Grazia Deledda

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Grazia Deledda
Rođenje (1871-09-27) 27. septembar 1871.
NagradeNobelova nagrada za Književnost

Grazia Maria Cosima Damiana Deledda ( Italijanski izgovor: [ˈɡrattsja deˈlɛdda] ; 27. septembar 1871. – 15. avgust 1936.), poznata i na sardinskom jeziku kao Gràssia ili Gràtzia Deledda [1][2] ( izgovara se[ˈɡɾa(t)si.a ðɛˈlɛɖːa] ), bila je italijanska književnica koja je 1926. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost [3] „za svoje idealistički nadahnute spise koji s plastičnom jasnoćom prikazuju život na njenom rodnom ostrvu [tj. Sardiniji ] i sa dubinom i simpatijom se uopšteno bavi ljudskim problemima." [4] Bila je prva talijanka koja je dobila tu nagradu, a tek druga žena općenito nakon Selme Lagerlöf 1909. godine [5]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Deledda je rođena u Nuor-u, na Sardiniji, u porodici srednje klase, od Đovanija Antonija Deledde i Franćeske Kambose, kao četvrta od sedmoro braće i sestara. Pohađala je osnovnu školu (minimum koji je tada bio potreban), a zatim se školovala kod privatnog učitelja (gost jednog od njenih rođaka) i prešla na samostalno učenje književnosti. U to vrijeme počela je pokazivati interesovanje za pisanje kratkih romana, uglavnom inspirisanih životom sardinskih seljaka i njihovom borbom. Učiteljica ju je ohrabrila da svoje pisanje pošalje u novine i sa 13 godina, njena prva priča je objavljena u lokalnom časopisu.[6] Neki od Deleddinih ranih radova objavljeni su u modnom časopisu L'ultima moda između 1888. i 1889. Godine 1890. Trevisani je objavio Nell'azzurro (U plavetnilo), svoju prvu zbirku kratkih priča. Deleddin glavni fokus bio je predstavljanje siromaštva i borbe povezanih s njim kroz kombinaciju imaginarnih i autobiografskih elemenata. Njena porodica nije posebno podržavala njenu želju za pisanjem.

Deleddin prvi roman, Fiori di Sardegna (Cvijeće Sardinije) objavljen je 1892. Njenu knjigu Paesaggi sardi iz 1896. godine, koju je objavio Speirani, karakterizira proza koja se temelji na fikciji i poeziji. Otprilike u to vrijeme, Deledda je pokrenula redovnu saradnju sa novinama i časopisima, posebno La Sardegna, Piccola Rivista i Nuova Antologia . Njen rad je stekao značajnu vidljivost, ali i kritičko interesovanje. U oktobru 1899. Deledda je u Kaljariju srela Palmira Madesanija, funkcionera Ministarstva finansija.[7] Madesani i Deledda su se vjenčali 1900. godine i par se preselio u Rim odmah nakon objavljivanja Deleddinog romana Il vecchio della montagna (Starac s planine, 1900.). Uprkos rođenju njena dva sina, Sardusa (1901) i Frančeska „Franca“ (1904),[8] Deledda je uspjela da nastavi da piše, objavljujući po jedan roman godišnje.[8]

Deledda sa suprugom Palmirom i sinom Sardusom, Rim, oko 1904

Godine 1903. objavila je Elias Portolu, što je doživjelo komercijalni i kritičarski uspjeh, čime je ojačala njenu reputaciju kao pisca. Slijedio je Cenere (Pepeo, 1904); L'edera (Bršljan, 1908); Sino al confine (Do granice, 1910); Colombi e sparvieri (Golubovi i vrapci, 1912); i njena najpopularnija knjiga, Canne al vento (Trska na vjetru, 1913.).

