Hasij

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Hasijum)
Idi na: navigaciju, pretragu
Hasij,  108Hs
Hasij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Hasij, Hs, 108
Serija Prelazni metali
Grupa, Perioda, Blok 8, 7, d
Izgled -
Zastupljenost 0 %
Atomske osobine
Atomska masa [269] u
Atomski radijus (izračunat) 126[1] (pretpostavljeno) ( -) pm
Kovalentni radijus 134[2] (pretpostavljeno) pm
Van der Waalsov radijus ? pm
Elektronska konfiguracija [Rn] 5f146d67s2 [1]
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 32, 32, 14, 2
1. energija ionizacije 733,3[1] (pretpostavljeno) kJ/mol
2. energija ionizacije 1756[1] (pretpostavljeno) kJ/mol
3. energija ionizacije 2827[1] (pretpostavljeno) kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto[3] (pretpostavljeno)
Kristalna struktura heksagonalna gusto pakovana[3] (pretpostavljeno)
Gustoća 40700[1] (pretpostavljeno) kg/m3
Magnetizam ?
Tačka topljenja ? K (? °C)
Tačka ključanja ? K (? °C)
Molarni volumen ? m3/mol
Toplota isparavanja ? kJ/mol
Toplota topljenja ? kJ/mol
Brzina zvuka ? m/s
Hemijske osobine
Oksidacioni broj 8, 6, 5, 4, 3, 2[1] (pretpostavljeno)
Oksid ?
Elektronegativnost (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
277Hs

sin

30 s SR
271Hs

sin

~4 s α 9,27 - 9,13 267Sg
270Hs

sin

22 s[4] α 9,02 - 8,88 266Sg
269Hs

sin

9,7 s α 9,21; 9,10; 8,97 265Sg
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja

Oznaka upozorenja nepoznata[5]
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: /
S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Hasij je hemijski element sa simbolom Hs i atomskim brojem 108, nazvan po njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. On je sintetički (ne nalazi se u prirodi već je dobijen vještački) i radioaktivni element. Najstabilniji poznati izotop hasija je 277Hs, sa vremenom poluraspada od oko 30 sekundi.[potreban citat] Do danas je sintetizirano više od 100 atoma hasija.[6]

U periodnom sistemu nalazi se u d-bloku transaktinidnih elemenata. Hasij pripada elementima 7. periode i 8. grupe periodnog sistema, pa je stoga šesti član 6d serije prelaznih metala. Hemijski eksperimenti potvrdili su da se hasij ponaša kao teži homolog osmija iz 8. grupe elemenata. Njegove hemijske osobine su samo djelimično proučene, a do danas je poznato da u velikoj mjeri odgovaraju osobinama drugih elemenata iz iste grupe. Očekuje se da bi hasij u većim količinama mogao biti srebrenasti metal koji lahko reagira sa kisikom iz zraka, gradeći isparljivi tetroksid.

Historija[uredi | uredi izvor]

Prvu sintezu elementa 108 pokušao je 1978. godine ruski tim naučnika kojeg su predvodili Jurij Colakovič Oganesjan i Vladimir Utjonkov na Zajedničkom institutu za nuklearna istraživanja (JINR) u ruskom gradu Dubna, koristeći reakcije kojim bi mogli dobiti izotope hasija-270 i 264. Međutim, dobijeni podaci nisu bili u skladu sa očekivanim, te su pet godina kasnije izveli nove eksperimente, kada su ova dva izotopa hasija dobijena zajedno sa izotopom 263. Eksperiment je ponovljen 1984. i potvrđen.[6]

