Idi na sadržaj

Historija psihologije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Psihologija se definiše kao naučna disciplina koja proučava mentalne procese, ponašanje i načine na koje ljudi i životinje doživljavaju svijet oko sebe i reaguju na njega. Kao savremena nauka, psihologija se razvila iz dugotrajnog interesovanja za ljudski um, emocije i ponašanje, koje je bilo prisutno još od najstarijih civilizacija, uključujući Egipat, Perziju, Grčku, Kinu i Indiju.

U tim ranim filozofskim i kulturnim tradicijama psihološka pitanja nisu bila izdvojena kao posebna naučna disciplina, već su se razmatrala u okviru filozofije, medicine i općih učenja o čovjeku. Razvojem eksperimentalnog pristupa u 19. vijeku, psihologija dobija status samostalne naučne discipline, kada se formiraju prvi sistematski pristupi proučavanju mentalnih procesa.

U tom kontekstu, značajnu ulogu ima Gustav Fechner, koji je 1854. u njemačkom gradu Leipzigu postavio prvu teoriju o načinu na koji ljudi donose procjene o osjetilnim iskustvima, te razvio metode za njihovo eksperimentalno proučavanje.[1] Njegov rad doprinio je razvoju teorije detekcije signala i statističkih teorija komparativnog prosuđivanja, koje su kasnije imale značajan utjecaj na razvoj eksperimentalnih metoda u psihologiji.[2]

Na tim osnovama dalje se razvija eksperimentalna psihologija, a posebno značajan doprinos daje Wilhelm Wundt, koji 1879. u Leipzigu osniva prvi psihološki laboratorij. Ovaj događaj se u historiji psihologije često smatra simboličnim početkom razvoja psihologije kao samostalne nauke. Wundt je ujedno bio i jedan od prvih naučnika koji se profesionalno identifikovao kao ″psiholog″.[3]

Pored njega, važnim pretečom savremene psihologije smatra se i Ferdinand Ueberwasser (1752–1812), koji je još krajem 18. vijeka koristio termin empirijska psihologija te predavao sadržaje iz ove oblasti na Starom univerzitetu u Münsteru u Njemačkoj.[4]

U ranoj fazi razvoja psihologije ističu se i Hermann Ebbinghaus, pionir eksperimentalnog istraživanja pamćenja, William James, jedan od osnivača pragmatizma u Sjedinjenim Američkim Državama, te Ivan Pavlov, čija su istraživanja klasičnog uslovljavanja imala dugotrajan utjecaj na razvoj teorija učenja.

Nakon uspostavljanja eksperimentalne psihologije, krajem 19. vijeka dolazi do postepenog razvoja različitih specijaliziranih disciplina primijenjene psihologije u kojima se psihološka saznanja počinju koristiti za rješavanje praktičnih problema u obrazovanju, radu, pravu i kliničkoj praksi.

U oblasti obrazovanja, G. Stanley Hall početkom 1880-ih godina uvodi naučnu pedagogiju u Sjedinjene Američke Države, oslanjajući se na njemačke modele obrazovanja i psihološkog istraživanja. Nešto kasnije (tokom 1890-ih), John Dewey razvija teoriju obrazovanja zasnovanu na iskustvenom učenju i praktičnoj primjeni znanja.

Paralelno s razvojem psihologije u oblasti obrazovanja, krajem 19. vijeka počinje i primjena psihologije u drugim društvenim oblastima. Hugo Münsterberg 1890-ih godina piše o primjeni psiholoških principa u industriji, pravu i organizaciji rada, što predstavlja početak razvoja industrijske i organizacijske psihologije.

U oblasti kliničke prakse, Lightner Witmer osniva prvu psihološku kliniku, čime se uspostavlja institucionalni okvir za razvoj kliničke psihologije kao primijenjene discipline.

Istovremeno se razvija i psihološko testiranje. James McKeen Cattell prilagođava antropometrijske metode Francisa Galtona i uvodi sistematsko mjerenje mentalnih sposobnosti, što predstavlja početak razvoja standardiziranog psihološkog testiranja.

U Beču, Sigmund Freud razvija teorijski i klinički pristup poznat kao psihoanaliza, koji će imati dugotrajan i značajan utjecaj na razvoj teorijske i kliničke psihologije.[5]

Početak 20. vijeka obilježen je kritičkim preispitivanjem dotadašnjeg empirizma, posebno kroz radove Edwarda Titchenera.[6] U tom kontekstu razvija se biheviorizam, pravac koji je osnovao John B. Watson, a koji kasnije značajno proširio B. F. Skinner kroz koncept operantnog uslovljavanja. Biheviorizam se usmjerava na proučavanje vidljivog ponašanja, koje se smatra pogodnim za naučno istraživanje zbog mogućnosti objektivnog mjerenja i eksperimentalne provjere. Iako su rani bihevioristi odbacivali proučavanje mentalnih procesa kao nedovoljno precizno, kasniji razvoj ovog pravca, posebno u radovima Skinnera, uključuje i analizu mišljenja kao oblika prikrivenog ponašanja na koje se mogu primijeniti isti osnovni principi učenja i ponašanja.

