Glasinačka kultura

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Glasinačka kultura

Glasinačka kultura je najizrazitija grupa bronzanog i željeznog doba, sa nizom lokalnih karakteristika, koja se rasprostirala u istočnoj Bosni i Hercegovini, jugozapadnoj Srbiji i sjevernim dijelovima Crne Gore.

Mati kultura u sjevernoj i srednjoj Albaniji je južni ogranak glasinačke kulture, a cetinska kultura iz Hrvatske je njen zapadni ogranak. Kako je glasinačka visoravan bila prvo i najznačajnije područje odakle je došao najveći dio do sada pronađenog arheološkog materijala, koji se pripisuje jednoj originalnoj kulturi iz starijeg željeznog doba, čitava ta kultura nosi naziv "Glasinačka kultura". Osnovne karakteristike ove kulture su tumuli, čineći nekropole, grupirani oko gradina s ostacima suhozida.

Smatra se da su nosioci glasinačke željezne kulture bili Iliri, te da se čitav kulturni kompleks može vezati za njihovo pleme Autarijate.[1]

Arheološka istraživanja[uredi | uredi izvor]

Već prve godine nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu Glasinačka visoravan postaje predmet slučajnih nalaza i amaterskih istraživanja pojedinaca. Poručnik Johan Leksa, prilikom izgradnje puta Han Podromanija-Rogatica, otvorio je prve tumule na visoravni (lokalitet Glasinačko polje-Bjelosavljevići) i tom prilikom je u jednom tumulu iz grupe kraj rijeke Rešetnice naišao među ostalim nalazima i na čuvena bronzana glasinačka kultna kolica koje "vuku" dvije ptice. Glasinačka kolica, koja se čuvaju u muzeju u Beču, postala su dio udžbenika, knjiga i literature širom svijeta.

Od kraja 19. vijeka istraživanja organizira Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Istraživanja su provedena u periodu od 1886-97. godine, najprije na Glasinačkom polju, a kasnije su proširena do Prače i Drine, pa je arheološki pojam Glasinac (glasinačko područje) znatno širi od geografskog. Evidentirano je oko 50 prahistorijskih gradina i više od 1200 tumula (grobnih humaka) od kojih je veći dio istražen. Istraživanja su vodili Ćiro Truhelka, Р. Stratimirović, Vejsil Ćurčić i najviše F. Fiala, a u novije vrijeme Borivoj Čović, Branko Govedarica i Milica Kosorić.

Nalazi iz Mramorca u jaseničkom kraju, koje je Milutin Garašanin obradio 1949, inicirali su istraživanje prekodrinske glasinačke kulture starijeg željeznog doba, lokaliteta u zapadnoj Srbiji (Ražani i Kriva Reka). Kasnija otkrića monumentalnih grobova u Atenici, Pilatovićima i Novom Pazaru i obrada materijala pronađenog u njima samo su dodatno potvrdila prisustvo ilirsko-autarijatske komponente i osvijetlila njen kulturni i narodni razvoj duboko na području istočno od Drine. Istraživanja su nastavljena na Kosovu (Romaja i Pećka Banja), Pešteru i sjevernoj Crnoj Gori (Pljevlja i monumentalni grob Lisje polje kod Ivangrada).[2].

Naselja (gradine) smještena su na vrhovima brda i sličnim mjestima pogodnim za odbranu, a štićena su i kamenim bedemima. Tumuli su pretežno koncentrirani oko gradina u nekropole ili manja groblja, ali ih ima i daleko od naselja. Podizani su od zemlje, kombinacije zemlje i kamena, a najčešće od samog kamena. Dimenzije su im različite: prosječno su prečnika od 8 do 10 m, a za razliku od srednje Evrope gdje su karakteristični ravni grobovi, ovi su visoki oko 1 m, ali ima i većih. U nekima je nađen samo po jedan grob, većinom ih ima više, a nisu rijetki veći tumuli koji su služili kao porodična ili rodovska groblja sa po 2000 pokojnika, pa i više.

Najveći dio nalaza trenutno je u depoima Zemaljskog muzeja u Sarajevu, manji dio (porijeklom sa prostora istočno od Drine) u nizu zavičajnih muzeja Srbije, a jedan dio (i to sa dosta vrijednim nalazima) nalazi se u Prirodno-historijskom muzeju u Beču, te u nizu privatnih zbirki i kolekcija.

Hronologiju glasinačkih nalazišta izradili su Alojz Benac i Borivoj Čović:

  • Glasinac I - rano bronzano doba ili pred ilirski period (1800 – 1500. p.n.e)
  • Glasinac II - srednje bronzano doba ili proto ilirski period (1450 – 1300. p.n.e)
  • Glasinac III - pozno bronzano doba ili rano ilirski period (1300 – 800. p.n.e)
  • Glasinac IV - halštatsko doba (800 – 500. p.n.e)
  • Glasinac V - latensko doba (500 – 200. p.n.e.)