Hasij je zvanično otkriven 1984. godine, a otkrio ga je njemački tim istraživača kojeg su predvodili Peter Armbruster i Gottfried Münzenberg na Institutu za istraživanje teških iona (njem. Gesellschaft für Schwerionenforschung, GSI) u Darmstadtu. Naučnici su bombardirali metu sačinjenu od izotopa olova-208 sa ubrzanim jezgrima atoma željeza-58, nakon čega su dobili tri atoma izotopa hasija-265.[7] Nakon tog otkrića nastala je polemika u naučnim krugovima o tome ko bi zvanično trebao dobiti zasluge za otkriće hasija. IUPACova transfermijska radna grupa (TWG) u svom izvještaju 1992. naznačila je saradnju njemačkih naučnika kao zvanično otkriće elementa. Naveli su da je Institut u Darmstadtu "detaljnije, i uz bolja ubjeđenja" pružio dokaze, a pošto su kombinirani podaci iz Dubne i Darmstadta potvrdili da je sintetizirani element upravo hasij, GSI je dobio zasluge za otkriće. IUPACova grupa je prethodno znala da su podaci također davali osnova da se rusko otkriće iz 1983. navede kao zvaničano, ali su naveli da je "element 108 sa velikom vjerovatnoćom igrao značajnu ulogu u eksperimentu u Dubni".[6][8]

Ime hasij predložili su Peter Armbruster i njegovi saradnici, koji su zvanično priznati kao otkrivači elementa 1992, a izveli su ga iz latinskog imena njemačke savezne pokrajine Hessen (Hassia), gdje se institut i nalazi.[6][9] Koristeći Mendeljejevu predloženu nomenklaturu za neimenovane i neotkrivene hemijske elemente, hasij bi se trebao zvati i eka-osmij. Godine 1979. tokom takozvanih "Transfermijskih ratova" (ali prije sinteze hasija), IUPAC je objavio preporuke prema kojim bi se ovaj element trebao nazivati unniloktij (sa pripadajućim simbolom Uno),[10] što je predstavljalo sistematsko privremeno ime, sve dok se element ne otkrije (i otkriće potvrdi), te se zatim ne dodijeli stalno ime. Iako su hemičari i fizičari općenito prihvatili ime hasij, počev od škola do napredne literature, mnogi naučnici su ignorirali IUPACovu preporuku, te ga zovu jednostavno "element 108" sa simbolom (108), ili samo 108, dok neki koriste predloženo ime "hasij".[1]

IUPACova komisija je 1994. predložila da se element 108 nazove hahnij (Hn) prema njemačkom fizičaru Nobelovcu Ottu Hahnu, nakon ranijeg prijedloga ottohahnij (Oh),[11] iako je dugogodišnja praksa bila da osoba ili osobe koje otkriju element imaju pravo predložiti ime,[12] tako da bi se elementi nazvani po Hahnu i Lise Meitner (majtnerij) nalazili jedan do drugog, u čast njihovom zajedničkom otkriću nuklearne fisije.[11] Ovaj potez je bio zbog toga što nisu smatrali da je pokrajina Hessen išta "učinila" da bi se element nazvao po njoj.[6] Nakon protesta njemačkih naučnika i Američkog hemijskog društva, IUPAC se predomislio te je naziv hasij (Hs) internacionalno prihvaćen 1997. godine.[6][13]

Predviđene osobine[uredi | uredi izvor]

Razni proračuni pokazuju da bi hasij trebao biti najteži poznati element iz 8. grupe periodnog sistema, i da je to u skladu sa periodnim zakonima. Njegove osobine bi općenito trebale odgovarati onima koje se očekuju za teže homologe osmija, uz nekoliko neznatnih odstupanja zbog relativističkih efekata.

Fizičke[uredi | uredi izvor]

Lakši članovi 8. grupe elemenata imaju relativno visoke tačke topljenja (Fe, 1538 °C; Ru, 2334 °C; Os, 3033 °C). Zbog sličnosti s njima, predviđa se da bi i hasij trebao biti u čvrstom agregatnom stanju pri sobnoj temperaturi,[14] mada pretpostavljena tačka topljenja hasija nije precizno izračunata. Ovaj metal bi se trebao kristalizirati u heksagonalnoj gusto pakovanoj kristalnoj rešeci (c/a = 1,59), slično kao i njegov lakši kongener osmij.[14] Za čisti metalni hasij izračunat je modul kompresije (otpor ravnomjernom pritisku) uporediv onom kod dijamanta[14][15] (442 GPa).[16] Za hasij se očekuje da ima približnu gustoću od 40,7 g/cm3, što bi bila najviša gustoća od 118 poznatih elemenata i gotovo dvostruko veća od gustoće osmija,[1] koji se danas smatra najgušćim mjerljivim elementom,[17] sa 22,61 g/cm3.[18] Ovi rezultati izvedeni su iz njegove velike atomske mase, pojave kontrakcija lantanoida i aktinoida te relativističkih efekata, mada bi proizvodnja mjerljivih količina hasija bila nepraktična a uzorak bi se vrlo brzo raspao.[1] Osmije je najgušći element u prvih šest perioda periodnog sistema, a za njegov teži kongener hasij se očekuje da će biti najgušći element prvih sedam perioda u PSE.[1][17]

