Idi na sadržaj

Hipoglikemija

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hipoglikemija
Drugi naziviHipoglikemija, hipoglikemizam, nizak nivo glukoze u krvi, nizak šećer u krvi
Hipoglikemija (lijevo) i normalna koncentracija šećera u krvi (desno)
SpecijalnostEndokrinologija
SimptomiGlavobolja, zamagljen vid, drhtavica, vrtoglavica, slabost, umor, znojenje, ljepljivost, ubrzan rad srca, anksioznost, glad, mučnina, osjećaj trnaca, otežano govorenje, konfuzija, neobično ponašanje, ošamućenost, blijeda boja kože, epilepsijski napadi[1][2][3][4][5]
KomplikacijeGubitak svijesti, smrt, srčani zastoj
Uobičajeno pojavljivanjeBrza
UzrociLijekovi (insulin, glinidi i sulfonilureja), sepsa, zatajenje bubrega, određeni tumori, bolest jetre,[6] pothranjenost
Dijagnostička metodaWhippleova trijada: Simptomi hipoglikemije, nivo glukoze u serumu <70 mg/dL (3,9 mmol/L) i povlačenje simptoma kada se nivo glukoze u krvi vrati u normalu[2]
LiječenjeKonzumiranje hrane bogate jednostavnim šećerima
LijekGlukoza, glukagon
FrekvencijaKod dijabetičara tipa 1, blaga hipoglikemija se javlja u prosjeku dva puta sedmično, a teška hipoglikemija jednom godišnje.[3]
SmrtnostKod dijabetičara tipa 1, 6–10% će umrijeti od hipoglikemije.

Hipoglikemija', ponekad zvana nizak šećer u krvi, je pad šećera u krvi na nivoe ispod normalnog, obično ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L). Whippleova trijada se koristi za pravilnu identifikaciju hipoglikemijskih epizoda. Definira se onda kad je glukoza u krvi ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L), simptomi povezani s hipoglikemijom i nestanak simptoma kada se šećer u krvi vrati u normalu. Hipoglikemija može rezultirati glavoboljom, umorom, nespretnošću, problemima s govorom, konfuzijom, ubrzanim otkucajima srca, znojenjem, drhtavicom, nervozom, glađu, gubitkom svijest, epilepsijakim napadima ili smrću.[1]

Definicija

[uredi | uredi izvor]

Hipoglikemija, također nazvana nizak šećer u krvi ili nizak nivo glukoze u krvi, je nivo šećera u krvi ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L).[3][5]

Nivo šećera u krvi prirodno varira tokom dana, a tijelo normalno održava nivo između 70 i 110 mg/dL (3,9–6,1 mmol/L).[2][3] Iako 70 mg/dL (3,9 mmol/L) je donja granica normalne glukoze, simptomi hipoglikemije se obično ne javljaju sve dok šećer u krvi ne padne na 55 mg/dL (3.0 mmol/L) ili niže.[2][3] Nivo glukoze u krvi na kojem se razvijaju simptomi hipoglikemije kod osobe s nekoliko prethodnih epizoda hipoglikemije može biti čak i niži.[2]

Whippleova trijada

[uredi | uredi izvor]

Sami simptomi niskog šećera u krvi nisu dovoljno specifični da bi okarakterizirali hipoglikemijsku epizodu.[2] Jedno očitanje šećera u krvi ispod 70 mg/dL također nije dovoljno specifično da bi okarakteriziralo hipoglikemijsku epizodu.[2] Whippleova trijada je skup od tri uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi se precizno okarakterizirala hipoglikemijska epizoda.[2]

Tri uvjeta su sljedeća
  1. Prisutni su znakovi i simptomi hipoglikemije (pogledajte odjeljak ispod o Znacima i simptomima)[2][7]
  2. Prisutna je niska vrijednost glukoze u krvi, obično manja od 70 mg/dL (3,9 mmol/L)[2]
  3. Znaci i simptomi hipoglikemije nestaju nakon što se nivo glukoze u krvi vrati u normalu[2]

Najveća razlika u nivou glukoze u krvi između odrasle i pedijatrijske populacije javlja se kod novorođenčadi tokom prvih 48 sati života.[8] Nakon prvih 48 sati života, Pedijatrijsko endokrinološko društvo navodi da postoji mala razlika u nivou glukoze u krvi i upotrebi glukoze između odraslih i djece.[8] Tokom 48-satnog neonatusnog perioda, novorođenče prilagođava nivoe glukagona i epinefrina nakon rođenja, što može uzrokovati privremenu hipoglikemiju.[8] Kao rezultat toga, bilo je poteškoća u razvoju smjernica o tumačenju i liječenju niskog nivoa glukoze u krvi kod novorođenčadi mlađe od 48 sati.[8] Nakon pregleda podataka, Pedijatrijsko endokrinološko društvo zaključilo je da novorođenčad mlađa od 48 sati počinju reagovati na hipoglikemiju pri nivou glukoze u serumu od 55–65 mg/dL (3,0–3,6 mmol/L).[8] Ovo je u suprotnosti sa vrijednošću kod odraslih, djece i starije dojenčadi, koja je približno 80–85 mg/dL (4,4–4,7 mmol/L).[8]

Kod djece starije od 48 sati, serumska glukoza se u prosjeku kreće od 70 do 100 mg/dL (3,9–5,5 mmol/L), slično kao i kod odraslih.[8] Stariji pacijenti i pacijenti koji uzimaju lijekove za dijabetes poput sulfonilureje imaju veću vjerovatnoću da će patiti od teške hipoglikemijske epizode.[9][10] Whippleova trijada se koristi za identifikaciju hipoglikemije kod djece koja mogu komunicirati o svojim simptomima.[8]

Znaci i simptomi

[uredi | uredi izvor]

Hipoglikemijski simptomi su podijeljeni u dvije glavne kategorije.[3] Prva kategorija su simptomi uzrokovani niskom glukozom u mozgu, nazvani neuroglikopenijski simptomi.[3] Druga kategorija simptoma uzrokovana je reakcijom tijela na nisku glukozu u krvi, nazvanom adrenergički simptomi.[3]

Neuroglikopenijski simptomi Adrenergički simptomi
Reference:[1][2][3][4][5][11][12]

Svi doživljavaju različite simptome hipoglikemije, tako da neko sa hipoglikemijom možda nema sve gore navedene simptome.[3][4][5] Simptomi također imaju tendenciju brzog početka.[5] Važno je brzo izmjeriti glukozu u krvi kod nekoga ko ima simptome hipoglikemije kako bi se pravilno identificirala hipoglikemijska epizoda.[2][5]

