Historija Bosne i Hercegovine
| Historiji Bosne i Hercegovine |
|---|
 |
 Portal: Bosna i Hercegovina |
Ovo je članak o historiji Bosne i Hercegovine. Također pogledajte historiju Jugoslavije i historiju Evrope. Ovaj članak je dio serije o historiji Bosne i Hercegovine koja ima posebne, detaljne članake za sve ove teme. Ovaj članak se bavi historijom sa područja današnje Bosne i Hercegovine i bosanske političke jedinice koja je nastala tokom srednjeg vijeka.
Ilirsko doba
Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.
Liburni su vjerovatno povijesno najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u četvrtom i trećem stoljeću prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.
Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.
Rimsko doba
Godine 9. godine cijeli je teritorij nakon tamošnje posljednje pobune napokon postao rimskom provincijom naziva Ilirik. Rimski naseljenici, vojnici, i trgovci, su naselili nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u području što je danas Bosna i Hercegovina. Tako je Blagaj na rijeci Buni sagrađen na temeljima Rimskog grada Bona. Kršćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. stoljeća. Događaji od 337. do 395. godine su doveli do podjele Rimskog carstva, i provincije Dalmacija i Panonija su uključene u Zapadno rimsko carstvo. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. stoljeću dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizanta u Gotskom ratu (535-553). Od tada Bosna će biti dugo vremena u sastavu Bizanta.
Srednjovjekovna Bosna
Bosanska banovina
Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu.
Doba Kulin Bana
Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. stoljeća počinju optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). Naravno, to nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti Crkvu bosansku i njene vjernike, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje crkve kakvo nameće Rim. Tako je prevaziđen veliki rat koji je mogao zadesiti Bosnu. O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.
Dinastija Kotromanića
Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio hrvatski feudalac Pavle Šubić, te svoju vlast proširio i u Bosni. Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću koji 1322. godine napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla. Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu Šubića, te uspostavlja vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon, Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana, Tvrtka I.' (1353. - 1391.). Nakon krunisanja Tvrtka I. u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.
Bosansko kraljevstvo
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Teritorijalno širenje Bosne
Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli.
Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike.
Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva, a vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu s kraljem Ludovikom I. Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.
Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj
U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.
Politička nestabilnost i napadi Osmanlija
Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. 1414. godine na geopolitičkoj se sceni pojavljuje novi vojni element - Osmansko carstvo. Osmansko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske, s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.
Propast bosanske države
Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša biva postavljen za novoga kralja Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u obrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. napada Bosnu.
Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine, postaje dijelom Osmanskog carstva, a većina Bošnjana, prvenstveno bosanskih krstjana, prihvata islam kao svoju vjeru.
Osmanlijsko doba
Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanlijsko carstvo pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanlijskog carstva. Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlije preuzimaju postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom. Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanu još od strane kralja Tvrtka, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po njemu, zove Herceg Novi.
Osmanlijsko carstvo je bila u svojoj suštini vojna organizacija, koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka.
Bosanski ejalet
Godine 1580. uspostavlja se Bosanski ejalet. Unutar Osmanlijskog carstva, ejalet (pašaluk) je bio najveća društveno politička jedinica, koja je bila sadržana iz više sandžaka. Do 1580. godine Bosna je bila u statusu sandžaka, a od 1580. godine stiče status ejaleta. Bosanski ejalet je bio pod upravom paše ili beglerbega, a uključivao je u sebi cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, plus dijelove koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane strane Osmanlijskog carstva, dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet, kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine.
Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutirani i sudjeluju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio uspješno odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske, pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo, koje je tada bilo sjedište Bosanskog ejaleta i poprilično veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.
Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velike pobune u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja pobunjenicima, poslije te naredbe, i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine, da suzbije pobunu. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te ubrzo vrše veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka, zaista, i pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera, pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te, konačno, odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana", koji žive unutar Osmanlijskog carstva.
U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.
Velika pobuna i borba za autonomiju
Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo puna nezavisnost Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu Čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne, odnosno za punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama. Godine 1875 izbija Hercegovačka buna i veoma brzo se razvija u pravi ustanak, koji ima zapažene rezultate.
Aneksija Bosne od strane Austrougarske
Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiranu julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu", gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj vlasti, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.