Očekuje se da bi atomski radijus hasija iznosio oko 126 pm.[1] Zbog relativističke stabilizacije 7s orbitale i destabilizacije 6d orbitale, predviđa se da bi ion Hs+ mogao imati elektronsku konfiguraciju [Rn] 5f14 6d5 7s2, dajući elektron iz 6d umjesto iz 7s, što je suprotno ponašanju svojih lakših homologa. S druge strane, očekuje se da bi ion Hs2+ mogao imati elektronsku konfiguraciju [Rn] 5f146d5 7s1, analogno izračunatoj konfiguraciji iona Os2+.[1]

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Stabilna oksidacijska stanja elemenata 8. grupe[19]
Element Stabilna oksidacijska stanja
željezo      +6 +3 +2
rutenij +8 +6 +5 +4 +3 +2
osmij +8 +6 +5 +4 +3 +2

Hasih je šesti član 6d serije prelaznih metala te se očekuje da bi mogao imati osobine metala platinske grupe.[20] Izračuni potencijala ionizacije, atomskog radijusa, kao i radijusa, energija orbitala i osnovnih nivoa njegovih ioniziranih stanja pokazuju da je dosta sličan osmiju, što implicira da bi osobine hasija mogle biti slične osobinama drugih elemenata osme grupe periodnog sistema: željeza, rutenija i osmija.[1][21] Neke od tih osobina već su potvrđene hemijskim eksperimentima u gasovitoj fazi.[22][23][24] Elementi 8. grupe imaju vrlo širok raspon oksidacijskih stanja, a između ostalog rutenij i osmij iskazuju neobično oksidacijsko stanje +8 (što je drugo najviše oksidacijsko stanje bilo kojeg elementa, vrlo rijetko među drugim elementima) a to stanje postaje stabilnije što se ide niže kroz 8. grupu.[19][25][26] Prema ovim pretpostavkama, moglo bi se očekivati da hasij ima potpuno stabilno stanje +8.[23] Analogno svojim lakšim kongenerima, očekuje se da bi hasij također mogao imati stabilna niža oksidacijska stanja poput +6, +5, +4, +3 i +2.[6][1][27] Zapravo, očekuje se da bi hasij(IV) mogao biti stabilniji od naprimjer hasija(VIII) u vodenim rastvorima.[1]

