Hitlerov puč

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Hitler-Ludendorff-puč)
Idi na: navigacija, traži
Gnome-help.svg Ovaj članak neko je predložio ili odabrao za spašavanje.
Ovaj šablon uklonite jedino ako namjeravate dopuniti članak.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Minhenski Marienplatz tokom puča

Hitlerov puč (njem.: Hitlerputsch ili Hitler-Ludendorff-Putsch) je bio neuspješni pokušaj puča izveden od strane vođe Nacističke partije Adolfa Hitlera i između ostalih, generala iz Prvog svjetskog rata, Ericha Ludendorffa. Događaj se desio u noći sa 8. novembra na 9. novembar 1923. godine sa ciljem preuzimanja vlasti u njemačkom gradu Münchenu.

Tokom puča, oko dvije hiljade ljudi marširalo je ka centru Minhenu, gdje su se suočili sa policijom, što je rezultiralo smrću 16 nacista i četiri policajca.[1] U ovim sukobima ranjen je i sam Hitler.

Pokušaj puča nije uspio a njegovi učesnici su pohapšeni i suđeno im je. Adolf Hitler je osuđen na 5 godina zatvora.

Pozadina puča[uredi | uredi izvor]

Početkom 20. vijeka u mnogim većim njemačkim gradovima postojale su pivnice u kojima su se okupljale na stotine ili čak hiljade ljudi, družeći se uz pivo i sudjelujući u političkim i društvenim debatama. Takve pivnice su postale i mjesta političkih skupova. Jedna od najvećih u to doba u Minhenu bila je "Bürgerbräukeller" koja je i bila mjesto puča.

Versajski sporazum, kojim je okončan Prvi svjetski rat, je zvučao kao smrtni udarac narastajućoj njemačkoj moći i prestižu. Kao i mnogi Nijemci iz tog perioda, Hitler je smatrao da je taj ugovor svojevrsni udarac noža u leđa, posebno što se popularno mislilo da njemačka vojska nije poražena na bojnom polju.

Nakon rata, Hitler je ostao u vojnoj službi u Minhenu. U tom periodu je posjećivao razne kurseve o "nacionalnom razmišljanju". Pod instrukcijom Karl Mayra, Hitler se infiltrirao u njemačku radničku partiju (DAP). Po ulasku u stranku preuzima političko vodstvo nad jednim brojem bavarskih "patriotskih udruženja" nazvanih Kampfbund.

Puč[uredi | uredi izvor]

Pokušaj puča je izveden po uzoru na Musolinijev uspješni Marš na Rim koji se odigrao od 22. do 29. oktobra 1922. godine. Hitler i njegovi saradnici su planirali koristiti Minhen kao bazu u svojoj borbi protiv vlade njemačke Vajmarske Republike. Međutim, prilike su bile drugačije u odnosu na one u Italiji. Hitler je došao do informacije da Kahr traži priliku da preuzme kontrolu nad njim te da nije bio spreman da deluje protiv vlade u Berlinu. Hitler je želio da iskoristi kritičan trenutak za uspješnu agitaciju i podršku.

Odlučio je da uzme stvar u svoje ruke. Hitler je zajedno sa velikim odredom SA, marširao na Bürgerbräukeller, gdje je Kahr držao govor pred oko 3.000 ljudi.[2]

Tokom hladne, tamne večeri, 600 pripadnika SA jedinica su okružili pivnicu i postavili mitraljez ispred ulaza u dvoranu. Hitlera je, okružen svojim saradnicima: Hermann Göring, Alfred Rosenberg, Rudolf Hess, Ernst Hanfstaengl, Ulrich Graf, Johann Aigner, Adolf Lenk, Max Amann, Max Erwin von Scheubner-Richter, Wilhelm Adam i drugima (njih ukupno oko 20) upao kroz gužve u gledalište. U nemogućnosti da se njegov glas čuje iznad gomile, Hitler je pucao u strop i skočivši na stolicu povikao: "Izbila je nacionalna revolucija. U dvorani se nalazi 600 ljudi i niko ne smije da izađe!.." Naglasio je da je Bavarska vlada svrgnuta i proglasio je formiranje nove vlade sa Ludendorffom na čelu.[3]

Hitler je potom u pratnji Hessa, Lenka i Grafa, naredio Kahu, Seisseru, i Lossowu, držeći ih na nišanu, da pređu u susjednu prostoriju i tražio od istih da podrže puč. Hitler nije dobio podršku moleći Kahra da prihvati poziciju Regenta Bavarske na šta je Kahn odgovorio da to nikako ne može prihvatiti s obzirom na koji je način izveden iz dvorane.

Heinz Pernet, Johann Aigner i Scheubner-Richte su poslani da prihvate generala Ludendorfa, čiji bi prestiž i slava dali svojevrsni kredibilitet nacistima. Hitler je telefonirao Ernstu Remu, koji je čekao sa grupom pripadnika SA u Löwenbräukelleru, drugoj pivnici, i naredio mu da zauzme ključne zgrade u gradu. Istovremeno, učesnici zavjere pod vodstvom Gerharda Rossbacha su mobilisali studente obližnje Oficirske pešadijske škole sa ciljem zauzimanja drugih ciljeve.

Hitlera je iritirao Kahr te je pozvao Ernsta Pöhnera, Friedricha Weber i Hermanna Kriebela da stanu do njega a on se vratio u gledalište okružen Rudolfom Hessom i Adolfom Lenkom. Nadovezao se na govor Göringa i izjavio da poduzeta akcija nije bila usmjerena protiv policije i vojske već protiv ... Berlinske jevrejske vlade i kriminalaca iz novembra 1918. godine".[4] Dr. Karl Alexander von Mueller, profesor moderne historije i političkih nauka na Univerzitetu u Minhenu i pristalica Kahra, bio je očevidac. On je objavio:

Ne mogu se sjetiti u cijelom svom životu takve promjene stava u samo nekoliko minuta, gotovo u nekoliko sekundi ... Hitler ih je okrenuo naopako, kao kad izvrčete rukavicu iznutra, sa nekoliko rečenica. Bilo je nešto u tome skoro kao hokus-pokus ili magija.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Mada Hitler nije uspio da ispuni svoje proklamovane ciljeve ovaj događaj je predstavljao prvo veliko istupanje nacista u javnosti, kao i veliki medijski uspjeh. U periodu služenja zatvorske kazne, Hitler je napisao knjigu Moja borba. Puč je također promijenio Hitlerov stav prema nasilnoj revoluciji kao sredstvu za sticanje moći. Od tada je smatrao da, u cilju osvajanja srca Nijemaca, mora sve da radi legalno i po propisima, jer Nijemci očigledno nisu blagonaklono gledali na nepoštovanje pravila. Odlučio je da u tom smislu djeluje sa ciljem da ga njemački narod izabere na zakonit način.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • John Dornberg, Munich 1923, The Story of Hitler's First Grab for Power, Harper & Row Publishers, NY, 1982.
  • Louis Leo Snyder, Hitler and Nazism, Franklin Watts, Inc., NY, 1961.
  • David Clay Large, Where Ghosts Walked, Munich's Road to the Third Reich, W.W. Norton & Co., 1997.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dan Moorhouse, ed. The Munich Putsch. schoolshistory.org.uk Pristupljeno 19.01.2016.
  2. ^ Piers Brendon, The Dark Valley: A Panorama of the 1930s, p. 36 ISBN 0-375-40881-9
  3. ^ Kershaw 2008, p. 128
  4. ^ https://en.wikipedia.org/wiki/Beer_Hall_Putsch#CITEREFKershaw2008