi izvor]

U fazi IV-b kultura obuhvata istočnu Bosnu, prodrla je na Pešter (Latinsko groblje, tumulus I, treći horizont sahrana), a preko sjeverne crne gore povezala se sa Mati-kulturom u Albaniji. Nalazi su: dvopetljaste, kolutaste i naočaraste fibule od bronze i željeza, okrugle pojasne kopče, dijademe i poramenice sa geometrijskim ukrasima, keramički pehari sa jednom ili dvije drške, bronzano posuđe iz uvoza. Ovoj fazi pripadaju i čuvena glasinačka kolica.

Pojavljuju se prvi kneževski grobovi (Ilijak, G Vinča, Pale) kao potvrda pojave sloja ratnika i lokalne rodovske aristokratije, sa specifičnim detaljima pogrebnog ritusa i sa bogatim prilozima (koplja, dvosjekli mačevi, žezla, bojne sjekire, bronzane knemidle domaće izrade i noževi).[4]

Faza IV-c1[uredi | uredi izvor]

Kultura se snažno širi u zapadnu Srbiju. Broj ratničkih i kneževskih grobova je povećan, a pojavljuje se krivi mač. Prilozi su bogati (knemidle, žezla, koplja, mačevi, uvezeno bakarno posuđe, raznovrstan nakit, a u Osovu i konjska oprema). U grobovima se nailazi na raznovrstan nakit, naročito bogat u ženskim, ali zastupljen i u muškim grobovima.

Faza IV-c2[uredi | uredi izvor]

U fazi IV-c2 glasinačka teritorija zauzima najveću teritoriju. Proširena je u Sandžak, a jedan ogranak Mati kulture prodro je i na Kosovo. Sahrana u vidu incineracije postaje sve češća, da bi na prelazu VI/V vijek imala prevagu. Pojavljuju se novi oblici nakita: glasinačke fibule sa dva otvora na četvrtastoj nožnoj ploči, glasinačke varijante čunaste fibule, krestaste fibule, male fibule sa sa izdućenom trogaonom nogom, dugmetaste fibule, prve narukvice od bronzanog lima, bronzano posuđe grčkog i italskog tipa. Za ovu fazu su karakteristični i astragalni pojasevi s našivenim štapićima i posebnim tipom privjesaka na kraju. Najbolje primjerke ovog pojasa koji je nesumnjivo imao religiozni ili magijski karakter nađeni su Ararevoj gromili i Krivoj Rijeci. Tipično oružje je koplje, krivi mač, a u kneževskim grobovima i bojne sjekire, kao i defanzivno oružje grčkog tipa (knemidle i sljem) i konjska oprema.

Faza V-a[uredi | uredi izvor]

U fazi V-a još je dosta materijala iz predhodne faze: rebraste i dugmetaste fibule, široke narukvice od bronzanog lima, ukrašene iskucanim ornamentima, a od novih formi nakita su tipične fibule tipa Novi Pazar, više varijanti Cerosa-fibula, i razni privjesci. Željezo se neupotrebljava za izradu nakita. Veliki broj predmeta izrađen je od srebra i zlata. U Novom Pazaru) su od objekata izrađenih od zlata nađeni: zlatna igla sa 2 petlje i spiralnim uvojem na glavi, naušnice istog tipa i oblika (samo u znatno manjim dimenzijama) kao i dva «mramoračka» pojasa, perle ukrašene filigranom i granulacijom, cjevčice od zlatnog lima, prstenovi, zlatne iskucane i ukrašene geometrijske aplikacije za odijelo; 3 para kružnih pektorala, 3 polukružne ploče i na stotina drugih malih aplikacija. Nakit od ova dva plemenita metala postaje češći među nalazima tek sa intenziviranjem kontakata sa grčko-mediteranskim svijetom [13] Pored nakita, oružja i oruđa, u tumulima se nailazi i na znatno prisustvo keramike.