Elementi 8. grupe iskazuju vrlo zanimljivu hemiju svojih oksida, a pomoću koje se ekstrapolacijom vrlo lahko može doći do hemije oksida hasija. Poznato je da svi lakši članovi ove grupe imaju (ili se previđa da imaju) tetrokside, MO4.[28] Njihova oksidacijska moć opada idući niz grupu naniže. FeO4 nije poznat zbog nevjerovatno velikog afiniteta željeza prema elektronu (količine energije otpušene kada se elektron dodaje na neutralni atom ili molekulu gradeći negativni ion)[29] što rezultira formiranje dobro poznatog oksoaniona željeza(VI), FeO2−
4
.[30] Rutenij-tetroksid, RuO4, nastaje oksidacijom rutenija(VI) u kiselini, i vrlo lahko podliježe redukciji do rutenata(VI), RuO2−
4
.[31][32] Oksidacija metalnog rutenija u prisustvu zraka gradi dioksid RuO2.[33] Za razliku od njih, osmij saogrijeva gradeći stabilni tetroksid OsO4,[34][35] koji se kompleksira sa hidroksidnim ionom dajući osmij(VIII)-at kompleks, [OsO4(OH)2]2−.[36] Prema tome, osobine eka-osmija odnosno hasija bi se trebale demonstrirati građenjem stabilnog, vrlo isparljivog tetroksida HsO4,[6][1][22][24][25] koji bi mogao kompleksiranjem sa hidroksidom davati hasatni(VIII) ion, [HsO4(OH)2]2−.[37] Rutenij- i osmij-tetroksid su vrlo isparljivi, zbog svoje simetrične tetraedarske molekularne geometrije te zato što su neutralnog naboja; te bi hasij-tetroksid na sličan način trebao biti vrlo isparljiva čvrsta tvar. Trend isparljivosti tetroksida 8. grupe elemenata je poznat otprilike u ovom redoslijedu RuO4 < OsO4 > HsO4, što se u potpunosti potvrđuje izračunatim rezultatima. Naročito, izračunate entalpije adsorpcije (energija neophodna za adheziju atoma, molekula ili iona da bi formirali gas, tekućinu ili rastvorenu čvrstu tvar na površini) za HsO4 iznosi −(45,4 ± 1) kJ·mol−1 na kvarcu, što se vrlo dobro slaže sa eksperimentalnim vrijednostima od −(46 ± 2) kJ·mol−1.[38]

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Hasij nema poznatih stabilnih izotopa niti se javlja u prirodi. Nekoliko radioaktivnih izotopa je sintetizirano u laboratoriji, bilo putem fuzije dva atoma bilo da su detektirani pri raspadima težih elemenata. Do danas je otkriveno 12 različitih izotopa sa atomskim masama u rasponu od 263 do 277 (sa izuzecima izotopa 272, 274 i 276), od kojih izotopi: hasij-265, hasij-267, hasij-269 i hasij-277 imaju poznata metastabilna stanja (mada to nije potpuno potvrđeno za hasij-277). Većina izotopa hasija se raspada alfa raspadom, a neki od njih i spontanom fisijom.[39][40]

Najlakši izotopi, koji obično imaju kraća vremena poluraspada, sintetizirani su direktnom fuzijom dva lakša atomska jezgra i kao proizvod raspada. Najteži izotop hasija koji je proizvod direktne fuzije jeste 271Hs; svi teži izotopi su opaženi samo kao proizvod raspada elemenata sa većim atomskim brojevima. Američki naučnici sa Univerziteta Kalifornije iz Berkeleya su 1999. godine objavili da su uspješno sintetizirali tri atoma 293Og.[41] Za ove "roditeljske" nuklide pronađeno je da su emitirali tri alfa čestice te prešli u jezgro izotopa hasija-273, a za koje se tvrdilo da se raspada alfa raspadom, emitirajući alfa česticu energija raspada od 9,78 i 9,47 MeV te vremenom poluraspada od 1,2 sekunde, međutim to otkriće je opovrgnuto 2001. godine.[42] Isti tim je 2010. ipak uspio uspješno proizveo taj izotop. Novi podaci su odgovarali ranijim (lažiranim)[43] podacima.[40]

Prema izračunima, 108 je magični broj protona za deformirana jezgra (jezgra koja je daleko od sferične), a 162 je magični broj neutrona za deformirana jezgra. To znači da su takva jezgra stalno deformirana u svom osnovnom stanju ali imaju visoke i uske fisione barijere za daljnje deformacije pa prema tome mogli bi imati i relativno duga vremena poluraspada spontanom fisijom.[44][45] Vremena poluraspada spontanom fisijom za slične izotope se obično umanjuje faktorom 109 u odnosu na izotope u blizini sferičnog dvostruko-magičnog jezgra 298Fl, uzrokovano užom fisijskom barijerom za tako deformirana jezgra.[46] Dakle, jezgro 270Hs ima dobre izglede da bude jezgro sa dvostrukim magičnim brojem. Eksperimentalni podaci dobijeni pri raspadu izotopa darmštatija (Z=110) 271Ds i 273Ds dali su snažne dokaze o "magičnoj" prirodi podljuske sa N=162. Nedavne sinteze izotopa 269Hs, 270Hs i 271Hs također u potpunosti podržavaju da je broj neutrona N=162 "magičan". Tačnije, niska energija raspada 270Hs u potpunosti odgovara izračunima.[44][45][46]

