Historicistička arhitektura u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nekadašnja zgrada Zemaljske vlade, sada zgrada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, izgrađena u stilu neorenesanse

Arhitektura historicizma u Bosni i Hercegovini pripada kraju XIX vijeka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine velike sile odlučuju da se protektorat nad Bosnom i Hercegovinom dodjeli Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Dolaskom Austro-Ugarske, Sarajevo (zajedno sa ostalim gradovima) se počelo transformisati i postojati evropski grad, sa svim njegovim kvalitetima i manama.[1] U četrdeset godina vladavine, vlasti Habsburške monarhije nekoliko su puta mijenjale svoju politiku prema Bosni i Hercegovini ali Sarajevo je uvijek bio grad kojemu je Monarhija poklanjala neproporcionalno mnogo pažnje. Iako su vlasti svoj pristup Sarajevu definirale prema širim politikama, uvijek su ga tretirale kao prvi grad u zemlji i željele su od njega napraviti blistavi primjer uspjeha habsburške uprave utemeljenog na zapadnjačkim modelima i bečkim uzorima. [2] Intenzivna gradnja imala je i svoj odgovarajući termin, Der Stadtebau – gradogradnja.

Tada počinju i evropski kulturni uticaji u Sarajevu i drugim urbanim središtima Bosne i Hercegovine. Dominantna struja u evropskoj arhitekturi druge polovine devetnaestoga stoljeća je historicizam. Najznačajniji dio bosanskohercegovačke arhitektonske produkcije izveden je u stilovima:

  • neoromanizma
  • neogotike,
  • neorenesanse,
  • neobaroka i
  • neoromantizma,

Poseban naglasak bio je na neorenesansnoj stilskoj orijentaciji, koja je za novu državnu upravu značila oličenje vlastitih kulturno-političkih ambicija te će se u pravilu primjenjivati za javne objekte državnog značaja.[3]

Javne zgrade[uredi | uredi izvor]

Prve administrativne zgrade, podignute u Sarajevu, monumentalne su strukture u arhitekturi istoricizma. Oblici visoke i kasne renesanse koristili su se za različite forme i kompleksne kompozicije, a najljepši primjeri su javne zgrade nacionalne vrijednosti. Reprezentativni objekti:

Katolički vjerski objekti[uredi | uredi izvor]

Obzirom da joj po Berlinskom ugovoru, osim političke, pripada pravo i na crkvenu vlast, Austrougarska već u prvim godinama svoje okupacije želi preurediti vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, u prvom redu katoličku Crkvu, što se od nje, kao katoličke sile i očekivalo. Tako se s dolaskom nove vlasti, mijenja i položaj institucije vjerskih zajednica Bosne i Hercegovine, te katolici, nakon okupacije, postaju jedno od uporišta nove uprave. Samim time, sakralno graditeljstvo dolazi do svog punog izražaja. Objekti katoličke crkve imaju neogotičke, neobarokne, i prvenstveno neorenesansne oznake te kao takvi, smatraju se najreprezentativnijima u okviru historicizma, jer trebaju naglasiti novi, povlašteni položaj Crkve koji dobiva s novom upravom.

Sakralna austrougarska arhitektura u Bosni i Hercegovini najviše je vezana je uz ime i djelovanje Josipa Vancaša. U svojim projektima iskazuje izuzetnu svestranost i razumijevanje za različite vjerske i kulturne tradicije kojima grad obiluje. Kod njega se mogu susresti sve stilske pojave od historicizma, preko secesije sve do bosanskog sloga. Vancaš je nastojao da se idejno i u praksi bosanski slog definira kao izraz posebnosti ovog podneblja.

Najpoznatiji objekti su:

U periodu 1882. – 1921. godine, izgrađene su i crkve u slijedećim naseljima:

Brčkom (1884–1885); Brestovskom, Bijeljini i Gradačcu (1886); Modriči (1887.), Žepči (1889.), Tuzli (1893.), Domaljevcu (1892–1894.), Komušini (1893.); Gornjem Vakufu, Gučoj Gori i Podhumu (1894.); Šivši (1895.), Kiseljaku (1895.-1897.), Brajkovićima (1894.-1897.), Pećniku (1896–1899.), Banbrdu (1899.), Vitezu (1900.), Plehanu (1898–1902.), Lukavcu (1907.), Bosanskom Brodu i Doboju (1909.), Podmilačju i Tešnju (1910.); Svilaju, Vidovicama, Morančanima, Odžaku, i Olovu (1911.); Konjicu (1912.), Crkvici (1913.), Maglaju (1919.); Mećniku, Uzdolu i Novom Selu (1921.). [10]

Stambeni objekti[uredi | uredi izvor]

Neorenesans je bio prikladan da označi reprezentativnost i stambenih palača. Vrhunac ove arhitekture su:

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Jela Božić, -Arhitekt Josip pl. Vancaš, Značaj i doprinos arhitekturi Sarajeva u periodu austrougarske uprave, doktorska disertacija, Sarajevo, 1989.
  • N. Kurto, Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu-". RABIC Sarajevo, 1999. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  2. ^ a b "Ana Barić CRKVA SVETIH ĆIRILA I METODA U SARAJEVU, DJELO JOSIPA VANCAŠA" (PDF). SVEUČILIŠTE U ZAGREBBU FILOZOFSKI FAKULTET -ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI Zagreb 2014. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  3. ^ "Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila". Kulturno naslijeđe, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  4. ^ Andrea Baotić - Historicizam u arhitekturi na primjeru katoličkih sakralnih objekata u Sarajevu, 1878.-1918., „Međunarodna konferencija Bosna i Hercegovina u okviru AustroUgarske 1878.-1918. održana u Sarajevu, 30.-31.3.2009.”, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2011.
  5. ^ "Crkva svetog Ante" (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2017.
  6. ^ "Crkva Uznesenja Marijina na Stupu" (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 24. 9. 2017.
  7. ^ "Crkva svetog Ilije". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.
  8. ^ "Župna crkva u Varešu" (PDF). kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.
  9. ^ Samostan u Kraljevoj Sutjesci
  10. ^ "Crkva prečistog srca Marijina". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.
  11. ^ "Marijin dvor". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]