Ilija Garašanin

Ilija Garašanin Илија Гарашанин
[[File: |200px]]
Prethodnik	Avram Petronijević
Nasljednik	Aleksa Simić
Prethodnik	Filip Hristić
Nasljednik	Jovan Ristić
Politička stranka	{{{politička_stranka}}}
Vjera	pravoslavlje

Ilija Garašanin (Илија Гарашанин; Garaši, 28. januara 1812 – Grocka, 22. juna 1874) je bio srpski državnik, predsjednik Vlade, jedan od ustavobranitelja, tvorac velikosrpskog programa pod nazivom Načertanije.

Biografija

Sin Milutina Savića, imućnoga trgovca, Garašanin se školovao u očevoj kući, podučavan od strane privatnih učitelja. Zatim je učio grčku školu u Zemunu i bio je neko vreme u Orahovici, gdje je naučio njemački. Isprva je pomagao ocu u trgovini, da bi ga 1837. knez Miloš Obrenović uzeo u državnu službu i postavio za carinika u selu Višnjici, na Dunavu, a kasnije u Beogradu. Kada je uveo regularnu vojsku, knez Miloš je postavio Garašanina za starješinu, u činu pukovnika. Poslije odlaska kneza Miloša, boravio je neko vrijeme u Vlaškoj, gde je bio zakupio neke mošeje. Godine 1842. njegov otac i stariji brat, koji su bili na Vučićevoj strani, poginuli su u borbi protiv kneza Mihajla. Iste godine, postavljen je za pomoćnika ministru unutarnjih poslova Vučiću. Kada je 1843. Vučić morao, na zahtjev Rusije, otići iz zemlje, Garašanin je umjesto njega postao ministar unutarnjih poslova i ostao je na tom položaju sve do 1852. godine.

Garašanin je bio jedan od najvećih državnika i administrator ustavobraniteljskog vremena. Imao je velikih zasluga za utvrđivanje ustavobraniteljskoga režima. Stvorio je policiju u Srbiji i birokratski način uprave. U vanjskoj politici imao je vrlo široke poglede, koje je izrazio u svojem djelu Načertanije, iz 1844., po kojem je Srbija trebalo raditi na stvaranju velike jugoslavenske države, pod svojim predvodništvom. Bio je to prvi sustavno-razrađeni plan velikosrpske ideologije. Godine 1848., za razliku od Vučića, nastojao je da Srbija pritekne u pomoć prekosavskim Srbima, ali, kada mu je poslije ugušene mađarske bune ponuđen austrijski orden, on ga je odbio. Poslije Petronijevićeve smrti 1852., postao je knežev predstavnik i ministar vanjskih poslova, ali je na tom položaju ostao samo do proljeća 1853. Tada je otpušten na formalni zahtjev Rusije koja je znala za njegove namjere da u istočnoj krizi, koja se otvarala, veže Srbiju za zapadne sile, naročito za Francusku, a ne za Rusiju. Od 1856. do 1858. bio je u Savjetu i kada je, poslije Pariškog mira, knez Aleksandar Karađorđević pao pod austrijski utjecaj, Garašanin se okrenuo protiv kneza. U borbi protiv kneževe austrofilske politike, tražio je oslonac ne samo kod Francuske, nego i kod Porte, pa i kod Rusije, kojoj se, pored svega onoga što mu je ta sila učinila 1853., bio približio i zadobio njeno povjerenje. Prilikom Tenkine zavjere 1857., knez Aleksandar, potaknut austrijskim konzulom, želi optužiti i Garašanina da je bio upleten u zavjeru, ali, na kraju krajeva, nije mu mogao učiniti ništa zbog francuske diplomacije, koja ga je uzela u zaštitu. Od toga trenutka Garašanin je odlučno radio na obaranju Karađorđevića. Njegova je zasluga i razdvajanje Porte i Austrije, koje su dotad zajedno podupirale Aleksandra Karađorđevića, što je izazvalo Portinu intervenciju protiv njega. Posle Etem-pašine misije (početkom 1858.), postao je ministar unutrašnjih poslova u Magazinovićevom ministarstvu, koje je Porta, poduprta Rusijom i Francuskom, nametnula Karađorđeviću. Ušao je u vladu s namjerom da otjera kneza. Pored otpora kneza Aleksandra i jednoga dijela Savjeta, uspio je donijeti Zakon o Narodnoj skupštini. Rukovodeći izborima za tu Skupštinu kao ministar unutarnjih poslova nastojao je izabrati što veći broj kneževih protivnika. Nadao se da će uz pomoć Skupštine moći oboriti kneza i za taj slučaj imao je pripremljeno namjesništvo, koje bi upravljalo zemljom, dok se Porta i velike sile ne bi sporazumjele o novom knezu. Optuživan je od svojih protivnika da je sam htio preuzeti prijestolje. Izvjesno je bilo samo to da se spremao biti član namjesništva. Što se tiče njegovih pretenzija na prijetolje, one ne izgledaju dovoljno dokazane, iako su ga Francuzi spominjali kao mogućeg kneza.