Uzroci

[uredi | uredi izvor]

Hipoglikemija je najčešća kod osoba sa dijabetesom koje se liječe insulinom, glinidima i sulfonilureom.[2][3] Hipoglikemija je rijetka kod osoba bez dijabetesa, jer postoji mnogo regulatornih mehanizama za odgovarajuće uravnoteženje glukoze, insulina i glukagona.[2][3]

Dijabetičari

[uredi | uredi izvor]

Lijekovi

[uredi | uredi izvor]

Najčešći uzrok hipoglikemije kod dijabetičara su lijekovi koji se koriste za liječenje dijabetesa, kao što su insulin, sulfonilurea i bigvanidi.[2][3][6] To je često zbog prekomjernih doza ili loše tempiranih doza.[3] Ponekad dijabetičari mogu uzeti insulin u iščekivanju obroka ili užine; onda zaboravljanje ili propuštanje tog obroka ili užine može dovesti do hipoglikemije.[3] To je zbog povećanog insulina bez prisustva glukoze iz planiranog obroka.[3]

Hipoglikemijska nesvjesnost

[uredi | uredi izvor]

Ponavljane epizode hipoglikemije mogu dovesti do „hipoglikemijske nesvjesnosti“ ili smanjene sposobnosti prepoznavanja hipoglikemije.[13][14][15]> Kako dijabetičari doživljavaju više epizoda hipoglikemije, nivo glukoze u krvi koji izaziva simptome hipoglikemije se smanjuje.[13][14][15] Drugim riječima, ljudi bez nesvjesnosti o hipoglikemiji doživljavaju simptome hipoglikemije pri glukozi u krvi od oko 55 mg/dL (3,0 mmol/L).[2][3] Oni sa nesvjesnošću o hipoglikemiji doživljavaju simptome hipoglikemije pri daleko nižim nivoima glukoze u krvi.[13][14][15] Ovo je opasno iz više razloga.[13][14][15] Osoba s hipoglikemijom ne samo da postaje svjesna hipoglikemije pri vrlo niskim nivoima glukoze u krvi, već joj je potreban i visok nivo ugljikohidrata ili glukagona da bi oporavila krv glukoze na normalne nivoe.[13][14][15] Ove osobe su također izložene mnogo većem riziku od teške hipoglikemije.[13][14][15]

Iako se tačan uzrok nesvjesnosti hipoglikemije još uvijek istražuje, smatra se da ove osobe progresivno počinju razvijati manje simptoma adrenergičkog tipa, što rezultira gubitkom simptoma neuroglikopeničnog tipa.[14][15] Neuroglikopenijski simptomi su uzrokovani niskom glukozom u mozgu i mogu rezultirati umorom, konfuzijom, poteškoćama s govorom, epilepsijskim napadima i gubitkom svijesti.[3] Adrenergički simptomi su uzrokovani reakcijom tijela na nisku glukozu u mozgu i mogu rezultirati ubrzanim otkucajima srca, znojenjem, nervozom i glađu.[3] Pogledajte odjeljak gore: „Znaci i simptomi“ za daljnje objašnjenje neuroglikopenijskih simptoma i adrenergičkih simptoma. Što se tiče epidemiologije, nesvjesnost hipoglikemije javlja se kod 20–40% dijabetičara tipa 1.[13][15][16]

Ostali uzroci

[uredi | uredi izvor]

Ostali uzroci hipoglikemije kod dijabetičara uključuju sljedeće:

Osobe bez dijabetesa

[uredi | uredi izvor]

Ozbiljna bolest

[uredi | uredi izvor]

Ozbiljna bolest može dovesti do niskog nivoa šećera u krvi.[1][2][3][17] Teška bolest mnogih organskih sistema može uzrokovati hipoglikemiju kao sekundarni problem.[2][3] Hipoglikemija je posebno česta kod osoba na jedinici intenzivne njege ili kod onih kojima je hrana i piće uskraćeno kao dio plana liječenja.[3][17]

Sepsa, čest uzrok hipoglikemije kod ozbiljnih bolesti, može dovesti do hipoglikemije na mnogo načina.[3][17] U stanju sepse, tijelo koristi velike količine glukoze za energiju.[3][17] Potrošnja glukoze se dodatno povećava proizvodnjom citokina.[3] Citokini su proteini koje tijelo proizvodi u stanju stresa, posebno kada se bori protiv infekcija.[3] Citokini mogu inhibirati proizvodnju glukoze, dodatno smanjujući zalihe energije u tijelu.[3] Konačno, jetra i bubrezi su mjesta proizvodnje glukoze, a u stanju sepse ti organi možda neće primati dovoljno kisika, što dovodi do smanjene proizvodnje glukoze zbog poremećaja organa oštećenjem.[3]

Ostali uzroci ozbiljnih bolesti koje mogu uzrokovati hipoglikemiju uključuju zatajenje jetre i bubrega.[3][17] Jetra je glavno mjesto proizvodnje glukoze u tijelu, a svako zatajenje ili oštećenje jetre dovest će do smanjene proizvodnje glukoze.[3][17] Iako su bubrezi također mjesta proizvodnje glukoze, njihov neuspjeh u proizvodnji glukoze nije dovoljno značajan da izazove hipoglikemiju.[3] Umjesto toga, bubrezi su odgovorni za uklanjanje insulina iz tijela, a kada je ova funkcija oštećena kod zatajenja bubrega, insulin ostaje duže u cirkulaciji, što dovodi do hipoglikemije.[3]

Lijekovi

[uredi | uredi izvor]

Identificiran je niz lijekova koji mogu uzrokovati hipoglikemiju na različite načine.[2][3][18] Dokazi umjerenog kvaliteta impliciraju nesteroidni protivupalni lijek indometacin i antimalarik kinin.[2][3][18] Dokazi niske kvalitete impliciraju litij, koji se koristi za bipolarni poremećaj.[2][18] Konačno, dokazi vrlo niskog kvaliteta impliciraju niz lijekova za hipertenziju, uključujući inhibitore enzima za konverziju angiotenzine (također nazvane ACE-inhibitori), blokatore receptora angiotenzina (također nazvane ARB) i β-adrenergičke blokatore (također nazvane beta blokatori).[2][3][18] Ostali lijekovi s vrlo niskim kvalitetom dokaza uključuju antibiotike levofloksacin i trimetoprim-sulfametoksazol, blokator progesterona mifepriston, antiaritmik disopiramid, antikoagulant heparin i kemoterapeutik merkaptopurin.[2][18]