Godine 1916. roman Trska na vjetru, je bio inspiracija za nijemi film sa poznatom talijanskom glumicom Eleonorom Duse . To je bio prvi i jedini put da se Duse, pozorišna glumica, pojavila u filmu. Deledda je bila jedan od saradnika nacionalističkog ženskog časopisa Lidel, koji je osnovan 1919. godine.[9]

Godine 1926. Henrik Schück, član Švedske akademije, nominirao je Deleddu za Nobelovu nagradu za književnost.[10] Deledda je osvojila "za svoje idealistički nadahnuto pisanje koje sa plastičnom jasnoćom prikazuju život na njenom rodnom ostrvu i sa dubinom i simpatijom se uopšteno bave ljudskim problemima". Nagrada joj je dodijeljena na svečanosti u Štokholmu 1926. Njen prvi odgovor na vijest bio je "Già?" ("Već?" ) Deleddina pobjeda je doprinijela povećanju njene popularnosti. Benito Musolini, koji je upravo učvrstio svoju vlast i uspostavio fašizam, poslao je Deleddi svoj potpisani portret, sa posvetom u kojoj je izrazio svoje "duboko divljenje" kao piscu. Jata novinara i fotografa počela su posjećivati njen dom u Rimu. Deledda im je u početku poželjela dobrodošlicu, ali se na kraju umorila od pažnje. Jednog dana je primijetila da je njena voljena ljubimica vrana, Checca, bila vidno iziritirana metežom, jer su ljudi stalno ulazili i izlazili iz kuće. "Ako je Checci dosta, i meni je dosta", rekla je Deledda i vratila se penzionerskoj rutini. Događaji su, također, opteretili Deleddin izuzetno metodičan raspored pisanja. Njen dan bi počinjao kasnim doručkom, nakon čega bi slijedilo jutro napornog čitanja, ručak, brzi san i nekoliko sati pisanja prije večere.

Deledda je nastavila da piše čak i dok je postajala starija i krhkija. Njeni kasniji radovi, La Casa del Poeta (Kuća pjesnika, 1930.) i Sole d'Estate (Ljetno sunce, 1933.), ukazuju na optimističniji pogled na život čak i kada je imala ozbiljne zdravstvene probleme.

Deledda je umrla u Rimu u 64. godini od raka dojke. La chiesa della solitudine (Crkva samoće, 1936), Deleddin posljednji roman, poluautobiografski je prikaz mlade talijanke koja se suočava sa smrtonosnom bolešću. Završeni rukopis romana Cosima otkriven je nakon njene smrti i objavljen posthumno 1937. godine.[5]

Priznanja[uredi | uredi izvor]

Deleddin rad je visoko cijenjen od pisaca talijanske književnosti, uključujući Luigija Capuana, Giovanni Verga, Enrico Thovez, Pietro Pancrazi [it], Renato Serra [it] . Sardinski pisci, među kojima su Sergio Atzeni, Giulio Angioni i Salvatore Mannuzzu, bili su pod velikim uticajem njenog rada, što ih je navelo da osnuju ono što je kasnije postalo poznato kao Sardinsko književno proljeće. Godine 1947. umjetnici Ameliji Camboni je naručen portret Deledde, koja se trenutno nalazi u blizini njene kuće u Rimu u kvartu Pinco .

Deleddino rodno mjesto i dom iz djetinjstva u Nuoru proglašen je zgradom nacionalnog nasljeđa i kupila ga je 1968. Općina Nuoro, koja ga je 1979. predala Regionalnom etnografskom institutu (ISRE) za simboličnu cijenu od 1.000 talijanskih lira. Institut je pretvorio kuću u muzej u čast pisca, a sada se zove Museo Deleddiano.[11] Muzej se sastoji od deset soba koje prikazuju najvažnije epizode Deleddinog života.[12]

Bista Grazia Deledda, Amelia Camboni [it], Pincio, Rim

Elektrana na ugalj otvorena je u Portoscusu 1965. godine. Do 2013., ova elektrana pod nazivom Grazia Deledda ima kapacitet od 590 MW.[13]

Tribute

Google ju je 10. decembra 2017. proslavio Google Doodle logotipom.[14]

Posao[uredi | uredi izvor]

