Građanin Kane

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Građanin Kane
Citizen Kane.jpg
Orig. naslov Citizen Kane
Režiser Orson Welles
Producent Orson Welles
Scenarist(i)
Uloge
Muzika Bernard Herrmann
Žanr Dramski
Kinematografija Gregg Toland Izmijeni na Wikipodacima
Montaža
  • Robert Wise Izmijeni na Wikipodacima
Produkcija
  • RKO Pictures Izmijeni na Wikipodacima
Distributer RKO Radio Pictures
Premijera 1941.
Trajanje 119 minuta[1]
Zemlja SAD
Jezik Engleski

Građanin Kane (engleski: Citizen Kane) američka je dramska misterija snimljena 1941. u režiji Orsona Wellesa. On je tumačio i glavnu ulogu i bio koscenarist i producent. Film je bio nominiran za devet Oscara, osvojivši samo jedan, i to za najbolji originalni scenarij. Godine 1998. Američki filmski institut rangirao ga je na 1. mjesto najboljih američkih filmova svih vremena, a tokom revizije iste liste 2007. zadržao je vodeću poziciju.[1] S budžetom od 800.000 dolara u to vrijeme, dobio je jednoglasne pohvale kritičara čak i u vrijeme njegovog objavljivanja iako nije imao komercijalni uspjeh. 1. maja 1941. bila je svečana premijera u New York Cityju. Čak i prije njegovog javnog prikazivanja izazvao je kontroverze zbog karikiranja i podsjećanja na događaje iz stvarnog života. William Randolph Hearst, moćni novinski magnat i izdavač, optužio je film da povlači uvredljive paralele s njim. Ovu neslavnu bitku detaljno su opisali Thomas Lennon i Michael Epstein u dokumentarcu Bitka za građanina Kanea, koji je također bio nominiran za Oscara. Mnogi od glumaca koji su debitirali u filmu su bili članovi Wellesove pozorišne grupe Mercury Theatre. Film je označio prekretnicu u razvoju filmske tehnike iako je imao neke slične tehnike kao u Hitchcockovom filmu Rebecca i drugim ranijim filmovima. To je provokativna, tragična epska priča o dječaku koji je naslijedio bogatstvo, odvedenom iz svog skromnog okruženja i od roditelja, koga je uzdigao bankar da bi postao bogati, arogantni i energični novinar.[2]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Godina je 1941. i novinski tajkun Charles Foster Kane preminuo je. Prvi snimci prikazuju Xanadu, Kaneovo ogromno, nekada dotjerano, a sada zapušteno imanje na Floridi. Odlomci njegovih novinskih čitulja pomiješani su sa scenama iz njegovog života i smrti. Najzagonetniji su njegovi poslednji trenuci: stežući jednu kuglu, on mrmlja riječ "pupoljak". Kane, čiji je život uvijek bio popraćen vijestima i čije novine ne samo da su izvještavale nego i sačinjavale javno mnijenje, bio je važna ličnost svog doba. Urednik novina smatra da neće imati cijelu priču o Kaneu sve dok oni ne saznaju šta "pupoljak" znači. On šalje reportera Thompsona (William Alland) da istraži slučaj.

Thompson istražuje Kaneov život i čuje mnogo priča o njemu, ali nijedna od njih ne otkriva značenje riječi "pupoljak". Reporter posjećuje Susan Alexander Kane (Dorothy Comingore), tajkunovu bivšu ženu, koja je pijana i neće da govori s njim. Zatim čita neobjavljene memoare g. Thatchera (George Coulouris), prvog finansijskog savjetnika Kanea i odgajatelja iz djetinjstva, koji je kasnije postao glavna meta napada nepovjerenja u Kaneovim novinama. U jednom od mnogih prizora iz prošlosti, Thatcherovi memoari opisuju kako Kaneova majka potpisuje ugovor o dječakovom starateljstvu i predaje njegovo bogatstvo Thatcheru uprkos protivljenju njegovog oca. Kad je Charles bijesno prigovorio što ga šalju s Thatcherom, Kaneov otac rekao je: "Ono što je potrebno ovom djetetu jest dobro batinanje." Gospođa Kane odgovorila je: "To je upravo razlog zašto će on odrastati tamo gdje ga ti nećeš moći batinati."