Kada je Svetoandrejska skupština zatražila od Aleksandra Karađorđevića ostavku, on je, uplašen, molio Garašanina da ga odvede svojim kolima u grad Turcima. Garašanin je to i učinio, ali je odmah po knežev odlazak u grad objavio kao napuštanje prijestolja. Sutradan je Svetoandrejska skupština proglasila kraj Karađorđevićeve vlasti i, umjesto da bira namjesništvo, odmah uspostavila dinastiju Obrenovića. Restauracija Obrenovića bila je izvršena bez znanja Garašanina. Odlučivši da izbjegne pošto poto svako krvoproliće, koje bi moglo izazvati intervenciju Austrije, Garašanin nije htio izdati naredbu vojsci i raspustiti skupštinu.

Posle povratka kneza Miloša, Grarašanin se držao po strani. Kada je knez Mihajlo stupio na prijestolje, Garašanin, koga je Mihajlu preporučila Rusija, postao je 1861. predsjednik Ministarskog Saveta i ministar vanjskih poslova. Pod knezom Mihajlom, Garašanin se bavio gotovo isključivo pitanjima vanjske politike. Prihvatio je Mihajlovu ideju rata s Osmanlijama i živo je radio na sklapanju ratnih saveza sa Crnom Gorom i sa Grčkom. U isto vreme organizirao je propagandu na cijelom Balkanskom poluotoku kako bi, čim Srbija zarati s Turskom, nastao opći ustanak potlačenih naroda Osmanskog Carstva. Za vreme njegovoga ministrovanja, riješeno je gradsko pitanje i turski garnizoni napustili su sve tvrđave koje su držali u Srbiji.

Godine 1867. Garašanin je iznenada otpušten, po svoj prilici jer se previše protivio namjeravanoj Mihajlovoj ženidbi sa Katarinom Konstantinović. Otpuštanje Garašanina izazvalo je energične proteste Rusije. Prilikom Mihajlove pogibije 1868. godine zatekao se u Topčideru i odmah požurio u Beograd da obavijesti ministre o nesreći koja se dogodila. Zahvaljujući njegovoj prisebnosti, odmah su preduzete mjere za održanje reda. Posljednje godine svoga života Garašanin je proveo udaljen od politike, na svom imanju u Grockoj.

Bio je vrlo konzervativan u unutrašnjoj politici i birokratski način uprave smatrao je jedinim mogućim. U vanjskoj politici bio je prvi jugoslavenski državnik među Srbima, smatrajući da samo jedna velika jugoslavenska država može održati svoju samostalnost i izbjeći zavisnost kako od Rusije tako i od Austrije. Garašanin je ostavio iza sebe ogromnu političku prepisku.