Hausmanit
| Hausmanit | |
|---|---|
 Hausmanit iz rudnika Wessels, Hotazel, polje mangana u pustinji Kalahari, Južnoafrička Republika | |
| Općenito | |
| Kategorija | Oksidi i hidroksidi |
| Hemijska formula | Mn2+Mn3+ 2O4[1] |
| Identifikacija | |
| Molekularna težina | 228,81 g/mol |
| Boja | tamno smeđa, crna, siva |
| Kristalni habitus | masivan, granulara, zajednička tekstura slična granitu, pseudo oktaedarski |
| Kristalni sistem | tetragonalni |
| Kristalno srastanje | često na {112} |
| Kalavost | savršena na {001}, nejasna na {112} i {011}[2] |
| Lomljivost | nejednaka |
| Čvrstoća | krhak |
| Tvrdoća | 5,5 |
| Sjaj | metalni |
| Indeks prelamanja | nω = 2,46 nε = 2,15 |
| Optičke osobine | jednoaksijalne (-) |
| Birefringencija | δ = 0,31 |
| Ogreb | tamno crven ili smeđ |
| Relativna gustoća | 4,7 - 4,84 |
| Dijafaneitet | neproziran, transparentan u tankim slojevima |
| Reference | [3][4][5] |
Hausmanit, ranije i poznat i kao crna manganova ruda, jeste mineral mangana iz mineralne klase oksida i hidroksida, koji se može pronaći na raznim mjestima, ponegdje i u velikim količinama, ali je općenito vrlo slabo rasprostranjen. Kristalizira se u tetragonalnom kristalnom sistemu sa sumarnom hemijskom formulom Mn2+Mn3+2O4[1], te je u čisto hemijskom smislu mangan(II,III)-oksid.
Hausmanit pretežno razvija pseudo-oktaedarske kristale, a također i sa zrnastim do masivnim agregatima tamno smeđe, crne ili sive boje sa tamnocrvenim do crvenosmeđim unutrašnjim refleksijama.
Etimologija i historija[uredi | uredi izvor]
Ovaj mineral je prvi put opisa mineralog Friedrich Hausmann 1813. kada ga je u svojoj knjizi Priručnik mineralogije opisao kao lisnasti crno-smeđi kamen a kao mjesto nalaska naveo Ehrenstock kod Ilmenaua u Tiringiji (danas Oehrenstock).[6]
Raniji opis iz 1789. pronađen je u mineralnom sistemu Abrahama Gottloba Wernera, ali, osim navođenja imena crno-smeđe kamene rude, nije načinio daljnje opise, a da se radilo o hausmanitu, zaslužni su kasniji mineralozi koji su se pozivali na Wernerovu crno-smeđu kamenu rudu.[7]
Danas priznato ime djelo je von Haidingera, koji mu je 1828. dao ovo ime u čast njegovog pronalazača.[7]
Klasifikacija[uredi | uredi izvor]
U 8. izdanju Sistematike minerala po Strunzu, iako je već zastarjela, hausmanit pripada mineralnoj klasi "oksida i hidroksida", a tamo u pododjeljak "oksida sa odnosom supstanci metal : kisik= 3 : 4“, gdje se pored njega nalaze minerali poput filipstadita, hetaerolita, hidrohetaerolita, iwakiita, marokita i tegengrenita, a nazvana je po njemu "grupa hausmanita" sa sistemskim brojem IV/B.05.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Hugo Strunz, Ernest H. Nickel (2001). Strunz Mineralogical Tables (9 izd.). Stuttgart: E. Schweizerbart'sche Verlagsbuchhandlung (Nägele u. Obermiller). str. 190. ISBN 3-510-65188-X.
- ^ John W. Anthony, Richard A. Bideaux, Kenneth W. Bladh, Monte C. Nichols: Hausmannite, u: Handbook of Mineralogy, Mineralogical Society of America, 2001 (PDF 68,6 kB)
- ^ Hausmannite u priručniku o mineralogiji
- ^ Hausmannite na stranici Mindat.org
- ^ Podaci o hausmanitu na stranici Webmineral
- ^ J. F. L. Hausmann (1813): Handbuch der Mineralogie, Göttingen, vol. 1, str. 285-286 (PDF 234,7 kB)
- ^ a b tw.strahlen.org - Thomas Witzke (Stollentroll): Die Entdeckung von Hausmannit