Austrougarsko doba
 | Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena. |
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
Devetnaesti vijek je bilo prijeloman za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina, ništa se revolucionarno nije dogodilo na jezičkodijalektskom planu, niti je došlo do važnijih promjena na području oblika govornog jezika. Ono što se pokazalo trajnim i dalekosežnim su prije svega društveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak nakon okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. Jezik se može posmatrati na više načina, od kojih su za ovaj prikaz najvažniji genetskolingvistički i sociolingvistički. Po prvom pristupu, jezik se opisuje kao sistem dijalekata (u slučaju BiH, to su najviše novoštokavski ikavski i jekavski, te staroštokavski ijekavski, kao i niz subdijalekata). Drugi, sociolingvistički kriterij, između ostalog prikazuje nastanak i oblikovanje standardnog jezika (često se koristi i naziv književni jezik). Standardni jezik je po svojoj naravi umjetna tvorevina, nastala na temelju nekog dijalekta (npr. talijanski jezik je nastao na temelju toskanskog dijalekta, a ne, recimo, venecijanskog ili romanjskog), ali u svom daljnjem razvoju ne ovisi o dijalektskim promjenama osnovnog dijalekta (talijanski standardni jezik ne reflektira promjene u toskanskom dijalektu u zadnjih 500-600 godina), niti je vjerna slika dijalekta na kojem je temeljen. Ukratko, standardni jezik je nosilac društvenog života zemlje i naroda, polifunkcionalan je (pokriva sva područja života, od prava do nauke, od filozofije do vojske), i ima karakter prisile: u njemu su propisani načini ispravne komunikacije, i ta dimenzija preskripcije koja odlučuje šta je ispravno, a šta ne predstavlja bitnu karakteristiku standardnog jezika, kodificiranog u gramatikama i rječnicima.
U sociolingvističkim krugovima ne postoji jedinstveno stajalište o tome je li književni jezik identičan standardnom (ili mu je samo faza), te kada počinje proces standardizacije za pojedini jezik. Za standardne jezike Bošnjaka, Hrvata i Srba postoje često oprečna stajališta, pa se mogu navesti samo dominantna među lingvistima za vlastiti nacionalni standardni jezik, kao i stavovi stranih slavista. Stajalište je većine srpskih lingvista da je srpski jezik utemeljio Vuk Karadžić svojim izborom novoštokavskog idioma, reformom grafije i ortografije i prekidom s dotadašnjom viševjekovnom tradicijom književnosti i pismenosti.
Hrvatski lingvisti se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima. Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. stoljeća, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovica 19. stoljeća) ne znači ništa, jer se dva toka jezičke historije oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim uticajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propašću SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda političkih dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Ono što se označavalo zapadnom i istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog, zasebni su standardni jezici, što se nije smjelo javni priznati zbog političkih pritisaka. Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna škola tvrdi da je to bilo oko 1750., s presudnom ulogom novoštokavske književnosti Kačića Miošića i Relkovića; druga, da je to pojavom hrvatske književnosti na štokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj polovici 17. stoljeća, s umjetničkim djelom Gundulića i gramatikama i rječnicima Bartola Kašića i Jakova Mikalje (1600-1650).
Za srpski jezik se drži da je nastao reformama Vuka Karadžića, no, da su te reforme, u onome dijelu koji se tiče hrvatskog jezika, već ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu hrvatske pisane riječi desetljećima i stoljećima prije Karadžića. Većina hrvatskih lingvista ne smatra da je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov "mlađi brat". Katkad se provlači paralela Urdua i Hindija, od kojih je stariji, Urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu Hindustani, jezik sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a Hindi (hinduska varijanta iz 19. stoljeća) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identičan onom srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bošnjački), a razlikuje se u tome da se ne misli da je bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je još nedovoljno standardiziran nacionalni jezik čija dijalektska sličnost ili istost s različitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve posljedice po samostalnost jezika. Ili, štokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasništvo ni jedne nacije, dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinog naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezički kišobran. Dominantne stavove o hrvatskoj jezičkoj historiji su oblikovali Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i Milan Moguš.