Kraj V-a faze označen je pojavom šarnirskih fibula mlađe varijante sa zvjezdicama na luku štrbačkog tipa kao i fibula kasnolatenske provenijencije. To nedvosmisleno govori da u materijalnoj kulturi i autohtonoj produkciji Autarijata nastupa vrijeme prestanka do tada snažno prisutnog domaćeg uticaja.

Glavno oružje je koplje i krivi mač izrađeni od željeza. Početkom ove faze kultura je dostigla svoj vrhunac, a njeno središte pomjera se prema istoku. Bogati grobni nalaz iz groba u Novom Pazaru, pokazuje da se razvio novi, moćni sloj plemenske aristokratije, pravih vladara.[4]

Faza V-b[uredi | uredi izvor]

Glasinačka kultura, po svemu sudeći i političko-etnička zajednica, sredinom latena se gubi, kada u tumulima nestaje karakterističnog „glasinačkog“ materijala.[14]

Religija[uredi | uredi izvor]

Religija Autarijata kao dio duhovnog života, odslikava se u pronađenim ostacima njihove materijalne kulture koje čine mnogobrojne nekropole grobova, te pojedini grobni prilozi koji se povezuju sa postojanjem kultova.

Novi način privređivanja, uz upotrebu metala, i sve češće ratovanje donijeli su sa sobom i promjenu u religioznoj svijesti i na ilirskom prostoru što se manifestira stvaranjem muškog božanstva i u novom odnosu prema pokojnicima.

Kult predaka (mrtvih)[uredi | uredi izvor]

Odnos prema pokojnicima, predstavljen u vidu kulta predaka, na prostoru glasinčke kulture je bio vrlo izražen, i imao je i primarnu ulogu u religioznoj i u duhovnoj svijesti. Već u eneolitu, kult predaka (mrtvih) zamijenio je stari kult plodnosti kao dominirajući aspekt religiozne svijesti.[4] Ali to nije značilo i potpuno iščezavanje ovog mediteranskog kulta, jer je našao mjesto i u zajednicama metalnog doba. Odnos između sahranjivanja inhumacijom i incineracijom teško je objasniti. Možda su ta dva načina samo proizvodi različitih shvatanja o odnosu života i smrti, zagrobnom životu i duhu predaka,

Indoeuropske zajednice, kojima je pripitomljavanje konja i upotreba metala kao oružja, potpuno izmijenilo stil života, imale su novi odnos prema smrti, nego neolitski ljudi. Smrt je postala redovna pojava, pa je kult predaka stekao prevagu u odnosu na ostale kultove, ali i da poveća duhovnu snagu, agresivnost i smanji strah od smrti kod ratničkih zajednica.[12]

Pažnja koja je prilikom sahranjivana, poklanjana istaknutim pokojnicima ukazuje i na postojanje kulta herosa (χερωσα), odnosno postupnom pretvaranju istaknutih predaka u mitske heroje, polubožanstva.

Kult sunca[uredi | uredi izvor]

U fazu IV b, odnosno VII. st. p. n. e. datiraju se i kultna kolica sa Glasinca. Predstava vodenih barskih ptica na kutnim kolicima, povezuje se sa kultom sunca, tj. sa vjerovanjima vezanim za godišnje cikluse jačanja i slabljenjima sunca.

Funkcija ptica je da vuku kola, koja su modifikacija sunčeve barke, ne na zemlji, nego na nebeskom svodu. Tokom praktičnog izvođenja rituala kultna kolica služila su i kao posuda (odnosno jedna od ptica ustvari je predstavljala posudu) za materiju korištenu u ritualu, a onda bi bile ostavljane sa tom materijom sa pokojnikom kao njegov grobni prilog.[15] Slična kolica nađena su u Austriji i Danskoj.

Barske ptice se u grčkoj mitologiji upravo najčešće nalaze u mitovima vezanim za Apolona, a veze između Apolona i solarnih božanstava kod zapadnobalkanskih naroda su vrlo prisutne i raznovrsne.