Dokaz o magičnosti protonske ljuske atomskog broja Z=108 može se dobiti iz dva izvora: varijacije djelimične spontane fisije vremena poluraspada izotona i velike razlike u alfa Q vrijednosti za izotonske jezgre hasija i darmštatija.[46] Za spontanu fisiju, neophodno je izmjeriti vremena poluraspada za izotonska jezgra 268Sg, 270Hs i 272Ds.[46] Pošto do danas izotopi 268Sg i 272Ds nisu otkriveni,[39] niti je fisija 270Hs ikad izmjerena,[39][45] ova metoda se još uvijek ne može koristiti za potvrdu stabilizirajuće prirode ljuske Z=108. Dobar dokaz magičnosti ljuske Z=108 se ipak može pronaći u velikim razlikama u energijama alfa raspada izmjerenih za 270Hs, 271Ds i 273Ds.[44][45][46] Direktniji dokaz će doći kada se odredi energija raspada za još uvijek neotkriveno jezgro 272Ds.[46]

Eksperimentalna hemija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q Haire, Richard G. (2006). "Transactinides and the future elements". u Morss; Edelstein, Norman M.; Fuger, Jean. The Chemistry of the Actinide and Transactinide Elements (3. izd.). Dordrecht, Holandija: Springer Science+Business Media. ISBN 1-4020-3555-1
  2. ^ Robertson, Murray (2011). "Chemical Data: Hassium". Visual Elements Periodic Table, Royal Society of Chemistry. učitano 28. novembar 2012.
  3. ^ a b Östlin, A.; Vitos, L. (2011). First-principles calculation of the structural stability of 6d transition metals. Physical Review B 84 (11). doi:10.1103/PhysRevB.84.113104
  4. ^ Mason Inman (14. 12. 2006). "A Nuclear Magic Trick". Physical Review Focus (jezik: engleski) 18. American Physical Society. Pristupljeno 16. 4. 2017. 
  5. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  6. ^ a b c d e f g h Emsley John (2011). Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements (novo iz.). New York, NY: Oxford University Press. str. 215–7. ISBN 978-0-19-960563-7. 
  7. ^ Münzenberg G.; Armbruster P.; Folger H.; Heßberger F. P. (1984). "The identification of element 108". Zeitschrift für Physik A 317 (2): 235–236. Bibcode:1984ZPhyA.317..235M. doi:10.1007/BF01421260. Pristupljeno 20. 10. 2012. 
  8. ^ Barber, R. C.; Greenwood N. N.; Hrynkiewicz A. Z.; Jeannin Y. P.; Lefort M. (1993). "Discovery of the transfermium elements. Part II: Introduction to discovery profiles. Part III: Discovery profiles of the transfermium elements". Pure and Applied Chemistry 65 (8): 1757. doi:10.1351/pac199365081757. ; za prvi dio vidi: Wapstra, A. H. (1991). "Criteria that must be satisfied for the discovery of a new chemical element to be recognized". Pure Appl. Chem. 63 (6): 879–886. doi:10.1351/pac199163060879. 
  9. ^ Ghiorso A.; Seaborg Glenn T.; Organessian Yu. Ts.; Zvara I.; Armbruster P. (1993). "Responses on 'Discovery of the transfermium elements' by Lawrence Berkeley Laboratory, California; Joint Institute for Nuclear Research, Dubna; and Gesellschaft fur Schwerionenforschung, Darmstadt followed by reply to responses by the Transfermium Working Group". Pure and Applied Chemistry 65 (8): 1815–1824. doi:10.1351/pac199365081815. 
  10. ^ Chatt, J. (1979). "Recommendations for the naming of elements of atomic numbers greater than 100". Pure and Applied Chemistry 51 (2): 381–384. doi:10.1351/pac197951020381. 