Ako osoba bez dijabetesa slučajno uzme lijekove koji se tradicionalno koriste za liječenje dijabetesa, to također može uzrokovati hipoglikemiju.[2][3] Ovi lijekovi uključuju insulin, glinide i sulfonilureju.[2][3] Ovo se može dogoditi zbog medicinskih grešaka u zdravstvenoj ustanovi ili zbog grešaka u farmaceutskoj industriji, što se naziva i jatrogena hipoglikemija.[3]

Prikrivena upotreba insulina

[uredi | uredi izvor]

Kada osobe uzimaju issulin bez potrebe za njim, kako bi namjerno izazvale hipoglikemiju, to se naziva prikrivena upotreba insulina ili vještačka hipoglikemija.[2][3][19] Neki ljudi mogu koristiti inzulin kako bi izazvali gubitak težine, dok kod drugih to može biti zbog simulacija ili fakticijskog poremećaja, što je psihijatrijski poremećaj.[19] Neprimjerena upotreba insulina najčešća je kod ljudi koji su imali iskustva s liječenjem dijabetesa, kao što su zdravstveni radnici, osobe koje imaju rođake s dijabetesom ili osobe koje same imaju dijabetes.[3][19] Klasičan način za identifikaciju prikrivene upotrebe insulina je putem krvne slike koja otkriva visoke nivoe insulina s niskim nivoima C-peptida i proinzulina.[3][19]

Klasičan način za identifikaciju prikrivene upotrebe inzulina je putem krvne slike koja otkriva visoke nivoe inzulina s niskim nivoima C-peptidada i proinzulina.

Hipopituitarizam, koji dovodi do smanjenog lučenje hormona rasta, još je jedan uzrok hipoglikemije kod djece, posebno kod dugih perioda posta ili povećane fizičke aktivnosti.[3]

Greške metabolizma

[uredi | uredi izvor]

Ukratko,hipopituitarizam, koji dovodi do smanjenog hormona rasta, još je jedan uzrok hipoglikemije kod djece, posebno kod dugih perioda posta ili povećane fizičke aktivnosti.[3]

Urođene greške metabolizma

[uredi | uredi izvor]

Ukratko, urođene greške metabolizma su grupa rijetkih genetičkih poremećaja koji su povezani s nepravilnom razgradnjom ili skladištenjem proteina, ugljikohidrata ili masnih kiselina.[20] Urođene greške metabolizma mogu uzrokovati hipoglikemiju kod dojenčadi, a mnogo rjeđe hipoglikemiju kod odraslih.[20]

Poremećaji koji su povezani s razgradnjom glikogena, nazvani bolesti skladištenja glikogena, mogu uzrokovati hipoglikemiju.<rename="Jameson_2018"/>[20] Normalno, razgradnja glikogena dovodi do povećanja nivoa glukoze, posebno u stanju posta.[3] Međutim, kod bolesti skladištenja glikogena, glikogen se ne može pravilno razgraditi, što dovodi do neprimjereno smanjenog nivoa glukoze u stanju posta, a time i do hipoglikemije.[3] Bolesti skladištenja glikogena povezane s hipoglikemijom uključuju tip 0, tip I, tip III i tip IV, kao i Fanconijev sindrom.[3] Neke organske i aminokiselinske acidemije, posebno one koje uključuju oksidaciju masnih kiselina, mogu dovesti do simptoma intermitentne hipoglikemije,[21][22] kao na primjer kod kombinirane malonske i metilmalonske acidurije (CMAMMA),[23][24][25] propionske acidenije,[21][26] ili izolovana metilmalonske acidemije.[21][26]

Insulinomi

[uredi | uredi izvor]

Primarni tumor B-ćelija, kao što je insulinom, povezan je s hipoglikemijom.[3] Ovo je tumor koji se nalazi u pankreasu.[3] Insulinom proizvodi insulin, koji zauzvrat smanjuje nivo glukoze, uzrokujući hipoglikemiju.[3] Nisu uspostavljeni normalni regulatorni mehanizmi koji sprečavaju pad nivoa insulina tokom stanja niske glukoze u krvi.[3] Tokom epizode hipoglikemije, plazmatski insulin, C-peptid i proinsulin bit će neprimjereno visoki.[3]

Tumori koji nisu B ćelije

[uredi | uredi izvor]

Hipoglikemija se može javiti kod osoba sa ne-B ćelijskim tumorima kao što su hepatomi, adrenokortikoidni karcinomi,[27] i karcinoidni tumori.[3] Ovi tumori dovode do stanja povećanog inzulina, posebno povećanog indulinu sličnog faktora rasta II, što smanjuje nivo glukoze.[3]

Postprandijalna hipoglikemija nakon gastričnog bajpasa

[uredi | uredi izvor]

Roux-en-Y gastrični bajpas je operacija mršavljenja koja se izvodi na želucu i povezana je s hipoglikemijom, nazvanom post-gastrični bajpas postprandijalna hipoglikemija.[[3] Iako cijeli mehanizam hipoglikemije nakon ove operacije nije u potpunosti shvaćen, smatra se da obroci uzrokuju vrlo visoke nivoe glukagonu sličnog peptida-1 (također nazvanog GLP-1), hormona koji povećava insulin, uzrokujući pad nivoa glukoze.[3]

Autoimunska hipoglikemija

[uredi | uredi izvor]

Antitela se mogu formirati protiv insulina, što dovodi do autoimunke hipoglikemije.[3][28] Antitela su imunski proteini koje proizvodi tijelo, a koji normalno napadaju bakterije i viruse, ali ponekad mogu napasti normalne ljudske ćelije, što dovodi do autoimunskog poremećaja.[29] Kod autoimunske hipoglikemije postoje dva moguća mehanizma.[3][28] U jednom slučaju, antitijela se vežu za insulin nakon njegovog oslobađanja povezanog s obrokom, što rezultira nefunkcionalnošću insulina.[3][28] Kasnije, antitijela otpadaju s insulina, uzrokujući da on ponovo bude funkcionalan, što dovodi do kasne hipoglikemije nakon obroka, koja se naziva kasna postprandijalna hipoglikemija.[3][28] Drugi mehanizam koji uzrokuje hipoglikemiju su antitijela formirana protiv insulinskih receptora, nazvanih antitijela na insulinske receptore.[3][28] Antitijela se vežu za insulinske receptore i sprječavaju razgradnju insulina, što dovodi do neprimjereno visokih nivoa insulina i niskih nivoa glukoze.[3][28]

