Henleova petlja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Henleova petlja
Gray1128.png
Shema bubrežne cijevi (tubule) sa vaskularnom podrškom (Henleova petlja vidi se u centru, lijevo.)
Detalji
LatinskiAnsa nephroni
PrekurzorMetanefrosni blastem
Identifikatori
Gray'sp.1223
FMA17718 17698, 17718
Anatomska terminologija

Henleova petlja ili Henle petlja i nefronska petlja (lat. ansa nephroni) – u bubregu[1][2] je dio nefrona koji vodi od proksimalne izuvijane tubule do distalne izuvijane tubule. Nazvana po svom otkrivaču, njemačkom anatomu Friedrichu Gustavu Jakobu Henleu. Glavna funkcija Henleove petlje je stvaranje gradijenta koncentracije u bubrežnoj srži (meduli).[3]

Pomoću sistema protivstrujnog multiplikatora , koji koristi elektrolitne pumpe, Henleova petlja stvara područje visoke koncentracije ureje duboko u meduli, u blizini papilskog kanala u sistemu sabirnih kanala . Voda prisutna u filtratu u papilarnom kanalu teče kroz akvaporinske kanale, pasivno se krećući nizom njegovog koncentracijskog gradijenta. Ovaj proces reapsorbira vodu i stvara koncentrirani urin za izlučivanje.[3]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Henleova petlja ima četiri dijela:

Tanki silazni nastavak ima malu propusnost za ione i ureu, dok je vrlo propusan za vodu. Petlja ima oštar zavoj bubrežne srži koji prelazi iz silaznog u uzlazni tanki .nastavak
Tanki uzlazni nastavak nepropusan je za vodu, ali je propusan za ione.
Ioni natrija (Na+), kalija (K+) i hlorida (Cl) reapsorbiraju se iz urina sekundarnim aktivnim transportom Na-K-Cl kotransportera (NKCC2). Električni i gradijent koncentracije pokreću više reapsorpcije Na+, kao i drugih kationa, kao što su magnezij (Mg2+) i kalcij (Ca2+).
  • Korteksni debeli uzlazni ogranakak.
Korin debeli uzlazni ogranakak odvodi urin u distalnu izuvijanu cijev (tubulu).[3]

Tip tkiva petlje je jednostavan; to je pločasti epitel. Termini "debela" i "tanka" ne odnosi se na veličinu lumena, već na veličinu epitelnih ćelija.[4] Ova petlja se ponekad označava i kao nefronska petlja.

Prokrvljavanje[uredi | uredi izvor]

Dijagram brojača strujnog multiplikatora

Henleova petlja se napaja krvlju u nizu ravnih kapilara koje se spuštaju iz korinih eferentnih arteriola. Ove kapilare (koje se nazivaju vasa recta. Protivstrujni multiplikator je mehanizam koji sprečava ispiranje rastvorenih supstanci iz medule, čime održava njenu koncentraciju. Kako se voda osmotski tjera iz silaznog dodatka u intersticij, ona lahko ulazi u kapilare. Nizak protok krvi kroz vasa recta omogućava vrijeme za osmotsku ravnotežu i može se promijeniti izmjenom otpora eferentnih arteriola krvnih sudova.

Krv u vasa recta eakođer još uvijek ima i velike proteine i ione koji nisu filtrirani kroz glomerul. Ovim se osigurava onkotski pritisak za ulazak iona u vasa recra iz intersticija.

Glavna funkcija Henleove petlje je uspostavljanje gradijenta koncentracije.

Fiziologija[uredi | uredi izvor]

Dijagram fiziološke aktivnosti nefrona, uključujući i Henleovu petlju.