Pored barskih ptica-selica i predstave svastike simboliziraju Sunce koje se nalazi u pokretu (narukvica od metalnog lima iz Miošića i Potpećine). Na pojasevima mramoračkog tipa postoje stilizirani prikazi koji se sastoje od četiri svastike međusobno veoma spretno uvezane u jednu svastiku, čime se prikazuju sunce i njegove zrake u punoj svojoj snazi. Na knemidama se nailazi i na obilje drugih solarnih simbola, obilježenih kružnicama koje se i same sastoje od niza paralelnih kružnica u okviru i preko kojih se nalaze krstovi različitih oblika sa ispupčenjima u sredini.[4]

Sami pojasevi «mramoračkog tipa» su potpuno neadekvatni zbog svoje metalne krutosti i težine da služe kao obični odjevni predmet. Oni su nesumnjivo svrhu svoga postojanja morali imati u drugačijoj upotrebi, i bili su nošeni samo u specijalnim prilikama najvjerojatnije ceremonijalnog religijsko-magijskog karaktera. U ličnosti autarijatskog vladara bila je objedinjena i institucija vrhovnog sveštenika.

Motiv svastike pronađen je i na ognjištu u Donjoj dolini, a u Lukavcu kod Tuzle nađeni su dijelovi jedne bronzane posude koja je bila ukrašena stiliziranim predstavama sunčevih kola. Pojava klasičnog oblika svastike na objektima koji potiču iz BiH i Srbije rezultat je prodora «grčkih kulturnih i uopše duhovnih elemenata u unutrašnjost ilirskih zemalja.

Postoje dokazi o kontaktima sa grčkim svetilištima i proročištima u kojima su se prinosili darovi, u Delfima, Dodoni, Olimpiji, Herinom hramu na Korintskoj prevlaci i u svetilištu Artemide Ortije u Sparti. U kasnijim periodima razvio se religijski sistem sličan onim sistemima koji su postojali kod većine mediteranskih naroda, pa je i kod Autarijata došlo do interpretacije njihovih božanstava po modelu Intrepetatio Greaca

Žrtvovanja[uredi | uredi izvor]

Iz pisane građe raspolaže se sa jednim podatkom (Nikola iz Damaska) koji se dovodi sa autarijatskim religioznim životom. Kada su u vojnom pohodu Autarijati su ubijali svoje onemoćale ili teško ranjene ratnike, kako ne bi pali u ruke neprijatelju. Time su sprečavali da njihovi sunarodnici živi padnu u ruke neprijatelja i budu izloženi mučenju, što je kod primitivnih naroda uvijek povezano uz neki religijski ritual i misteriju.[12]

Ovaj podatak govori da je kod Autarijata bilo prisutno žrtvovanje ljudi. To pokazuje i kneževski tumul u Ararevoj gromili gdje je istovremeno sahranjen i sluga, te vladarski tumuli iz Atenice, Pilatovića i Pećke Banje, gdje su u sekundarne tumule sahranjivane žene, u istom vremenu kad i pokojnik u glavnom tumulu. Uz tumul II u Atenici otkriveni su tragovi ritualnog žrtvovanja jednog broja životinja (pas, dvije divlje svinje, tri tura).

Objekti koji bi na simbolički način sugerirali prisustvo kulta zmija, raširenog i karakterističnog za ilirsko područje, na autarijatskom prostoru se ne nalaze u velikom broju.

Kultna mjesta[uredi | uredi izvor]

Kultna mjesta i svetilišta javljaju se u nekoliko oblika. Velike kamene ili zemljane humke bez pokojnika, služile su kao kultna mjesta. Ulomci keramike i životinjski zubi, ostaci su mističkih radnji. Kao kultna mjesta su služile i mnogobrojne manje pećine, pripećci i stijene: Stijena pod Pismom, Kozlogradske stijene i Ledenjača. Veliki broj crteža koji se nalaze na stijenama ili u blizini pećina sugerira da su to bila kultna mjesta.[12]

Nestanak kulture[uredi | uredi izvor]