Orson Welles u sceni govora

Mnogo godina kasnije, kad je trebao preuzeti kontrolu nad svojim poslovanjem, Kane biva razočaran kad primjećuje da se novine koje posjeduje, New York Daily Inquirer, nalaze pred bankrotom. "Nemojte ih prodati", pisao je Thatcheru: "Mislim da bi bilo dobro posjedovati novine" - izjava koja je ogorčila Thatchera u velikoj mjeri. Thatcher posjećuje Kanea u uredništvu i pokušava da ga odgovori od bacanja toliko novca na jeftino novinarstvo, ali Kane koristi novine za pokretanje špansko-američkog rata. On ozbiljno govori Thatcheru da želi koristiti novinarstvo da zaštiti interese običnih ljudi.

Thompson zatim intervjuira Bernsteina (Everett Sloane), generalnog direktora Kaneovog novinskog carstva. Scene iz prošlosti oživljava Bernstein podsjećajući kako su Kane i njegov prijatelj s koledža Jedediah Leland (Joseph Cotten) preuzeli zapušteni i neprofitabilni Inquirer i pretvorili ga u mašinu za kreiranje novca, pa su na kraju zapošljavali i osoblje iz rivalskog New York Chronicla. Na Bernsteinov nagovor, Thompson pronalazi Lelanda, koji mu pripovijeda priču iz Kaneovog prvog braka s Emily Norton (Ruth Warrick) i iznosi neke negativne komentare o karakteru svog bivšeg prijatelja. Leland zatim opisuje Kaneov drugi brak sa Susan Alexander. Kane se počeo viđati s njom još dok je bio u braku s Emily, tokom svoje kampanje za guvernera. On se zalagao za borbu protiv korupcije, obećavajući da će istražiti i srušiti svog protivnika, političkog vođu Jima Gettysa (Ray Collins). Gettys je saznao za Susan i zaprijetio je da će reći novinarima ako se Kane ne povuče iz utrke. Kane je odbio, a priča se obznanila, pa je izgubio izbore kao svoj prvi brak. Ubrzo nakon njegovog razvoda s Emily oženio se sa Susan, koju rivalske novine opisuju s omalovažavanjem kao "pjevačicu". Otprilike u isto vrijeme on dozvoljava pijanici Lelandu, koji je radio kao njujorški dramski kritičar, da se prebaci na isti posao u Kaneovu redakciju u Chicagu.

Iako nije bila talentovana pjevačica, Kane je gajio mnogo ambicija za svoju suprugu. On joj je platio časove pjevanja, izgradio opernu kuću u Chicagu, koja je koštala tri miliona dolara, te finansirao priredbu za njen prvi nastup. Nakon premijere Kane u prostorijama Chicago Inquirera pronalazi pijanog Lelanda koji se onesvijestio nad svojom pisaćom mašinom. Ispod njegovog obraza nalazi se nedovršena i vrlo negativna kritika Susaninog nastupa. Kane sam završava kritiku u istom negativnom tonu i objavljuje u svim njegovim novinama, ali Leland dobija otkaz. Susan je željela odustati, ali Kane je insistirao da ona treba nastaviti sve dok ga njen pokušaj samoubistva nije uvjerio da joj je potrebno da se odrekne pjevanja. Thompson sad lično razgovara sa Susan.