Silazna Henleova petlja prima izotoničnu (300 mOsm / L) tečnost iz proksimalne izuvijane tubule (PCT). Tečnost je izotonična, jer kako se ioni ponovo apsorbuju u sistemu vremenskog gradijentnog, tako se i voda reapsorbira, održavajući osmolarnost tečnosti u PCT. Tvari koje se resorbuju u PCT uključuju ureu, vodu, kalij, natrij, hloride, glukozu, aminokiseline, laktata, fosfate i bikarbonate. Budući da se i voda ponovo upija, zapremina tečnosti u Henleovoj petlji je manja nego u PCT, sa približno jednom trećinom prvobitne zapremine.

U bubrežnom intersticiju, povećava se osmolarnost izvana dok se Henleova petlja spušta sa 600 mOsm/L u vanjskom sržnom dijelu bubrega na 1200 mOsm / L u unutrašem dijelu medule. Silazni dio Henleove petlje izuzetno je propusan za vodu, a manje propusan za ione, pa se voda ovdje lahko resorbira, a rastvorene materije nisu lahko resorbiraju. Tečnost od 300 mOsm / L iz petlje gubi vodu do postizanja veće koncentracije izvan petlje i povećava toničnost dok ne dostigne svoj maksimum na dnu petlje. Ovo područje ima najveću koncentraciju tečnosti u nefronu, ali sabirni kanal može doseći istu toniju s maksimalnim ADH efektom.[3]

Uzlazni dio Henleove petlje prima još nižu zapreminu tečnosti i ima različite karakteristike u odnosu na silazni nastavak. U uzlaznom dijelu petlja postaje nepropusna za vodu i njene ćelije aktivno reapsorbiraju otopljene materije iz lumenske tečnosti; stoga se voda ne resorbira i ioni se lahko reapsorbiraju. Kako ioni napuštaju lumen preko Na-K-2Cl-simportera i Na-H-antiportera, koncentracija postaje sve više i više hipotonična dok ne dostigne iznos od približno 100-150 mOsm / L. Uzlazni nastavak se naziva i razrjeđivačkim segmentom nefrona zbog njegove sposobnosti da razrijedi tekućinu u petlji od 1200 mOsm / L do 100 mOsm / L.[3]

Protok tečnosti kroz cijelu Henleovu petlju smatra se sporim. Kako se protok povećava, smanjuje se sposobnost petlje da održi svoj osmolarni gradijent. Vasa recta (kapilarne petlje) takođe imaju spor protok. Povećani protok vasa recta ispira metabolite i uzrokuje da i medula gubi osmomolarnost. Povećanje protoka poremetit će sposobnost bubrega da stvara koncentrirani urin.[3]

Ukupno gledajući, u normalnom bubregu, Henleova petlja reapsorbira oko 25% filtriranih iona i 20% filtrirane vode. Ti ioni uglavnom su Na+, Cl, K+, Ca2+ i HCO3. Snaga napajanja je Na / K ATPaza na bazolateralnoj membrani, koja održava koncentraciju iona unutar ćelija. Na lumenskoj membrani, natrij ulazi pasivno u ćelije, koristeći Na-K-2Cl-simporter. Tada će Na / K ATPaza ispumpati 3 Na u peritubulsku tečnost i 2 K u ćeliju na strani koja nije lumen. Ovo daje lumenskoj tečnosti u petlji pozitivan naboj u poređenju i stvara gradijent koncentracije Na, od kojih oba potiskuju više Na u ćeliju putem Na-H antiportera. Vodikov antiporterski ion dolazi od enzima karboanhidraza, koji uzima vodu i ugljik-dioksid i stvara bikarbonat i vodonikov ion. Ion vodika se zamjenjuje za Na u cijevnoj tekućini Henleove petlje.[3]

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Elsevier, Dorland's illustrated Medical Dictionary, Elsevier.
  2. ^ "THh306". Arhivirano s originala, 20. 9. 2017. Pristupljeno 9. 9. 2020.
  3. ^ a b c d e f g Dunn R. B.; Kudrath W.; Passo S.S.; Wilson L.B. (2011). "8". Kaplan USMLE Step 1 Physiology Lecture Notes. str. 209–223.
  4. ^ Human Anatomy 7th edition (p.705)

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]