Sinan-paša Borovinić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Sinan-paša Borovinić je potomak slavne srednjovjekovne bosanske porodice. Unuk je Tvrtka Borovinića. Rođak mu je vlastelin Radoslav Pavlović. Uz njegovo ime često stoji i nadimak "Hadum", što se na Zapadu često pogrešno prevodi kao "eunuh", a osim toga, Sinan-paša bio je i oženjen. Naime, osmanlijski pojam hadım označava svakog slugu, a ne samo eunuha. Pod pojmom hadım najčešće se misli na slugu Božijeg; u tom značenju je i sam sultan Selim I uzeo ovaj nadimak. Sinan-paša je školovan u dvorskoj školi Enderun za vrijeme vladavine sultana Bajazida II. U historijskim dokumentima prvi put se spominje 1504. godine na položaju namjesnika u Hercegovini. Kancelar mu je bio Vuk Baličević, a poklisar Ivan Grupković. Na dužnosti hercegovačkog sandžak-bega ostao je do 1506. godine, kada biva premješten i imenovan sandžakbegom Smederevskog sandžaka. Na toj dužnosti ostaje do 1512. godine, kada dolazi na poziciju namjesnika Bosne. U Bosni je ostao godinu dana, a nakon toga sultan Selim I imenuje ga anadolskim beglerbegom, a nasljeđuje ga Junus-beg 1513. godine. Na prolazu kroz dubrovačku teritoriju sačekala ga je dubrovačka delegacija izrazivši mu da "Dubrovnik hvali Boga što ima susjeda, o kome se radi pravednosti, čovječnosti i svih dobrih djela pronio glas čitavim svijetom". Na dužnosti beglerbega Anadolije ostao je do 26. aprila 1516. godine, kada biva imenovan velikim vezirom Osmanlijskog carstva. Poginuo je prilikom osvajanja Kaira 22. januara 1517. godine.

Sultanova riječ povodom pogibije[uredi | uredi izvor]

Poginuo je za vrijeme borbi kod Kaira. Sinan-pašinu pogibiju u bitki kod Ridanije blizu Kaira, najbolje opisuje Joseph von Hammer, jedan od najvećih osmanskih historičara, gdje u svojoj knjizi "Historija Turskog/Osmanskog Carstva - I Knjiga" sljedeće navodi: ...Jedva što je započela borba, odvoji se s lijevog neprijateljskog krila odred, sasvim oklopljen u željezo, i pojaha pravo na zastavu sultana Selima. To su bili najodabraniji vitezovi iz vojske Memluka sa samim sultanom Tuman-bejom i njegova oba vojskovođe, Alanbejom i Kurtbejom na čelu. Sva trojica su se zarekla da će osmanskog sultana staviti živa ili mrtva pod svoju ruku. Zabunili su se samo u osobi, držeći velikog vezira Sinana za sultana Selima. Sinan jestajao između Mahmut-bega Ramazanoglua i Alije, haznedara. Sultan Tuman-bej upravo je prodirao ka velikom veziru, Alanbej Mahmutu, a Kurtbej Aliji s toliko srčanosti i bijesa da su sva trojica odabrane protivnike ubili kopljem, a sami izbjegli, iako je Alanbej bio teško ranjen tanetom. Usprkos takvoj osobnoj hrabrosti memlučkog sultana i njegovih vjernih, izgubljena je bitka..." (str. 322). Koliko je bio cijenjen najbolje svjedoče riječi sultana Selima I Yavuza koji povodom njegove pogibije reče: "Egipat osvojih, Sinana izgubih, zar se sa Sinanom može usporediti jedna pokrajina". Neki ga historičari nazivaju Hadim Sinan-paša a neki ga nazivaju Sinanuddin Jusuf.

Reference[uredi | uredi izvor]

  • Joseph von Hammer, "Historija Turskog/Osmanskog Carstva - I Knjiga" Zagreb, 1979.
  • Ljiljan 5. mata 1997. godine, piše Enes Durmišević.