Gunj
Gunj je odjevni predmet, haljetak od vune (sukna) ili čohe, koji su nosili muškarci, žene i djeca. U nekim krajevima termin gunj se koristio da označi ćebe ili vuneni pokrivač.
Historija[uredi | uredi izvor]
Gunj se koristio još u srednjem vijeku, a njegovo ime je nastalo od srednjovjekovne grčke i latinske reči gunna, što znači krzno ili kožuh. Početkom 14. vijeka gunj je predstavljao jednostavni vuneni pokrivač i ogrtač, vremenom je postao vrsta kaputa sa dugim rukavima, da bi se transformisao u jelek i prsluk bez rukava.[1] Gunj su pravili terzije i abadžije od sukna, čoje ili šajaka. Prvobitno je bio dio svakodnevne nošnje, da bi vremenom postao dio svečanog tradicionalnog odijela. Početkom 20. vijeka se sve rijeđe nosi, jer tada u Srbiju prodire moderna građanska nošnja, koja je bila jeftinija i dostupnija. U srednjovjekovnoj Srbiji gunj je bio deo obaveznih davanja Vlaha i stanovnika sela na manastirskim vlastelinstvima.[2] Tako je car Dušan naredio da se iz sela dodeljenih Karejskoj ćeliji u Svetoj gori, od svake kuće carstva svake godine daje i deset gunjeva.[3] Gunj su na prostorima bivše Jugoslavije nosili Srbi, Crnogorci, Hrvati, Muslimani, Makedonci i Slovenci. U drugom izdanju Rečnika iz 1852. godine, Vuka Stefanovića Karadžića, takođe se pominje pojam gunja, a opisan je kao odjevni predmet u Srbiji: od crna sukna i ponajviše s’ rukavima i dugačak do niže koljena a ima, osobito po varošima, i kratkijeh gunjeva do pojasa; i ima ih bez rukava i dugačkijeh (kao na primer u nahiji Rudničkoj) i kratkijeh (osobito u Bosni dolje pored Drine na ženama i đevojkama.[4]
Izgled i izrada gunja[uredi | uredi izvor]
Gunj se rijetko proizvodio u domaćoj radinosti, uglavnom je nastajao u radionicama. Žene su pripremale grubi tekstil- aba, od koga se gunj izrađivao. Uglavnom je to bila tkanina od vune, ali je mogla biti i od kozije dlake koja se tkala na horizontalnom razboju.[1] Posle tkanja se dorađivala pomoću vode u seoskim vodenicama, valjavicama, stupama da bi se dobila kompaktnija tekstura. Postupak stupanja kombinovao se udarcima teškim drvenim maljem i vodom. Posle stupanja i sušenja, tkanina se bojila. Gunjevi su mogli imati velelepne ukrase i vezove, ukrasi na gunjevima rađeni su prišivanjem komadića sukna i čohe, a vez je izvođen na osnovi vunenim ili svilenim gajtanom. Gajtan se uplitao i potom slagao na odevni prednet. Neke zanatlije su imale šegrta čiji je jedini zadatak bio da upliće gajtan, što je gajtan bio raskošniji to je značilo da je naručilac bio bogatiji ali i da je zanatlija bio veoma umješan. Ukrašavanje gunja moglo je da traje i po nekoliko mjeseci, u zavisnosti koliko su sami ukrasi bili zahtijevni za izradu. Često su ukrasi bili u obliku kruga ili romba, ili pak sa heraldičkim motivima.[1] Gunj je mogao biti ukrašen i inicijalima naručioca, ukoliko bi to bila njegova želja. Od sukna su se za seosko stanovništvo izrađivali još i kabanice, haljine, zubuni, jeleci, čakšire, kape, i prekrivači za konje.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b c "Gunj kroz vekove". Iskon mode. 28. 10. 2017. Arhivirano s originala, 15. 10. 2019. Pristupljeno 15. 10. 2019.
- ^ "OD ČOBANSKE KABANICE DO MODERNE NOŠNJE U srednjovekovnoj Srbiji gunj je bio deo obaveznih davanja vlasteli". lepotesrbije.alo.rs (jezik: srpski). Pristupljeno 2. 2. 2023.
- ^ Rašić-Dragojević, Vladana (2. 5. 2016). "Gunj, jelek, prsluk". rts.rs. Pristupljeno 15. 10. 2019.
- ^ "Gunj- šta je i šta znači reč?". Značenje reči. Pristupljeno 15. 10. 2019.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Milka Jovanović, Narodna nošnja u Srbiji u XIX veku, Srpski etnografski zbornik XCII, 1979.