Mišljenje bošnjačkih lingvista je da aktivni sudionici u oblikovanju bosanskog standarda smatraju da bosanski jezik postoji stoljećima u nizu zapisanih djela, no da zbog historijsko-političkih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijeg doba, što ne umanjuje činjenicu njegovog postojanja, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenog jezika u praksi. Dio lingvista drži da hrvatsko-srpski dogovor u Beču 1850. ne znači ništa za Bošnjake jer tamo nije bio prisutan nijedan bošnjački kulturni radnik. Također, zbog historijskih referencija na bosanski jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bosanskog, koji je, iz te vizure, dijalektska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno bosansko. Većina bošnjačkih lingvista ističe veću homogenost narodnih govora Bošnjaka u odnosu na srpsku, a pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novoštokavskog dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao službeni u BiH u doba Jugoslavije (1945-1991). U naglasku na identičnosti ili velikoj bliskosti narodnog i književnog idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u socijalističkoj BiH, većina bošnjačkih lingvista je bliža srpskom shvaćanju jezičke kulture. Razlika je u tome što srpski lingvisti tvrde da je službeni jezik u socijalističkoj BiH bio esencijalno srpski, dok bošnjački lingvisti smatraju da je bio esencijalno bosanski. Sličnost je u tome što obje strane smatraju da je "s-h" u BiH nastao bez većih nasilja. Mišljenje većine bošnjačkih lingvista je da su hrvatski, srpski i bosanski zapravo jedan standardni jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski, a da je prirodno da taj jezik, uz manje promjene koje bi unijela svaka nacionalna zajednica u BiH, trebao biti jedinim službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Manjina bošnjačkih lingvista smatra da bosanski jezik tek treba oblikovati, i to na tradicijama potiskivane bosansko muslimanske pismenosti i književnosti, prvenstveno usmene i one nastale do 19. vijeka. Glavni je spor među bošnjačkim lingvistima o samoj namjeni bosanskog jezika: je li to nacionalni jezik Bošnjaka ili svih stanovnika BiH? Koliko je bivši "s-h" u BiH nametnut strani idiom, a koliko je prirodan jezički izraz? U ovisnosti o odgovoru slijede i praktični potezi koji se tiču svih razina službenog jezika. Dominantne stavove o bosanskoj jezičkoj historiji su oblikovali Alija Isaković, Dževad Jahić, Senahid Halilović i Naila Valjevac.
Strani su slavisti oko tih pitanja podijeljeni. Većina pripadnika starije generacije, školovane u doba SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi, mlađih naraštaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su mišljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija danak političkoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propašću komunizma u dobroj mjeri opao interes za učenje jezika bivše SFRJ (usprkos ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i općenito slavenskih jezika, pa je broj inostranih stručnjaka za bivši srpskohrvatski malen, a još je problematičnija njihova sprema, često ovisna o sredini u kojoj su usavršavali studije i čije stavove nerijetko prenose.
Doba Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije
Poslije Prvog svjetskog rata Bosna je uključena u južnoslavensko kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca koje će kasnije postati Kraljevina Jugoslavija. U to vrijeme politički život u Bosni je obilježen socijalnim i ekonomskim sukobima oko problema vlasništva posjeda, te stvaranjem više političkih partija. Dominantni ideološki sukob jugoslovenske države je bio između Hrvatskog regionalizma i Srpskog centralizma, dok su etničke grupe iz Bosne tome prilazile u zavisnosti od ukupne političke atmosfere. Iako je država bila podijeljena na 33 oblasti koje su brisale tradicionalne geografske granice, ipak su Bosanski političari kao što su Mehmed Spaho osigurali da Bosna i Hercegovina očuva svoju teritorijalni integritet.
Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine donijelo je ponovno povlačenje granica u banate koji su navodno zaobilazili sve etničke i historijske linije, ipak su izbrisale svaki trag Bosanskog entiteta. Poznati dogovor Cvetković-Maček je stvorio Hrvatski banat 1939. koji je praktički bio surova podijela Bosne između Srbije i Hrvatske. Međutim, taj period je obilježen početkom Drugog sjetskog rata već 1939. u Evropi, dok će Jugoslavija postati meta tek poslije 25. marta 1941 kada je pristupila trojnom paktu, ali ubrzo i izašla iz njega kada je izvršen državni udar. To je razbjesnilo Hitlera koji je obećao potpuno uništenje Jugoslovenske države, koja je napadnuta 6. aprila 1941.