Neonatusna hipoglikemija

[uredi | uredi izvor]

Nizak šećer u krvi može se javiti kod zdravih novorođenčadi mlađe od 48 sati koja nisu jela nekoliko sati.[8] Tokom 48-satnog neonatusnog perioda, novorođenče prilagođava nivoe glukagona i epinefrina nakon rođenja, što može izazvati prolaznu hipoglikemiju.[8] Kod djece starije od 48 sati, serumska glukoza u prosjeku se kreće od 70 do 100 mg/dL (3,9–5,5 mmol/L), slično kao kod odraslih, s tim da je hipoglikemija daleko rjeđa.[8]

Glukoza je glavni izvor energije za mozak, a postoji niz mehanizama koji sprječavaju hipoglikemiju i štite opskrbu mozga energijom.[3][17] Tijelo može prilagoditi proizvodnju i oslobađanje insulina, prilagoditi proizvodnju glukoze od strane jetre i prilagoditi korištenje glukoze od strane tijela.[3][17] Tijelo prirodno proizvodi hormon insulin, u organu koji se zove pankreas.[3] Inzulin pomaže u regulaciji količine glukoze u tijelu, posebno nakon obroka.[3] Glukagon je još jedan hormon koji učestvuje u regulaciji nivoa glukoze u krvi i može se smatrati suprotnošću insulinu.[3] Glukagon pomaže u povećanju nivoa glukoze u krvi, posebno u stanjima gladi.[3]

Kada nivo šećera u krvi padne na niski normalni raspon, prva linija odbrane od hipoglikemije je smanjenje oslobađanja insulina iz pankreasa.[3][17] Ovaj pad insulina omogućava jetri da poveća glikogenolizu.[3][17] Glikogenoliza je proces razgradnje glikogena koji rezultira proizvodnjom glukoze.[3][17] Glikogen se može smatrati neaktivnim, skladištenim oblikom glukoze.[3] Smanjeni inzulin također omogućava povećanu glukoneogenezu u jetri i bubrezima.[3][17] Glukoneogeneza je proces proizvodnje glukoze iz izvora koji nisu ugljikohidrati, a koji se dobavljaju iz mišića i masti.[3][17]

Kada nivo glukoze u krvi padne izvan normalnog raspona, dodatni zaštitni mehanizmi djeluju kako bi spriječili hipoglikemiju.[3][17] pankreas dobija signal da oslobodi glukagon, hormon koji povećava proizvodnju glukoze u jetri i bubrezima, te povećava razgradnju mišića i masti kako bi se obezbijedila glukoneogeneza.[3][30] Ako povećani glukagon ne podigne nivo šećera u krvi na normalu, nadbubrežne žlijezde oslobađaju epinefrin.[3][17] Epinefrin također djeluje na povećanje glukoneogeneza i glikogenoliza, a istovremeno smanjuje korištenje glukoze od strane organa, štiteći opskrbu glukozom u mozgu.[3][17]

Nakon što hipoglikemija traje duže, oslobađaju se kortizol i hormon rasta kako bi se nastavile glukoneogeneza i glikogenoliza, a istovremeno sprječava korištenje glukoze od strane drugih organa.[3][17] Efekti kortizola i hormona rasta su daleko manje efikasni od epinefrina.[3][17] U stanju hipoglikemije, mozak također signalizira osjećaj gladi i podstiče osobu da jede, u pokušaju da poveća glukozu.[3][17]

Dijagnoza

[uredi | uredi izvor]

Najpouzdaniji metod za identifikaciju hipoglikemije je identifikacija Whippleove trijade.[2][3] Komponente Whippleove trijade su nivo šećera u krvi ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L), simptomi povezani s niskim šećerom u krvi i poboljšanje simptoma kada se šećer u krvi vrati u normalu.[2][3] Identifikacija Whippleove trijade kod pacijenta pomaže u izbjegavanju nepotrebnih dijagnostičko testiranje i smanjuje troškove zdravstvene zaštite.[2]

Kod osoba s historijom dijabetesa liječenih insulinom, glinidi ili sulfonilureja, koji pokazuju Whippleovu trijadu, razumno je pretpostaviti da je uzrok hipoglikemije upotreba insulina, glinida ili sulfonilureje.[2] Kod osoba bez anamneze dijabetesa sa hipoglikemijom, potrebno je daljnje dijagnostičko testiranje kako bi se utvrdio uzrok.[2] Testiranje, tokom epizode hipoglikemije, treba da uključuje sljedeće:

Ako je potrebno, dijagnostička hipoglikemijska epizoda može se izazvati u bolničkom ili ambulantnom okruženju.[3] Ovo se naziva dijagnostički post, u kojem pacijent prolazi kroz posmatrani post kako bi izazvao hipoglikemijsku epizodu, omogućavajući uzimanje odgovarajućih krvnih pretraga.[3] Kod nekih, hipoglikemijska epizoda se može ponoviti jednostavno nakon propuštenog obroka, dok kod drugih post može trajati i do 72 sata.[2][3] Kod osoba sa sumnjom na insulinom, snimanje je najpouzdanija dijagnostička tehnika, uključujući ultrazvuk, CT skeniranje i magnetnu rezonancu. (MRI)]].[2][3]

Diferencijalna dijagnoza

[uredi | uredi izvor]

Ustala stanja koja se mogu pojaviti istovremeno s hipoglikemijom uključuju sljedeće:

Liječenje

[uredi | uredi izvor]

Nakon što se kod osobe dijagnosticira hipoglikemija, neophodno je brzo liječenje koje može spasiti život.[1] Glavni cilj liječenja je podizanje nivoa glukoze u krvi na normalne nivoe, što se postiže različitim načinima davanja glukoze, ovisno o težini hipoglikemije, šta je dostupno za liječenje i ko primjenjuje liječenje.[1][3] Opće pravilo koje koristi Američko udruženje za dijabetes je "Pravilo 15-15", koje predlaže konzumiranje ili davanje 15 grama ugljikohidrata, nakon čega slijedi čekanje od 15 minuta i ponovno mjerenje nivoa glukoze u krvi kako bi se procijenilo da li se glukoza u krvi vratila na normalne nivoe.[5]

