Humska zemlja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Humska zemlja
1325 – 1483
Države poslije:
Hercegovački sandžak Flag of the Ottoman Empire (1844–1922).svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Položaj na karti
Glavni grad Blagaj, Herceg Novi
Državno uređenje Feudalno

Humska zemlja bila je srednjovjekovna oblast kojom je nakon uključivanja 1325. u Bosansku banovinu vladala porodica Kosača sve do njenog nestanka kada su je osvojile Osmanlije 1483.

Humska zemlja (Chelmia) na karti Zapadnog Balkana oko 925. godine

Historija[uredi | uredi izvor]

Prvi spomen Zahumlja je kod Konstantina Porfirogeneta. Obuhvatala je župe u donjem toku sliva rijeke Neretve: Popovo, Luka, Dubrave, Dabar, Žaba, Velika (Veljaci), Primorje i Gorska. Srednjovjekovno Zahumlje je bilo je do 1326. godine u sastavu: Bizantijskog Carstva, hrvatske kraljevine, Raške, Duklje, srpskog carstva i Mađarske kraljevine.[1]

Hum u bosanskoj državi[uredi | uredi izvor]

Na području Huma vladali su jedno vrijeme (dijelom 13. i 14. vijeka) nasljednici kneza Miroslava Nemanjića i priznavali vazalnost srpskoj državi Nemanjića. Ban Stjepan II Kotromanić pripojio je Hum Bosni 1326, koristeći sukobe vlastele u Hrvatskoj (Šubići, Babonići, Nelipići) i dinastičke sukobe u Srbiji poslije smrti kralja Milutina. Od tada Hum nalazio se u sastavu bosanske banovine i kraljevstva, i u titulaturi bosanskih vladara do pada pod Osmanlijsko Carstvo. Djelimično je i prošireno župama Neretva i Kom

Oko Huma Bosna je ratovala sa Srbijom (u doba kralja i cara Dušana). Sa Ugarskom ban Tvrtko I morao je 1356. godine praviti pogodbu i vratiti Hum, koji je bio miraz Ludovikove žene Elizabete, kćerke bana Stjepana II i ona je dobila Hum još od svog oca.

Zahumlje podijeljeno između Hrvatinića i Kosača oko 1412. godine

Glavni predstavnici vlastele na području Huma su Sankovići, Nikolići, Radivojevići i Milatovići. Početkom 15. vijeka na granici u rijeci Neretvi prelamao se utjecaj dvojice najvećih velmoža u Bosni iz roda Kosače i Hrvatinići. Istočni dio Huma od Sankovića 1404. preuzeo je Sandalj Hranić Kosača, dok je u zapadnom dijelu glavni utjecaj imao Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

"Vojvoda od Bosne", Stjepan Vukčić Kosača, koji je upravljao cijelim Humom, dijelovima Hrvatske do Cetine, i primorja do današnjeg Herceg Novog, 1448. nosi titulu "Herceg Huma i Primorja".[2] Sljedeće godine mijenja titulu u "Herceg Svetog Save".[2] Njegova zemlja je bila poznata kao Hercegova zemlja, a Osmanlije su je, nakon osvajanja, prozvali Hercegovina.[2]

U toku sukoba sina i oca među Kosačama, kneza Vladislava sa hercegom Stjepanom 1452, spominjano je humsko pitanje (Humsko pitanije) kao izraz težnje humske vlastele za određenim garancijama na koje je moćni herceg morao pristati.

Stjepan Kosača je 15. februara 1444. godine potpisao ugovor sa Alfonsom V, kraljem Aragona i Napulja, i time postao njegov vazal u zamjenu za pomoć protiv bosanskog kralja Stjepana Tomaša, vojvode Ivaniša Pavlovića i Mletačke Republike. Istim ugovorom Stjepan je obećao plaćati danak Alfonsu umjesto Osmanlijskom sultanu, što je činio do tada.[3]

U dokumentu upućenom caru Frederiku III 20. januara 1448. godine, Stjepan Vukčić Kosača se nazvao herceg od Svetoga Save, gospodar humski i veliki vojvoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu, te prisilio bosanskog kralja da ga prizna kao takvog.[4]

Osmanlijsko osvajanje Huma[uredi | uredi izvor]

Stjepan Vukčić je umro 1466, a naslijedio ga je najstariji sin Vladislav Hercegović. Konačno, Vladislav će 1482. biti poražen od osmanlijskih snaga koje je predvodio najmlađi sin Stjepana Vukčića, Ahmed-paša Hercegović Kosača, koji je prije toga prešao na islam, nakon čega će teritorija potpasti pod Hercegovački sandžak.

Stjepan Vukčić, jedan od zadnjih vladara Humske zemlje oslovio se titulom hercega 1448. koja će kasnije dati ime regiji Hercegovina nakon 1454.[5] i isti naziv će koristiti i Osmanlije za upravnu jedinicu Hercegovačkog sandžaka.

Vladari[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 19), The University of Michigan Press, 2009.
  2. ^ a b c Fine (The Late Medieval Balkans – 1994), p. 578.
  3. ^ Momčilo Spremić, Balkanski vazali kralja Alfonsa Aragonskog, Prekinut uspon, Beograd 2005, pp. 355–358
  4. ^ Vego, Marko (1982). Postanak srednjovjekovne bosanske države (jezik: hrvatski). Svjetlost. str. 48.
  5. ^ Vego, Marko (1982). Postanak srednjovjekovne bosanske države (jezik: hrvatski). Svjetlost. str. 48.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda
  • Pavao Anđelić, Svjetlost, Sarajevo, 1982 – STUDIJE O TERITORIJALNOPOLITIČKOJ ORGANIZACIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
  • Nada Klaić, Zagreb: Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]