Hipokotil

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Klijanac javora sa hipokotilom i epikotilom.
Dijagram sjemenke vrbe Salix scouleriana, sa uočljivim položajem hipokotila

Hipoiotil (skraćenica za "hipokotiledonsku stabljiku", sa značenjem ispod kotiledona) je stabljika rastućeg klijajanca, koja se nalazi ispod kotiledona (sjemenskih listova) i iznad radikula (korijen).[1]

Eudikotiledone[uredi | uredi izvor]

Kako biljni embrion raste pri klijanju, stvara izdanak koji se zove radikula koja postaje primarni korijen, a zatim prodire dolje u tlo. Nakon pojave radikule, nastaje hipokotil i stvara rastući vrh (obično uključujući sjemenski omotač) iznad zemlje, noseći zametak embriona (zvani kotiledoni) i plumelu koja daje prve prave listove . Hipokotil je primarni organ ekstenzije mlade biljke i razvija se u stabljiku.

Monokotiledone[uredi | uredi izvor]

Rani razvoj klijanaca monokotiledona poput žitarica i drugih trava nešto je različit. Struktura koja se naziva koleoptil, u osnovi je dio kotiledona, a štiti mlado stablo i plumelu dok ih rast gura kroz zemlju. Mezokotil – onaj dio mlade biljke između sjemenke (koji ostaje zakopan) i plumele – izdužuje izdanak sve do površine tla, gde se razvijaju sekundarni korijeni, upravo ispod plumele. Tada se, iz radikule, može dalje razvijati primarni korijen. Mezokotil se smatra dijelom hipokotila, a dijelom kotiledona (vidjeti sjemenka).

Ne razvijaju se sve monokote poput travs. Luk se razvija na način koji je sličan prvopisanom redoslijedu: sjemenski omotač i endosperm (pohranjena rezerva hrane) povlače se prema gore kako se kotiledon širi. Kasnije, prvi pravi list raste iz čvora između radikule i listolikog kotiledona, probijajući se kroz kotiledon kako bi ga uspio proći.

Organ za skladištenje[uredi | uredi izvor]

U nekim biljkama hipokotil se povećava u organ za skladištenje. Primjeri uključuju ciklame, rod Gloxinia i celer. U ciklama ovaj organ za čuvanje rezervne hrane naziva se gomolj.

Ispitivanje izduženja hipokotila[uredi | uredi izvor]

Jedno od široko korištenih ispitivanja u području fotobiologije je ispitivanje utjecaja promjena količine i kvaliteta svjetlosti na produženje hipokotila. Često se koristi za proučavanje efekata primjene biljnih hormona poput etilena (koji pospješuje rast) i za suzbijanje rasta. U normalnim svjetlosnim uvjetima, rast hipokotila kontrolira se procesom zvanim fotomorfogeneza, dok sjenčanje sadnica izaziva brzi odgovor transkripcije koji negativno regulira fotomorfogenezu i rezultira povećanim stopama rasta hipokotila.[2] Ta stopa je najviša kada se biljke drže u tami posredovanoj postupkom zvanim skotomorfogeneza, koji je u suprotnosti s fotomorfogenezom.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Raven P. H., Johanson G. B. (1999). Biology. WCB/McGraw–Hill, New York.
  2. ^ Debatosh Das,"Ethylene- and shade-induced hypocotyl elongation share transcriptome patterns and functional regulators", "Plant Physiology",21-06-2016