Idi na sadržaj

Hasanaginica (opera)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Scena iz opere Hasanaginica

Hasanaginica je bosanskohercegovačka usmena balada nastala za vrijeme vladavine Osmanlijskog Carstva. Bila je prevedena na mnogim svjetskim jezicima, a preveli su je: Johan Wolfgang Goethe, Walter Scott, Aleksandar Puškin, Adam Mickiewitz.

Hasanaginica je služila i kao predložak za istoimenu operu u tri čina, koja je premijerno izvedena 18. marta 2000. u Sarajevu. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, a kompozitor je bio Asim Horozić.[1]

Radnja

[uredi | uredi izvor]

I čin

[uredi | uredi izvor]

U borbama na bedemima Bosne biva ranjen Hasanaga Arapović. Leži ranjen u čadoru na planini Biokovo i travama rane vida. Ranjenoga Hasanagu u planini obilaze mati i sestra. Hasanaginica ostaje kod kuće uz djecu, jer tako nalažu običaji stari. Hasanaga je uvrijeđen što ga vjerna 1juba ne obiđe i u trenucima kad konflikt podstiče i njegova majka, poručuje ženi da ga ne čeka ni u dvoru ni u rodu njegovu. Za tu poruku dozna i beg Pintorović, brat Hasanaginicin, koji dolazi po sestru da je vrati u dom Pintorovića. Hasanaga se vraća iz planine, i na svojoj kuli zatječe bega Pintorovića. Uslijedi oštar verbalni obračun između goropadnog age i povrijeđenog bega, u kojem se potežu i kubure iza pasa. Pintorović odvodi sestru. Hasanaginica se s bolom oprašta od petoro djece, svjesna da o njenoj sudbini odlučuju drugi, a da njena nesreća pripada samo njoj.

II čin

[uredi | uredi izvor]

Drugi čin događa se u domu Pintorovića. Beg Pintorović je smislio način na koji će se osvetiti bahatom Hasanagi i ostaloj aginskoj fukari. Obećava sestrinu ruku uglednom Imotskom kadiji, koji je još od rane mladosti bio i ostao zaljubljen u mladu begovicu. Scena susreta između Hasanaginice i Imotskog kadije otkriva svu dubinu i težinu apsurda i tragične situacije u kojoj se našla ova plemenita majka i žena, ali i svu dobrotu bivanja i snivanja kojima isijava nadasve dobri i plemeniti Imotski kadija. Hasanaginica prima prsten i pristaje da pođe za Imotskog kadiju, jer je bratova riječ neprikosnovena. Uspijeva izmoliti dozvolu od brata da se svatovi zaustave pored Hasanaginog doma, kako bi još jednom djecu vidjela i uručila im darove. U međuvremenu, Sultanija, kći Hasanaginicina, kradom posječuje majku i saznaje da je Hasanaginica isprošena.

III čin

[uredi | uredi izvor]

Na aginoj kuli traje prava drama. Hasanaga se povukao u osamu. Pati, shvaća da je pogriješio. U sukobu je i sa rođenom majkom, koju okrivljuje za sve što se dogodilo. Spreman je da uzjaše konja i da ode do Pintorovića, da voljenu ženu vrati kući i djeci. Od te odluke odustaje kad sazna da je Hasanaginica isprošena i da će njeni svati uskoro da naiđu pored njegove kule. U završnoj sceni nailaze svatovi. Sva u bijelom i pod duvakom ulazi Hasanaginica i oprašta se sa djecom. Hasanaga uklanja djecu ispred Hasanaginice, i još joj u lice sasipa uvredljive riječi da je “majka srca kamenoga”. I žensko srce ne izdrža … [2]

Saradnici

[uredi | uredi izvor]

Uz učešće:

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Hasanaginica, prva opera na CD-u". slobodnaevropa.org. Pristupljeno 12. 2. 2024.
  2. ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 18. 5. 2015. Pristupljeno 13. 11. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)