Samoliječenje

[uredi | uredi izvor]

Ako osoba prepozna simptome hipoglikemije koji dolaze, treba odmah izmjeriti šećer u krvi i konzumirati slatku hranu ili piće.[1] Osoba mora biti svjesna i sposobna gutati.[1][3] Cilj je konzumirati 10–20 grama ugljikohidrata kako bi se nivo glukoze u krvi podigao na najmanje 70 mg/dL (3,9 mmol/L).[2][3]

Primjeri proizvoda za konzumiranje su:

  • Tablete ili gel glukoze (pogledajte upute na pakovanju)[1][2]
  • Sok koji sadrži šećer poput soka od jabuka, grožđa
ili brusnica, Šablon:Cups[1][2]
  • Gazirano piće ili bezalkoholno piće, Šablon:Cups (ne dijetalna gazirana pića)[2]
  • Slatkiši[2]
  • Stoni šećer ili med, Šablon:TbspUS[1] očekuje se da će se poboljšanje nivoa šećera u krvi i simptoma pojaviti za 15-20 minuta, nakon čega treba ponovo izmjeriti šećer u krvi.[2][3] Ako ponovljeni nivo šećera u krvi nije iznad 70 mg/dL (3,9 mmol/L), konzumirajte još 10-20 grama ugljikohidrata i ponovo izmjerite nivo šećera u krvi nakon 15-20 minuta.[2][3] Ponavljajte dok se nivo glukoze u krvi ne vrati na normalu.[2][3] Najveća poboljšanja glukoze u krvi vidjet će se ako se ugljikohidrat sažvače ili popije, a zatim proguta.[33] Ovo rezultira najvećom bioraspoloživošću glukoze, što znači da najveća količina glukoze ulazi u tijelo, što dovodi do najboljih mogućih poboljšanja nivoa glukoze u krvi.[33] Sistematski pregled iz 2019. godine, na osnovu vrlo ograničenih dokaza, sugerira da oralna primjena glukoze dovodi do većeg poboljšanja nivoa glukoze u krvi u poređenju sa bukalnom primjenom.[34] U istom pregledu je navedeno da, na osnovu ograničenih dokaza, nije pronađena razlika u glukozi u plazmi prilikom primjene kombinovane oralne i bukalne glukoze (putem dekstroznog gela) u poređenju sa samo oralnom primjenom.[34] Drugi najbolji način konzumiranja ugljikohidrata je da se omogući njihovo otapanje pod jezikom, što se naziva i sublingvalna primjena.[33] Naprimjer, tvrdi bombon se može otopiti pod jezikom, međutim, najbolja poboljšanja glukoze u krvi će se dogoditi ako se tvrdi bombon sažvače i zdrobi, a zatim proguta.[33]

Nakon korekcije nivoa glukoze u krvi, ljudi mogu konzumirati puni obrok u roku od jednog sata kako bi nadoknadili zalihe glikogena.[2]

Edukacija

[uredi | uredi izvor]

Porodica, prijatelji i kolege osobe sa dijabetesom mogu pružiti tretman koji spašava život u slučaju hipoglikemijske epizode.[1] Važno je da ove osobe dobiju obuku o tome kako prepoznati hipoglikemiju, koju hranu im pomoći hipoglikemijski obrok, kako primijeniti injekcijski ili intranazalni glukagon i kako koristiti glukometar.[1]

A Komplet za glukagon koji se koristi za liječenje teške hipoglikemije

Liječenje od strane porodice, prijatelja ili kolega

[uredi | uredi izvor]

Porodica, prijatelji i kolege osoba s hipoglikemijom često prvi identificiraju hipoglikemijske epizode i mogu ponuditi pomoć.[3] Nakon prepoznavanja znakova i simptoma hipoglikemije kod dijabetičara, prvo treba izmjeriti nivo šećera u krvi pomoću glukometra.[1] Ako je glukoza u krvi ispod 70 mg/dL (3,9 mmol/L), liječenje će ovisiti o tome je li osoba pri svijesti i može li sigurno gutati.[3][35] Za daljnju pomoć treba pozvati hitnu pomoć.[2]

Liječenje od strane medicinskih stručnjaka

[uredi | uredi izvor]

U zdravstvenom okruženju, liječenje zavisi od težine simptoma i intravenskih pristupa.[36] Ako je pacijent pri svijesti i može sigurno gutati, može mu se dati hrana ili piće, kao i glukozne tablete ili gel.[36] Kod osoba s intravenskim pristupom, obično se daje 25 grama 50% dekstroze.[36] Kada nema intravenskog pristupa, može se dati intramuskularno ili intranazalni glukagon.[36]

Ostali tretmani

[uredi | uredi izvor]

Iako se liječenje hipoglikemije obično provodi unosom ugljikohidrata, injekcijom glukagona ili primjenom dekstroze, dostupni su i neki drugi tretmani.[3] Lijekovi poput diazoksid i oktreotid smanjuju nivo insulina, povećavajući nivo glukoze u krvi.[3]Dasiglukagon je odobren za medicinsku upotrebu u Sjedinjenim Državama u martu 2021. godine, za liječenje teške hipoglikemije.[37] Dasiglukagon (robna marka Zegalogue) je jedinstven jer se radi o glukagonu u napunjenoj šprici ili autoinjektorskoj olovci, za razliku od tradicionalnih kompleta za glukagon koji zahtijevaju miješanje praškastog glukagona s tekućinom.[37]

Zbog svoje originalne formulacije koja sadrži velike količine glukoze, bezalkoholno piće Lucozade preporučivale su dobrotvorne organizacije za dijabetes u Ujedinjenom Kraljevstvu kao hitan tretman za hipoglikemiju; međutim, kako je piće preformulirano kako bi se veći dio sadržaja glukoze zamijenio umjetnim zaslađivačima, ovo se više ne preporučuje.[38]

Prevencija

[uredi | uredi izvor]
IInsulinska pumpa koja se koristi za isporuku odgovarajućih nivoa insulina

Dijabetičari

[uredi | uredi izvor]

