IFOR

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Implementacijske snage
Insignia NATO Army IFOR.svg
Logo IFOR-a
Aktivan 1995. – 1996.
Država NATO
Grana Mješovita
Vrsta Vojne formacije i Komande
Dio NATO-a (iz 32 zemlje)
Glavno sjedište Promjenljivo
Nadimak IFOR
Oprema Po NATO- standardima
Bitke Implementacija Mirovnog sporazuma (Dayton, 1995.)
Ruske snage u Bosni
Tenk Challenger 1 britanske armije (1st The Queen's Dragoon Guards) sa IFOR-ovim oznakama ulazi na brod
Ruske i američke trupe u združenoj patroli oko Zvornika, 29. februara 1996, u podršci Operation Joint Endeavor.

Snage za implementaciju, (eng. Implementation Forces) (skr. IFOR) bile su, NATOom predvođene, multinacionalne vojne snage za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, sa mandatom od jedne godine. Bile su aktivne od 20. decembra 1995. do 20. decembra 1996, pod kodnim imenom Operacija Joint Endeavour.[1][2][3]

Pregled[uredi | uredi izvor]

NATO je bio odgovoran za realizaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma . Dejtonski mirovni sporazum je usvojen 22. novembra 1995. godine, uz učešće predsjednika BiH (Alije Izetbegovića), Hrvatske (Franje Tuđmana) i Srbije (Slobodana Miloševića), koji je ujedno i zastupao Republikue Srpsku. Stvarno potpisivanje se dogodilo u Parizu, 14. decembra 1995. Mirovni sporazum sadrži Opći okvirni sporazum i jedanaest aneksnih priloga sa kartama. Imao je tri glavna cilja:

  • završetak neprijateljstava,
  • odobrenje i osnaživanje vojnih i civilnih programa, i
  • osnivanje centralne bosanskohercegovačke vlade, isključujući pojedince koji služe kazne ili su pod optužbom Međunarodnog tribunala za ratne zločine, uz učešće u vođenju „vlade“, u vidu Vijeća ministara. Posebna uloga IFOR-a je bila sprovođenje vojnog aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir (GFAP) u Bosni i Hercegovini.

IFOR je zamijenio mirovne snage UN-a UNPROFOR-a, koje su prvobitno stigle 1992. godine, a prijenos ovlasti se raspravljalo u Rezoluciji Vijeća sigurnosti 1031. Gotovo 60.000 vojnika NATO-a, osim onih iz ne-NATO zemalja su bili raspoređeni u Bosni i Hercegovini. Operacija Decisive Endeavor (SACEUR OPLAN 40105), u nedelju 6. decembra 1995. godine, bila je pomoćna komponenta zajedničkog poduhvata.[4]

Dejtonski sporazum je rezultat dugog niza događaja. Naime, neuspjeh EU-mirovnih planova, a tokom hrvatske Operacije Oluja u augustu 1995. i iza nje, bosanskih Srbi su počinili užasne zločine, posebno u genocidu u Srebrenici i zarobljavanju vojnika UNPROFOR-ovih mirovnih snaga, kao „živog štita protiv NATO-ove operavije Decisive Endeavor (SACEUR OPLAN 40105), koja je počela 6. decembra 1995, kao subkomponenta Joint Endeavor.[5]

Admiral Leighton W. Smith (zapovjednik savezničkih snaga Južna Europa (CINCSOUTH) je djelovao kao Zajednički komandant snaga za operacije (također poznat kao zapovjednik IFOR-a (COMIFOR). On je komandovao operacijom iz štabova u Zagrebu, a kasnije, od marta 1996. godine iz rezidencije u Sarajevu. General-pukovnik Michael Walker, zapovjednik savezničkog Korpusa za brzu reakciju (ARRC) djelovao je kao zapovjednik za operacije kopnenih komponenti, komandujući iz HQ ARRC, koji je na početku bio u Kiseljaku, a od kraja januara 1996. u HQ ARRC, Ilidža. Ovo je bilo prvo raspoređivanje NATO-vih trupa van zemalja članica alijanse. Operacija kopnene komponente bio je poznat kao Operacija Firm Endeavour.

Na svom vrhuncu, IFOR ima uključene trupe iz 32 zemlje, a brojao je nekih 54.000 vojnika u zemlji (Bosna i Hercegovina) i oko 80.000 vojnika uključenih u ukupnom broju (uz podršku i rezervne trupe u Hrvatskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, i Italiji, kao i na brodovima u Jadranskom moru). U početnim fazama akcija, glavnina početnog sastava IFOR-a sastojala od jedinica koje su bile dio UNPROFOR-a, ali je ostala na mjestu i jednostavno zamijenila oznake Ujedinjenih nacija sa IFOR oznakama.

Članice NATO-a koje su doprinijele snagama IFOR-a bile su: Belgija, Danska, Francuska, Italija, Kanada, Luksemburg, Holandija, Norveška, Njemačka, Portugal, Španija, Turska, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija.