Od sredine V. st. p. n. e. (faza V a) do oko 335. god. p. n. e. Autarijati završavaju i svoju teritorijalnu ekspanziju i svoj daljnji društveno-politički, ekonomski i kulturni razvitak. U prvo vrijeme nastaje stabiliziranje dostignutih tekovina, a zatim duga stagnacija. Takvo stanje se najbolje manifestira u ostacima materijalne kulture koju su Autarijati koristili u navedenom periodu, a koja ne pokazuje neki radikalni razvitak kao u ranijim periodima, kada je autarijatski duh pokazivao veliku preduzimljivost, pokretljivost i originalnost u produkciji materijalne kulture. Istovremeno je sve veći priliv importovanog materijala ili se samo preuzimaju tipološke osobine i prikazi drugih kultura. Najbolji primjer je «mramorački» pojas, iz Umčara, najmlađi do sada pronađeni, urađen sa stranim ornamentom. Nekad je ovaj pojas bio jedan od najoriginalnijih i ornamentalnih proizvoda Glasinačke kulture. To govori da je autarijatska svijest o potrebi čuvanja i svojih najtradicionalnijih kulturnih pojava prilično oslabila.

Svojim dolaskom u Donju Panoniju, Kelti su podčinili panonske (sjevernoilirske) narode, posebno one u istočnoj Slavoniji i Srijemu, nakon čega se okreću prema onim teritorijima koje su nalazile van granica makedonskog carstva. Prvi na udaru našli su se Autarijati, nedavno poraženi od Aleksandra Makedonskog. Kelti su prodrli dolinama Drine, Kolubare i Morave. Pisani izvori govore da su se Autarijati 311/310. god pne, našli u masovnoj seobi.[16] Smatra se da je nakon seobe Autarijata u Dardaniju došlo do vakuuma, koji je trajao sve do rimskog vremena. Tada su se na glasinačko područje naselili Desidijati, uglavnom u župnije krajeve.[17][18]

Za razliku od glasinačke kulture čiji su nosioci bili Autarijati, njen daljnji razvitak na jugu se nastavio. Još od početka IV stoljeća tamošnj Iliri (Taulanti, Labeati, Daorsi, Ardijejci) bili su uvučeni u grčko-makedonska zbivanja i postepeno će padati pod sve veći uticaj helenizacije.[12]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  2. ^ a b c "Salmedin Mesihović: Ilirike". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  3. ^ "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. Pristupljeno 9. 2. 2018.
  4. ^ a b c d e f g "Glasinačka kultura". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  5. ^ "Glasinac-1" (PDF). BIHERIT.
  6. ^ "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  7. ^ "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  8. ^ "Borivoj Čović: Glasinačka kultura". Prahistorija jugoslavenskih zemalja. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  9. ^ "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura -Glasinac u neo-enolitu i bronzanom dobu" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  10. ^ "Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi" (PDF). ANUBiH - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Pristupljeno 9. 2. 2018.
  11. ^ "Haskel J. Greenfield, Manitoba with a contribution by Elizabeth Arnold, CalgaryThe zooarchaeological remains from Early Iron Age hill-top fortress at Klisura- Kadića Brdo, eastern Bosnia: a taphonomic assessment" (PDF). Pristupljeno 9. 2. 2016.
  12. ^ a b c d e f Salmedin Mesihovic - Ilirike
  13. ^ "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu - Autarijati" (PDF). Arheološki institut - Beograd. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  14. ^ "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  15. ^ "Alojz Benac –Religijske predstave prastanovnika južnoslavenskih zemalja". ANUBiH, Sarajevo. 2012. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  16. ^ "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata" (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo, 2014. Pristupljeno 9. 2. 2016.
  17. ^ "Komisija za nacionalne spomenike". Arhivirano s originala, 1. 3. 2016. Pristupljeno 26. 2. 2016.
  18. ^ "SALMEDIN MESIHOVIĆ, Dezitijati 2007". Pristupljeno 9. 2. 2016.