Hiperkapnija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hiperkapnija (latinski: hypercapnia) je stanje povišenog parcijalnog pritiska ugljik dioksida (PaCO2) u arterijskoj krvi iznad 45 mmHg. Normalne vrijednosti se kreću u rasponu između 35 i 45 mmHg.

Kada su vrijednosti PaCO2 oko 70-80 mmHg dovode do tzv. CO2-narkoze. Kod bolesnika se konstatuje stanje somnolencije, sopora ili kome. Patognomoničnih znakova i simptoma hiperkapnije nema, ali se može na nju posumnjati kada je prisutna dispneja sa bradipnejom, a češće tahipnejom sa površnim, plitkim disanjem.

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Uzroci koji dovode do razvoja hiperkapnije su:

  • Smanjena ventilacija pluća kao što je to slučaj kod HOPB ili teškog i dugotrajnog astmatičnog statusa, akutnog plućnog edema, akutnog respiratornog distres sindroma (ARDS-oblik akutne respiratorne insuficijencije, gdje je prisutan poremećaj perfuzije na nivou alveolarne membrane uz razvoj kliničke slike nekardiogenog plućnog edema).
  • Prisustvo ekstrapulmonalnih uzroka koji dovode do hipoventilacije pluća, kao što je to slučaj kod poremećaja funkcije centra za disanje uslijed traumatskih povreda glave, poslije intoksikacije ili aplikacije opoida i benzodiazepina, kod nestabilnog grudnog koša sa serijskim prelomom rebara, kod ventilnog pneumotoraksa, kod neadekvatne regulacije aparata za vještačko-mehaničko disanje.

Imajući u vidu da dolazi do zadržavanja ugljen-dioksida u cirkulaciji uz lakše odavanje kisika, razvija se respiratorna acidoza. Protok krvi kroz mozak je povišen zbog vazodilatacije krvnih sudova mozga, što može dovesti do povišenja pritiska u mozgu sa razvojem moždanog edema.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Dijagnoza hiperkapnije se postavlja mjerenjem povišene koncentracije CO2 u ekspirisanom zraku na kraju ekspirijuma posebnim uređajem kapnometrom, što ne isključuje prisustvo hiperkapnije ako su nađene normalne ili čak snižene vrijednosti CO2. Zato se obavezno mora pristupiti laboratorijskom određivanju PaCO2 arterijske krvi.

Terapija[uredi | uredi izvor]

Terapija hiperkapnije sastoji se u poboljšanju alveolarne ventilacije i sprečavanju hipoksije aplikacijom kisika. Ako je poznat uzrok koji je doveo do razvoja hiperkapnije terapija se usmjerava prema tom uzroku primjenom odgovarajućih lijekova: kod HOPB i bronhijalne astme aplikuju se bronhodilatatori, kod pneumotoraksa adekvatna drenaža grudnog koša. Kod intoksikacije opioidima i benzodiazepinima pokušati sa aplikacijom njihovih antidota naloksonom i flumazenilom. U slučaju da primjenjene mjere ne daju zadovoljavajuće rezultate pristupa se endotrahealnoj intubaciji.

Kod bolesnika koji se nalaze na mehaničkoj ventilaciji potrebna je stručna regulacija parametara uređaja.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]