Joseph Cotten kao Jedediah Leland

Par se preselio na Floridu i Kane počinje graditi Xanadu. Kaneovo imanje od 49.000 hektara za "lično zadovoljstvo", navodno je izgrađeno za Susan, a sačinjava ga: teren za golf, ogromni vrtovi, zoološki vrt, i, naravno, rezidencija. U ogromnoj, gotovo praznoj kamenoj dvorani, Susan se igrala sa slagalicom i čeznula za New Yorkom. Kane je odbio napustiti Xanadu, ali je organizirao zabavu koju je nazvao piknik, koja uključuje noćenje u Evergladesu, veliki ražanj, bogato opremljene šatore, muzičare i mnogo gostiju. U jednom šatoru Susan ga optužuje da pokušava kupiti njenu ljubav, da nikad nije nikoga volio osim sebe i da joj nikad nije dao ništa važno; on ju je ošamario. Ubrzo nakon toga ona odlučuje da ga ostavi. Ona se gotovo pokolebala u svojoj odluci da ode kad ju je Kane zamolio da to ne čini, obećavši da će sve biti po njenom. Ali, kad joj je rekao "Ne možeš mi to raditi!", ipak odlučuje napustiti Kanea. Sobar Raymond (Paul Stewart), priča Thompsonu kako je Kane uništio Susaninu sobu nakon što je otišla, ali je zastao kada je pronašao jednu kuglu (koja se pojavljuje u sceni na samrti). Nakon što je Kane stavio kuglu u džep, Raymond ga je čuo kad je rekao "pupoljak". Raymond nema pojma šta to znači. Međutim, on kaže Thompsonu da je bio u sobi i čuo Kanea kad je izgovorio riječ "pupoljak" još jednom prije nego što je umro.

Iz velike kamene dvorane u Xanaduu novinari se spremaju za odlazak. Mjesto je zakrčeno spakovanim sanducima punih umjetnina i kućnih potrepština, od kojih su neke vrijedne, a neke ne. Thompson objašnjava novinarima da on nikad nije pronašao smisao riječi "pupoljak" i da više to nije ni bitno. "Mislim da to ništa ne objašnjava. Mislim da jedna riječ ne objašnjava čovjekov život." Kamera prelazi preko jednog sanduka i otkriva sanke kojima se Kane igrao u sceni kad su ga njegovi roditelji predali Thatcheru; riječ "pupoljak" ugravirana je na sankama. U završnoj sceni ljudi bacaju smeće u peć. Raymond kaže: "Baci i to smeće unutra!" Sanke s natpisom "pupoljak" odlaze u peć, vjerovatno jedina stvar koja je uvijek bila s Kaneom. "On je bio čovjek koji je dobio sve i onda sve opet izgubio; 'pupoljak' mora da je nešto što je izgubio ili nešto što je želio, ali nikad nije dobio." Sanke nestaju u plamenu. Van kuće vidi se dim iz dimnjaka i zatim lanac na kapiji s natpisom "Zabranjen prolaz", s kojim je film i počeo.[1]

Uloge[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Oscari[uredi | uredi izvor]