Posljednje decenije 20. vijeka obilježene su razvojem kognitivne nauke, interdisciplinarne oblasti koja se bavi proučavanjem ljudskog uma i mentalnih procesa. Za razliku od ranijih pravaca koji su naglasak stavljali prvenstveno na vidljivo ponašanje, kognitivna nauka ponovo usmjerava istraživanja na procese poput mišljenja, pamćenja, percepcije, jezika i donošenja odluka. Ovaj pristup razvija se povezivanjem više naučnih disciplina, uključujući kognitivnu psihologiju, lingvistiku, računarstvo, filozofiju, biheviorizam i neurobiologiju. Kombinovanjem teorijskih i eksperimentalnih metoda iz različitih oblasti nastoji se razviti sveobuhvatnije razumijevanje načina na koji ljudski um obrađuje informacije i oblikuje ponašanje. Razvoj kognitivne nauke imao je značajan utjecaj i na druge istraživačke oblasti. Posebno je doprinio razvoju vještačke inteligencije, u kojoj se modeli ljudskog mišljenja i obrade informacija koriste za razvoj računarskih sistema sposobnih za učenje, zaključivanje i rješavanje problema.

U historiji psihologije često se koristi podjela na različite ″snage″ ili ″valovi″, kojima se označavaju dominantni teorijski pravci i promjene u razvoju psihološke misli i psihoterapijske prakse. Ovakva terminologija naročito se počinje koristiti od 1930-ih godina, kada se razvija humanistička psihologija, poznata i kao ″treći val″ psihologije. Humanistički pristup nastaje kao reakcija na determinističke tendencije biheviorizma Johna B. Watsona i psihoanalize Sigmunda Freuda, koje su ljudsko ponašanje uglavnom objašnjavale kroz vanjske podražaje ili nesvjesne procese.[7]

Za razliku od tih pravaca, humanistička psihologija stavlja naglasak na subjektivno iskustvo, slobodnu volju, lični razvoj i mogućnost samoostvarenja. Među njenim najpoznatijim predstavnicima bili su Carl Rogers, Abraham Maslow, Gordon Allport, Erich Fromm i Rollo May. Ideje humanističke psihologije povezane su i s razvojem egzistencijalne psihologije Viktora Frankla, logoterapije, pozitivne psihologije, čiji je jedan od vodećih predstavnika Martin Seligman, kao i pristupa C. R. Cloningera usmjerenog na blagostanje i razvoj karaktera.[8]

Humanistički pristup imao je značajan utjecaj i na razvoj transpersonalne psihologije, koja u proučavanje psiholoških procesa uključuje pojmove poput duhovnosti, samotranscendencije, samoaktualizacije i svjesne prisutnosti (engleski: mindfulness).[9]

Koncept ″valova″ kasnije se počinje koristiti i u okviru kognitivno-bihevioralne terapije. U tom kontekstu, ″prvi val″ odnosi se na rane oblike bihevioralne terapije, zasnovane na principima učenja i uslovljavanja. ″Drugi val″ obuhvata razvoj kognitivne terapije, posebno kroz rad Alberta Ellisa, u kojoj se naglasak stavlja na utjecaj mišljenja i uvjerenja na emocije i ponašanje. Tokom kasnijeg razvoja pojavljuje se i ″treći val″ kognitivno-bihevioralnih terapija, koji uključuje pristupe poput terapije prihvatanjem i posvećenošću. Ovi pristupi naglašavaju prihvatanje iskustava, razvoj samosvijesti, psihološku fleksibilnost i djelovanje u skladu s ličnim vrijednostima, umjesto primarnog fokusiranja na osporavanje negativnih obrazaca mišljenja.[10]

Pojedini autori govore i o ″četvrtom valu″ psihoterapije, koji nastoji integrisati elemente transpersonalne psihologije i pozitivnog psihološkog razvoja. Međutim, ovakav pristup predmet je određenih kritika zbog teorijske heterogenosti i nedovoljno jasno definisanog metodološkog okvira.[11]

U novijem periodu pojavljuju se i prijedlozi za razvoj ″petog vala″ psihoterapije, čiji je cilj povezivanje ranijih teorijskih pravaca u jedinstveniji model razumijevanja psiholoških procesa i psihoterapijske prakse.[12][13][14]

Rana psihološka misao

[uredi | uredi izvor]

Različite civilizacije kroz historiju razvijale su vlastita tumačenja prirode uma, duše, svijesti, srca i mozga, nastojeći objasniti ljudsko ponašanje, emocije i mentalne procese. U drevnim kulturama psihološka pitanja najčešće su bila povezana sa filozofijom, religijom i medicinom, a razumijevanje čovjekove psihe razvijalo se kroz mitološka, duhovna i rana naučna objašnjenja.

