Husejn Đogo Dubravić

Husejn Đogo Dubravić rođen je u Mostaru 1880, a umro u Gradačcu 1961. godine. Završio je mekteb i ruždiju, gdje je naučio arapski, turski i perzijski jezik, a potom i tri razreda Velike gimnazije u Mostaru i Učiteljsku školu u Sarajevu. Studije je završio u Beču na Učiteljskoj akademiji, nakon čega se vraća u Bosnu i Hercegovinu. Radio je kao učitelj u Bugojnu i Konjicu, kao nastavnik Trgovačke stručne škole u Tuzli, Mostaru i Brčkom, te u Derventi, gdje je bio profesor Muške učiteljske škole i prefekt preparandije. Umirovljen je 1924. iz političkih razloga, ali je 1925. reaktiviran i premješten u Sarajevo za direktora Ženske muslimanske građanske škole. Sa Hamdijom Kreševljakovićem pokrenuo je 1927. Novi behar, u kojem je radio kao glavni urednik do 1930, kada je sa službom premješten u Blace kod Niša. U Zagreb je prešao 1941, gdje je i umirovljen. Pravo prezime njegove porodice bilo je Gluščević, dok je Đogo bio nadimak. Od 1933.g. potpisivao se kao Dubravić.

Djela

Prvu crticu objavio je 1900. godine. Pisao je pjesme, humoreske i komedije, objavljivane mahom po časopisima. Pisao je mnogo i bio saradnik Behara, Novog Behara, Bisera, Gajreta, kalendaru Narodne uzdanice, Napretka i dr. Javnosti je uglavnom bio poznat kao komediograf.

Dubravić je, između ostalog, objavio djela Jutarnji razgovori (Sarajevo 1935.), Berber Kara Mujo (Sarajevo 1929.),Načelnikova tikva, Majka plače a otac se smije, Kratak pregled perzijske književnosti (Mostar 1914.), Tabelarni pregled naše narodne i opće historije srednjeg vijeka sa kulturnim bilješkama (Sarajevo, 1928.) itd.

Uredništvo časopisa Novi Behar mu je uz veliki niz crtica i novela, u nastavcima objavilo roman Sreća mladog Ljubovića, u razdoblju od 1933. do 1935. godine. Djelo je u potpunosti odgovaralo programskoj šemi Novog Behara koji je tada predstavljao prostor za mnoge pisce prve i druge poslijeratne generacije, beletrističare koji su svoja djela bojili lokalnim koloritom.

Još od đačkih dana Dubravić je radio na prikupljanju narodnih pjesama i bilježenju usmenih predaja, a putujući kasnije često radi službe upoznao je mnoge krajeve i brojne pojedince, njihove običaje i tradiciju, što je sve kasnije došlo do izražaja u njegovom spisateljskom radu.