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji film – nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka
  • Najbolji film – nagrada Američkog filmskog instituta [1]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Tokom snimanja Welles je dobio upozorenje da mu Hearst planira namjestiti neku ženu u njegovoj hotelskoj sobi, gdje bi bio prisutan i fotograf da ga uslika kad mu ona skoči u naručje. To bi se iskoristilo da ga diskreditiraju. Welles je proveo noć na drugim mjestima i nikad se nije utvrdilo je li upozorenje bilo istinito.
  • Publika koja gleda Kanea dok drži govor ustvari je obična fotografija. Da bi stvorili iluziju kretanja, probušene su stotine rupa i svjetla su se kretala u pozadini.
Dorothy Comingore u sceni iz filma
  • U noći premijere filma u San Francisku Welles se našao sam s Hearstom u liftu u hotelu "Fairmont". Svjestan da su njegov otac i Hearst bili prijatelji, Welles je uputio poziv magnatu da prisustvuje premijeri filma. Hearst je odbio ponudu i u trenutku kad je Hearst trebao izaći iz lifta, Welles je primijetio: "Charles Foster Kane prihvatio bi poziv."
  • Kaneov dijalog iz filma: "Ne vjeruj sve što čuješ na radiju" može se tumačiti kao Wellesovo podsjećanje na one koji su se uspaničili kad su čuli njegovu radiodramu Rat svjetova.
  • Tokom snimanja Welles je počeo loše tretirati Dorothy Comingore, namjerno je ponižavajući pred glumcima i ekipom. To je doprinijelo tome da ga ona više mrzi, što je njenu glumu učinilo uvjerljivijom.
  • Dizajn dvorca Xanadu temelji se na izgledu kuće Williama Randolpha Hearsta u San Simeonu i Mont-Saint-Michelu u Francuskoj.
  • Dijalog iz filma: "Starost... to je jedina bolest, g. Thompson, za koju se ne traži lijek" rangiran je 2007. kao 90. od "100 najboljih filmskih dijaloga".
  • Melodija koju je Susan u više navrata pjevala jest "Una voce poco fa" iz opere Seviljski brijač Gioachina Rossinija. Lik u operi pjeva o ljubitelju s kojim planira pobjeći od njenog ljubomornog i bahatog čuvara.
  • Susanino pjevanje ustvari je bio glas profesionalne operske pjevačice koja je, po Wellesovim uputama, pjevala izvan svojih vokalnih raspona. Pristala je da se njen glas koristi na ovaj način, ali pod uvjetom da njen identitet nikad ne bude otkriven, u strahu da bi to moglo naškoditi njenoj karijeri. Bila je to Jean Forward iz opere u San Francisku.
  • Wellesov ugovor s RKO-om dao mu je jedinstvenu slobodu za jednog režisera početnika. On je pisao, producirao, režirao i glumio glavne uloge u dva filma za kompaniju, s potpunom slobodom pri odabiru glumaca, tehničara i konačnog reza. Šef studija George Schaefer dao je zeleno svjetlo za snimanje i mogao je u svakom trenutku staviti veto na svaki zahtjev za dodatno finansiranje koje pređe skromnih 500.000 dolara budžeta (što se na kraju i desilo – budžet je bio premašen za 200.000 dolara), ali nikome osim Wellesu to nije bilo dozvoljeno.
  • Da ga rukovodioci studija ne bi uznemiravali dok snima, Welles je tvrdio da je glumačka ekipa "na probama" tokom prvih nekoliko dana snimanja, ali oni su ustvari snimali film. Prošlo je nekoliko dana prije nego što je studio shvatio o čemu je riječ.
  • Welles je mislio da je prednost što je Dorothy Comingore (Susan) bila trudna kad je počelo snimanje. To je uvjerilo rukovodioce studija da je on namjeravao završiti snimanje prema rasporedu. Welles je prikrivao njenu trudnoću tako što ju je snimao iza stolova ili zaklanjajući joj tijelo komotnim kućnim haljinama.
  • Za ovaj film Welles i snimatelj Gregg Toland izumili su "duboki fokus", tehniku koja drži svaki predmet iz prvog plana, centra i pozadine u simultanom fokusu. To je stvorilo osjećaj dubine u dvodimenzionalnom svijetu filmova.
  • Otvaranje filma sa samim naslovom bez imena zvijezda - bio je čin gotovo bez presedana u 1941. godini. To je sada normalno za današnje holivudske hitove.
  • Welles je zapravo poznavao Hearsta i njegovu ljubavnicu, Marion Davies, dva lika na koje film podsjeća. Pisac Herman J. Mankiewicz i snimatelj Toland bili su izbačeni s jedne od njegovih poznatih zabava u njegovoj otmjenoj vili San Simeon zbog prekomjernog opijanja.
  • Mankiewicz je bio ugovorno vezan da ne pije tokom snimanja filma. Mankiewicz je bio poznat kao alkoholičar u to vrijeme. Kako bi mu pomogao, Welles ga je poslao van Hollywooda u pustinjski grad Victorville, gdje nije bilo mnogo pića. Welles je poslao producenta Johna Housemana da pazi na Mankiewicza.