Prevencija hipoglikemije zavisi od uzroka.[1][2][3] Kod osoba sa dijabetesom koje se liječe insulinom, glinidima ili slfounilureom, prevencija hipoglikemije ima veliki fokus na edukaciji pacijenata i prilagođavanju lijekova.[1][2][3] Temelj edukacije o dijabetesu je učenje prepoznavanja znakova i simptoma hipoglikemije, kao i učenje brzog djelovanja kako bi se spriječilo pogoršanje epizode.[2] Još jedan kamen temeljac prevencije je snažno samopraćenje glukoze u krvi, sa dosljednim i čestim mjerenjima.[2] Istraživanja su pokazala da pacijenti s dijabetesom tipa 1 koji koriste sisteme za kontinuirano praćenje glukoze s inzulinskim pumpama značajno poboljšavaju kontrolu glukoze u krvi.[39][40][41] Insulinske pumpe pomažu u sprečavanju visokih skokova glukoze i sprečavanju neodgovarajućeg doziranja insulina.[40][41][42] Kontinuirani monitor glukoze mo oglasiti alarm kada je glukoza u krvi preniska ili previsoka, posebno pomažući osobama s noćnom hipoglikemijom ili nesvjesnošću hipoglikemije.[40][41][42] Što se tiče prilagođavanja lijekova, doze lijekova i vrijeme uzimanja mogu se prilagoditi kako bi se spriječila hipoglikemija, ili se lijek može potpuno prekinuti.[2][3]

Nedijabetetičari

[uredi | uredi izvor]

Kod osoba s hipoglikemijom koje nemaju dijabetes, postoji niz preventivnih mjera ovisno o uzroku.[1][2][3] Hipoglikemija uzrokovana hormonskom disfunkcijom poput nedostatka kortizola kod Addisonove bolesti ili nedostatka hormona rasta kod hipopituitarizma može se spriječiti odgovarajućom hormonskom nadomjesnom terapijom.[2][3] Hipoglikemijske epizode povezane s tumorima koji nisu B-ćelija mogu se smanjiti nakon hirurškog uklanjanja tumora, kao i nakon radioterapija ili hemoterapija kako bi se smanjila veličina tumora.[2][3] U nekim slučajevima, osobe s tumorima koji nisu B-ćelija mogu imati hormonsku terapiju s hormonom rasta, glukokortikoidom ili oktreotidom,kako bi se smanjile hipoglikemijske epizode.[2][3] Hipoglikemija nakon gastričnog bajpasa može se spriječiti jedenjem manjih, češćih obroka, izbjegavanjem hrane pune šećera, kao i medicinskim tretmanom s inhibitorom alfa-glukozidaze, diazoksidom ili oktreotidom.[2][3]

Neki uzroci hipoglikemije zahtijevaju liječenje osnovnog uzroka kako bi se najbolje spriječila hipoglikemija.[2][3] name="Cry2009" /> Ovo je slučaj sa insulinomima koji često zahtijevaju hirurško uklanjanje tumora kako bi se hipoglikemija povukla.[2] Kod pacijenata koji ne mogu podvrgnuti operaciji uklanjanja inzulinoma, mogu se koristiti diazoksid ili oktreotid.[2]

Hipoglikemija je česta kod osoba sa dijabetesom tipa 1 i kod osoba sa dijabetesom tipa 2 koje uzimaju insulin, glinide ili sulfonilureu.[1][3] Procjenjuje se da dijabetičari tipa 1 doživljavaju dvije blage, simptomske epizode hipoglikemije sedmično[3] Osim toga, osobe sa dijabetesom tipa 1 imaju barem jednu tešku hipoglikemijsku epizodu godišnje, koja zahtijeva pomoć pri liječenju.[3] Što se tiče mortaliteta, hipoglikemija uzrokuje smrt kod 6–10% dijabetičara tipa 1.[3] Kod osoba sa dijabetesom tipa 2, hipoglikemija je rjeđa u poređenju sa dijabetesima tipa 1, jer lijekovi koji liječe dijabetes tipa 2, poput metformina, glitazona, inhibitora alfa-glukozidaze, agonista glukagonu sličnog peptida 1 i dipeptidil peptidaze IV, ne uzrokuju hipoglikemiju.[1][3] Hipoglikemija je česta kod dijabetičara tipa 2 koji uzimaju inzulin, glinide ili sulfonilureu.[1][3] inzulin Upotreba ostaje ključni faktor rizika u razvoju hipoglikemije, bez obzira na vrstu dijabetesa.[1][3]

Historija

[uredi | uredi izvor]

Hipoglikemiju je prvi otkrio James Collip kada je radio sa Frederickom Bantingom na pročišćavanju insulina 1922. godine.[43] Collip je zamoljen da razvije test za mjerenje aktivnosti insulina.[43] Prvo ga je ubrizgao kuniće, a zatim izmjerio smanjenje nivoa glukoze u krvi.[43] Mjerenje glukoze u krvi bio je dugotrajan korak.[43] Collip je primijetio da ako ubrizga preveliku dozu insulina, oni počnu dobijati konvulzije, padnu u komu, a zatim uginu.[43] Ovo zapažanje pojednostavilo je njegov test.[43] Definirao je jednu jedinicu insulina kao količinu potrebnu za izazivanje ovoga konvulzivna hipoglikemijska reakcija kod kunića.[43] Collip je kasnije otkrio da može uštedjeti novac, a i kunićima, ubrizgavajući im glukozu kada dobiju konvulzije.[43]

Etimologija

[uredi | uredi izvor]