Bronzana glasinačka kultura[uredi | uredi izvor]

U ranim fazama bronzanog doba na Glasincu, stanovništvo su nomadski stočari heterogenog porijekla, prilično malobrojni, pa su malobrojna i gradinska naselja (Gradac, Gradina). Iz tog perioda su karakteristični materijali: keramika, bronzani noževi, kamene ratne sjekire i bronzani ukrasni predmeti (igle, privjesci i grivne s motivom ribljeg mjehura).

Slijedeće, kasno bronzano razdoblje, Glasinac III, izdvaja se kao zasebna kultura. Naseljava se više gradina i broj stanovnika raste. Sahranjivanje je pod humcima (najčešće je skeletno), a od priloga se javljaju bronzani ukrasni predmeti, violinaste fibule, igle s topuzastom glavom, dok je keramika rijetka. U kasnom bronzanom dobu jača lokalna proizvodnja, oprema grobova je bogatija, a nalaze se i specifični domaći oblici (bronzane ogrlice i toke ukrašene graviranim geometrijskim ornamentom, fibule lokalnog tipa).

Glasinačka kultura željeznog doba[uredi | uredi izvor]

Najveći procvat se događa u željeznom dobu (Glasinac IV i Glasinac V) iz kojega potječe većina gradina i grobova. U 8. vijeku p. n. e. počinje upotreba željeza u izradi oružja i tokom ovog razdoblja željezo sve više ulazi u život. U sljedećem, 7. vijeku, započinje veliki zamah domaće proizvodnje i željeznog oružja i bronzanog nakita te nastaje veliki broj varijanti oružja i nakita sa karakteristikama specifičnim samo za autarijatsko područje u tehničkom i umjetničko-stilskom smislu. Postoji činjenica da i pored raznovrsnosti pokretnog materijala, glasinačka kultura starijeg željeznog doba ipak pokazuje visoki stepen ujednačenosti, bar u svojim osnovama.

Pokretni materijal (nakit, oružje, oruđe, keramika i posuđe) starijeg željeznog doba pokazuje i jasan kontinuitet sa kasnim bronzanim dobom. Jedine dvije razlike pokretnog materijala iz grobova starijeg željeznog doba u odnosu na grobne priloge iz prethodne faze bronzanog doba su znatno veća zastupljenost željeznog oružja i raznovrsnost nakita. U grobovima se nailazi na raznovrstan nakit, naročito bogat u ženskim, ali zastupljen i u muškim grobovima. U starijem željeznom dobu za izradu nakita se uglavnom koristi bronza, a mjestimično se nailazi i na kalaj. Nakit od srebra je rijedak, a od zlata naročito. Nakit od ova dva plemenita metala postaje češći među nalazima tek sa intenziviranjem kontakata sa grčko-mediteranskim svijetom. Od početka 5. vijeka p.n.e. nailazi se na sve veći broj predmeta izrađenih od srebra i od zlata (posebno značajno nalazište u Novom Pazaru). Željezo se jedino zadržava u izradi pojedinih tipova fibula i to samo u ranim fazama, a i postupno se i ova rijetka upotreba željeza za izradu nakita gubi. Bronza se, pored svoje primarne upotrebe za izradu nakita, upotrebljava još i u izradi metalnih dijelova odjeće, konjske orme te sitnog oruđa i pribora svakodnevne upotrebe. Dok u načelu prilično izostaje upotreba željeza u izradi nakita, dotle se ono upotrebljava za proizvodnju ofanzivnog oružja (koplja, mačevi, ratne sjekire i noževi) i djelimično za izradu oruđa (sjekire i noževi). [3] U naoružanju bronza se koristi samo za izradu defanzivnog oružja (knemida i obloga štita). Defanzivno oružje (šljem, knemide, oklop i štit) nalazi se najčešće u bogatim ratničkim ili kneževskim grobovima. Pored nakita, oružja i oruđa, u tumulima se nailazi i na znatno prisustvo keramike.

Iz još nerazjašnjenih okolnosti, ova se kultura, po svemu sudeći i političko-etnička zajednica, sredinom latena gubi, kada u tumulima nestaje karakterističnog „glasinačkog“ materijala. U stručnoj lietarturi taj fenomen nije do kraja razjašnjen (vjerovatno pod pritiskom Kelta). Smatra se da je nakon seobe Autarijata u Dardaniju došlo do vakuuma, koji je trajao sve do rimskog vremena. Ukoliko bi se prihvatila teza o Autarijatima kao nosiocima „glasinačke kulture“, značilo bi da su se Desidijati na to područje naselili naknadno i u dužem vremenskom procesu nastanili uglavnom župnije krajeve.[4]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Čović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić -Sarajevo, 1966- KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE
  • Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 - BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA
  • Salmedin Mesihović, Sarajevo 2014 -HISTORIJA AUTARIJATA
  • Salmedin Mesihović, Dezidijati, Sarajevo, 2007
  • Blagoje Govedarica, Filozofski fakultet Sarajevo, 2014 –Glasinac i Glasinačka kultura.


Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ J. J. Wilkes, The Illyrians, 1992., str. 45. ISBN 0631198075
  2. ^ HISTORIJA AUTARIJATA -Salmedin Mesihović, Sarajevo 2014
  3. ^ http://www.zemaljskimuzej.ba/arheologija/prahistorija.php Nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu
  4. ^ Komisija za nacionalne spomenike