BiH u okviru NDH i Drugi svjetski rat
Ubrzo nakon što su nacističke snage osvojile Jugoslaviju, čitava Bosna i Hercegovina je stavljena pod kontrolu profašističke Nezavisne države Hrvatske. Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijala Jevrejsko i Srpsko stanovništvo. To je ponukalo mnoge Srbe da se pridruže četničkom pokretu, koji je osim početne borbe protiv okupatora, počeo da vrši zločine nad Bošnjacima, većinom u istočnoj Bosni.
Početkom 1941. Jugoslovenski komunisti, sa Josipom Brozom na čelu, su organizovali multietnični pokret otpora jednostavno nazvani Partizani. Osim borbe protiv nacističkih snaga, partizani su bili protivnici četnicima. 25. novembra 1943. Antifašističko vijeće Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz Osmanlijskog doba. Od 1943. godine i Saveznici počinju podržavati partizane, a četnici od tada gube svaku vanjsku podršku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju bivaju najuspješnija protiv-gerilska grupa koja će do kraja rata osloboditi čitavu Jugoslaviju. Završetkom rata, već 1946. se usvaja novi ustav koji službeno priznaje Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslovenskoj državi.
Doba socijalističke BiH u okviru Jugoslavije
Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bošnjačka (tada muslimanska) zajednička teritorija, nedjeljiva po principima historijskih činjnica postojanja bosanske države definisana je država Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalističke Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalistička Republika Bosne i Hercegovine. Ovaj period je stvarao današnju Bosnu i Hercegovinu u okvirima današnji granica koje je dobila po dogovorima na zasjedanjima AVNOJ-a. Priznata je kao najrazličitija republika u okviru Jugoslavije.
Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje građane. Josip Broz je često naglašavao da je "Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska". Na tim principima Bosna i Hercegovina postoji i danas i svi njeni patrioti se bore za nedjeljivu jedinstvenu BiH gdje je moguć suživot njenih naroda kao Bosanaca i Hercegovaca. Svoj najveći industrijski procvat je doživjela baš u ovom periodu. Zbog tog su se i na njenom grbu nalazili fabrički dimnjaci kao simbol moderne BiH temeljene na industrijskom razvoju. Iako je ovo bio težak period za BiH kao državu s dalekosežnom bosanskom tradicijom, što su uživale ponajviše Srbija i Hrvatska, ipak je ovo bilo veoma pozitivno vrijeme za BiH jer se nikad nije razmišljalo o njenoj podjeli, pa makar unutar SFRJ, nije imala komplikovanu administrativnu podjelu, jednostavno je bila podjeljena na općine kao i ostale jugoslavenske republike.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i odbrambeno-oslobodilački rat
Mnogobrojni osvajači, koji su gotovo neprestano nasrtali na Bosnu, tokom njene duge historije, od Rimljana, Bizantinaca, Mađara, Hrvata, Srba, Turaka, Austrijanaca, pa do Papinskih pohoda odnosno krstaških ratova u cilju istrebljenja bosanskih krstjana nisu birali sredstva ni načine da prisvoje Bosnu i Hercegovinu. Od svih zemalja agresora na Bosnu, najviše izmišljotina na račun Bosne su proizveli Hrvatska i Srbija, izmišljajući "historijsko pravo" na Bosnu. Od velikih osvajača Bosne, mora se spomenuti zbog dugotrajne okupacije, a i po svom vojnom, osvajačkom karakteru Osmansko Carstvo. Vladavina Osmanlija, koja je trajala četiri stoljeća, potpuno je promjenila granice država na Balkanu, te demografsku sliku ne samo područja Bosne i Hercegovine, nego većeg dijela Srednje Evrope, pogotovo Hrvatske i u tom dijelu se može povući paralela sa srpskim osvajanjem iz 1992. godine. Sigurno, najagresivniju politiku modernog doba prema Bosni i Hercegovini vodila je Srbija.
Nakon održanog referenduma, dana 29. februara 1992. godine, koga bosanski Srbi bojkotuju, Bosna i Hercegovina proglašava nezavisnost, nako čega Srbija preko JNA i paravojnih trupa uz svesrdnu pomoć bosanskih Srba kreće u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nešto ranije JNA je totalno uništila selo Ravno u trebinjskoj općini. Kao zvaničan datum agresije uzima se 5. aprila 1992. godine, kad je ubijena Suada Dilberović od strane srpskih snajperista na Vrbanja mostu zajedno sa Olgom Sučić, za vrijeme mirnih protesta na ulicama Sarajeva, iako je faktički agresija mnogo ranije započela. Već u junu 1992. Republika Hrvatska se uključuje u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ubija i zlostavlja Bošnjake a i Srbe, o čemu nedvosmisleno svjedoče stenogrami Franje Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, koji su dokazni materijal Haškog tužilaštva.