Život, običaji i tradicija naroda Sardinije istaknuti su u Deleddinim spisima.[8] Često se oslanja na detaljne geografske opise i njeni likovi često predstavljaju snažnu vezu sa mjestom porijekla. Mnogi od njenih likova su izopćenici koji se u tišini bore sa izolacijom .[8] Deleddin rad se, sveukupno, fokusira se na ljubav, bol i smrt, na kojima počivaju osjećaji grijeha i sudbine . Njeni romani imaju tendenciju da kritikuju društvene vrijednosti i moralne norme, a ne ljude koji su žrtve takvih okolnosti. Iako njen stil pisanja nije tako kitnjast u njenim radovima može se prepoznati uticaj verizma Giovannija Verge, a ponekad i dekadentizma Gabrielea D'Annunzija. Uprkos svojoj revolucionarnoj ulozi u italijanskoj i svjetskoj književnosti, Deledda nije bila priznata kao feministička spisateljica, vjerovatno zbog njene tendencije da prikazuje žensku bol i patnju nasuprot ženskoj autonomiji.[8]

Ispod je kompletna lista Deleddinih radova:[15]  

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Gràtzia Deledda". sardegnacultura.it (jezik: sardinijski). Arhivirano s originala, 18. 5. 2021. Pristupljeno 17. 5. 2020.
  2. ^ Serra, Sarvadore (3. 9. 2016). "Gràssia Deledda, unu Nobel sardu a s'Itàlia". Limba Sarda 2.0 (jezik: sardinijski). Pristupljeno 17. 5. 2020.
  3. ^ Grazia Deledda (Italian author). britannica.com
  4. ^ https://www.nobelprize.org/nobel_prizes/literature/laureates/1926/press.html Award speech, apparently citing the Swedish Academy.
  5. ^ a b Hallengren, Anders. "Grazia Deledda: Voice of Sardinia". Nobel Media. Pristupljeno 16. 4. 2014.
  6. ^ "The Nobel Prize in Literature 1926". NobelPrize.org (jezik: engleski). Pristupljeno 14. 8. 2020.
  7. ^ "Grazia Deledda". The Florentine. 25. 3. 2010. Pristupljeno 9. 9. 2019.
  8. ^ a b c d e Migiel, Marilyn. (1994). "Grazia Deledda." Italian Women Writers: A Bio-bibliographical Sourcebook. By Rinaldina Russell. Westport, CT: Greenwood. 111-117. Print.
  9. ^ Eugenia Paulicelli (2002). "Fashion, the Politics of Style and National Identity in Pre-Fascist and Fascist Italy". Gender & History. 14 (3): 552. doi:10.1111/1468-0424.00281.
  10. ^ "Nomination Archive". NobelPrize.org (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 10. 2019.
  11. ^ "Museo Deleddiano". SardegnaTurismo - Sito ufficiale del turismo della Regione Sardegna (jezik: engleski). 20. 11. 2015. Pristupljeno 14. 8. 2020.
  12. ^ "Museo Deleddiano di Nuoro". Fidelity House (jezik: italijanski). 5. 2. 2015. Pristupljeno 24. 5. 2016.
  13. ^ "ABB to supply control system for Enel's 590MW Grazia Deledda Sulcis plant - NS Energy". 2013.
  14. ^ "Celebrating Grazia Deledda". Google. 10. 12. 2017.
  15. ^ "IWW Results". uchicago.edu. Arhivirano s originala, 8. 4. 2019. Pristupljeno 4. 6. 2023.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Attilio Momigliano, "Intorno a Grazia Deledda", u Ultimi studi, La Nuova Italia, Firenca, 1954.
  • Emilio Cecchi, "Grazia Deledda", u Storia della Letteratura Italiana: Il Novecento, Garzanti, Milano, 1967.
  • Antonio Piromalli, "Grazia Deledda", La Nuova Italia, Firenca, 1968.
  • Natalino Sapegno, "Prefazione", u Romanzi e novelle, Mondadori, Milano, 1972.
  • Giulio Angioni, "Grazia Deledda: l'antropologia positivistica e la diversità della Sardegna", u Grazia Deledda nella cultura contemporanea, Satta, Nuoro, 1992.
  • Giulio Angioni, "Introduzione", u Tradizioni popolari di Nuoro, Ilisso, Biblioteca Sarda, Nuoro, 2010.
  • 978-1741048193
  • 978-88-97084-90-7

Eksterne veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Grazia_Deledda&oldid=3543500"