Među najstarijim poznatim zapisima koji se odnose na funkcije mozga i ponašanja nalaze se medicinski tekstovi iz starog Egipta. Posebno mjesto zauzima Edwin Smithov papirus, koji sadrži jedan od ranih opisa mozga, kao i određena razmatranja o njegovim funkcijama, prikazana u medicinskom i hirurškom kontekstu. Ovi opisi dovode u vezu s Imhotepom, egipatskim ljekarom i učenjakom koji se smatra prvim egipatskim ljekarom koji je vršio anatomska proučavanja i istraživao ljudsko tijelo. Za razliku od mnogih drugih medicinskih spisa iz antičkog perioda, koji su sadržavali magijske formule i rituale usmjerene na otklanjanje demona i natprirodnih uzroka bolesti, Edwin Smithov papirus donosi racionalniji pristup liječenju. U njemu su opisani postupci liječenja za gotovo pedeset različitih zdravstvenih stanja, dok se samo u dva slučaja spominju magijske formule za odbijanje zla.[15]

Značajan doprinos ranom razvoju psihološke misli dali su i filozofi antičke Grčke. Od Talesa iz Mileta pa do mislioca rimskog perioda, razvijaju se teorije o prirodi ljudske psihe (psuchẽ), pojmu iz kojeg je kasnije nastao prvi dio naziva ″psihologija″. Pored toga, koristili su i druge pojmove povezane s mentalnim procesima, poput nous, thumos i logistikon.[16][17]

Tokom klasičnog perioda grčke filozofije, naročito u 5. vijeku p. n. e., razvija se naturalistički pogled na svijet. Prema tom shvatanju, prirodne pojave i ljudsko ponašanje objašnjavaju se zakonima prirode, a ne djelovanjem bogova, demona ili natprirodnih sila. Takav pristup predstavljao je značajan pomak prema racionalnom i sistematskom proučavanju čovjeka.

