Hyoscyamus niger

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Crna bunika
Botanička ilustracija
Botanička ilustracija
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaTracheophyta
RazredMagnoliopsida
RedSolanales
PorodicaSolanaceae
RodHyoscyamus
VrstaH. niger
Dvojno ime
Hyoscyamus niger
L.

Hyoscyamus niger, općepoznat kao crna bunika ili smrdljivi noćurak, je otrovna biljka koja sew javlja u velikim količinama, u porodici Solanaceae.[1] It is native to temperate Europe and Siberia, and naturalised in the British Isles.[2] Istoj porodici pripada veći broj otrovnih vrsta koje sadrže alkaloide tropanske strukture (hiosciamin, atropin, apoatropin, beladonin i skopolamin).

Opis[uredi | uredi izvor]

Bunika raste kao korov na zapuštenim površinama, neobrađenim poljima, uz puteve i ograde, na tlu s obiljem nitrata. Naraste i do metar visine, s jednostavnom ili razgranatom stabljikom. Listovi su duboko nazubljeni. Cvjetovi su žućkasti s mrežastim ljubičastom venacijom na laticama. Plod je tobolac sa mnpštvom sjemenki. Površina cijele biljke je vunasta i ljepljiva, neugodnog mirisa.

Teorije[uredi | uredi izvor]

Sjeme crne bunike pronađeno je u groblju Vikinga u blizini Fyrkata u Danskoj, što je prvi put opisano 1977.[3][4] Ovaj i drugi arheološki nalazi pokazuju da je Vikinzima bip poznat H.  niger. Analiza simptoma izazvanih intoksikacijom ove biljke sugerira da su je možda koristili za izazivanje stanja bijesa koje su koristili u ratu.[5]

Kultivacija i upotreba[uredi | uredi izvor]

Kultivirani hioscijamusn, Lilly Experimental Farm, 1919

Crna bunika potiče iz Evroazije, a sada se globalno distribuira [1] kao biljka koja se uzgaja uglavnom u farmaceutske svrhe. Rijetka je u sjevernoj Evropi; nje uzgoj za medicinsku upotrebu raširen je i legalan u srednjoj i istočnoj Evropi i u Indiji. Prema Crvenom popisu Svjetske unije za zaštitu, ovo je ugrožena biljka.

Koristi se u tradicionalnom biljnom lijeku za bolesti kostiju, reumatizam, zubobolju, astmu, kašalj, nervne bolesti i bolove u stomaku. U nekim kulturama može se koristiti i kao analgetik, sedativ i narkotik. Izvještava se da ljepljivi zavoji s njenim ekstraktom iza uha sprječavaju nelagodu kod bolesnika na putovanjima. Ulje koristi se za ljekovitu masažu.[6]

Crna bunika se u većini zapadnih zemalja može kupiti u apotekama samo na recept. Prodaja njenog ulja nije zakonski regulisana i dozvoljena je u trgovinama osim u apotekama u SAD-u.

Priprema, doziranje, toksičnost[uredi | uredi izvor]

Listovi i zelje bez korijena sjeckaju se i suše, a zatim koriste u medicinske svrhe ili u mješavinama tamjana i dimova, u pripremi piva i čaja te u začinjavanju vina. Za dobijanje ulja, njeno lišće se kuha u ulju. Sjemenk su sastojak u mješavini tamjana. U svim pripravcima treba pažljivo procijeniti dozu zbog visoke toksičnosti. Za neke terapijske primjene korištene su doze poput 0,5 g i 1,5-3 g. Smrtonosna doza nije poznata

Crna bunija je toksična za goveda, divlje životinje, ribe i ptice. Nisu sve životinje podložne; naprimjer, larve nekih vrsta Lepidoptera, uključujući kupusov moljac, jedu je. Svinje su imune na toksičnost njenu i izvještava se da uživaju u efektima biljke.

Psihoaktivni materijal[uredi | uredi izvor]

Hiosciamin, skopolamin i drugi tropan-alkaloidi pronađeni su u lišću i semenu biljke.[1] Izvešteno je da je standardni sadržaj alkaloida 0,03% do 0,28%.

Efekti[uredi | uredi izvor]

Unošenje crne bunike kod ljudi prati istovremeno periferna inhibicija i centralna stimulacija. Uobičajeni efekti gutanja biljke uključuju halucinacije, proširene zjenice, nemir i ispražnjenu kožu. Manje česti efekti su tahikardija, konvulzije, povraćanje, hipertenzija, hiperpireksija i ataksija.[1] Početni efekti obično traju tri do četiri sata, dok posljedice mogu trajati i do tri dana. Nuspojave konzumiranja su suhoća u ustima, zbunjenost, poremećaji kretanja i pamćenja te dalekovidost. Predoziranje rezultira delirijem, komom, respiratornom paralizom i smrću. Niske i prosječne doze imaju poticajne i afrodizijačke efekte.

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Roberts 1998, str. 31
  2. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 3. 2. 2021. Pristupljeno 30. 1. 2021.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. ^ S., Price, Neil (2002). The Viking way : religion and war in late Iron Age Scandinavia. Uppsala universitet. Uppsala: Dept. of Archaeology and Ancient History. ISBN 978-9150616262. OCLC 52987118.
  4. ^ Pentz, Peter; Baastrup Panum, Maria; Karg, Sabine; Mannering, Ulla (2009). "Kong Haralds vølve". Nationalmuseets Arbejdsmark: 215–232. Da graven og gravpladsen blev beskrevet første gang (1977)....
  5. ^ Fatur, Karsten (15. 11. 2019). "Sagas of the Solanaceae: Speculative ethnobotanical perspectives on the Norse berserkers". Journal of Ethnopharmacology. 244: 112151. doi:10.1016/j.jep.2019.112151. ISSN 0378-8741. PMID 31404578.
  6. ^ Lindequist, U. (1993). Hyoscyamus. In Haegers Handbuch der pharmazeutischen Praxis, 5th ed., 5.: Berlin: Springer. str. 460–74.CS1 održavanje: lokacija (link)
Opće

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Šablon:Drevna anestezija Šablon:Halucinogeni