Hasanaginica (opera)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Scena iz opere Hasanaginica

Hasanaginica je bosanska usmena balada koja je bila prevedena na mnogim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena poput: Johan Wolfgang Goethe, Walter Scott, Puškin, Adam Mickiewitz, samo su neka od imena koja su prevodila Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za istoimenu bosansku operu u tri čina, koja je premijerno izvedena 18. marta 2000. godine u Sarajevu. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, a kompozitor je bio Asim Horozić.[1]

Radnja[uredi | uredi izvor]

I Čin[uredi | uredi izvor]

U borbama na bedemima Bosne biva ranjen Hasanaga Arapović. Leži ranjen u čadoru na planini Biokovo i travama rane vida. Ranjenoga Hasanagu u planini obilaze mati i sestra. Hasanaginica ostaje kod kuće uz djecu, jer tako nalažu običaji stari. Hasanaga je uvrijeđen što ga vjerna 1juba ne obiđe i u trenucima kad konflikt podstiče i njegova majka, poručuje ženi da ga ne čeka ni u dvoru ni u rodu njegovu. Za tu poruku dozna i beg Pintorović, brat Hasanaginicin, koji dolazi po sestru da je vrati u dom Pintorovića. Hasanaga se vraća iz planine, i na svojoj kuli zatječe bega Pintorovića. Uslijedi oštar verbalni obračun između goropadnog age i povrijeđenog bega, u kojem se potežu i kubure iza pasa. Pintorović odvodi sestru. Hasanaginica se s bolom oprašta od petoro djece, svjesna da o njenoj sudbini odlučuju drugi, a da njena nesreća pripada samo njoj.


II Čin[uredi | uredi izvor]

Drugi čin događa se u domu Pintorovića. Beg Pintorović je smislio način na koji će se osvetiti bahatom Hasanagi i ostaloj aginskoj fukari. Obećava sestrinu ruku uglednom Imotskom kadiji, koji je još od rane mladosti bio i ostao zaljubljen u mladu begovicu. Scena susreta između Hasanaginice i Imotskog kadije otkriva svu dubinu i težinu apsurda i tragične situacije u kojoj se našla ova plemenita majka i žena, ali i svu dobrotu bivanja i snivanja kojima isijava nadasve dobri i plemeniti Imotski kadija. Hasanaginica prima prsten i pristaje da pođe za Imotskog kadiju, jer je bratova riječ neprikosnovena. Uspijeva izmoliti dozvolu od brata da se svatovi zaustave pored Hasanaginog doma, kako bi još jednom djecu vidjela i uručila im darove. U međuvremenu, Sultanija, kći Hasanaginicina, kradom posječuje majku i saznaje da je Hasanaginica isprošena.

III Čin[uredi | uredi izvor]

Na aginoj kuli traje prava drama. Hasanaga se povukao u osamu. Pati, shvaća da je pogriješio. U sukobu je i sa rođenom majkom, koju okrivljuje za sve što se dogodilo. Spreman je da uzjaše konja i da ode do Pintorovića, da voljenu ženu vrati kući i djeci. Od te odluke odustaje kad sazna da je Hasanaginica isprošena i da će njeni svati uskoro da naiđu pored njegove kule. U završnoj sceni nailaze svatovi. Sva u bijelom i pod duvakom ulazi Hasanaginica i oprašta se sa djecom. Hasanaga uklanja djecu ispred Hasanaginice, i još joj u lice sasipa uvredljive riječi da je “majka srca kamenoga”. I žensko srce ne izdrža … [2]

Lica[uredi | uredi izvor]

  • DJECA: Azra Smajović, Tijana Pejičić, Nidal Đipa

Saradnici[uredi | uredi izvor]

  • režiser Sulejman Kupusović
  • scenograf Radovan Marušić, k.g.
  • kostimografkinja Vanja Popović, k.g.
  • koreografkinja Edina Papo
  • šef Hora Danijel Žontar
  • koncert-majstor Dževad Šabanagić, k.g.
  • korepetitorica Željka Andrić, Višnja Bakalar, k.g.
  • asistent režisera i inspicijent Gordan Simić
  • asistent kostimografkinje Zulfo Džinalija, k.g.
  • sufleri Boris Ječanin, Marina Potočnik

Uz učešće:

  • Hora Opere Narodnog Pozorišta Sarajevo
  • Baleta Narodnog Pozorišta Sarajevo
  • Sarajevske Filharmonije [2]

Reference[uredi | uredi izvor]