  • Toland je jako želio raditi s mladim režiserom Wellesom zato što je bio oduševljen time da eksperimentira u svom radu.
  • Film je uveo tehniku nazvanu "univerzalni fokus." Da bi se dobila sliku Kanea i sliku s postera tokom scene govora, korištene su kratke leće. U isto vrijeme, glavna svjetla postepeno su pojačavana kako bi obje slike bile oštre i jasne.
  • 1970-ih filmska kritičarka Pauline Kael napisala je esej Podizanje Kanea. U njemu, ona pripisuje ko-scenaristi Hermanu J. Mankiewiczu pisanje cijelog scenarija za ovaj film i tvrdi da Welles "nije napisao nijednu rečenicu scenarija snimanja." Međutim, ovaj zaključak ima vrlo malo činjenične osnove i uglavnom je sve bilo na osnovu rekla-kazala. Scenarij snimanja zapravo je zasnovan na dva scenarija koja su odvojeno pisali Welles i Mankiewicz i koje je Welles spojio u jedan za konačnu verziju.
  • Prilikom prvih snimaka Xanadua svjetlo s prozora Kaneove vile ostaje uglavnom u istom položaju iako se uglovi kuće mijenjaju svakih nekoliko sekundi.
  • Nakon završetka snimanja Hearst je zabranio reklamu filma u bilo kojim od njegovih novina - ili zapravo bilo koji drugi RKO film - i ponudio je da kupi negative od šefa studija Georgea Schaefera s ciljem da ga uništi. Srećom, Welles je već predao kopije filma utjecajnim ličnostima industrije, pa je odobreno ograničeno izdanje. Kritičari koji nisu radili za Hearstove novine hvalili su film. Film sam po sebi nije imao pregled u Hearstovim novinama sve do sredine 1970-ih, kad je filmski kritičar za Los Angeles Herald-Examiner konačno uradio kritiku filma.
  • Welles je uvijek tvrdio da ovaj film nije biografija nijedne stvarne ličnosti, nego mješavina likova Amerike tog doba. Iako zvanično poznat kao da je baziran na životu Williama Randolpha Hearsta, u priči je bilo elemenata koji se odnose i na život čikaškog magnata komunalija Samuela Insulla (1859-1938).
  • Originalni nitratski negativi više ne postoje; izgorjeli su u požaru 1970. godine.
  • Radna kopija scenarija za film koja je imala 156 stranica prodana je za 97.000 dolara 2007. [1]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Građanin Kane, najspektakularniji prvijenac u historiji američkog filma, pokazuje povezanost političkih spletki studija i društvenog okruženja. Prijem Wellesovog remek-djela od strane Akademije filmskih nauka i umjetnosti, filmskih kritičara i obične javnosti oslikava još jednom složeno suočavanje filmova kao umjetničkih djela s masovnom zabavom, studijskim spletkama i politikom američkog društva u cjelini. Suprotno popularnom vjerovanju, zasluge Građanina Kanea bile su priznate u to vrijeme, iako ne u cjelini, što se i trebalo desiti. Sve je počelo s trač-kolumnisticom Louellom Parsons, koja je počela širiti glasine nakon što je vidjela pregled filma gdje je pisalo da je Građanin Kane "odvratna biografija" o njenom poslodavcu, Williamu Randolphu Hearstu. Hearst je prihvatio mišljenje Parsonsove, čak i ne gledajući film. Iako nije bilo ničega klevetničkog u njemu, sve što je mogao uraditi bilo je da zahtijeva da RKO zabrani film i da zaprijeti da će povući podršku svog novinskog carstva za Hollywood. (...) Pobjednički film Johna Forda Kako je bila zelena moja dolina, osvojivši pet Oscara, možda i nije bio toliko značajan u historiji američkog filma, ali je bio izuzetno dobro urađen, s jakim vizualnim komponentama i prihvatljivijim vrijednostima i tradicionalnijim moralom nego što je to bio slučaj s Građaninom Kaneom. Fordov film nagrađen je iz različitih razloga: to je popularna ideologija, njegovanje porodičnih vrijednosti (između ostalog, zemlja je bila u ratu), kao i njegove estetske zasluge i dobra gluma. Građanin Kane, za razliku od drugih, bio je odbačen zbog svoje pesimistične poruke, Hearstovog utjecaja u Hollywoodu i Wellesovog statusa kao autsajdera. Nema sumnje da je film imao zasluge koje nisu bile dovoljno priznate u to vrijeme, ne samo zbog spora s Hearstom nego i zbog svojih inovacija koje su bile revolucionarne, daleko ispred svog vremena. Osim toga, Welles je bio mlad, sa samo 26 godina, i novajlija u Hollywoodu; ovo je bio njegov prvi film. Ironično, najkontroverzniji element filma, njegov scenarij, bila je jedina kategorija u kojoj ga je Akademija nagradila. U isto vrijeme, film Williama Wylera Male lisice bio je još jedan istaknuti film koji je izgubio u svakoj od svojih devet nominacija. I režiserski prvijenac Johna Hustona Malteški soko, još jedan klasik svoje vrste, također nije osvojio nikakvu nagradu.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]