Osim nacija NATO saveza, u IFOR-u su učestvovale i snage sljedećih zemalja: Australija, Austrija, Bangladeš, Češka, Egipat, Estonija, Finska, Latvija, Litvanija, Mađarska, Malezija, Novi Zeland, Pakistan, Poljska, Rumunija, Slovačka, Švedska, Ruska Federacija i Ukrajina.

Struktura i operativni sektori[uredi | uredi izvor]

Zadatke Kopnene komponente su izvršila tri multinacionalne divizije.

  • Multinationalna divizija Jugoistok (MND-SE) , Mostar je bila pod francuskim vodstvom. Također je poznata i kao Division Salamandre. MND-SE je uključivala dvije francuske brigade i po jednu špansku i italijansku brigadu i egipatske, jordanske i ukrajinske jedinice (ukupno oko 2.500 ljudi), kao i marokanske radne grupe. Sjedište odjela je bilo u rotaciji podjelama, uključujući i 7. oklopnu diviziju i 6. Light Armored Division.
  • Multinationalna divizija Jugozapad (MND-SW), Banja Luka je bila pod britanskim vodstvom. Britanski uvjet za uključivanje svojih oružanih snaga u IFOR-a bio je Operacija Resolute. U MND-SW je bila uključena britanska brigada, kao i kanadske (Operacija Alliance) i holandske jedinice. Sjedište Divizije je bila 3. UK Divizija, zatim 1. (UK) oklopna divizija.
  • Multinationalna divizija Sjever (MND-N), Tuzla bila je pod vodtvom američkih Task Force Eagle. Američka vojska 1. oklopne divizije pod komandom general-majora Williama L. Nasha, činila je većinu kopnenih snaga za Task Force Eagle. Počeli su da se raspoređuju 18. decembra 1995. Godine. MND-N je bio sastavljen od dvije američke brigade i po jedne ruske, turske i nordijsko-poljske brigade.
    • Ruska brigada, u početku pod komandom pukovnika Aleksandra Ivanoviča Lentsova, bila je u dijelu akcija Task Force Eagle
    • U 1AD 1. brigadi je komandovao pukovnik Gregory Fontenot i pokrivala je sjeverozapad. 1AD 2D brigade, na čelu sa Col John Batisteom, predstavljala je južno krilo američkog sektora, u bazi Lisa, oko 20 km istočno od Kladnja. Task Force 2-68 oklopna, sa sjedištem u Baumholderu, Njemačka (kasnije ponovno pod zastavom 1-35 AR), smještena je u bazi Linda, izvan Olova. Ovo je bila južna granica sektora SAD-a. 1AD se krajem 1996. se vratio u Njemačku.
    • Jedan od MND-N komponente je bila nordijsko-poljska brigada (NORDPOLBDE) (polj.: Brygada Nordycko-Polska) koja je bila multinacionalna brigada, koju su formirale Danska, Estonija, Finska, Latvija, Litvanija, Norveška, Poljska, Švedska i USA. Ona je formirana 1996. godine i, sve do njenog rasformiranja u 2000, bila je stacionirana u Bosni i Hercegovini kao dio IFOR-a i SFOR-a i. Nordijska grupa za podršku u Pečuhu, u Mađarskoj održavala je relej napajanja, kadrovske i druge logističke poslove između zemlja učesnica (Nordpol) i njihovih raspoređenih snaga u Bosni i Hercegovini. Ona se sastojala nekoliko nacionalnih elemenata za podršku.

Dana 21. decembra 1996. godine zadatak IFOR-a je preuzeo SFOR. Nakon toga, 2004, umjesto njega je došao evropski EUFOR (Althea snage). Nakon početka podrške mirovnoj miossiji u bivšoj Jugoslaviji, NATO je počeo dodjeljivati medalje za određene usluga, pa su prvu nagradu NATO-a dobile IFOR-ove trupe.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lord C. (2004): Royal Corps of Signals: Unit Histories of the Corps (1920–2001) and its Antecedents, http://books.google.co.uk/books?id=031WegRPmM8C&pg=PA304&lpg=PA304&dq=multi-national+division+south+west+bosnia&source=bl&ots=r9k2PBSXys&sig=bQWC-lKJob_vWR6jMzx-Pr0b7pY&hl=en&sa=X&ei=UFNpUaCqO66k0AWM54AY&ved=0CD0Q6AEwAzge#v=onepage&q=multi-national%20division%20south%20west%20bosnia&f=false%7Cpublisher= Helion & Company, ISBN 978-1-874622-92-5.
  2. ^ Phillips L. C. (2004): Bosnia-Herzegovinia: The U.S. Army's Role in Peace Enforcement Operations 1995–2004. United States Army Center of Military History, CMH Pub 70-97-1, Washington, D.C, http://www.history.army.mil/brochures/Bosnia-Herzegovina/Bosnia-Herzegovina.htm.
  3. ^ Siegel P. (1998): Target Bosnia, http://www.dodccrp.org/files/Siegel_Target.pdf.
  4. ^ Clark A. L. (1996): Bosnia: What every American should know. Berkley Books, New York.
  5. ^ Federation of American Scientists.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]