  11. ^ a b nepoznat (1994). "Names and symbols of transfermium elements (IUPAC Recommendations 1994)". Pure and Applied Chemistry 66 (12): 2419. doi:10.1351/pac199466122419. 
  12. ^ "IUPAC verabschiedet Namen für schwere Elemente: GSI-Vorschläge für die Elemente 107 bis 109 akzeptiert". GSI-Nachrichten (jezik: njemački). Gesellschaft für Schwerionenforschung. 1. 3. 1997. Pristupljeno 27. 3. 2013. 
  13. ^ nepoznat (1997). "Names and symbols of transfermium elements (IUPAC Recommendations 1997)". Pure and Applied Chemistry 69 (12): 2471. doi:10.1351/pac199769122471. 
  14. ^ a b c Östlin A.; Vitos L. (2011). "First-principles calculation of the structural stability of 6d transition metals". Physical Review B 84 (11). Bibcode:2011PhRvB..84k3104O. doi:10.1103/PhysRevB.84.113104. 
  15. ^ Grossman Jeffery C.; Mizel Ari; Côté Michel; Cohen Marvin L.; Louie Steven G. (1999). "Transition metals and their carbides and nitrides: Trends in electronic and structural properties". Phys. Rev. B (American Physical Society) 60 (9): 6343–7. Bibcode:1999PhRvB..60.6343G. doi:10.1103/PhysRevB.60.6343. Pristupljeno 6. 8. 2013. 
  16. ^ Cohen Marvin (1985). "Calculation of bulk moduli of diamond and zinc-blende solids". Phys. Rev. B 32 (12): 7988–7991. Bibcode:1985PhRvB..32.7988C. doi:10.1103/PhysRevB.32.7988. 
  17. ^ a b Arblaster, J. W. (1989). "Densities of osmium and iridium: recalculations based upon a review of the latest crystallographic data". Platinum Metals Review 33 (1): 14–16. 
  18. ^ J.A. Dean (ur.), Lange's Handbook of Chemistry (15. izd.), McGraw-Hill, 1999; sekcija 3; tabela 3.2 Physical Constants of Inorganic Compounds
  19. ^ a b Greenwood, Norman N.; Earnshaw, Alan (1997). Chemistry of the Elements (2. izd.). Butterworth-Heinemann. ISBN 0-08-037941-9., str. 27–28.
  20. ^ Griffith W. P. (2008). "The Periodic Table and the Platinum Group Metals". Platinum Metals Review 52 (2): 114–119. doi:10.1595/147106708X297486. 
  21. ^ Element 108, hassium, Hs
  22. ^ a b Dullman, C.E. Superheavy Element Research Superheavy Element - News from GSI and Mainz, Univerzitet Mainz
  23. ^ a b Düllmann Ch. E.; Dressler R.; Eichler B.; Gäggeler H. W.; Glaus F. (2003). "First chemical investigation of hassium (Hs, Z=108)". Czechoslovak Journal of Physics 53 (1 Supplement): A291–A298. Bibcode:2003CzJPS..53A.291D. doi:10.1007/s10582-003-0037-4. Pristupljeno 17. 11. 2012. 
  24. ^ a b "Chemistry of Hassium" (PDF). Gesellschaft für Schwerionenforschung mbH. 2002. Pristupljeno 31. 1. 2007. 
  25. ^ a b Matthias Schädel (2003). The Chemistry of Superheavy Elements. Springer. str. 269. ISBN 978-1402012501. Pristupljeno 17. 11. 2012. 
  26. ^ Barnard, C. F. J.; S. C. Bennett (2004). "Oxidation States of Ruthenium and Osmium". Platinum Metals Review 48 (4): 157–158. doi:10.1595/147106704X10801. 
  27. ^ Düllmann Christoph E. (31. 10. 2008). "Investigation of group 8 metallocenes @ TASCA". 7th Workshop on Recoil Separator for Superheavy Element Chemistry TASCA 08. Gesellschaft für Schwerionenforschung. Pristupljeno 25. 3. 2013. 
