Halačija
| Halačija Halacsya sendtneri | |
|---|---|
| Status zaštite: Ugroženi | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
| Divizija | Tracheophyta |
| Razred | Magnoliopsida |
| Red | Boraginales |
| Porodica | Boraginaceae |
| Rod | Halacsya |
| Vrsta | Halacsya sendtneri (Boiss). Dorfler |
Halačija ili cvakija (lat. Halacsya sendtneri (Boiss.) Dorfler – sinonimi: Moltkia aurea Sendtn., non Boiss.; M. sendtneri Boiss.; Zwackhia aurea Sendtn. in Reichenb.; M. serbica Janka) je biljka porodice Boraginaceae: oštrolisti. Diploidna hromosomska garnitura sadrži 2n = 22.[1]
Opis[uredi | uredi izvor]
Halačija je visegodisnja busenasta biljka sa ustajućim jednostavnim stabljikama i dugim korijenovim sistemom. Stabljike su pokrivene prileglim cekinjastim dlačicama: na vrhu imaju prosti uvojak. Listovi jednostavni, cjelovitog ruba, a pri osnovi stabljike su linearno lancetasti. Listovi koji su na stablu su znatno sitniji, naizmjenični i obrasli čekinjastim dlačicama.
Cvjeta u maju; cvjetovi su dvospolni, mlo razrezani i imaju dvostruko ocvijeće: casicu i krunicu. U čaška je 5 lapova koji su međusobno uglavnom srasli. Zlatnožuta krunica je ljevkasta sraslih latica, po obodu peterokrpasta, a u ždrijelu nema ljuspi. Od rasplodnih organa ima 5 prašnika i jednovrati tučak. Prašnici su prirasli za cijev krunice, a antere su im zašiljene, na obodu trepavičaste. Tucak ima vrat i nadraslu plodnicu koja je četverodijelna; svakom pretincu ima po jedan sjemeni zametak.
Plod cvakije je suhi fkalavac koji se nakon dozrijevanja raspada u 4 plodića koji su trouglasto jajoliki. U sezoni cvjetanja, sivim serpentinskim stijenama i kamenjarama daje osebujnu lijepotu.
Ekologija i rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Stanlita halačije su serpentini; ona je izraziti serpentinofit. Raste na otvorenim serpentinskim kamenjarama između menitih blokova, na nadmorskim visinama oko 190 do 1.500 m Karakteristicna je vrsta biljnih zajednica u kojima dominira sa Carex humilis i Sesleria rigidae koje su opisane u Bosni[potrebna odrednica], te u jednoj endemskoj zapadne Srbije.
Endem je Dinarida, od Bosne i Hercegovine do Albanije. U bosni raste oko Maglaja, Žepča, Zavidovića, kod Olova[potrebna odrednica], u okolina Višegrada.
Locus classicus je u Bosni: nedaleko od Maglaja, na serpentinu (Sendtner, O. 1848.).
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.