Riječ hipoglikemija je razlike u američkom i britanskom engleskom piše se hipoglikemija ili hipoglicemija. Termin znači 'nizak šećer u krvi' iz grč. ὑπογλυκαιμία, od ὑπο- hypo- 'ispod' + γλυκύς glykys 'slatko' + αἷμᾰ haima 'krv'.[44]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 National Institute of Diabetes and Digestive and Kidney Diseases (NIDDK). "Low Blood Glucose (Hypoglycemia)". NIDDK.nih.gov (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 28. 7. 2017. Pristupljeno 12. 1. 2022.
  2. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Cry2009
  3. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 120 121 Jameson JL, Kasper DL, Longo DL, Fauci AS, Hauser SL, Loscalzo J (2018). Harrison's principles of internal medicine (20th izd.). New York. ISBN 978-1-259-64403-0. OCLC 1029074059. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Jameson_2018" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  4. 1 2 3 Young VB (2016). Blueprints medicine. William A. Kormos, Davoren A. Chick (6th izd.). Philadelphia. ISBN 978-1-4698-6415-0. OCLC 909025539.
  5. 1 2 3 4 5 6 7 American Diabetes Association (ADA). "Hypoglycemia (Low Blood Glucose)". www.diabetes.org. Arhivirano s originala, 13. 1. 2022. Pristupljeno 12. 1. 2022.
  6. 1 2 Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom ReferenceA
  7. ↑ Mathew, Philip; Thoppil, Deepu (2024), "Hypoglycemia", StatPearls, Treasure Island (FL): StatPearls Publishing, PMID 30521262, pristupljeno 16. 8. 2024
  8. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 Thornton PS, Stanley CA, De Leon DD, Harris D, Haymond MW, Hussain K, et al. (august 2015). "Recommendations from the Pediatric Endocrine Society for Evaluation and Management of Persistent Hypoglycemia in Neonates, Infants, and Children". The Journal of Pediatrics (jezik: English). 167 (2): 238–245. doi:10.1016/j.jpeds.2015.03.057. PMC 11891912 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 25957977. S2CID 10681217.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  9. ↑ "Low Blood Sugar (Hypoglycemia)". diabetesdaily.com. 8. 8. 2021.
  10. ↑ Ling S, Zaccardi F, Lawson C, Seidu SI, Davies MJ, Khunti K (1. 4. 2021). "Glucose Control, Sulfonylureas, and Insulin Treatment in Elderly People With Type 2 Diabetes and Risk of Severe Hypoglycemia and Death: An Observational Study". Diabetes Care. 44 (4): 915–924. doi:10.2337/dc20-0876. ISSN 1935-5548. PMID 33541857.
  11. ↑ "Hangry is officially a word in the Oxford English Dictionary". ABC News (United States) (jezik: engleski). Pristupljeno 6. 1. 2024. Zanemaren tekst "ABC News]" (pomoć)
  12. ↑ "If you've ever been hangry, this is what your body may be telling you". Washington Post (jezik: engleski). 9. 7. 2018. ISSN 0190-8286. Pristupljeno 6. 1. 2024.
  13. 1 2 3 4 5 6 7 Johnson-Rabbett B, Seaquist ER (septembar 2019). "Hypoglycemia in diabetes: The dark side of diabetes treatment. A patient-centered review". Journal of Diabetes. 11 (9): 711–718. doi:10.1111/1753-0407.12933. PMID 30983138. S2CID 115202581.
  14. 1 2 3 4 5 6 7 Ibrahim M, Baker J, Cahn A, Eckel RH, El Sayed NA, Fischl AH, et al. (novembar 2020). "Hypoglycaemia and its management in primary care setting" (PDF). Diabetes/Metabolism Research and Reviews. 36 (8). doi:10.1002/dmrr.3332. PMID 32343474. S2CID 216594548. Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  15. 1 2 3 4 5 6 7 8 Martín-Timón I, Del Cañizo-Gómez FJ (juli 2015). "Mechanisms of hypoglycemia unawareness and implications in diabetic patients". World Journal of Diabetes. 6 (7): 912–926. doi:10.4239/wjd.v6.i7.912. PMC 4499525. PMID 26185599.
  16. ↑ Lucidi P, Porcellati F, Bolli GB, Fanelli CG (august 2018). "Prevention and Management of Severe Hypoglycemia and Hypoglycemia Unawareness: Incorporating Sensor Technology". Current Diabetes Reports. 18 (10). doi:10.1007/s11892-018-1065-6. PMID 30121746. S2CID 52039366. Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  17. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 Mathew P, Thoppil D (2022). "Hypoglycemia". StatPearls. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing. PMID 30521262. Arhivirano s originala, 30. 8. 2021. Pristupljeno 24. 1. 2022.
  18. 1 2 3 4 5 Murad MH, Coto-Yglesias F, Wang AT, Sheidaee N, Mullan RJ, Elamin MB, et al. (mart 2009). "Clinical review: Drug-induced hypoglycemia: a systematic review". The Journal of Clinical Endocrinology and Metabolism. 94 (3): 741–745. doi:10.1210/jc.2008-1416. PMID 19088166.
  19. 1 2 3 4 Awad DH, Gokarakonda SB, Ilahi M (2022). "Factitious Hypoglycemia". StatPearls. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing. PMID 31194450. Arhivirano s originala, 26. 1. 2022. Pristupljeno 21. 1. 2022.
  20. 1 2 3 Jeanmonod R, Asuka E, Jeanmonod D (2022). "Inborn Errors Of Metabolism". StatPearls. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing. PMID 29083820. Arhivirano s originala, 13. 10. 2021. Pristupljeno 24. 1. 2022.
  21. 1 2 3 Ozand, Pinar T. (2000). "Hypoglycemia in association with various organski i [[aminokiselina|aminokiselinski]] poremećaji". Seminars in Perinatology (jezik: engleski). 24 (2): 172–193. doi:10.1053/sp.2000.6367. PMID 10805172. Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
  22. ↑ Baker, Joshua J; Burton, Barbara K (novembar 2021). "Diagnosis and Clinical Management of Long-chain Fatty-acid Oxidation Disorders: A Review". TouchREVIEWS in Endocrinology. 17 (2): 108–111. doi:10.17925/EE.2021.17.2.108. ISSN 2752-5457. PMC 8676101 Provjerite vrijednost parametra |pmc= (pomoć). PMID 35118456 Provjerite vrijednost parametra |pmid= (pomoć).
  23. ↑ NIH Intramural Sequencing Center Group; Sloan, Jennifer L; Johnston, Jennifer J; Manoli, Irini; Chandler, Randy J; Krause, Caitlin; Carrillo-Carrasco, Nuria; Chandrasekaran, Suma D; Sysol, Justin R; O'Brien, Kevin; Hauser, Natalie S; Sapp, Julie C; Dorward, Heidi M; Huizing, Marjan; Barshop, Bruce A (2011). "Exome sequencing identifies ACSF3 as a cause of combined malonic and methylmalonic aciduria". Nature Genetics (jezik: engleski). 43 (9): 883–886. doi:10.1038/ng.908. ISSN 1061-4036. PMC 3163731. PMID 21841779.