Jedan od značajnih predstavnika ovakvog pristupa bio je Alkmeon iz Krotona, koji je smatrao da je mozak, a ne srce, središte mišljenja i mentalnih procesa. Proučavajući povezanost osjetilnih nerava i mozga, zaključio je da mentalni procesi potiču iz centralnog nervnog sistema. Također je vjerovao da se uzroci mentalnih poremećaja nalaze u mozgu, te je na osnovu tih shvatanja pokušavao klasifikovati mentalne bolesti i načine njihovog liječenja. Na razvoj ranih psiholoških ideja posebno su utjecali Platon i Aristotel. Platon je u djelu Država razmatrao pitanja duše, znanja i ljudskog ponašanja,[18][19] dok je Aristotel u djelu O duši (De Anima) sistematski analizirao prirodu duše, opažanja, mišljenja i emocija.[20][21][22] Njihove ideje imale su dugotrajan utjecaj na razvoj filozofije, medicine i kasnije psihologije kao naučne discipline.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Hall, G. Stanley (1912). Founders of Modern Psychology (PDF). New York, London: D. Appleton and Company.
  2. ↑ Link, Stephen Warren (1994). "Rediscovering the Past: Gustav Fechner and Signal Detection Theory". Psychological Science. 5 (6): 335–340. doi:10.1111/j.1467-9280.1994.tb00282.x.
  3. ↑ Nicolas, Serge; Ferrand, Ludovic (1999). "Wundt's Laboratory at Leipzig in 1891". History of Psychology. 2 (3): 194–203. doi:10.1037//1093-4510.2.3.194.
  4. ↑ Schwarz, Katharina A.; Pfister, Roland (2016). "Scientific Psychology in the 18th Century: A Historical Rediscovery". Perspectives on Psychological Science. 11 (3): 399–407. doi:10.1177/1745691616635601. PMID 27217252. S2CID 6784135.
  5. ↑ Cautin, Robin L. (2011). "A century of psychotherapy, 1860–1960". History of psychotherapy: Continuity and change (2nd izd.). Washington: American Psychological Association. str. 3–38. doi:10.1037/12353-001. ISBN 978-1-4338-0762-6.
  6. ↑ Leahey, Thomas H. (1981). "The mistaken mirror: On Wundt's and Titchener's psychologies". Journal of the History of the Behavioral Sciences. 17 (2): 273–282.
  7. ↑ Angyal, Andras; Maslow, Abraham; Murray, Henry A.; Bugental, J. F. T.; Murphy, Gardner; Rogers, Carl (1981). "Humanistic Psychology". u Wolman, Benjamin B. (ured.). Contemporary Theories and Systems in Psychology. Boston, MA: Springer US. str. 507–515. doi:10.1007/978-1-4684-3800-0_14. ISBN 978-1-4684-3800-0.
  8. ↑ Cloninger, C. R. (2004). Feeling Good: The Science of Well-Being. EUA: Oxford University Press.
  9. ↑ Friedman, Harris L.; Hartelius, Glenn, ured. (2013). The Wiley-Blackwell Handbook of Transpersonal Psychology (PDF). Wiley-Blackwell. ISBN 978-1-119-96755-2. Arhivirano s originala (PDF), 14. 4. 2024. Pristupljeno 24. 5. 2026.
  10. ↑ Hayes, Steven C. (2016). "Acceptance and Commitment Therapy, Relational Frame Theory, and the Third Wave of Behavioral and Cognitive Therapies – Republished Article" (PDF). Behavior Therapy. 47 (6): 869–885. doi:10.1016/j.beth.2016.11.006. ISSN 0005-7894. PMID 27993338.
  11. ↑ Peteet, J. R. (2018). "A Fourth Wave of Psychotherapies: Moving Beyond Recovery Toward Well-Being". Harvard Review of Psychiatry. 26 (2): 90–95. doi:10.1097/hrp.0000000000000155. PMID 29394174.
  12. ↑ Marquis, Andre; Henriques, Gregg; Anchin, Jack; Critchfield, Ken; Harris, Jeff; Ingram, Barbara; Magnavita, Jeffrey; Osborn, Kristin (2021). "Unification: The Fifth Pathway to Psychotherapy Integration". Journal of Contemporary Psychotherapy. 51 (4). doi:10.1007/s10879-021-09506-7.
  13. ↑ Henriques, Gregg (2011). A New Unified Theory of Psychology (PDF). Springer. doi:10.1007/978-1-4614-0058-5. ISBN 978-1-4614-0057-8.
  14. ↑ Henriques, Gregg (2012). "Psychotherapy's Fifth Wave". Psychology Today (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 5. 2026.
  15. ↑ Breasted, James Henry (1930). The Edwin Smith Surgical Papyrus: Published in facsimile and hieroglyphic transliteration with translation and commentary in two volumes. Oriental Institute Publications (OIP 3) (jezik: engleski). 1. Chicago: University of Chicago Press.
  16. ↑ Everson, Stephen, ured. (1991). Companions to Ancient Thought 2: Psychology (PDF) (jezik: engleski). New York: Cambridge University Press. ISBN 9780521358132.
  17. ↑ Green, Christopher D.; Groff, Philip R. (2003). Early Psychological Thought: Ancient Accounts of Mind and Soul (jezik: engleski). Westport, Connecticut: Praeger. ISBN 9780275979256.
  18. ↑ Platon (2002). Država (PDF) (jezik: srpski) (5. izd.). Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod.
  19. ↑ Robinson, Thomas M. (1995). Plato's Psychology (jezik: engleski). Toronto: University of Toronto Press. ISBN 9780802075901.
  20. ↑ Aristotel (1907). Hicks, Robert Drew (ured.). Aristotle: De Anima (jezik: engleski). Cambridge: Cambridge University Press.
  21. ↑ Durrant, Michael, ured. (1993). Aristotle's De Anima in Focus (jezik: engleski). London: Routledge. ISBN 9780415053402.
  22. ↑ Nussbaum, Martha C.; Rorty, Amélie Oksenberg, ured. (1992). Essays on Aristotle's De Anima (jezik: engleski). Oxford: Clarendon Press. ISBN 9780198244615.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Naučna društva i udruženja

[uredi | uredi izvor]

E-udžbenici i izvori

[uredi | uredi izvor]

Kolekcije primarnih izvora

[uredi | uredi izvor]

Arhivi i dokumentacija

[uredi | uredi izvor]

Multimedijalni resursi

[uredi | uredi izvor]

Christopher D. Green: Ove sedmice u historiji psihologije – Podcast serijal o historiji psihologije (en)

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Historija_psihologije&oldid=3917609"