  28. ^ Yurii D. Perfiliev; Virender K. Sharma (2008). "Higher Oxidation States of Iron in Solid State: Synthesis and Their Mössbauer Characterization – Ferrates – ACS Symposium Series (ACS Publications)". Platinum Metals Review 48 (4): 157–158. doi:10.1595/147106704X10801. 
  29. ^ IUPAC, Compendium of Chemical Terminology, 2. izd. ("Zlatna knjiga") (1997). korigirana online verzija: (2006–) "Afinitet elektrona"
  30. ^ Gutsev, Gennady L.; Khanna S.; Rao B.; Jena P. (1999). "FeO4: A unique example of a closed-shell cluster mimicking a superhalogen". Physical Review A 59 (5): 3681–3684. Bibcode:1999PhRvA..59.3681G. doi:10.1103/PhysRevA.59.3681. 
  31. ^ Cotton S. A. (1997). Chemistry of Precious Metals. London: Chapman and Hall. ISBN 978-0-7514-0413-5. 
  32. ^ Martín V. S.; Palazón J. M.; Rodríguez C. M.; Nevill C. R. (2006). "Ruthenium(VIII) Oxide". Encyclopedia of Reagents for Organic Synthesis. doi:10.1002/047084289X.rr009.pub2. ISBN 0471936235. 
  33. ^ G.M. Brown; J.H. Butler (1997) New method for the characterization of domain morphology of polymer blends using ruthenium tetroxide staining and low voltage scanning electron microscopy (LVSEM). Polymer 38, (15), 3937–3945.
  34. ^ J. Mager Stellman (1998). "Osmium". Encyclopaedia of Occupational Health and Safety. International Labour Organization. str. 63.34. ISBN 978-92-2-109816-4. OCLC 35279504. 
  35. ^ Housecroft, C. E.; Sharpe, A. G. (2004). Inorganic Chemistry (2. izd.). Prentice Hall. ISBN 978-0130399137; str. 671–673, 710
  36. ^ Thompson, M. "Osmium tetroxide (OsO4)". Univerzitet u Bristolu. Pristupljeno 7. 4. 2012. 
  37. ^ CALLISTO rezultati
  38. ^ Pershina V.; Anton J.; Jacob T. (18. 12. 2008). "Fully relativistic density-functional-theory calculations of the electronic structures of MO4 (M = Ru, Os, and element 108, Hs) and prediction of physisorption". Physical Review A. 78 (3). doi:10.1103/PhysRevA.78.032518. Pristupljeno 25. 3. 2015. 
  39. ^ a b c Sonzogni, Alejandro. "Interactive Chart of Nuclides". Nacionalni centar za nuklearne podatke: Brookhaven National Laboratory. Pristupljeno 6. 6. 2008. 
  40. ^ a b "Six New Isotopes of the Superheavy Elements Discovered " Berkeley Lab News Center". Newscenter.lbl.gov. Pristupljeno 27. 2. 2011. 
  41. ^ Ninov V.; K. E. Gregorich (1999). "Observation of Superheavy Nuclei Produced in the Reaction of Kr-86 with Pb-208". Physical Review Letters 83 (6): 1104–1107. Bibcode:1999PhRvL..83.1104N. doi:10.1103/PhysRevLett.83.1104. 
  42. ^ Public Affairs Department (21. 7. 2001). "Results of element 118 experiment retracted". Berkeley Lab. Pristupljeno 18. 1. 2008. 
  43. ^ At Lawrence Berkeley, Physicists Say a Colleague Took Them for a Ride; George Johnson, The New York Times, 15. oktobar 2002.
  44. ^ a b c Mason Inman (14. 2. 2006). "A Nuclear Magic Trick". Physical Review Focus. Pristupljeno 25. 12. 2006. 
  45. ^ a b c d Dvorak J.; Brüchle W.; Chelnokov M.; Dressler R.; Düllmann Ch. E.; Eberhardt K. (2006). "Doubly Magic Nucleus 108270Hs162". Physical Review Letters 97 (24): 242501. Bibcode:2006PhRvL..97x2501D. doi:10.1103/PhysRevLett.97.242501. PMID 17280272. 
  46. ^ a b c d e f Robert Smolańczuk (1997). "Properties of the hypothetical spherical superheavy nuclei". Physical Review C 56 (2): 812–824. Bibcode:1997PhRvC..56..812S. doi:10.1103/PhysRevC.56.812.