Jugoslovenska Narodna Armija, zajedno sa bosansko-srpskim paravojnim vlastima, opkoljava glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, i drži ga u opsadi preko 1300 dana, što je najduža opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanski gradovi su okupiranu na samom početku agresije: Foča, Višegrad, Bijeljina, Banja Luka, Prijedor, Doboj, a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju Bošnjake i Hrvate. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom HVO-a dolazi do terora hrvatskih snaga nad Bošnjacima, pogotovo u Mostaru, Travniku, Livnu, Ljubuškom, Čapljini, Gornjem Vakufu. U jesen 1993. godine Fikret Abdić vrši secesiju prostora općine Velika Kladuša, uspostavlja autonomiju i vrši teror nad neistomišljenicima. Ipak pred kraj rata bosanska vojska uspijeva nadmašiti autonomaške snage i vratiti teritorij zauzetih područja kladuške autonomije.
Pred kraj agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpska vojska je uz direktnu pomoć Beograda i specijalne jedinice MUP-a Srbije pod nazivom "Škorpioni", kao i drugih formacija DB-a Srbije, u Srebrenici počinila genocid nad nevinim civilnim bošnjačkim stanovništvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konačan danas broji 8.106 imena.
Rat je okončan 21. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Savremena Bosna i Hercegovina
Danas je Bosna i Hercegovina sve samo ne ono za što su se borili njeni patrioti. Ustav je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. Sve navedeno u Ustavu je pisani dokument, ali još niti jedna vrijednost nije došla do izražaja iz tog razloga što se Bosna i Hercegovina nalazi pod međunarodnim protektoratom gdje vlast drži kancelarija OHR-a.
Najveći problem današnje Bosne i Hercegovine je taj što ima administrativnu regionalnu podjelu koja se uopšte ne temelji na historijskim, ekonomskim niti prirodnim činjenicama. Tako je BiH podjeljenja na tri dijela: dva entiteta, bošnjačko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije) i jednu općinu koja ne pripada niti jednom od entiteta - Brčko Distrikt. Brčko Distrikt je čvorište dva navedena entiteta i odvaja jedan od kantona Federacije od ostatka tog entiteta i odvaja istočni i zapadni dio Republike Srpske. Iako su 1996. godine entiteti bili potpuno etnički segregacijski jer su štitili interese samo pojedinih naroda, danas ta dva entiteta pokušavaju da se kompenzuju koliko toliko sa državnim ustavom tako da su sva tri naroda potpuno konstutivna u oba entiteta i Brčko Distriktu. Godine 1998. Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu koja još nema teksta.
Najveći koraci u de fakto ujedinjenju države su napravljeni na monetarnoj politici gdje je uvedena Konvertibilna Marka (KM) kao platežno sredstvo u cijeloj državi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve više državnih ministarstava a vremenom se gase entitetska. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH, oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH), a ukinute su entitetske vojske. Iako ima progresa, on je i dalje veoma slab, posebno zato što Rebulika Srpska osporava moguće postojanje Bosne i Hercegovine bez entitetske podjele. Trenutno Republika Srpska usporava reformu entitetskih MUP-ova u državni MUP, kao i reformu policije u državnu policiju podjeljenu na regionalne sektore koji neće pratiti entitetske granice. Ovako ustrojena država zasigurno ne može dalje ka evroatlantskim integracijama što je i zaključak Evropskog parlamenta na jednoj od sjednica održanih u junu 2006. godine gdje je donešen zaključak da BiH mora donijeti potpuno novi ustav do 2010. godine ako želi postati i političko-ekonomski dio Evrope.
Također pogledajte
Izvori
- Katolička enciklopedija [1]
- Malcolm, Noel (1994). Bosnia a Short History. New York: New York University Press
Vanjski linkovi
- Institut za historiju, Sarajevo
- Poviest Bosne - Na sajtu se nalazi e-knjiga "Poviest Bosne do propasti kraljevstva", 1882., V.Klaić.