  24. ↑ Wehbe, Zeinab; Behringer, Sidney; Alatibi, Khaled; Watkins, David; Rosenblatt, David; Spiekerkoetter, Ute; Tucci, Sara (2019). "The emerging role of the mitochondrial fatty-acid synthase (mtFASII) in the regulation of energy metabolism". Biochimica et Biophysica Acta (BBA) - Molecular and Cell Biology of Lipids (jezik: engleski). 1864 (11): 1629–1643. doi:10.1016/j.bbalip.2019.07.012. PMID 31376476. S2CID 199404906.
  25. ↑ Levtova, Alina; Waters, Paula J.; Buhas, Daniela; Lévesque, Sébastien; Auray-Blais, Christiane; Clarke, Joe T.R.; Laframboise, Rachel; Maranda, Bruno; Mitchell, Grant A.; Brunel-Guitton, Catherine; Braverman, Nancy E. (2019). "Combined malonic and methylmalonic aciduria due to ACSF3 mutations: Benign clinical course in an unselected cohort". Journal of Inherited Metabolic Disease (jezik: engleski). 42 (1): 107–116. doi:10.1002/jimd.12032. ISSN 0141-8955. PMID 30740739. S2CID 73436689.
  26. 1 2 Ozand, Pinar T.; Al-Essa, Mohammed (2012), Elzouki, Abdelaziz Y.; Harfi, Harb A.; Nazer, Hisham M.; Stapleton, F. Bruder (ured.), "Disorders of Organic Acid and Amino Acid Metabolism", Textbook of Clinical Pediatrics (jezik: engleski), Berlin, Heidelberg: Springer Berlin Heidelberg, str. 451–514, doi:10.1007/978-3-642-02202-9_38, ISBN 978-3-642-02201-2
  27. ↑ "Adrenocortical Carcinoma Treatment - NCI". www.cancer.gov (jezik: engleski). 6. 7. 2007. Pristupljeno 16. 8. 2024.
  28. 1 2 3 4 5 6 Lupsa BC, Chong AY, Cochran EK, Soos MA, Semple RK, Gorden P (maj 2009). "Autoimmune forms of hypoglycemia". Medicine (jezik: engleski). 88 (3): 141–153. doi:10.1097/MD.0b013e3181a5b42e. PMID 19440117. S2CID 34429211.
  29. ↑ "Antibody". Genome.gov (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 9. 10. 2020. Pristupljeno 24. 1. 2022.
  30. ↑ Rix I, Nexøe-Larsen C, Bergmann NC, Lund A, Knop FK (2000). "Glucagon Physiology". u Feingold KR, Anawalt B, Boyce A, Chrousos G, de Herder WW, Dhatariya K, et al. (ured.). Endotext. PMID 25905350. Arhivirano s originala, 15. 1. 2021.
  31. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Vella A. "Hypoglycemia in adults without diabetes mellitus: Clinical manifestations, diagnosis, and causes". www.uptodate.com. Arhivirano s originala, 26. 1. 2022. Pristupljeno 14. 1. 2022.
  32. ↑ "Low Blood Glucose (Hypoglycemia) - NIDDK". National Institute of Diabetes and Digestive and Kidney Diseases (jezik: engleski). Pristupljeno 16. 8. 2024.
  33. 1 2 3 4 De Buck E, Borra V, Carlson JN, Zideman DA, Singletary EM, Djärv T (april 2019). "First aid glucose administration routes for symptomatic hypoglycaemia". The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2019 (4). doi:10.1002/14651858.cd013283.pub2. PMC 6459163. PMID 30973639. Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  34. 1 2 De Buck E, Borra V, Carlson JN, Zideman DA, Singletary EM, Djärv T, et al. (Cochrane Metabolic and Endocrine Disorders Group) (april 2019). "First aid glucose administration routes for symptomatic hypoglycaemia". The Cochrane Database of Systematic Reviews. 2019 (4). doi:10.1002/14651858.CD013283.pub2. PMC 6459163. PMID 30973639. Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  35. ↑ "Glucacon Emergency Kit". Glucagon Emergency Kit (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 24. 1. 2022. Pristupljeno 24. 1. 2022.
  36. 1 2 3 4 Pasala S, Dendy JA, Chockalingam V, Meadows RY (2013). "An inpatient hypoglycemia committee: development, successful implementation, and impact on patient safety". The Ochsner Journal. 13 (3): 407–412. PMC 3776519. PMID 24052773.
  37. 1 2 "HIGHLIGHTS OF PRESCRIBING INFORMATION. These highlights do not include all the information needed to use ZEGALOGUE® safely and effectively. See full prescribing information for ZEGALOGUE. ZEGALOGUE (dasiglucagon) injection, for subcutaneous use" (PDF). Accessdate.fsa.gov. Arhivirano s originala (PDF), 15. 5. 2021. Pristupljeno 10. 11. 2021.
  38. ↑ Harrold A. "Diabetic patients should be warned about changes to Lucozade glucose content". Nursing in Practice. Arhivirano s originala, 28. 2. 2019. Pristupljeno 27. 2. 2019.
  39. ↑ Langendam M, Luijf YM, Hooft L, Devries JH, Mudde AH, Scholten RJ (januar 2012). "Continuous glucose monitoring systems for type 1 diabetes mellitus". The Cochrane Database of Systematic Reviews. 1 (1). doi:10.1002/14651858.cd008101.pub2. PMC 6486112. PMID 22258980. Nepoznati parametar |article-number= zanemaren (pomoć)
  40. 1 2 3 Azhar A, Gillani SW, Mohiuddin G, Majeed RA (2020). "A systematic review on clinical implication of continuous glucose monitoring in diabetes management". Journal of Pharmacy & Bioallied Sciences. 12 (2): 102–111. doi:10.4103/jpbs.JPBS_7_20. PMC 7373113. PMID 32742108.
  41. 1 2 3 Mian Z, Hermayer KL, Jenkins A (novembar 2019). "Continuous Glucose Monitoring: Review of an Innovation in Diabetes Management". The American Journal of the Medical Sciences. 358 (5): 332–339. doi:10.1016/j.amjms.2019.07.003. PMID 31402042. S2CID 199047204.
  42. 1 2 "Continuous Glucose Monitoring | NIDDK". National Institute of Diabetes and Digestive and Kidney Diseases (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 12. 1. 2022. Pristupljeno 25. 1. 2022.
  43. 1 2 3 4 5 6 7 8 "Collip discovers hypoglycemia". Treating Diabetes. Arhivirano s originala, 8. 9. 2017. Pristupljeno 18. 6. 2017.
  44. ↑ "Non-Diabetic Hypoglycemia | Causes, Symptoms & Treatment". study.com. 21. 11. 2023. Pristupljeno 16. 8. 2024.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Šablon:Medinski izvori Šablon:Bolest pankreasa i metabolizam glukoze Šablon:Krvni testovi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Hipoglikemija&oldid=3776826"