Historicistička arhitektura u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Nekadašnja zgrada Zemaljske vlade, sada zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, izgrađena u stilu neorenesanse

Arhitektura historicizma u Bosni i Hercegovini pripada kraju XIX vijeka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine velike sile odlučuju da se protektorat nad Bosnom i Hercegovinom dodjeli Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Tada počinju i evropski kulturni uticaji u Sarajevu i drugim urbanim središtima Bosne i Hercegovine. Dominantna struja u evropskoj arhitekturi druge polovine devetnaestoga stoljeća je historicizam. Najznačajniji dio bosanskohercegovačke arhitektonske produkcije izveden je u stilovima:

  • neoromanizma
  • neogotike,
  • neorenesanse,
  • neobaroka i
  • neoromantizma,

Poseban naglasak bio je na neorenesansnoj stilskoj orijentaciji, koja je za novu državnu upravu značila oličenje vlastitih kulturno-političkih ambicija te će se u pravilu primjenjivati za javne objekte državnog značaja.[1]

Javne zgrade[uredi | uredi izvor]

Prve administrativne zgrade, podignute u Sarajevu, monumentalne su strukture u neorenesansnom stilu. Oblici visoke i kasne renesanse koristili su se za različite forme i kompleksne kompozicije, a najljepši primjeri su svakako javne zgrade nacionalne vrijednosti. Tu svakako valja spomenuti Palaču Zemaljske vlade, koja je ujedno i prva Vancaševa arhitektonska realizacija u Sarajevu, a ima tipične odlike renesansne firentinske palače, zatim zgrada Društvenog doma, nastala 1898. godine po Paržikovom planu, te kompleks Zemaljskog muzeja iz 1911.

Sakralni objekti[uredi | uredi izvor]

Obzirom da joj po Berlinskom ugovoru, osim političke, pripada pravo i na crkvenu vlast, Austrougarska već u prvim godinama svoje okupacije želi preurediti vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, u prvom redu katoličku Crkvu, što se od nje, kao katoličke sile i očekivalo. Tako se s dolaskom nove vlasti, mijenja i položaj institucije vjerskih zajednica Bosne i Hercegovine, te katolici, nakon okupacije, postaju jedno od uporišta nove uprave. Samim time, sakralno graditeljstvo dolazi do svog punog izražaja. Objekti katoličke crkve imaju neogotičke (Franjevačka crkva svetog Ante Padovanskog), neobarokne (crkva Kraljice svete krunice), neoromaničke (Crkva presvetog Trojstva) i prvenstveno neorenesansne oznake (Nadbiskupsko sjemenište sa crkvom svetih Ćirila i Metodija),[2] te kao takvi, smatraju se najreprezentativnijima u okviru historicizma, jer trebaju naglasiti novi, povlašteni položaj Crkve koji dobiva s novom upravom.

Sarajevska austrougarska arhitektura je duboko vezana uz ime i djelovanje Josipa Vancaša. U svojim projektima iskazuje izuzetnu svestranost i razumijevanje za različite vjerske i kulturne tradicije kojima grad obiluje. Kod njega se mogu susresti sve stilske pojave od historicizma, preko secesije sve do bosanskog sloga. Vancaš je nastojao da se idejno i u praksi bosanski slog definira kao izraz posebnosti ovog podneblja.

Stambeni objekti[uredi | uredi izvor]

Neorenesans je bio prikladan da označi reprezentativnost stambenih palača. Vrhunac ove arhitekture su zgrada Marijin dvora[3] i palača Danijela Saloma.[4]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Jela Božić, -Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave, doktorska disertacija, Sarajevo, 1989.
  • N. Kurto, Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila". Kulturno naslijeđe, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. ^ "Ana Barić CRKVA SVETIH ĆIRILA I METODA U SARAJEVU, DJELO JOSIPA VANCAŠA". SVEUČILIŠTE U ZAGREBBU FILOZOFSKI FAKULTET -ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI Zagreb 2014. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  3. ^ "Marijin dvor". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016. [mrtav link]
  4. ^ "Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu-". RABIC Sarajevo, 1999. Pristupljeno 9. 2. 2017. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]